– – – – – – – – – – – – – – – – – –
Ana Hušman
Malim istraživanjem povijesti g-mk preko kataloga i zbornika saznajem da su u početku u njenim prostorima izlagali akademski likovni umjetnici ali i amateri- članovi likovne sekcije Kulturno- umjetničkog društva. Njihove su izložbe bile posjećene kako od članova KUD-a, radnika INA-e, tako i od akademskih likovnih umjetnika i njihove publike.
Tijekom posljednjih dvadeset godina g-mk se profilirala u galeriju koja prezentira isključivo suvremenu likovnu scenu. S druge strane, umjetnici-amateri, nakon zatvaranja nekadašnjeg Salona galerije gdje su do tada izlagali (a koji se nalazio u prostoru tik do današnjeg) dobili su novi izložbeni prostor u Gajevoj. Dvije galerije, njihovi umjetnici ali i publika tako su se, na neki način, podijelili i udaljili. Glavnim razlogom tog udaljavanja smatram činjenicu da suvremena likovna umjetnost općenito gubi komunikaciju sa širom javnošću. Pri tome, čak i umjetnici amateri- dakle pojedinci s posebnim interesom za umjetničko izražavanje, teško nalaze interes i razumijevanje za suvremenu umjetnost i rijetko dolaze s njom u kontakt, pogotovo onom koja se izražava ne-objektnim praksama. Upoznavanjem i razgovorima s likovnim amaterima KUD-a saznala sam da bi neki od njih u svom radu, ne primjer, željeli koristili novomedijske elemente kada bi s njima bili upoznatiji. Sve me je to potaklo da kroz ovaj projekt pokušam povezati i međusobno „upoznati“ ta dva stvaralačka prostora. Nada Aslanovski, Vlado Bogadin i Senka Varga čije radove predstavljamo u ožujku u g-mk, aktivni su članovi likovne sekcije Kulturno-umjetničkog društva Ina. Ujedno, Nada, Vlado i Senka bili su članovi selekcijskog tima koji je od radova pristiglih na poziv suvremenim umjetnicima za sudjelovanje u projektu odabrao tri rada koji će u biti predstavljeni u galeriji Kluba i KUD-a INA u Gajevoj ulici u rujnu ove godine nakon čega će uslijediti predstavljanje odabranih umjetnika u obliku prezentacije i druženja s članovima KUD-a
– – – – – – – – – – – – – –
Antonia Majača
Kada smo Ana i ja prvi put razgovarale (na ručku u restoranu zgrade INA-Naftaplina, s pogledom na tužni krov Badelove ruševine) o njenom interesu za umjetnički amaterizam, ali i o projektu koji bi s jedne strane podsjetio na povijest galerije i njene početke te na neki način povezao njene programe s neuobičajenom publikom, učinilo se posve prirodno krenuti od KUD-a INA, udruge koja je bila pravni osnivač Galerije Miroslav Kraljević prije punih dvadeset godina.
Kulturno-umjetnički amaterizam u formi kulturno-umjetničkih društava danas uistinu teško možemo povezati sa slikom progresivne i tržišno prestižne korporacije 21. stoljeća. U posvemašnjoj akceleraciji pod utjecajem informacijskih tehnologija u društvu kasnog kapitalizma zaostaci kulturno-umjetničkih društva kod nas se čine kao neka vrsta preživjele, arhaične forme, čak kao prostodušan oblik zajedničkog provođenja slobodnog vremena radnika, ali i samoinicijativnog povezivanja djelatnika mnogoljudnih kompanija kroz kulturne i umjetničke aktivnosti. Na njihovo mjesto dolaze u našem sve oskudnijem (slobodnom) vremenu razni oblici diktiranog „team buildinga“ i pažljivo osmišljenih modela „aktivnih i strateški osmišljenih zajedničkih aktivnosti“.
U našim je nekadašnjim, „složenim organizacijama udruženog rada“ (SOUR) forma KUD-a bila, dakako, izuzetno snažno poticana, o čemu danas svjedoče razni zbornici i pregledi kulturnih inicijativa i umjetničkih društava udruženih radnika. Tako se, primjerice, u zborniku „20 godina KUD-a INA“ naglašava kako „pasivno sudjelovanje u gotovim kulturnim programima (predstave, koncerti, izložbe, posudba knjiga) nije zadovoljilo dio zaposlenika. Oni su željeli vlastitom kreativnošću sami stvarati umjetničke programe pa su predlagali kulturne samoaktivnosti u vlastitoj radnoj sredini, a već 1973. godine priređena je i „prva izložba likovnih radova radnika Ine“ te, nadalje, kako je s vremenom „sekcija dokazala da likovni amaterizam nije nedorasli slabićak poznatijeg i komercijalnijeg akademskog stvaralaštva, nego je on stvarna i posebna kulturna vrijednost koja je u svakodnevnom životu pokazala sve svoje stvaralačke odlike“. Zanimljiv mi se ovdje čini i odnos prema tzv. akademskom stvaralaštvu i to u specifičnoj situaciji u kojoj je jedno kulturno-umjetničko društvo jednog velikog SOUR-a prije dvadeset godina osnovalo nezavisnu galeriju, koja se tijekom svoga djelovanja pod vodstvom odličnog kustosa posve osamostalila, čak i transformirala u izuzetno relevantan prostor na našoj suvremenoj umjetničkoj sceni.
