Glorija Lizde, Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?
Tijekom Prvog svjetskog rata po prvi je puta u povijesti zakonom definirano da odrasli pojedinac mora imati identifikacijski dokument s osnovnim osobnim podacima. No koji se još slojevi identiteta skrivaju iza jednog autoportreta i nekoliko redaka bazičnih informacija?
Pitanje višedimenzionalnosti identiteta seže daleko u prošlost. Sociološka, filozofska i religijska praksa upućuje na uspomene i sjećanja; na sve što je prethodilo postojanju pojedinca. Inspirirana religijsko-filozofskim pravcem, umjetnica Glorija Lizde stvara rad: „Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?“. Oksimoronsko pitanje (koan) zen budizma pobuđuje potrebu za istraživanjem utjecaja okoline na sve aspekte identiteta osobe. Umjetnica pažnju posvećuje sjećanjima, onim zabilježenim u fizičkom obliku i onim koji su uslijed brojnih ponavljanja postali dio obiteljskog narativa.
Cjelina instalacije može se opisati kao autoportret. U središtu je ručno šivani poplun, nastao u maniri sjevernoameričke tradicije šivanja tzv. memory quilts. Memory quilt (u slobodnom prijevodu poplun sjećanja) izrađuje se kao uspomena za člana obitelji koji prolazi veliku životnu promjenu. Tako je umjetnica zabilježila period selidbe iz obiteljskog doma šivajući poplun od svoje stare odjeće koja je simbolično označila njezino odrastanje. U poplun je ušila i fotografije četiri generacije obitelji čime je potencirala potrebu za stvaranjem kohezivnog narativa. Poplun sastavljen od fragmentiranih uspomena s fotografija i značenjem ispunjene tkanine postaje totem obitelji: pažljivo utkani tragovi sjećanja poticaj su na konstruiranje cjeline o obiteljskoj dijeljenoj povijesti.
Imaginarij se potom fokusira na umjetničin otjelovljeni identitet. Referirajući se na usporedbe koje međusobno povezuju članove obitelji (na primjer: imaš mamine oči) umjetnica uzima dijelove lica svojih predaka i kolažira ih u vlastito lice. Tako se direktno referira na ljudsku potrebu za pripadanjem. Filozof Maurice Halbwach teoretizira ovisnost sjećanja pojedinca o kolektivnom sjećanju. Memorija osobe satkana je od razmjena kolektivnih uspomena grupe kojoj osoba pripada. Dijelovi umjetničina lica postaju živući podsjetnici na sve njoj bliske pretke. Individualizam se pri tome manifestira u kompozitnom slaganju podsjetnika u istovremeno poznato i sasvim novo lice.
Reflektirajući odnose u obitelji, umjetnica izlaže i dvije serije po 24 fotografije koje prikazuju perspektivu roditelja. Predajući kreativni imperativ majci i ocu umjetnica postaje subjekt izloška te otvara podtemu percepcije sebe u direktnom odnosu s drugim članom obitelji. U relacijskim procesima stvaramo vlastitu varijantu svijeta. Neke od temeljnih uspomena proizlaze iz „priča“ drugih o nama: pogled na nas kroz oči druge osobe kontekstualizira self i podupire osjećaj cjelovitosti. Instalaciju zaokružuje temeljnim objektom u stvaranju usustavljene cjeline (osobnog) arhiva: dokumentom. Izlaže trudničku knjižicu kao bilješku svog početka, kao memoriju prvog odnosa ikada (s majkom) i kao opipljivi dokaz jednog vremena.
Poznavatelji zen koana (koji je potaknuo nastanak instalacije) kažu kako bi osoba prije trebala pokazati svoje lice nego ga opisati riječima. Ovim projektom umjetnica je proniknula u kompleksnost vlastitog identiteta na koji su značajno utjecali obiteljski odnosi. Pružajući pogled na obiteljsku i osobnu intimu publici, na sebi je svojstven način otkrila kako bi izgledalo njezino lice prije rođenja njezinih roditelja.
