Antun Božičević: Postaja Badel

IZLOŽBA DOBITNIKA NAGRADE RADOSLAV PUTAR 2005

Rođen 15. lipnja 1970. u Andrijaševcima. Diplomirao 1999. na odsjeku slikarstva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba ‘Postaja Badel’ slijedi nakon studijskog boravka Antuna Bozicevica u New Yorku, gdje je umjetnik boravio kao dobitnik Nagrade Radoslav Putar za 2005.godinu.

G-MK, cija je programacija dijelom usmjerena k produkciji i prezentaciji mladih umjetnika te njihovoj integraciji u međunarodni umjetnicki kontekst, ima ulogu organizatora i producenta završne samostalne izlozbe pobjednika koja predstavlja i sastavni dio nagrade.   

Ujedno, ova izložba svake godine oznacava zavrsetak jednog te upućuje na zacčetak novog ciklusa Nagrade Radoslav Putar kojom su do sada nagrađene/i: Tanji Dabo (2002.), Niki Radic (2003.) i Igor Eskinja (2004.) i Antun Bozicevic (2005.).   

Rad se sastoji od zvucnih zapisa podzemne zeljeznice u New Yorku koji su ,’miksani’ s realnim zvukom raskrizja Subiceva/Marticeva ulica, racunalno procesirani te emitirani na ulicu te prostor unutar i ispred galerije. Zvucnu sliku prati multiplicirani isjecak filma ‘Ratnici podzemlja’  Waltera Hilla, tvoreci audio- video instalaciju/ ambijent koji funkcionira kao simulacija postaje podzemne zeljeznice.   Umjetnik radom ‘Postaja Badel’ kriticki aludira na ‘mit’ o gradnji metroa u Zagrebu, koji, kako kaze, nerijetko sluzi kao najbolji argument za neulaganje u druge, prvenstveno kulturne sadrzaje, dok upotrebom materijala iz kultnog filma simbolicnog naslova upucuje na cesto gerilsku poziciju umjetnika i aktivista u kulturi.   

Naslov izlozbe odnosi se i na ‘Operaciju:grad’ desetodnevnu kulturnu manifestaciju nezavisnih kulturnih udruga koja je privremeno svojim sadrzajima naselila napustene i neiskoristene prostore  bivse tvornice Badel, u neposrednoj blizini G-MK.

Interview

Rad nosi naziv „Postaja Badel“. Možeš li objasniti pozadinu ideje za instalaciju / izložbu?

Ideju sam dobio prošle godine, prije putovanja u Ameriku, čitajući članak u poslovnom dodatku dnevnih novina koji je komentirao „Operaciju:grad“ – desetodnevni festival nezavisnih udruga i „alternativne“ umjetnosti koji se odvijao u napuštenim objektima tvornice Badel, nasuprot Galerije MK. U članku su iznijeli stav gradskog poglavarstva da u interesu grada nije prepuštanje objekta udrugama (su)gradjana nego bi od veće koristi bilo prodati ga za nekih 27 milijuna eura i taj iznos iskoristiti kao početni kapital za gradnju podzemne željeznice. Za razliku od odgovora koji su dobili slični zahtjevi za prenamjenu napuštenih objekata u gradskom vlasništvu (Paromlin, Klaonica, …) ovaj smatram originalnim i zato radim simulaciju „Postaje Badel“.    

Kako je osmišljen tehnički aspekt u realizaciji audio-video instalacije?

Na otvorenju će to biti live act u kojem koristim živi zvuk, dobiven pomoću mikrofona, dokumente s hard diska te njihovu „smjesu“koju stvaram pomoću komercijalnog programa. Uz pomoć koncertnog 6-kanalnog razglasa stvara se nova zvučna realnost na ulici i u galeriji. Ostale ću dane dokument nastao prvoga dana reproducirati u galeriji pomoću surround sistema. Rad se sastoji od 4 zvučna zapisa koje sam snimio vozeći se subwayom u New Yorku u trajanju 26:35:13 svaki. Te zapise miksam s realnim zvukom križanja Šubićeve/Martićeve ulice i procesiram pomoću kompjutora. Na taj način proizvodim šesti zvuk i sve ih istovremeno emitiram na ulicu, koja je ujedno i prostor ispred ulaza u galeriju. Prostor galerije ispunit ću video instalacijom koja prati zvučne zapise a sastoji se od 26 sekundi filma Warriors Waltera Hilla, koja će. Projicirat ću ga na 3 zida i staklenu stijenu galerije.    Pretpostavljam da je koncepcija izložbe potaknuta i iskustvom New Yorka pa i od razlika u poziciji umjetnika, umjetnosti i kulture općenito? Upotreba filma Warriors je dakako simbolična…?  