Projekt Ane Hušman posredno se bavi samom formom kulturno-umjetničkog društva kao modelom (samo)organiziranog umjetničkog amaterizma, ali i odnosom umjetnika-amatera i akademskih umjetnika (od kojih nisu svi „profesionalni“ umjetnici, ako pod time podrazumijevamo rad koji omogućava egzistenciju).
Na početku svog istraživanja Ana je redovito odlazila na događanja u Klub KUD-a INA u Gajevoj i boravila tamo istražujući (uz pomoć voditeljice, gospođe Dubravke Vuletić) povijest KUD-a te spontano upoznavajući amaterske umjetnike, razloge njihova bavljenja umjetnošću, načine njihova rada i djelovanja unutar „likovne sekcije“. U drugom koraku umjetnica snima audio zapise, razgovora s troje umjetnika, članova likovne sekcije, čije radove potom odlučuje u okviru svog projekta predstaviti u Galeriji Miroslav Kraljević. U spretno vođenim, no prije svega srdačnim i neposrednim razgovorima načinjena su tri jasna i živa portreta sugovornika koji imaju posve različit pristup svom radu, ali i različite odnose prema suvremenoj, „profesionalnoj“ umjetnosti.
U trećem koraku Ana odlučuje svoje sugovornike pozvati na suradnju na još jedan način: pored njihove izložbe predlaže izložbu suvremenih umjetnika u Galeriji KUD-a u Gajevoj ulici. Objavljuje javni poziv svojim kolegama umjetnicima na sudjelovanje u projektu pozivajući ih da predlože svoje radove za izložbu, pri tom naglasivši kako će tri rada žiri sačinjen od troje amaterskih umjetnika nagraditi simboličnom novčanom nagradom. Već je sama odluka da se objavi javni poziv, dakako, zanimljiva i znakovita gesta. Na svega tri tjedna otvoren natječaj pristiglo čak 40-tak prijedloga (od kojih su mnoge poslali afirmirani umjetnici mlađe i srednje generacije). Od tog je broja žiri – u sastavu Nada Aslanovski, Vlado Bogadin i Senka Varga – odabrao radove triju mladih umjetnica (Lale Raščić, Jelene Bračun i Gordane Jančetić- Pogletić), koji će u rujnu 2006. godine biti predstavljeni u Galeriji KUD-a INA. U vremenu prije izložbe u tim će prostorima autorica kreirati i neke druge sadržaje za članove likovne sekcije: jednom mjesečno dogodit će se predavanja izabranih umjetnica, radionice o „starim“ i „novim“ medijskim tehnikama, akcija nabavke materijala povodom godišnje nagrade članovima likovne sekcije, privremena čitaonica i dr.
Interes za umjetnički amaterizam kod Ane proizlazi prije svega iz interesa za način na koji se stvaraju predodžbe o tome što je profesionalno, a što „hobističko“ bavljenje umjetnošću, interesa za motive zbog kojih se amateri počinju baviti umjetnošću i interesa za različite pristupe umjetničkom radu. Jednako tako, nju zanima sama forma „organiziranog“ umjetničkog amaterizma te, s druge strane, situacija na lokalnoj umjetničkoj sceni u kojoj se pristup umjetnosti kod „akademskih“ umjetnika često pretvara u neku vrstu „hobizma“ pod utjecajem nasušne potrebe osiguranja elementarne egzistencije. U takvoj borbi za opstanak (zbog nedostatka umjetničkog tržišta) čak i umjetnici koji se bave „predmetnom“ umjetnošću teško preživljavaju isključivo od svoje umjetnosti. Oni pak koji se odlučno izražavaju nepredmetnom umjetnošću (time najčešće i posve neprodajnom) da bi preživjeli, posežu za različitim poslovima, u najboljem slučaju zarađujući kao dizajneri, snimatelji, učitelji i sl. Umjetnost tako i njima postaje gotovo luksuz kojem pristupaju „u slobodno vrijeme“. (Iz ovakve je situacije, ne tako davno, proizašao umjetnički projekt u kojem umjetnici bavljenje umjetnošću povezuju, odnosno izjednačuju, s vikend izletima u prirodu.)
