Nova izložba
Prostor 10ka, GMK, Ulica Pavla Šubića 29, Zagreb
Otvorenje: utorak, 10. studenoga 2026. u 19 sati
Trajanje: 10.–24. studenoga 2026.
Radno vrijeme galerije: uto–pet 16–19 h / sub 10–13 h
Ulaz slobodan
Pozivamo vas na otvorenje samostalne izložbe Željke Aleksić „Artist Branding 2025–2026 – Work in Progress”.
Što danas znači raditi na sebi i koliko taj rad vrijedi? U projektu „Artist Branding 2025–2026 – Work in Progress” Željka Aleksić istražuje načine na koje se osobni i umjetnički identitet oblikuju pod pritiskom tržišta, društvenih očekivanja i institucionalnih sustava. Polazeći od vlastitog tijela i iskustva, umjetnica propituje imperativ neprestanog samopoboljšanja, samoprezentacije i proizvodnje vlastite vidljivosti.
Kroz različite medije, od fotografije do instalacije, Aleksić povezuje oblikovanje tijela s oblikovanjem osobnog umjetničkog brenda. Od ograničenja konfekcijskih veličina i treninga u teretani do kože, modrica, naušnica inspiriranih kućnom vagom i digitalnog bilježenja svakodnevnog kretanja, radovi otvaraju pitanja tjelesnosti, pripadanja, klasne pozicije i tržišne vrijednosti. Tijelo postaje projekt koji treba neprestano unapređivati, dok umjetnica istovremeno preuzima uloge autorice, izvođačice i radnice koja ulaže vlastito vrijeme, energiju i resurse u proizvodnju umjetničkog i osobnog identiteta.
Koristeći i izvrćući mehanizme samopromocije, Željka Aleksić razotkriva apsurd sustava u kojem se od pojedinca očekuje da neprestano radi na povećanju vlastite vrijednosti. No tko zapravo profitira od tog rada? Jesmo li plaćeni da radimo na sebi ili se od nas očekuje da taj posao obavljamo besplatno, vlastitim tijelom, vremenom i sredstvima? „Artist Branding 2025–2026 – Work in Progress” otvara prostor za preispitivanje granice između osobne želje za promjenom i društvenog pritiska da kao umjetnice i (kulturne) radnice neprestano postajemo bolje, vidljivije i poželjnije verzije sebe.
Predgovor
Što sve umjetnice moraju postati kako bi bile prepoznate kao umjetnice? Moraju li biti zdrave, lijepe, disciplinirane, društveno aktivne, digitalno prisutne i sposobne neprestano proizvoditi vlastitu vidljivost? Koliko rada zahtijeva proizvodnja vlastite slike i tko si taj rad može priuštiti?
Umjetnički rad danas više ne završava proizvodnjom samog djela – on podrazumijeva i neprestano predstavljanje sebe, održavanje vlastite vidljivosti te prilagođavanje očekivanjima tržišta i institucija. U projektu Artist Branding 2025–2026: Work in Progress Željka Aleksić istražuje oblikovanje vlastitog identiteta unutar sustava koji vrijednost veže uz sposobnost samoprezentacije. Umjetnica je tako istovremeno autorica projekta, ali i vlastiti projekt – osoba koja neprestano radi na unapređivanju vlastite slike.
Tijelo je jedno od ključnih mjesta na kojem se taj proces odvija: površina na koju se upisuju društvena očekivanja, prostor pripadanja, ali i mjesto pregovaranja s vlastitim granicama. Ono se oblikuje kao i brend – uz stalnu procjenu, korekciju i obećanje da bi moglo biti bolje, poželjnije i uspješnije. Pritom se granica između osobne želje za promjenom i društvenog pritiska sve više zamagljuje.