Kad dolaziš iz zemlje u kojoj ne postoji sustav obrazovanja suvremenih umjetnika (akademije rade po programima iz prve polovice prošlog stoljeća i ne postoji mogućnost postdiplomskog studija), scenu diktiraju salonske izložbe (koje organizira nekolicina kustosa a na njima izlažu uvijek isti ljudi) i tržište ima prefiks crno, osupne te bogatstvo ponude megapolisa u kojem se nađeš nakon pola dana putovanja. Naravno, New York je jedan od svjetkih centara umjetnosti i biznisa koji je prati sa mnoštvom muzeja i galerija, ali i umjetnika koji tamo žive. Samo manji dio njih uspijeva živjeti od svog rada, većina ih radi 2-3 posla i tu ne vidim veliku razliku. Ona je u količini informacija i mogućnostima koje se nude. Institucije (javne ili privatne) pomažu umjetnicima u produkciji i honoriraju rad. Porezni zakon motivira obveznike da ulažu u umjetnost kupujući radove ili ulažući novac u fondacije koje sponzoriraju umjetnost pa je pitanje statusa biti član nekih od njih. Zatim drugačija uloga kustosa, koji tamo posjećuju umjetnike u studijima, interesiraju se za njihov rad što je u interesu obje strane. Zbog tih razlika i koristim dijelove filma Warriors (Ratnici podzemlja) jer su kod nas umjetnici prisiljeni biti aktivisti, idealisti, volonteri, manageri, bohemi, producenti… U ovom tranzicijsko-kvazineoliberalno-primitivkapitalističkom-neznamtijakakvomveć društvu za sve ima novaca, pa čak i za nacionalno bitne kulturne projekte, ali ne i za umjetnost.     

Koja je po tebi osnovna razlika u općem statusu umjetnosti tamo i ovdje i kako je njena pozicija viđena u društvu. Koliko je umjetnost integrirana u svakodnevni život? Možeš li navesti primjer rada koji pokazuje eventualne različitosti u tome smislu?

Newyorkeri su ponosni na umjetnost nastalu u njihovom gradu. Ona je sveprisutna. Gradske četvrti se povezuju sa subkulturama koje su nastajale u njima i utjecale na tzv. high art. Umjetnost je kultura življenja. Tu sveprisutnost najbolje možeš osjetiti iznad zvučne instalacije Maxa Neuhausa koju je postavio na Times Square-u u ventilacijski otvor podzemne željeznice. U tom radu on spaja zvukove/vibracije podzemnog i nadzemnog „života“ (vidljivog i nevidljivog) najčuvenijeg gradskog trga u jedan kontinuirani zvuk koji lagano varira i izolira te od audio/video kaosa u kojem se nalaziš. Taj zvuk je mantra za tebe. Njegov postupak citiram u radu koji sam pripremio za ovu izložbu zbog načina na koji integrira umjetnost u život grada.     

Ako bi u kratkoj formuli trebao izraziti što te se najviše dojmilo u NY kako bi ona glasila? Najdraža izložba…?

