nova izložba
prostor 10ka, GMK, Šubićeva 29
otvorenje: četvrtak 26. lipnja 2025., 19:00 h
trajanje: od 26. lipnja do 10. srpnja 2025.
radno vrijeme galerije > uto-pet: 16-19 / sub: 10-13
„Ugovor o stipendiranju” Marine Brkić proizlazi iz iskustva vremenskog i prostornog zastoja: boravka u Požegi pod uvjetima stipendije. Kroz seriju suptilnih, osobnih i precizno izvedenih radova, umjetnica se ne bavi temom povratka, već boravka bez izbora. Izbjegavajući dramatizaciju i sentimentalnost, ciklus postavlja pitanje što ostaje kada se prostor pretvori u uvjet, a vrijeme u obavezu. Kroz tekstil, fotografiju, zvuk i bilježenje svakodnevice, izložba artikulira stanje koje mnogi poznaju, stanje koje nije izbor, ali iz kojeg nastaje rad.
Predgovor Marte Radman:
“Postoje trenuci kada umjetnički rad ne nastaje samo iz imanentne potrebe za izražavanjem, već i iz okolnosti koje se ne mogu zaobići. Kada ne biraš ni mjesto, ni vrijeme, ni temu – nego im se jednostavno moraš prilagoditi. Ugovor o stipendiranju nastaje upravo iz takve pozicije. Naslov izložbe ne ostavlja mnogo prostora za romantizaciju. Ugovor o stipendiranju zvuči kao dokument, birokratska činjenica, forma koja određuje tijek i vrijeme tuđeg života. Šest mjeseci u Požegi, uvjetovanih stipendijskim pravilima, nisu za umjetnicu bili povratak, ni bijeg, ni početak. Bili su zastoj. I upravo iz tog zastoja nastaju ovi radovi: suptilni, nježni, ali jasni u svojoj unutarnjoj potrebi da zabilježe vrijeme koje nije moglo biti drugačije. Ne radi se o povratku, ni o obračunu, ni o sentimentalnoj gesti, nego o tihom pokušaju da se prostor i vrijeme, iako nisu izabrani, ipak obuhvate nekom vrstom kontrole. Barem kroz rad. Kroz precizno mapiranje stanja koje poznajemo svi koji smo se barem jednom našli bez izbora.
U toj nužnosti ne događa se katarza, nego niz suptilnih impulsa koje transformiraju svakodnevicu u prostor refleksije. Paučina je možda najizravniji znak tog trajanja, heklana struktura raste uza zid, poput naslijeđene ali neželjene nježnosti. Referenca na baku nije sentimentalna – njezino heklanje, nekada znak brige, ovdje postaje oznaka zastoja. Umjetnica hekla jer ima vremena. Ima strpljenja i mora čekati. U Trenutku poslije, dva niza fotografija – arhivski i rekreirani – uspostavljaju vremenski jaz od pedeset godina između oca i kćeri. Poziraju istom fotografu, na istom mjestu, s istim tijelima, ali s pomakom u pogledu. Umjetnica ne reproducira prošlost, ona ju nadglasava. Poza oca u djetinjstvu postaje točka iz koje gradi vlastiti kadar. Fotografije su male, kao i ono što se pokušava sačuvati: ne velika povijest, nego svakodnevna prisutnost.
Pogled u svijet i Nek’ ga voda nosi radovi su u kojima gotovo ništa ne vidimo. Vizualna monotonija – prozor, nebo, rijeka – artikulira iscrpljenost. Glas koji čita tekst ugovora smiren je, ali bez olakšanja. Zvuk vode djeluje kao buka koju ne možemo utišati. Prozor ne otvara pogled; on je samo mjesto ulaska svjetla i mraka. U Kalendaru, dani se ne križaju nego crtaju. Crna minijatura svakom danu daje volumen i teksturu. Prolaznost se evidentira kao trag, a ne nestanak – ne da bi se vrijeme estetiziralo, nego da bi se preživjelo. U radu Prijatelji iz djetinjstva, plišani medvjedić, jedan od rijetkih predmeta koje umjetnica još uvijek čuva i publikacija o Miroslavu Kraljeviću, koji je dio svog djetinjstva proveo u Požegi, tvore zamišljeni susret osobne memorije i institucije. Rad nije nostalgičan ni reprezentativan, već promišljen čin povratka koji ne traži identifikaciju, nego otvara pitanje što ostaje kada se mjesto iz prošlosti ponovno pojavi pred nama, ne kao sjećanje, nego kao stvaran prostor.