BIO
Glorija Lizde rođena je 1991. godine. Završila je preddiplomski studij Filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ostvarila je osam samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih izdvaja Being/Seeing (QUAD Gallery, UK), Parallel Intersection Lisboa, Država u krevetu (Galerija umjetni- na Split), Nova imena (ULUPUH), ISPIT 2015 (Galerija SC) te Rovinj Photodays 2016 (Muzej za umjetnost i obrt Zagreb). Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika te dobitnica Dekaničine nagrade za rad na seriji fotografija F20.5. U svom fotografskom radu bavi se temama ljud- skih odnosa, sjećanja i identiteta.
Petar Vranjković, Even the dirty things appear beautiful[1]
Tennessee Williams kaže čitav je život splet sjećanja. Bez romantiziranja i pretjerane dramatike doista je lako zaključiti kako sjećanja definiraju identitet pojedinca. No kako bismo zapamtili posebne i ključne događaje u životu trudimo se ostaviti tragove o njima: fotografije, tekstove, predmete koji nose ključ za podsjećanje. Time stvaramo male osobne arhive prepune značenja koji nose narativ o jednom životu. Trudimo se da naši arhivi budu ispunjeni tragovima koje vežemo uz sretna sjećanja – reminiscentno evocirajući pozitivne emocije. No što kada, istražujući osobni arhiv pronađemo trag koji želimo zaboraviti?
Rad Petra Vranjkovića Even the dirty things appear beautiful na neposredan način u središte smješta bilješku o kraju života – vlastito oproštajno pismo. “21.02.2021 sam si probao oduzet vlastiti život; taj dan za mene više ne znači ništa, samo sjećanje koje nerado gledam.” Iako je samoubojstvo tema koja je široko spekulativna i bez iznimke izaziva emotivnu reakciju, u ovom je radu latentni motivator.
Umjetnik otvara mogućnost prodiranja u tamu koja prethodi samoubojstvu. Ponire u specifičan aspekt: u pokušaj samoubojstva. S vremenskim odmakom, bez prikrivanja nudi promatraču vlastitu intimu. Čisteći sobu on pronalazi oproštajno pismo – čita ga, analizira, aproprijira i stvara. Potaknut rečenicom iz oproštajnog pisma „Na mom krevetu pronaći ćete fotografije i stvari koje su mi bile važne.“ koncipira rad te koristi spomenute objekte kao izloške. Svjestan njihove objektivne realnosti smješta ih na granicu između svakodnevnog i protkanog značenjem. Promatranjem vlastite foto-dokumentacije osvještava kako je i on sam zapravo objekt svoje fascinacije: rada s arhivima. Objekti su naoko obični: fotografije, tekst, običan nož. Njihova jednostavnost počiva u mogućnosti da su uvijek prisutni – poput amajlija – ili da se lako zagube u moru sličnih predmeta. Oni umjetniku predstavljaju čvrstu uspomenu, no istinska dubina njihovog značenja ostaje intimna. Međutim intervencijom na objektima umjetnik apstrahira njihovo postojanje. Prepisuje pismo, fotografira fotografije i arhivira nož u osvijetljenu muzejsku kutiju. Intervencijom otuđuje individualizam prvotnog značenja. Smješta ih u bijeli prostor i ostavlja mnogo praznine koja dodatno potencira odmak: osobno sjećanje postaje strano. Istovremeno intenzivna objektivizacija sjećanja ostavlja prostor promatraču za refleksiju. Gotovo kontemplativna atmosfera lišena procjene ili osude dopušta promatraču da prodre u vlastiti arhiv sjećanja i reflektira nad uspomenama koje nosi.
BIO
Petar Vranjković (1997.) mladi je transmedijalni umjetnik koji u umjetničkom radu koristi predmete iz (obiteljskih) arhiva, fotografiju, grafiku i dizajn. Studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za animirani film i nove medije; smjer novi mediji. Sudjelovao je u više grupnih izložbi unutar i van Hrvatske, a od samostalnih se izdvajaju izložbe „Whanau“, Galerija Karas, Zagreb, 2019.;“Ich vermisse dich/ Das sind alles meine Freuden“, Galerija Spot, Zagreb, 2020.; „2002.“, Galerija Kocka, Split, po pozivu kustosa Tončija Kranjčevića Batalića, 2020.