Raznolikost + tolerancija = komunikacija.  Sve grane vizualnih umjetnosti koegzistiraju i dijele se jedino na dobre i loše radove. Dojmile su me se mnoge izložbe jer je kvaliteta radova, bez obzira na izričaj, visoka.  Skupna izložba u neprofitnoj galeriji organizacije Apexart „If It’s Too Bad To Be True, It Could Be DISINFORMATION“ koju je kurirala Mercedes Vicente najbliža je mojim interesima. Rad Dow Project The Yes Men-a, jedan od izloženih svidio mi se zbog koncepta, načina izvedbe, posljedica koji je izazvao i humora. Nadilazi formulu: tema svakodnevica + medijski prezentiran = kritika društva.     Koja je po tebi uloga umjetnika u društvu danas? Može li umjetnost generirati društvene promjene ili formirati nove vrijednosti? Teško mi je to objasniti jer bih za sebe prije rekao da je umjetnost dio mog života nego da sam ja umjetnik. Kako ona korigira moj život valjda bi onda trebala biti korektor i drugima, društvu. Bitniji je njezin utjecaj na nekolicinu nego na mase, jer povijest prošlog stoljeća govori da to može biti pogubno i po društvo i po umjetnost. Svakako da umjetnost generira nove društvene vrijednosti samo to čini mnogo sporije nego što bi to umjetnici htjeli.     

Kakav je odnos koncepta i forme u tvom radu?

Čini mi se da umjetnici koji su, u zemlji skučenih mogućnosti poput Hrvatske, uporni u korištenju novih medija i kompleksnijih novomedijskih instalacija primorani na stalni kompromis zbog visokih troškova kompleksnije opreme i nedostatka prave infrasturukture… Forma u kojoj ću realizirati ideju nije mi bitna i postupak bih mogao opisati kao kompromis: materijalnih mogućnosti, volje organizatora, prostora (unutarnji-vanjski) gdje izvodim rad i koliko vremena imam. U većini slučajeva otvorenje izložbe je i premijera jer rad tada po prvi put profunkcionira, što zna biti vrlo stresno.    

Na što si želio ovim projektom ukazati?  

Ukazati želim na licemjernost u odnosu prema umjetnosti kod nas i objašnjenju da trebamo čekati bolje sutra. Zatim na to da Zagreb, koji pokušava biti kulturno središte regije, uopće nije dio, na primjer, mreže rezidencijalnih programa i kulturne razmjene na području vizualnih umjetnosti. Da nema niti jedan objekt/centar koji ima studije/ateliere koje mogu koristiti umjetnici i kustosi iz Hrvatske i inozemstva i višemjesečnim boravkom obogatiti lokalnu scenu, upoznati sredinu, stvoriti novi rad i izložiti ga.  Želim samo pokazati da smo tu i da politička elita nema pravo odlučivati koja je umjetnost od nacionalne važnosti.   

Razgovor s Antunom Božićevićem: Antonia Majača        

Grupne izložbe:   

2005. 39th Zagreb Salon, HDLU, Zagreb, Croatia  Radoslav Putar, Galerija Križic Roban, Zagreb, Croatia  YVAA, Prague, Checz Republic  2004. 27th Youth Salon, HDLU, Zagreb, Croatia  2003. The 8th Triennial of Croatian Sculpture, Gliptoteka,  Zagreb, Croatia  Festival Visura Aperta /Momiano 03/, Momjan, Croatia  2002. 18th Slavonian Biennale, Galerija likovnih umjetnosti,  Osijek, Croatia  2001. 36th Zagreb Salon, HDLU, Zagreb, Croatia  Graddonji, Museum Slavonia, Osijek, Croatia  2000. 17th Slavonian Biennale, Galerija likovnih umjetnosti,  Osijek, Croatia   

Samostalne izložbe:   

2005. Let’s live the life, Galerija Sv. Toma, Rovinj, Croatia  2004. It’s important to take a part, Galerija Kazamat, HDLU,  Osijek, Croatia  2003. Pot, Salon Matice hrvatske, Krizevci, Croatia  2001. No name, Galerija VN, Zagreb, Croatia  2000. No name, City Museum, Vinkovci, Croatia   

Umjetičke akcije:   

2004. Battlefield (site specific installation),  Festival Grill Peace United, Svetvinčenat, Croatia  Battlefield (site specific installation),  Museum Of Contemporary Art, Zagreb, Croatia  2001. Attack on the museum, Museum Slavonia, Osijek, Croatia   

Nagrade:   2005. Radoslav Putar (jury award)  2004. 27th Youth Salon (jury award)  2003. Visura aperta /Momiano 03/ (jury award)  2000. 18th Slavonian Biennale (honorable mention)