Svijet običnih, nađenih predmeta i zatečenih situacija važan je kontekst realizacije brojnih projekata Nebojše Šerić-Shobe. Lucidne reinterpretacije svakodnevnih objekata sučeljene s umjetnikovom intimom i osobnom poviješću poigravaju se konotacijama, poetsko-političkim potencijalima anonimnog i zatečenog, tek naoko običnog i normalnog. Istraživanje socio-pejzaža svakodnevice zahvaća i različite neformalne interakcije i urbane prakse koje odražavaju dnevnu politiku, ideologiju i ekonomske odnose.
Seriju radova izloženih u Galeriji Kraljević povezuje iskustvo svakodnevne percepcije New Yorka, grada u kojem Shoba živi i radi posljednjih nekoliko godina. Nepretencioznost i lakoća ovih radova svoj karakter i nastanak nesumnjivo uvelike duguju iskustvu kretanja, boravka i lutanja prostorom grada. Čini se da je to iskustvo ponajprije određeno željom probijanja njegove privlačne ovojnice. Pokušaj evokacije modernističke figure flaneura, gradskog šetača ukotvljenog u svakodnevni život ulice koji je prema riječima Waltera Benjamina svojevrsnim „botaničarom asfalta“, u kontekstu suvremenog New Yorka dodatno je opterećen brojnim proturječjima i napetostima. Grad, čiji se identitet formirao oko koncepta ultimativnog kozmopolitskog centra, opterećen je pretenzijama posvuda prisutnog spektakla, konzumerizma, zabave, kontrole, moralne panike. Ključna zadaća koja se nameće suvremenom flaneuru otkrivanje je mentalnih i fizičkih procijepa grada, nehotičnih napuknuća njegovih ponosnih reprezentacija. Vlastitu percepciju tog urbanog prostora Shoba pokušava pretočiti u neku vrstu analitičkih, smisleno-besmislenih osjetilnih formi koje pomoću rubnih i efemernih detalja progovaraju o socijalnom kontekstu grada. Radovi ove izložbe svojevrsni su ready made fragmenti svakodnevice, lišeni svog kontinuiteta i izvornih funkcija. Fotografija „No Time“ prikazuje tako bocu za vodu upotrebljenu kao improvizirani, mobilni pisoar kojem njujorški taksisti pribjegavaju zbog cjelodnevnog ritma posla i problematične infrastrukture . Dok se negdašnji flaneur slobodno i nesmetano kretao gradom, danas se pričinja da institucije grada svojim mehanizmima kontrole, sve više nadgledaju i limitiraju konzumaciju vremena i slobodu kretanja, strukturirajući vlastitu mrežu pravila. Video Blowing Zen na kojem su sa snimke Times Squera, atraktivne, guste ali i „sterilizirane“ gradske točke izbrisani svi prolaznici posredno evocira nadgledanje urbane dinamike. Svojedobno je upravo spektakularna elektrifikacija njujorškog Times Squera dramatično restrukturiravši urbano gibanje, tok kapitala i zabave, istodobno i strateški očistila tadašnji red light district. Fascinantne svjetleće reklame Blowing Zen videa progutale su mnoštvo, a s njim i individualizam flaneura koji se pokušava izdvojiti iz mase. Samodostatan mehanizam spektakla doslovno postaje jedini, stvarni protagonist grada. Pogled koji nam nudi Shobina vizija ispražnjenog Times Squera balansira između omamljujuće spiritualne idile i prijeteće atmosfere filmova katastrofe.
Kompleksne i konfliktne relacije koje pojedini objekti ili opća mjesta zauzimaju unutar šire simboličke mreže u slučaju Shobinih radova gotovo su uvijek protkane humorom, apsurdom i ironijom. Prisjetimo se primjerice, serija Heroji i Battlefields koje istražuju konfliktnu recepciju povijesnog nasljeđa i detektiraju njihovu apsurdnu spregu s ideologijom i kapitalom. Markirajući mehanizme reinterpretacije povijesti oba se projekta realiziraju u procijepu negdašnjih i aktualnih reprezentacija. Heroji NOB-a u kolektivnom sjećanju opstaju tek kao manje ili više preživjeli tranzicijski brandovi, a aktualizacije povijesnih i recentnih poprišta sukoba memoriju mjesta očitavaju ritmom njihove normalizacije i obnove, prosperitetom nalik impersonalnoj idili razglednica ili anesteziranim šokom medijskh slika. Battlefields, posredno progovaraju i o repozicioniranju mjesta sukoba s brisanog prostora u prostor grada, koji se fotografiran, također paradoksalno pričinja poput nekog anonimnog, rubnog ne-mjesta čak i u slučaju prikaza njujorškog ground zero-a. Na prostor grada koji evociraju radovi ove izložbe, također možemo primijeniti takav pogled. Gledajući zaostale bljeskove preobrazbe jednog ultimativnog središta u neko globalizirano, raspršeno opće mjesto, New York postaje bilo koji grad.
Ana Dević
Biti u networku danas znači sve, prilagođavati se različitim kulturama je svakodnevnica, izbori u U.S.A. su pitanje života ili smrti, kopanje po smeću je zabava, Bollywood je industrija snova, samoposluga je kockarnica, a filozofi već odavno štrajkaju… Ovih dana inspiracije za rad ima i previše, i gdje god čovjek pogleda oko sebe nešto se događa. Nikada u povijesti ove planete nije bilo više umjetnosti, a postmoderni koncept života je definitivno prevagnuo (Anything Goes ili kako se u žargonu igara ne sreću kaže: svaka dobiva). Od danas pa nadalje neće više biti mogućnosti napisati kratki osvrt na umjetnost Evrope, Afrike ili Azije. Desetine preglomaznih bijenala, milioni gladnih umjetnika željnih prostora, horde nabrijanih kustosa i isprepadanih galerista su preplavili planetu, i kao u jednoj iz posljednjih scena iz filma Perfect Storm, posljednji i najveći val nikako da se prevali na mali brodić koji već beskonačno plovi uz val iščekujući kraj. Industrija umjetnosti ima nepresušne izvore energije, materijala i radne snage. Tržnica umjetnosti guta sve što se proizvodi, samo treba pronaći odgovarajuće tržište. U ovom organiziranom kaosu, teorija umjetnosti je postala nepotrebna, i bilo kakva kritika je dobra kritika. Popularnost umjetnosti je postala enormna onog trenutka kada je ideja postala važnija od izvedbe. Zatvoriti se u svoj atelje je također postalo nepotrebno. Ne postoji više ništa što jedan umjetnik može napraviti sam. Nitko ni u čemu više nije ekspert, a timovi ljudi riješavaju i najsitnije probleme.
Budućnost umjetnosti je zamijenjena za stanje permanentne sadašnjosti. Tu smo gdje jesmo. Ontološki krug je prekinut. Stvari se moraju brže kretati besciljno, televizor je meditacija, flaširana voda postaje skupa, genetički modificirano cvijeće će uskoro prikazivati reklame…
Nebojša Šerić Shoba
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Nebojša Šerić Shoba rođen je 2. prosinca 1968. u Sarajevu. Živi i radi u New Yorku.