Cesco Dessanti slikar je čije slikarstvo zahtijeva potpunu predanost.Njegovo slikarstvo nije površno dopadljivo. Potpuno se predavši gledajući njegove slikebivamo bogato nagrađeni. I bolna realnost ne budi u nama negativne osjećaje. I krajnjesituacije ukazuju samo na život kakav je, na jednostavnu istinitost. Dessanti je stalni svjedok ovoga oko nas. U svojoj dubokoj humanosti podsijeća nas i ukazuje na ono u štose sami ne zagledamo dovoljno.
Njegov svijet kojeg slika ne može biti neki drugi. Ako i je ponekadsirov ili gorak, iz njega izranjaju uvijek lilovi ili sjene topli i bliski, nježnoprepušteni patnji življenja.
Latentna tuga podcrtana je upotrebom starih papira, ponekad dokumenatasa kojih stari rukopis u fondu slike permanentno odašilja znakove prolaznosti. Teksturapapira, razlivenog tuša po njemu, neravni rubovi, sve nam izmiče, bježi kao i samživot. Iz nas vidi slike pohranjene van dosega sjećanja. Nekad su to neugodni događaji koje želimo zaboraviti, ponekad najljepši trenuci za koje znamo da se, na žalost, nećeponoviti. Pušta nas da se udubimo koliko želimo, ni s čim ne ograničava, a hvata nas unajboljim našim trenucima.
U svojoj uznemirenosti daje nam izbor. Osjećajnu zabilješku možemopohraniti u pretinac tihe boli ili tihe radosti. Najčešće čvrstim rezom siječegranicu među njima.
Profinjena potraga vodi Dessantia od morskih kupališta do rimskihpiazza, od Trasteverea do Vatikanskih muzeja. Na brzinu zabilježena lica ljudi (takoranjivih izraza kada nisu svjesni da su promatrani), pažljivo su sročena kao i krokijinaslikani pred platnima starih majstora. Poznata ulice, skulpture sa fontane izravnane susa prizorima silnog nasilja. Veliko NO opire se realnosti kojoj se ne može izbjeći.Previše nježne duše hoda se životom.
Dessanti vjeruje vrijednostima slikarstva. Svoje majstorstvo svakomslikom ponovno dokazuje boreći se sa sobom samim. Materijom koju treba upotrijebitipoznavajući je što bolje, skoro je potpuno poznavajući. Strast kojom radi njegov jenačin egzistiranja.
Dessantijeva unutarnja stvarnost nije u opreci s okružjem. Ona samodominira pretačući se iz sebe same, iz svoje mekane ranjivosti u znakove koji će namukazati preko prepoznatljivih motiva na našu duševnost. Dessanti se ne zaustavlja natragovima rukopisa ispisanog formom crteža. On stavlja naglaske točkama i maljama,masnicama na papiru, grubim trganjem papira ili stihovima ispisanim na slici. Istovremenomiruje i bježi; uokviruje crtama motiv da ne izbjegne formatu.
Strast je sveprisutna: u svojoj tihoj blagosti kao i u svomekspresionističkom kriku. Dessantievo slikarstvo čin je ljubavi kojom nam ukazuje nadubinu naših vlastitih duša.
Slike na ovoj izložbi dokumentiraju moju prepisku sa Cescom. Krajemsedamdesetih, upoznao sam ga u Rimu po preporuci Cescovog kolege sa studija, MarijaKotlara. Do tada sam sumnjao da takvi ljudi još hodaju Svijetom. Nisam siguran da samvjerovao da su ikada hodali. Počeli smo se dopisivati i u skoro svakom pismu od ondastiže i sličica. Zahvaljujem Branku Franceschiju što je omogućio organiziranje oveizložbe. Hrvatskoj publici htjeli smo pokazati jedan mali segment opusa jednog bivšegzagrebačkog studenta. Neka ovo bude uvod u veliku zagrebačku izložbu Cesca Dessantija.
Slaven Perović
Životopis:
Cesco Dessanti rođen je u Rovinju 1926. godine. Godine 1949.diplomirao je na Alademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Tartaglie. Godine 1953. odlazi živjeti u Italiju. Samostalno je izlagao u Brescii (1960,1963, 1971),Firenzi (1965), Rovinju (1967), Piacenzi (1967, 1971, 1973, 1980), Rimu (1967, 1971,1975), Milanu (1963, 1972, 1973), te na mnogim kolektivnim izložbama. Godine 1983.objavio je u Rimu zbirku pjesama „Cosi nel tempo“.
Na izložbi u Galeriji „Miroslav Kraljević“ izložen je 51 crtež izveden kombiniranom tehnikom u razdoblju od 1980. do 1995. godine.
