– VRIJEME, SADAŠNJE; događaj se odvija u nevidljivom parasvijetu…
– u tihoj drami nejasnog i maglovitog kraja;
– ispred mene – biće; ne može se zaobići, preskočiti, ignorirati.
Jedina mogućnost je proći – kroz.
– s prvim korakom u novi međuprostor, promijenio se i moj horizont; bilo mi je jasno da se aritmičnim i neprirodnim kretanjem (u odnosu na svakodnevicu), mijenja i ritam disanja, a tako i cijeli pogled na „BIĆE“ koje sam odlučio zvati „ONO“
– dok je „ono“ provjeravalo moje psihofizičke i motoričke sposobnosti, ponavljao sam: „Nije mi ništa, nije mi ništa!!!“ – sluteć’da kraj ovog događaja nije ko’početak i da to nije jedna od onih situacija gdje se odgovor krije u prvim rečenicama
– komplicirane; – unutra sam, a točka gledanja je const. promjenjiva
– zauzevši tih i miran položaj poslije nekoliko nesigurnih koraka, kroz misli su mi proŠli jasni odgovori: „Neće ih biti i nisu konačno istiniti.“
– instinkt je vodio priču, koraci se više nisu brojali, ubrzanje je bilo sve veće i veće, od plastičnog kretanja (koje ostavlja ožiljke) prema elastičnom. Klizio sam kroz silnice, elastično je promijenilo svoje agregatno stanje i dezintegriralo me u „NEŠTO“.
a) elastičnost (istraživanje, postavljanje radikalnih pitanja da bi dobio relativno zanimljive, ali ne i konačne odgovore).
b) pretjerana elastičnost (mogućnost isparenja, postati „BITNO“, ali u nekim drugim kulturama i u nekom drugom događaju). – u mikrovremenu, ono i neŠto je postalo „JEDNO“ (tema s 3D efektima i akcijom) – manipulirajući s interaktivnim bićem, prolazeći kroz, dođoh do kraja u tišinu punu razmiŠljanja
a) tišina – kraj
b) razmišljanje – početak – na kraju početka sam se integrirao, iako su neki mikro dijelovi ostali u „onome“. Tranzicijski teleportiran, ufuran da mi nije ništa, vjerojatno s drukčije organiziranom unutarnjom arhitekturom, nastavih kliziti među prve rečenice neke druge – komplicirane;
