Složimo li se s cesto podržavanim konstatacijama Nicolasa Bourriauda koje iznose teze da je relevantna umjetnost današnjice usmjerena proizvodenju modela društvenosti i inter-personalnih odnosa, da se njeina relacijska mogucnost uspostavlja usred umjetnikova promišljanja i djelovanja na podrucju društvene interakcije i njezinog društvenog konteksta, prije nego li u afirmaciji nezavisnog i individualnog privatnog simbolickog prostora umjetnickog djela, ili da umjetnicki rad predstavlja specificni društveni meduprostor; te time razvija politicki projekt -pokušavajuci se premjestiti u poziciju odnosnog djelovanja tako što ga istice kao svoj predmet i propituje, može nam biti zanimljivo zapitati se, ako promatramo recentne radove realizirane kao dovršene objekte koji stvaraju vlastiti diskurs uz pomoc privatnog sistema znakova i asocijacija, u kojoj mjeri ti radovi mogu postati djelatnima unutar navedenih kategorija i u kojoj je mjeri navedeno uopce njihova intencija? Bourriaud istice da imamo pravo svakoj estetickoj produkciji postaviti pitanje: dopušta li nam umjetnicko djelo da se upustimo u dijalog, možemo li pojmiti svoju egzistenciju, i na koji nacin, u znacenjskom prostoru koje to djelo definira? K tomu, Bourriaud koristi pojam semionaut, oznacujuci njime pojam suvremenog umjetnika, kao djelovatelja koji „smišlja putanje izmedu znakova“. Zajednicka karakteristika radova odabranih za ovu izložbu – osim na formalnoj razini odmah zamjetne plošnosti slika, dominacije figurativnog i njegove kombinatorike s tekstualnim – može se uspostaviti u odnosu na postupak povezivanja razlicitih smisaono nepovezanih znacenjskih elemenata na plohi slike. Premošcivanje prostora izmedu znakova odvija se kod pojedinih autora na razlicite nacine i s razlicitim ciljevima, ali nedvojbeno je da umjetnici vizualiziraju mnoštvo osobnih misaonih sistema koje u cjelini nije moguce doslovno percipirati analogno bilo kojoj društvenoj realnosti. S druge strane, posve je izvjesno da manipuliranje vizualnim poretkom slike proizvodi ucinak kontrolirane percepcije, te da su vidovi nesvjesnog u slikama predstavljeni na vrlo svjestan nacin. Asocijativnost koja nastaje kao ucinak povezivanja znacenjski divergentnih vizualnih kodova i neusuglašenih likovnih elemenata, otvara ipak promatracu prostor individualnog dijaloga s djelom.
Najizravnije referirajuci na prostor društvene arene i najizravnije oznacujuci svoj individualni stav spram društva, Mario Caušic kombinira svojevrsnu dvostruku sliku društvene stvarnosti -fikcionalno projektiranu i dokumentarnu sliku. Oblikom i dimenzijama, njegove slike direktno oznacuju kontekst urbanog prostora, realizirane u vizualnom kodu prometnog znaka. Kombinatorikom teksta koji denotira pojmove promatranja i, teže citljivo, izoblicenja, te vizualno pojednostavljenih slika / silueta imaginarnog grada, hiperdimenzioniranih televizijskih antena, ljudskih likova koji „promatraju“ maketu-projekt arhitekture Čaušić asocijativnošcu propituje relaciju pojedinca i konotiranog društvenog okoliša. Aproprijacijom slika i kodova popularne kulture te, donekle, estetike soc-realistickog plakata, izricito antiutopisticki intonira svoje videnje društvenog prostora. U ekranskoj videoslici, ustvari, slijedu fotografskih slika cija je zvucna pozadina tišina, umjetnik pozira u stvarnom prostoru grada na koji u slikama referira. Ono što je vidljivo na ekranu nije, medutim, registriranje umjetnikova osobnog identiteta, vec je to fragment zrcalne plohe koja reflektira njegov pogled. Zrcalo u funkciji posrednika, ali i metafore, usmjeruje pozornost na gledanje kao predstavljanje sebi i ujedno predstavljanje sebe: osobni identitet doslovno je prekriven – najcešce plošnom i apstraktnom -slikom izvanjskog svijeta koja se reflektira. Proces traje potencijalno beskonacno, ali srecom, kako Čaušić u pojedinim snimcima dokumentira, promjenom kuta gledanja, mijenja se i sam promatrani objekt.
Tihomir Matijević, pak, utopijski inzistira na vlastitom idiosinkretizmu, ekscentricnosti i neuklopljenosti, stvarajuci dimenzijama megalomanski prostor slike u kojem razvija koordinate svojevrsnog paralelnog univerzuma, utemeljenog u odabranim i za umjetnika pažnje vrijednim iskustvima stvarnosti. Specificna estetika stripa koju rabi u dinamici gotovo dnevnickog akumuliranja crteža, proizvodi ucinak psihodelicne senzacije mnoštvom informacija kojima reinterpretira stvarnost ili uz pomoc kojih poduzima „uzaludan pokušaj da se nacrta cijeli svijet“. Fizičkim udaljavanjem od plohe slike uocava se apstraktna, svjesno dekorativno montirana struktura crno-bijelo iscrtane quasi-strip-table, ali približavanjem plošnom crtežu i ulaganjem vremena u -svjesno opticki nametnuto -skokovito pretraživanje slike, otkrivaju se apsurdni, komicni, neočekivani, hibridno konstruirani vizualni i tekstualni fragmenti koji prikazuju razlicite likove i rekontekstualiziraju citirane subkulturne fenomene ili poznate elemente masovne kulture, te umjetnosti. Matijeviceva Žabakazuda -koja cesto nerazumljivim likovnim i verbalnim govorom autoironicno demonstrira pojam individualnog umjetnikovog govora, govor umjetnika u prvom licu i praksu individualnih sistema / mitologija -kao svojevrsni rad u nastanku, zapoceo je izradom slikovnice. Namjera mu je prersti u svebuhvatni projekt koji odražava umjetnikov autenticni svjetonazor i identitet, te reprezentira stil života. Ali, ne reflektira li se upravo u referiranju na specificne elemente kulture, ma koliko proizvoljno izmijenjene, pokušaj uspostavljanja komunikacije i prepoznavanja zajednickog životnog iskustva? Naravno, medu onim promatracima koji su spremni izdvojiti radom zahtijevano vrijeme.