Ana Hušman istovremeno ovim putem posve spontano eksperimentira s percepcijom samostalnih suvremenih umjetnika sa scene kojoj i sama pripada te umjetnika-amatera okupljenih u kolektiv kulturno-umjetničkog društva. Prve stavlja u neobičnu poziciju gdje njihov rad prosuđuju amateri, na taj način nenametljivo testirajući taštinu svojih kolega/ica. Druge pak, nudeći im ulogu žirija s uvidom u pristigle prijave suvremenih umjetnika, neopazice upućuje na neke drukčije, nove umjetničke medije i prakse koji kod njih u pravilu a priori izazivaju nerazumijevanje, ako ne i zazor, no u procesu odlučivanja i selekcije postaju bližima i čitljivijima.
Izložbom u Galeriji Miroslav Kraljević na kojoj predstavlja radove troje svojih suradnika, članova likovne sekcije KUD-a INA-a, pored audio zapisa svojih razgovora s njima i 3 video zapisa( intermezza) koji dodatno portretiraju procese nastajanja djela svakog od njih, Ana ne egzotizira niti patronizora umjetnički amaterizam nego mu se neposredno i s iskrenim zanimanjem obraća kao društvenom fenomenu. Pri tom isti neizravno postavlja u odnos prema vlastitoj poziciji akademske umjetnice, koja se umjetnošću bavi (strast kakvu otkriva i kod svojih sugovornika) nakon što završi s odrađivanjem „poslova za život“. Ne manje važno je to da u par jednostavnih, ali dobro osmišljenih koraka autorica također i privlači publiku KUD-a u G-MK i obratno.
Na posljetku možemo se zapitati zašto bi uopće trebalo pokušati približiti ta dva mala svijeta koja su 1980-ih, u tadašnjoj konstelaciji galerije, bila u nekoj vrsti skladnog suživota. Na to pitanje najbolje odgovara sama autorica ustanovivši kako se suvremena umjetnost toliko udaljila od prosječnog građanina da se čak ni pojedinci s posebnim interesom za nju, kao što su članovi raznih likovnih udruga, ne osjećaju ugodno u galerijama suvremene umjetnosti. Tome bi se eventualno mogla nadodati, kod nas već poznata konstatacija, to da je za takvo stanje kriva zatvorenost ili potpuna nekomunikativnost krovnih institucija koje se bave prezentacijom suvremene umjetnosti te nerazvijena svijest o potrebi medijacije i aktivnosti kojima se tromi institucionalni mastodonti prošlosti mogu obratiti i otvoriti prema zajednici i okolini u kojoj djeluju i zbog koje, uostalom, i postoje.
Galerija Miroslav Kraljević u tom smislu nastoji svjesno destabilizirati tragikomičnu samodovoljnost suvremene umjetnosti- otvaranjem prema okolini, poticanjem izravne komunikacije i stvaranjem neke vrste meta-situacije u kojoj, bavljenjem nekim „osnovnim pojmovima jednostavnim rječnikom“, krećemo od samih sebe propitujući i kritički sagledavajući vlastitu povijest, svoju današnju poziciju, pa čak i ulogu u umjetničkom i društvenom kontekstu koju bismo trebali imati u budućnosti – kroz idućih dvadeset godina postojanja. 🙂
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Faze realizacije projekta
raspisivanje poziva suvremenim umjetnicima na sudjelovanje u natječaju kojim će žirirati komisija sastavljena od troje amaterskih umjetnika
izložba u Galeriji Miroslav Kraljević na kojoj su izloženi radovi Nade Aslanovski, Vlade Bogadija i Senke Varge uz 3 audio zapisa razgovora i 3 video intermezza vezanih uz stvaralaštvo troje autora http://anahusman.net/projekti/razmjena/nada.mp3 audio zapis Nada Aslanovski (mp3, 32k, mono, 2.2mb)
http://anahusman.net/projekti/razmjena/vlado.mp3 audio zapis Vlado Bogadi (mp3, 32k, mono, 1.9mb)
http://anahusman.net/projekti/razmjena/senka.mp3 audio zapis Senka Varga (mp3, 32k, mono, 2.3mb)
serija prezentacija suvremenih umjetnica/ka odabranih na natječaju u Galeriji KUD – a INA kroz tromjesečni period, uz razgovore s članovima likovne sekcije. izložba pobjednika natječaja ( Borisa Pleša, Jelene Bračun i Lale Raščić)
izložba pobjednika natječaja ( Borisa Pleša, Jelene Bračun i Lale Raščić)
– – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Ana Hušman (r.1977) diplomirala je 2002. na Odjelu za multimedije i nastavnički smjer Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na skupnim i samostalnim izložbama izlaže od 1998. Kontakt ana@mi2.hr
Vise : http://anahusman.net
