nova izložba
prostor 10ka, GMK, Šubićeva 29
otvorenje: četvrtak, 20. studenog 2025., 19:00 h
trajanje: do 04. prosinca 2025.
radno vrijeme galerije > uto-pet: 16-19 / sub: 10-13
ulaz slobodan
predgovor
U zamračenoj galeriji svjetlo treperi kao da pokušava prizvati projekciju koja se nikada neće dogoditi. Projektora nema. Ni filma, barem ne onog kakvog bismo očekivali. Ostaje tek njegov trag: ritam nestajanja, izmjena svjetla i tame koja se skuplja u jednoj jedinoj sličici (engl. frame). Trenutak koji diše između pojave i iščeznuća, kao pauza u disanju aparata koji je davno prestao raditi, ali mu se puls još uvijek osjeća pod prstima. Isidora Todorić film vraća u njegov početni, predtehnološki oblik: ogoljuje ga do jedinog što mu je uvijek pripadalo. Do pulsa koji oscilira između vidljivog i njegova gubitka, kao da se slika tek pokušava dogoditi.
Taj je puls povezan s nečim više od same optike. On priprema teren za ono čime se ovaj rad suštinski bavi: ne slikom samom, nego likovima koji su iz nje nestali, protagonistima zapadnog filmskog kanona 20. stoljeća, u kojem su narativne uloge bile strogo dodijeljivane prema rodu. Muškarcima pobuna, ženama kazna ili nestanak, ugrubo. Ovaj rad započinje kao eksperiment s kadrom, ali se već u prvim trenucima otkriva kao eksperiment s narativima.
Galerija ovim postavom postaje kino bez aparata, prostor Deleuzeove “slike-vremena”. Stvoren je prizor lišen narativa i likova, kadar koji ne treba pokret da bi postojao. Umjesto filmskog snopa, prostor tek povremeno presijeca bljeskalica; kratki, oštri impuls svjetla koji ne donosi projekciju, ali potvrđuje da pogled još uvijek traje. Taj bljesak nije slika, nego podsjetnik na mogućnost slike. Na trenutak koji se pali samo da bi odmah nestao. U takvoj dinamici Barthesovo ça a été – tvrdnja da je svaka slika dokaz već proživljenog – ovdje gubi uporište. Svjetlo ne svjedoči o prošlom, nego o trajanju koje se neprestano obnavlja. Središte rada ne zauzima svjetlo, već raster: digitalni uzorak svijetlih i tamnih kvadrata koji u računalnim programima označavaju prazninu. Isidora ga materijalizira i pretvara u površinu. Ta “šahovnica prozirnosti” (engl. transparent pattern) ovdje je tekstura prisutnosti, sabirno mjesto za sve što digitalni sustav inače briše. Galerijski pod funkcionira poput anti-ekrana, prostora koji umjesto prikazivanja pohranjuje. Raster time prestaje biti ornament i postaje misaoni skelet rada, prizor ogoljen do temelja, sloj na kojem pogled prestaje biti reprezentacija i prelazi u iskustvo. Praznina poprima težinu, raster poprima tijelo, nevidljivo poprima kožu.
Posjetitelj ovdje ne zauzima poziciju publike. Postaje optičko tijelo (nešto između oka i kamere), subjekt koji montira vlastiti doživljaj. Svaki bljesak djeluje kao rez; svaki mrak kao interval između sličica, onaj tanki prag koji odvaja nepokretno od živoga. U tom prebacivanju filma u stanje prisutnosti, umjetnica otvara prostor za nešto što se u njezinu radu prvi put javlja kao politički gest: feminističko ispisivanje onoga što je kinematografija desetljećima brisala. Filmska brzina od 25 sličica u sekundi, minimum za iluziju pokreta (animacija može funkcionirati i s manje), u “shes_so_al_pacino.png” dobiva novu težinu. Ona postaje mjera percepcije. Omjer 1/25 svjetla i 24/25 tame više nije tehnički standard, nego tempo postojanja. Film se u tom omjeru oslobađa aparature i pretvara u aparat pažnje.
