Mezzotinta, aquatinta, vernis-mou, bakropis, suha igla, reservage, tehnike koje danas Sergej BULIĆ majstorski koristi zapostavljene su od velikog broja suvremenih grafičara. Zašto? Jedan je od razloga sigurno i to što te grafičke tehnike traže brižno njegovanje i sasvim osobit senzibilitet, traže znanje, hrabrost za svojevrsni eksperiment, ali i smisao za odgodu užitka spoznaje. Erupciju umjetničkih vizija, čini nam se, lakše je donijeti neposredno iz ruke, osim ako je u pitanju osobnost izuzetnoga grafičkoga senzibiliteta kakvoga susrećemo i u Sergeju Buliću.
Područje interesa i preokupacija ovoga umjetnika seže od najtananijih spoznaja erotskoga i čulnoga, do kontrastnih vizija zemlje i svemira. Koristeći se tehničkim prednostima spomenutih grafičkih tehnika, mladi je grafičar sretno objedinio senzibilitet i osobnu čulnost, ostvarivši izuzetna djela u kojima je sebi definirao dileme i oslobodio začudnu energiju, a nama ukazao na mogućnosti sretne koordinacije osjetilnoga, spoznajnoga i metjerskoga.
Mekana tkiva, okamine, zračni prostori, obline i mješine, motivi su iz potsvijesti koje dosljedno donosi, analizira i podastire kao misaonu potku, ali prije svega s namjerom da izazove čulnu reakciju, doživljaj, a potom spoznaju. Začudno je da umjetnik takova senzibiliteta upravo preko medija, skoro magijom polučuje silinu osjećaja na granici svijesti i potsvijesti, između stvarnoga i imaginarnoga. Grafički ciklus nastao između 1991. i 1994. godine siguran je temelj umjetnika koji svojim djelom već sada popunjava dio praznine na području tradicionalnoga grafičkoga izraza u nas. Kad se 1991. godine pojavio prvi put na Zagrebačkom bijenalu grafike u Kabinetu grafike HAZU, uočili smo rad koji je obećavao, s grafikom Bez naslova brižljivo označenom brojem 6/7 kao da je želio jasno označiti smjer kretanja i najaviti osobne mogućnosti. Danas sasvim sigurno znamo da to djelo nije rezultat slučaja, (kao što se obično misli ako je posrijedi studentski rad), nego siguran iskorak u samosvojan umjetnički izraz.
Elipsoidna mješina punjena zrakom, pritisnuta ostvaruje horizontalne mekane pregibe koji ocrtavaju podatnu zračnu tvarnost unutrašnjosti i napetu površinsku opnu.
Tijekom slijedeće godine podastire nam mekana tkiva, okamine, mješine, ali i beskonačne zračne prostore. Aquatinta Izmeðu njih,Poljubac, u kombinaciji s bakropisom pokazuju čudesni osjećaj za epidermu, mekoću oblika i puti, te fine pregibe oblina. Iste vizije dograđuje slijedeće 1992. godine također posredstvom tehnike aquatinte, sažimajući u grafičkome listu Sve simboliku neba i zemlje, žene i sunca u sveopćem prostranstvu. Umjetnik umije na istom listu, koristeći tehničke mogućnosti, fino diferencirati kamene tvrde porozne elemente od prozračnih i mekih tkiva. Gola dagnja ili Jutro duboke su i snažne spone s iskonsko erotskim i doživjelim.Gola dagnja je i prava školjka u svojoj tvarnosti i muško-žensko spolovilo u mekoći i podatnosti. I ako bi se tražile asocijacije koje sežu daleko u djetinjstvo, sasvim sigurno je život s morem presudno obilježio kreativni impuls ovoga umjetnika.
Svakako ovom prilikom treba istaknuti Nadživjeli prostor (Vernis-mou, aquatinta 1993.). Zahvaljujući znanju i čulu, upravo tajnama ove grafičke tehnike, dosegnuta je izvanredna diferencijacija tvarnosti mekane mješine, okamine vala i zračnoga prostranstva. Kroz ovaj izbor, umjetnik je pokazao da umije uskladiti htijenja s unutarnjim diktatom kreativnoga impulsa i mogućnosti odabrane grafičke tehnike.
predgovor: mr. Slavica MARKOVIĆ
Sergej Bulić rođen je 1968. godine u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1993. godine pri grafičkom odjelu, u klasi prof. Frane Para. Od 1994. Godine član je HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.
