GEOMETRIJA PETRE NOVAKOVE ONDREIČKOVE
(nekoliko /neobaveznih/ napomena o radu umjetnice)
Rad Petre Ondreičkove proizlazi iz postminimalističke artikulacije prostora: upotrebom osnovnih geometrijskih oblika, fragmentarnom redukcijom oblika i koncentracijom na iluziju prostorne dubine ostvarene na površini. Istodobno su to polazišne točke njezina jedinstvenog pristupa horizontu vlastite umjetničke vizije.
Odnosi oblika sa prostorom(ostvareni na crtežima, kolažima ili strukturama) premda izvedeni jezikom geometrijske apstrakcije aludiraju na svojevrsnu stvarnost: arhetip labirinta (Labirint, 1993; Kad te nađem reći ću ti nešto važno,1995.), arhitekturu (Sitne duše vole zauvijek nenapravljene krevete, 1993.), tehniku (Mašina, 1995; O ljubavi, 1996.), studije materijala (Bazaltna stijena, 1995.). Prostor, odnosno, vizualizacija njegovih oblika i mogućih ograničenja, njegovo definiranje umjetničkim jezikom jednostavnih, geometrijskih elemenata određenih matematičkim zakonima i tehnicističkim crtežom, supstancijalna je premisa u djelu Petre Ondreièkove.
Na svojim objektima-strukturama autorica koristi višestruke mogućnosti granice između unutarnjeg i vanjskog i neovisno o njihovom vizualnom djelovanju razvija njihov haptički potencijal te rafiniranom dinamizacijom oblika i proporcionalnih odnosa,koji povećavaju iluziju dubine prostora, stvara jedinstvenufuziju tenzija proizašlih iz unutrašnjih odnosa. Načinom upotrebe površinske ravnine, unutar dozvoljavajućih ograničenja dvodimenzionalnog sustava odnosa, Ondreièkova zasniva sofisticiranu igru sagledateljevim perceptivnim sposobnostima. Njena osnovna sredstva: okomita i horizontalna podjela, dijagonalna sjecišta, podvrgavanje principima matematičke i tehničke konstrukcije,artikuliraju površine njenih djela u dinamične strukture koje omogućuju preciznu, logičnu organizaciju unutar točno određenog poretka što potom otvara mogućnost iluzije treće dimenzije. Površine pokazuju i utjecaje oblikovnih elemenata arhitekture. One su arhitektonske vizije pejzaža i struktura.Površine simuliraju predstavu prostora i umjetničkim pristupom apsorbiraju kvalitetu i iskustvo trodimenzionalnog prostora.Stvarni i imaginarni svijetovi kolaža uvlače nas u našu vlastitu unutrašnjost, budući da smo, dok gledamo ova vizualno precizna ostvarenja namjerno preneseni u zamršeni labirint,imaginarnu urbanu zagonetku, fiktivni arhitektonski kompleks.
Matematička logika Petrinih geometrijskih i konstruktivističkih djela ponekad je namjerno razbijena (Dvije pogreške, 1993.). Namjerna pogreška ili lagani nesklad u preciznom poretku dovodi u dvojbu sveukupnost racionalnog. Sitna devijacija putanje mijenja status logične konstrukcije, a slici dodaje dinamiku i u ustrojstvoformalne logike unosi prirodnost te k tome paradoksalno harmoniju. Postavka fine raščlambe u jeziku geometrijskih studija povezana s elementima perceptivne dvosmislenosti, harmonizira cjelokupan opus pridavajući mu osjećaj sugestivne i misteriozne igre. Kolaž Dvije pogreške (1993.) otvara prostor novim nadahnućima. Slobodno parafraziranje tvrdnje po kojoj ubica uvijek biva otkriven akonapravi barem dvije pogreške, odvodi nas u područje književnosti, posebice, detektivskih priča. Spajanje prethodno spomenutih opisa prostornih modaliteta kriminalističke priče (arhitektura, urbanizam, studije izmišljenih mašina itd) s gramatičkom konstrukcijom rečenice (nazivi radova su citati iz književnosti, od kojih većina ima mnogostruke aluzije i na detektivske priče i arhitekturu/urbanizam, poput ‘U gradu je živjelo deset miliona ljudi i svatko od njih je mogao biti ubica ili žrtva, 1996.) je sasvim očito. Oni su povezani elementima racionalnosti, logičnih odnosa, kalkulacije i prethodno dogovorenih pravila. Takva podloga za nova područja inspiracije (literatura) dopušta preklapanje tehničkih i biomorfnih kreacija. U zadnjim Petrinim radovima češće nailazimo na ljudsku figuru ili imaginarne biljke. Njihov sraz s asketizmom strogo konstruktivističkih prostornih oblika u kojima su smještene još jednom narušava doktrinu preciznosti, te stvara točku katarze u geometrijski neumoljivom matematičkom prikazu.
Predgovor: Marija Hlavajova
