“Uzmimo za primjer monokrom. Njegovo je pravilo da ekspandira poput polistirenske pjene. On pokriva platno od ruba do ruba. Iza pojavljivanja svakog novog monokroma ostaje sve manje prostora za one koji nadolaze. U svakom sljedećem monokromu moralo bi biti više sadržaja i razloga za nastanak, naravno, ne gubeći karakter. Ako monokrom, sliku jedne boje, kao što ga je Yves Klein usmjerio prema nebu,usmjerimo prema sebi samom, dobit ćemo monokrom vlastite kose, očiju, kože, a možda i boju glasa ako je ona monokromna. “(1)
Nastao kao izraz potrebe za oslobađanjem slikarstva od bilo kakvih drugih primjesa izvan samog slikarskog mišljenja, od svih ideja i značenja koja nisu čisto slikarstvo, monokrom je utjelotvorio ogoljelu vizualnu senzibilnost. Sve to anticipirao je Maljević još početkom stoljeća težeći Čistom djelovanju i apsolutnoj Bespredmetnosti kao konačnim ciljevima suprematizma. (2)
Američki hard-edge slikari 50-ih i 60-ih godina (primjerice Ad Reinhardt i Barnett Newman) do krajnosti ističu autonomnu boju kao jedino sredstvo slikarskog govora, samo posebi dovoljno. Slika je tek vizualna činjenica, predmet kojem je odstranjeno svako simbolično značenje, koju ne treba objašnjavati, već jedino doživljavati, osjećati. No, to je danas na kraju 20. stoljeća već odavno usvojena činjenica, dostignuće kojega je besmisleno posebno isticati, a kamoli ponavljati. Da bi u našem vremenu bio relevantan likovni događaj monokrom treba podršku ideje, podlogu umjetničkog koncepta, dodatni razlog nastanka. Iako naznake interesa za monolitnu gradnju slike naziremo u njegovom prethodnom ciklusu – Zvukovima, na prvi pogled vrlo je neobično da se Rončević, izuzetan kolorist, samoograničava na tako minimalističko djelovanje kao što je slika jedne boje kako sam kaže. Ipak, ovu pojavu treba promatrati u kontekstu sve naglašenije analitičke komponente unutar Igorovog slikarstva posljednjih nekoliko godina. Njegovi ciklusi grupiraju se oko tema kao što su primjerice odnos pozadine i znaka u Tragu ruke, pretapanja dva slikarska sloja različitih karaktera – kolorističkog komponiranja i automatizma, konstrukcije i destrukcije u Zvukovima ili spajanja ‘nespojivih’ slikarskih tekstura u Strahovima. Svjestan činjenice da slikarstvo nije više dominantan umjetnički medij Rončević time, neodustajući od slikarstva, kao jedinu mogućnost njegovog održavanja na životu, uvodi i konceptualni element. Tako i ovom prilikom istražuje mogućnosti i ograničenja slikarstva unutar jednog unaprijed zadanog i jasno koncipiranog likovnog problema. Ovog puta to je jedna gotovo zaboravljena osobina slikarskog medija – njegova mimetička sposobnost. Rončević si postavlja naizgled neizvediv zadatak. On, naime, krajnje reduciranim sredstvima, jednom bojom nanesenom na platno širokim potezimaš špahtle namjerava predočiti nešto tako složeno kao što je svojevrsni autoportret.
Fokusirajući i povećavajući pojedine dijelove vlastitog tijela Rončević pokušava uhvatiti što precizniji ton svojih očiju, kose, puti. Ishod je u tri pokušaja svaki put drugačiji, boje monokroma međusobno se razlikuju. Boja očiju jednom je plavija, drugi puta zelenkastija, dok treći puta dominira sivilo. Kosa, koža, oči, neprekidno se mijenjaju, realna slika čovjeka je iluzija. Postoji samo niz trenutnih slika kojima je moguće tek približno dočarati cjelovitu sliku.
No, ovakav rezultat ne govori toliko o ograničenosti slikarskog medija, koliko o neuhvatljivosti čovjeka, o njegovoj promjenjivosti koju je teško oponašati, čak i u tako sitnim detaljima kao i u uzaludnosti takvih nastojanja. To i je razlog što Rončević govoreći o ovim monokromima naglašava da su to tek pokušaji. Usprkos toga, uspio je pokazati da se aksiomatikom jednostavnog mogu rješavati složene stvari, kako je rekao objašnjavajući cilj ove izložbe.
A pri tom je, balansirajući između jednostavnosti i složenosti, mimetike i apstrakcije,ozbiljnosti i hedonističkog poigravanja bojom, ostao dosljedan samom sebi, ostvarujući radove suptilnog kolorizma i odnosa tonova nastalih nizanjem pojedinih monokroma.
(1) Evelina Turković / Odlomak iz još neobjavljenog teksta Igora Rončevića koji se bavi tematikom slikarskog rukopisa
(2) Kazimir Maljević, Suprematizam- bespredmetnost, Izd. Radionica SIC, Beograd, 1980.
Igor Rončević rođen je 1951. godine u Zadru. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti uZagrebu u klasi profesora Šime Perića. 1979. – 1981. suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. 1981.- 1982. boravi kao stipendist na Academie Des Beaux Arts u Parizu kod prof. Legrangea. Poeziju objavljuje u časopisima Koloi Quorum. Radi kao viši asistent na ALU u Zagrebu.