Temporalni i doživljajni aspekt pogleda / promatranja slike istražuje Domagoj Sušac. Oslikanjem trivijalnog dekorativnog tekstilnog uzorka s florealnim motivom u funkciji aproprijacije repetitivnog predloška, propituje izražajnost plošnosti slike. Uzorak nije simetricno centriran, te izmice i dekonstruira plan slike preko kojeg pogled titra. Dekorativni uzorak koji prekriva citavu plohu, na drugoj je slici (koloristicki komplementarnoj) citljiv kao ready-made, kao pronadeni tekst kulture u koji umjetnik intervenira. Intuitivnim povezivanjem motiva dekoracija te – u odredenoj mjeri hermeticnom – poetikom neocekivanog, naizgled proizvoljnim superponiranjem motiva udvojenog djecjeg tobogana, uslojava se -poput postupka u ranijim umjetnikovim neprikazivackim radovima -razina percepcije. Slike cije percipiranje ovisi o asocijativnom, više nego li racionalno konceptualiziranom slijedu, ispremrežene su asocijacijama koje pobuduju jednako dominantni tekstualni elementi. Sama izražajnost rijeci koje istovremeno sugeriraju slobodno kretanje i determiniranu ogranicenost kretanja, te pritiješnjenost, fokusiraju pogled na pojedinoj slici. Ironicno kodirani srtip-oblacic koji u zrcalnom odrazu u vecoj mjeri sugerira, nego što izjavljuje, inficira svojom prijetecom neodredenošcu sav prostor rada. Njegov je integritet forme ipak narušen, inficiran isto tako, ali jedva primjetno, dekorativnim uzorkom. Trompe-l’oeil? Prije ce biti provociranje pogleda na klizanje po površini platna, od razasute efemerne dekorativne podloge, preko boja i rijeci, do zgusnutih jezgri teksta. Koliki udio percepcije umjetnik svjesno kontrolira, utjecuci na promatracevo dešifriranje latentnih znacenja, nesvjesno induciranih? Odcitavaju li se pri tom ili naslucuju emotivni ili imaginativni sklopovi umjetnikova identiteta?
Dakle još uvijek je, i u današnjici moguce dijalogizirati s vizualnim jezikom utemeljenom na osobnom, privatnom sistemu znakova i asocijacija, te posredovanom u tradicionalnom likovnom mediju, u kojem je promatrac i dalje samo promatrac. Komunikacijski potencijal koji se ostvaruje i ovim radovima nosi predispozicije za razvijanje odredenih aspekata društvenosti. Indirektno, i ovi radovi -premda se ne svrstavaju u kategoriju radova i dogadanja koje oznacuje pojam relacijske estetike – upucuju na intenciju istraživanja mogucnosti smanjivanja inter-personalne distance, konkretno: razvijanjem osjetljivosti prema intuitivnom, asocijativnom aspektu komunikacije (mimo doslovnog i racionalnog) kao poželjnih osobina u medusobnom razumijevanju. S druge strane, Baudrillard vec poodavno tvrdi da u društvu u kojem živimo komunikacija, kao „nešto hiperrelaciono (…) vodi društvenu formu u ravnodušnost“. „Bila je ona san, mit, utopija, konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom slucaju povremeni i izuzetni dogadaj.“ Ili?
Ana-Marija Koljanin
– – – – – – – – – – – – – – – – – –
Radovi na izložbi:
Mario Čaušić
OBSERVING THE CITY, triptih, emajl-lak na limu, 3 x r 50cm, 2004. OBSERVING THE CITY, DVD video loop, 5’3’’, 2004.
Rođen 1972. godine u Osijeku. 2000. godine diplomirao je grafiku (akad. slikar-grafičar) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Živi i radi u Osijeku. mcausic@yahoo.com
– – – – – – – – – – – – – – – – – –
Tihomir Matijević
ŽABAKAZUDA NAZIVA, IZ CIKLUSA „DEKORATIVNI SUPREMATIZAM“ (I TO JE JEDINI RAD IZ TOGA CIKLUSA) ILI JOš JEDAN UZALUDAN POKUšAJ DA SE NACRTA CIJELI SVIJET, tuš na kartonu, lesonit, 216x302cm, 2003./4. ŽABAKAZUDA ZA POČETNIKE, knjiga, vlastito izdanje, 2003.
Rođen 1975. godine u Našicama. 1994. godine završio je školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, kiparski odjel. 2000. godine diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Stanka Jančića. 1998. godine studirao je kiparstvo na Indiana University of Pensylvania, u klasi prof. Jima Nestora. Živi radi u Osijeku. tihomir_matijevic@yahoo.com
– – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Domagoj Sušac
FIREWALK, ulje na platnu, 148x198cm, 2004. ROAD, triptih, kombinirana tehnika na platnu i dasci, ukupne dimenzije 58x140cm, 2004. Rođen je 1974. godine u Zagrebu. 2000. godine diplomirao je grafiku (akad. slikar-grafičar) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava šuteja. Živi i radi u Osijeku. m: +385 98 9583348
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Kustoski koncept: Ana-Marija Koljanin