“shes_so_al_pacino.png” ujedno uvodi novi smjer u Isidorinu praksu. Dok su raniji radovi istraživali mitološke, ritualne ili jezične strukture, ovdje se pažnja usmjerava na samu povijest pogleda. Polazište je zapadna kinematografija, imaginarij koji se, generacijama unatrag, utisnuo i u naš kolektivni pogled, u naše (prešutne) ideale i u naše pretpostavke o tome tko smije/može biti junak. Ovaj postav tu tradiciju ne ruši. Jednostavno je rastvara. Raster koji prekriva prostor postaje metaforička podloga za brisanje moći slike. U digitalnom jeziku on znači “nema ništa”, no u Isidorinoj interpretaciji predstavlja točku iz koje su protagonisti uklonjeni, doslovce.
Iz tog mjesta iščeznuća razvija se drugi sloj rada: interes se ne zadržava na slici kao estetskom objektu, već na likovima koji su iz nje nestali. Posebno na onima koji su u klasičnim narativima zapada bili smješteni na rub zakona, etike i društvenog poretka. Western, noir i klasična hollywoodska dramaturgija uporno proizvode figure prijestupa, ali njihova je sudbina gotovo uvijek unaprijed određena. Odmetnik (engl. outlaw) najčešće završava ubijen ili moralno preobražen kroz brak, očinstvo ili pripadanje zajednici. Ta se dinamika gotovo isključivo odnosi na muške likove jer ženski rijetko dobivaju mogućnost pobune, a još rjeđe njezina preživljavanja. Isidora se bavi upravo tom prazninom, tim nedostatkom mjesta za žensko tijelo koje bi moglo djelovati izvan zadanog etičnog okvira.
Postav ne pokušava pronaći zamjenu za te figure nego stvara prostor u kojem se njihova nepostojanost može osjetiti. Brisanje postaje gesta otpora, čin kojim se raspada hijerarhija kadra i autoritet narativa. Ono što feminističke filmologinje promišljaju na razini teorije, Todorić premješta u fizičko iskustvo: posjetitelj hoda pored rastera izbrisanog ekrana. Za razliku od ranijih radova, utemeljenih u mitološkom jeziku, ovdje se otvara post-kinematografski prostor, prostor nakon filmskog aparata. Umjetnica pritom suptilno ulazi u dijalog s poetikama Agnès Varde, Chantal Akerman i Marguerite Duras, gdje kamera više nije udaljeni instrument nego tijelo koje osluškuje prostor. Bliska je i Didi-Hubermanovoj ideji svjetla koje “pamti ono što je obasjalo”. No njezina se gesta odvija korak dalje: stvara sliku koja postoji nakon kadra, u vremenu u kojem pogled više nije pogled nego algoritam.
U “shes_so_al_pacino.png” taj se gubitak pretače i u prostor žalovanja. Uzorak transparentnog rastera funkcionira kao tlo za likove koje film nikada nije dopustio: ne kao njihova tijela, nego kao mogućnosti koje su sustavno izbrisane. Njihova prisutnost nije prikaz, već ostatak. Dokaz da su pripadale narativu koji im nije ostavio kadar. Iako se suvremena kinematografija postupno mijenja, taj povijesni višak odsutnosti ostaje neprolazan. Izložba se zato razvija u feministički requiem, komemoraciju uloga koje su mogle postojati, ali nisu smjele, i podsjetnik na ono što suvremeni pogledi tek počinju vraćati.
U razgovoru o ovom radu, Isidora je sama naglasila tri pojma koji strukturiraju njezinu praksu: informirani kaos, višestrukost osobnosti i oružanu nevinost. To nisu metafore, nego precizne odrednice njezina umjetničkog postupka. Pritom djevojaštvo ne shvaća kao nostalgiju, nego kao specifičan oblik percepcije, pogled koji se rađa iz rubnog, nezaštićenog mjesta, mjesta koje vidi ono što drugi previđaju. „Girlhood is picking up snails from the middle of the road“, rekla je Isidora, gotovo usputno, ali upravo ta rečenica otkriva njezinu metodu: spašavanje onoga što bi ostalo nezapaženo, vraćanje pažnje trivijalnom, otvaranje prostora za motive koji se inače ne smatraju vrijednima pogleda.