Fotografski radovi nastali tijekom obilaska trgovina odjećom na bečkoj Mariahilfer Straße polaze od jednostavnog postupka: umjetnica u trgovinama traži najveći dostupan konfekcijski broj. Susret s ograničenjima veličina otvara pitanje standardiziranih predodžbi o tijelu i onih tijela koja iz njih ostaju isključena. Fotografije smještene u galerijske prozore simuliraju izloge i kabine za presvlačenje. Dok su jedne vidljive s ulice, pomicanjem zavjese posjetitelj otkriva intimniji sloj rada – fotografije umjetničina tijela iz razdoblja njezine najveće tjelesne težine. Tako se uspostavlja odnos između javne slike i osobnog iskustva, vidljivosti i skrivanja.
U video radu Curatorial Support oblikovanje tijela izravno se povezuje s oblikovanjem umjetničkog identiteta. Video dokumentira trening u teretani između umjetnice i kustosice, koja ovdje preuzima ulogu osobne trenerice i vodi Aleksić kroz vježbe usmjerene na definiranje tijela. Trening postaje performativna situacija u kojoj se fizička disciplina preklapa s institucionalnim odnosima moći. Kustoska podrška poprima doslovno i simboličko značenje: tko određuje što treba oblikovati i unaprijediti kako bi umjetnica postala poželjnija unutar umjetničkog sustava?
Rad otvara i pitanje klasne pozicije umjetnice te odnosa između umjetničkog i fizičkog rada. Polazeći od vlastitog iskustva, Aleksić trening ne promatra samo kao oblikovanje tijela nego i kao posao koji treba obaviti, a stipendija dobivena za realizaciju rada dodatno naglašava ekonomsku dimenziju umjetničke proizvodnje. Umjetnica je istovremeno autorica, izvođačica i radnica koja ulaže vrijeme, energiju i fizički napor u izvršavanje plaćenog zadatka. Logika radne etike prenosi se u prostor teretane: ako si za posao dobro plaćena, očekuje se da ga dobro i obaviš. Tijelo tako postaje radno sredstvo koje treba disciplinirati, a umjetnost oblik rada uvjetovan ekonomskim okolnostima, potrebom za zaradom i zahtjevom za produktivnošću.
Pitanje tijela kao objekta oblikovanja nastavlja se u radovima koji istražuju kožu i njezinu materijalnost. Mrlje i pigmentacije na slikama evociraju modrice i podljeve, dok instalacija na zidu, nalik fragmentima kože, naglašava njezinu organsku i taktilnu dimenziju. Koža se pojavljuje kao osjetljiva površina na kojoj ostaju tragovi povrede, dodira i vremena.
Rad u kojem od kućne vage nastaje par naušnica koje se potom nude na prodaju polazi od inverzije uobičajenog sustava vrednovanja tijela. Njihova cijena raste proporcionalno izgubljenoj tjelesnoj težini – što je manje kilograma, to je veća vrijednost naušnica. Ovim postupkom Aleksić ironizira ekonomsku logiku industrije ljepote, koja mršavost pretvara u robu, a tjelesnu nesigurnost u poticaj za kontinuiranu potrošnju. Predmet namijenjen mjerenju tijela postaje modni dodatak čija se tržišna vrijednost povećava upravo smanjivanjem tjelesne težine. Rad propituje načine na koje se žensko tijelo pretvara u projekt neprestane optimizacije, discipline i tržišnog vrednovanja.
U radu Pređeni put Aleksić proširuje pitanje samoprezentacije na digitalni prostor i društvene strategije pripadanja. Koristeći podatke pametnog sata – broj koraka, prijeđene kilometre i potrošene kalorije – umjetnica svakodnevno dokumentira vlastito kretanje i objavljuje ga na Instagramu. Praćenje fizičke aktivnosti tako postaje arhiva svakodnevice, ali i sredstvo izgradnje publike i društvene vidljivosti, a u pozadini rada nalazi se iskustvo migracije i teškoće profesionalne i administrativne integracije u Beču. Fizičko kretanje postaje i metafora društvene mobilnosti, dok digitalna samoprezentacija poprima funkciju strategije integracije i stvaranja društvenog kapitala.
