THALAMOS (1)
Ljudi formuliraju svoj stav prema smrti na različite načine, ali maske i smrt uvijek su uvezi.
(2) Dvojnici su u ove projekte uključeni odlijevanjem autoričina tijela, što je čin karakterističan za izradu posmrtne maske. Još su Etrušćani i kasnije Rimljani za ovu tehniku upotrebljavali vosak. Posmrtna maska služi za očuvanje pokojnikovog identiteta, ali i za zapečaćivanje njegovog odvajanja od živih
(3) U projektima Remain i Thalamos dolazimo do drugog motrišta -odljevak je od živog tijela, a dvojnici su ostavljeni na(ne)milost procesu prirodnog raspadanja (vosak se topi, tijesto puca, mrvi se, truni). Tako dolazimo do slijedeće situacije: posmrtne maske ……………dvojnici odljevene po mrtvom tijelu……. odljevani po živom tijelu fizičko tijelo propada……..fizičko tijelo ostaje odljevano tijelo ostaje……… odljevano tijelo propada. Očito, proces je obrnut od postupka izrade posmrtne maske pa bismo umjesto na smrt mogli misliti na proces oživljavanja ili (budući da u radovima postoji određeno sučeljavanje sa smrću), na prolaženje kroz proces smrti radi regeneracije; otuda slijedi ideja inicijacije. U ovom ciklusu od tri projekta pitanje smrti je očito.
Položaj tijela u ovom ciklusu podsjeća na trenutke smrtne agonije (karakteristične za elementarne nepogode kao što su potresi, požari, erupcije vulkana ili zrakoplovne nesreće), ali istovremeno podsjeća i na fetus u majčinoj utrobi. Budući ono nema oblik embrija već odraslog ženskog tijela, imamo na umu staru alkemičarsku tvrdnju: Stvarno živi onaj koji je rođen iz vlastite maternice, pa proizlazi da govorimo o duhovnom, a ne o fizičkom rođenju. Tajna soba u projektu Thalamos ima dvostruko značenje: mjesta instalacije i mjesta metamorfoze. Posljednja soba labirinta u Cifte Amam, mjesto koje je kukac izabrao za skrovište u kojem će obaviti svoju transformaciju, jest soba u kojoj je postavljena cijela instalacija i u koju ulaze posjetitelji. Međutim, tajna soba/maternica je također i kalup od tijesta (onog u kojem je autorica bila skrivena) i predstavlja sklonište od znatiželjnih pogleda. Njenom individualnom činu u tom prostoru može biti nazočna odnosno pristupiti mu samo ona. Izvedba tajanstvene sobe (kao instalacije u prostoru ili kao objekta od tijesta) određuje umjetničko stvaranje kao čin uspostave zaštitnog pokrova prema vanjskom svijetu i kao mjesto duhovne transformacije. Kao što gusjenica odabire tajno mjesto gdje će proizvesti svileni pokrov za potrebe fizičke transformacije, tako i autorica iznalazi ovu tajnu sobu radi svoje duhovne transformacije. Proces paljenja i gašenja svjetla podsjeća nas na postojanje tjelesne smrtnosti. Međutim, te faze možemo shvatiti i kao neprekidnu izmjenu rađanja i umiranja. Dugotrajnost procesa usmjerava našu pozornost na samu smrt, jer mi svjedočimo truljenju tijela/oblika i njegovoj promjeni u duhovno/svjetlost. Smrt kao dio procesa inicijacije stoga je očita.
S druge nas strane ovaj rad podsjeća na brojne stare običaje u kojima dvojnik predstavlja zamjenu. Umjesto živog pojedinca, žrtvuje se, spaljuje lutka od žitarica – antropomorfni kruh koji se kasnije jede. Možda je time izražen podsvjesni strah od smrti – dvojnik se nudi kao zamjena za čovjeka? Ako odljevanje posmrtne maske zapečaćuje odjeljivanje mrtvih od živih, prema obrnutom procesu ovdje se zapečaćuje odvajanje živih od mrtvih. Ili kao kod imitativne magije (vudu magije) voštani dvojnik se uništava kako bi se prouzročilo uništenje stvarne osobe. Možemo li u tom slučaju razmišljati o naklonosti prema smrti?
Zašto je u ovim djelima stvoren dvojnik? Ako o dvojniku razmišljamo kao o stalnoj prisutnosti Drugog za trajanja čovjekovog života, ali i na način arhaičnog poimanja smrti ili vjere u postojanje dvojnika i poslije smrti neke osobe (prema teoriji Edgara Morena) onda su projekti Thalamos i Remain pokušaji ubijanja dvojnika koji biva rastopljen/razgrađen. Posrijedi je negacija dvojnika ili negacija postojanja smrti. Dvojnik nije zamijenjen jedino u projektu Androgin. Smrt je anđeo čuvar i zao duh istovremeno.(4) Za vrijeme umjetničkog rada/projekta autoričin odnos prema radu izričito je specifičan – ona se s radom potpuno stapa, identificira, žrtvuje se da bi se djelo moglo roditi – proces koji podsjeća na žensku funkciju rađanja.(5)
Jedan je alkemičar rekao da je (umjetnička) praksa neodvojiva od teorije (duhovnog) te umjetnost nije niti u podređenom niti u nadređenom položaju. Zapravo, postoji odnos dubokog prožimanja stvarnog života autorice, njezinog duhovnog svijeta i njezinog umjetničkog djelovanja. Smrt se pojavljuje kao jedan od elemenata u interpretaciji stava umjetnost – pitanje životai smrti.
predgovor Iskra Dimitrova
1. Mikenske kripte primjer su opće geografije zemlje mrtvih. Prvo je prolaz koji vodi dolje (dromos), zatim uzak otvor (stomion, odnosno ‘usta’) te potom visoka, široka grobnica (thalamos, odnosno ‘nevjestina soba’). Grobnica je svojvrsna maternica u zemlji u koju se mrtva osoba unosi kako bi čekala preporod.
2. Oto Bihalji Merin, Veličanstvene maske
3.ibid
4. primitivni ljudi smrt poimaju kao dobitak (jer donosi besmrtnost) i kao gubitak (jer uzrokuje mentalni šok). Ništa nije kontradiktornije od emocija i osjećaja koje izaziva smrt. Edgar Moren
5.Žena funkcionira (stvara) slično načinu na koji se stvara dijete u njenom organizmu. Ona prikuplja potrebne elemente (materijal), smješta ih u zatvoren prostor i uz pomoć aktivnih elemenata (vatre, sunčeve topline, sila ugrađenih u meterijalu) započinje proces polakog restrukturiranja – usavršavanja koje traje točno određeno vrijeme. Tako se u ženi stvara dijete, ali ona po istim načelima gaji biljke i kuha hranu, naročito onu koja se priprema u dužem vremenskom periodu. Nikos Èausidis
Iskra Dimitrova rođena je u Skopju 1965. godine. Diplomirala na Filozofskom fakultetu 1987. te nalikovnoj akademiji u Skopju 1990. godine. 1993. godine Arts Link rezidencijalni program u Madisonu, SAD. Multimedijski projekti,video art i instalacije.