“shes_so_al_pacino.png” tako postaje čin podizanja nevidljive slike. Umjesto Barthesova “ovo je bilo“, Isidorin rad govori “ovo se briše“. Brisanje se ovdje ne tretira kao gubitak. Ovdje je oblik nježnosti, dopuštanje slici da se odvoji, poput trake filma koja je nekoć znala planuti pod svjetlom projektora. U tom tankom prostoru između kadra i tame, između sjećanja i rendera, između pogleda i njegova gašenja, nastaje Isidorin svijet. U njemu, kako sama kaže, „animals, words, plants and images are friends, not means“.
U vizualnom okruženju koje proizvodi sliku brže nego što joj dopušta da postane iskustvo, Isidora sliku vraća u njezino preliminarno, krhko stanje: u trenutak u kojem tek pokušava postati vidljiva. Ne bavi se digitalnim estetikama, tek njihovim izvorom. Raster pretvara u materijalan ritam, u tkanje koje čuva ono što bi inače nestalo, osobito figure koje su stoljećima bile potisnute s ruba kadra i postaje površina na kojoj se ti odsutni likovi okupljaju… i uče postojati.
Upravo se u toj gesti sabire poetika rada Isidore Todorić: nježnost kao taktika preživljavanja slike, pažnja kao najtiši oblik otpora. Ovaj postav nije rad o svjetlu, nego o svemu što svjetlo nikada nije obasjalo. O prisutnostima koje su povijesno ostale izvan kadra, o likovima koji nisu postojali. Povremeni bljeskovi nisu tema nego signal, dokaz da pogled još traje i treperi poput glasa izbrisane protagonistkinje, one koja nikada nije dobila kadar, ali ga u ovom prostoru ispisuje sama.Naslov “shes_so_al_pacino.png” pritom djeluje kao vrsta kodiranog manifesta. U njemu odjekuje čitav spektar ženskih identifikacija koje su desetljećima bile prisiljene prolaziti kroz muške likove, glumce, junake, odmetničke figure. Naslov je istodobno ironija i priznanje, ime koje ne pripada, ali mora biti upisano u format slike da bi se uopće moglo pojaviti. U toj ekstenziji “.png” iz samoga naslova, i u tom prozirnom, izrezanom, nedovršenom formatu postava, Isidora stvara sigurno mjesto gdje protagonistkinja kojoj je povijest uskratila kadar napokon može upisati vlastito prisustvo, kao nježni titraj koji odbija nestati.
Tea Matanović
O umjetnici
Isidora Todorić vizualna je umjetnica koja djeluje u području skulpture, novomedijskih praksi i eksperimenta. Diplomirala je Nove medije, potom završila MA studij Skulpture i suvremene umjetnosti na ALUO-u u Ljubljani. Radovi su joj predstavljeni u Galeriji Ravne, showroomu Galerije Nova u Zagrebu, P74 galeriji i na brojnim skupnim izložbama u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, uključujući DobraVagu, Slovenski etnografski muzej, MGBS, Prirodoslovni muzej Slovenije i Festival Svetlobna gverila.
Impressum
Umjetnica: Isidora Todorić
Naziv izložbe: shes_so_al_pacino.png
Dizajn vizualnog identiteta: Jasna Laura Zabel
Trajanje: 20.11. – 04.12.2025
Lokacija: Galerija Miroslav Kraljević (GMK), Šubićeva 29, Zagreb
Predgovor: Tea Matanović
Voditeljice galerije: Antonela Solenički, Tea Matanović
Produkcija: Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK)
Program podržali: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb
Rad galerije podržavaju: Zaklada Kultura nova, INA d.d.