Pitanje vidljivosti tako se ne odnosi samo na izgled i umjetničku prepoznatljivost nego i na mogućnost društvenog i profesionalnog pripadanja. Tijelo postaje mjesto susreta osobne želje za pripadanjem i pritiska da se zbog njega nešto na sebi promijeni. Brendiranje se stoga ne odnosi samo na fizički izgled i samopromociju, nego i na potrebu da se vlastiti identitet učini prepoznatljivim unutar različitih društvenih, ekonomskih i institucionalnih sustava.
Projekt se ne bavi samo imperativom samopoboljšanja nego i uvjetima pod kojima se ono očekuje. Umjetnica istovremeno radi na sebi i za druge, proizvodi umjetničko djelo, ali i vlastitu vrijednost. Samoprezentacija postaje oblik samodiscipline, a osobna želja za promjenom odraz tržišnog imperativa. Pritom se otvara pitanje koliko je mogućnosti za odbijanje takvih zahtjeva dostupno onima čiji su umjetnički i životni opstanak već uvjetovani ekonomskom nesigurnošću i društvenom nepripadnošću.
Aleksić ne odbacuje sustav samopromocije, nego istovremeno koristi njegove mehanizme i razotkriva njihovu apsurdnost. Ostaje otvoreno pitanje pokušava li se umjetnica doista prilagoditi pravilima igre ili upravo igrajući po njima dovodi cijeli proces do apsurda. Možda je nemogućnost da sa sigurnošću razlučimo jedno od drugoga dio same poante projekta. U svakom slučaju, čini se da je rad na sebi posao koji nikad ne završava. Dok neprestano ulažemo u vlastitu vidljivost, izgled i tržišnu vrijednost, tko zapravo profitira od našeg rada na sebi?
Antonela Solenički
O umjetnici
Željka Aleksić (1989., Knjaževac, Srbija) vizualna je umjetnica i pjesnikinja koja živi i radi u Beču. Diplomirala je kontekstualno slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču 2023. godine, u klasi Despine Stokou.
U umjetničkom radu koristi slikarstvo, fotografiju, performans, instalaciju, skulpturu i tekst. Polazeći od autobiografskog iskustva, istražuje položaj žena i radničke klase, nesigurne uvjete rada, migracije, ekonomske nejednakosti i konstrukciju osobnog identiteta. Posebno je zanimaju odnosi između rada, klase, roda i ekonomske moći te uvjeti pod kojima je moguće profesionalno se ostvariti u umjetnosti.
Njezin višegodišnji projekt Das Kapital (2017.–2023.) bavi se ekonomskim uvjetima umjetničkog obrazovanja u Beču i iskustvom financiranja studija kroz različite oblike rada. Za diplomski rad nagrađena je Prvom nagradom Akademije likovnih umjetnosti u Beču 2023. godine, a iste je godine sudjelovala na izložbi najboljih diploma u Kunsthalle Wien. Bila je finalistkinja nagrade „Dimitrije Bašičević Mangelos” te dobitnica stipendija Akademie Studio Programm i austrijske Startstipendium za likovne umjetnosti. Godine 2025. primila je priznanje Erste Bank Anerkennungskunstpreis.
Poezijom se bavi od 2012. godine. Njezin rukopis Žena koja ima tremu pobijedio je 2025. na natječaju „Prva knjiga” Banatskog kulturnog centra.
Trenutačno radi na projektu Artist Branding 2025–2026: Work in Progress, u kojem istražuje oblikovanje umjetničkog identiteta, samoprezentaciju i mehanizme suvremenog kulturnog tržišta.
Impressum
Umjetnica: Željka Aleksić
Naziv izložbe: Artist Branding 2025–2026 – Work in Progress
Trajanje: 10.–24. studenoga 2026.
Lokacija: Galerija Miroslav Kraljević (GMK), Ulica Pavla Šubića 29, Zagreb
Predgovor: Antonela Solenički
Voditeljice galerije: Tea Matanović, Antonela Solenički
Produkcija: Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK)
Program podržavaju: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te Grad Beč (Stadt Wien Kultur), u okviru programa Arbeitsstipendium Bildende Kunst und Medienkunst 2026.