Ova izložba nije dramatizacija, već samosvjesna artikulacija stanja koje mnogi prepoznaju, osobito oni koji se na početku profesionalnog puta susreću s ograničenjima sustava. Ona ne traži suosjećanje, ali ga nenametljivo priziva. Umjetnica ne koristi jezik kritike, ali pozicija iz koje radi jasno pokazuje gdje institucije često zataje: mlada žena, netom diplomirana, s administrativnim dugom i bez slobode kretanja. Ovdje nema direktne naracije, nema patetične simbolike, samo stvarnost. Sve je izvedeno pažljivo, ozbiljno, bez viška. Pogled kroz prozor koji se ne mijenja. Zvuk vode koja preglasno teče. Glas koji čita ugovor. Kalendari koji ne bilježe dane, nego njihov nedostatak. Plišani medvjedić bez anegdote. Radovi ne traže ništa. Čak ni priznanje. Samo ostaju, stabilni, tihi, prisutni, unutar konkretne vremenske matrice.
Ovaj ciklus nije dokument, nije ispovijest, nije studija. Izložba ne nudi utjehu. Nema gestikulacije boli, ni pokušaja da se ta stvarnost objasni. Ono što nastaje, nastaje iz discipline održavanja. Rad kao način da se dan preživi, da se tijelo zadrži u sobi, da se misao uopće pojavi. Stanje nema drugog mjesta osim u radu. I to nije slabost. To je početna točka. To je radna struktura – prostorna, vremenska, afektivna – unutar koje se događaji ne interpretiraju, nego pohranjuju. Ne kao arhiv. Kao gest. Površine se ne pune značenjem. One se održavaju. Svaki rad funkcionira kao sustav koji ne predstavlja, nego izdržava. Pitanje pripadnosti Požegi, obitelji, prostoru ovdje je neproduktivno. Povratak nije izbor. Ni otpor nije izbor. Umjetnica se ne opire. Ona se pozicionira. U tom preciznom odmaku leži ključ čitavog ciklusa. I to je sasvim dovoljno. Više od toga bilo bi već netočno.”
Marina Brkić rođena je 1985. godine u Požegi. Prije formalnog likovnog obrazovanja bavila se glumom u kazalištu i izradom dizajnerskog i tradicionalnog nakita. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirala je kiparstvo 2023. godine, uz nagradu summa cum laude, gdje je trenutačno i na postdiplomskom studiju. Do sad je izlagala na četiri samostalne i dvadesetak skupnih izložbi, te je autorica nekoliko privremenih intervencija i dvije skulpture u javnom prostoru. Zajedno s kolegama Mateom Despot i Leonardom Loscialeom za vrijeme studija osniva i vodi neovisnu studentsku galeriju Rupa u prostorima ALU na Jadran Filmu. Zanimaju je mogućnosti koje pružaju neuobičajeni uvjeti rada i življenja, te preklapanje vremena i prostora. Bavi se proširenim poljem kiparstva i fotografijom.
Voditeljice galerije: Tea Matanović, Antonela Solenički
Umjetnički savjet galerije: Ana Kovačić, Lea Vene, Tihana Bertek, Tea Kantoci, Sonja Pregrad
Produkcija: Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK)
Naziv izložbe: Ugovor o stipendiranju
Umjetnica: Marina Brkić
Autorica predgovora: Marta Radman
Fotograf rada “Trenutak poslije”: Kamilo Hržina
Fotodokumentacija postava i otvorenja: Šimun Bućan
Zahvale: Udruga Bijeli val, Vedran Grladinović, Filip Sertić, Studio Depth
Program je podržao Grad Zagreb. Rad GMK podržavaju Zaklada Kultura nova te INA, d.d.
