Dramaturška intervencija "Mnogolog za poslije" Nine Gojić ispituje mogućnosti stvaranja novih sustava na kulturnoj sceni te modele udruživanja i solidarnosti među kulturnim radnicima. Istraživanje se oslanja na tezu o postojanju kontinuiteta samoupravljačkih i samoorganizacijskih praksi u jugoslavenskom kulturnom prostoru proizašlih iz činjenice nesvrstanosti, a koje danas funkcioniraju kao opipljiva alternativa neoliberalnoj logici sve prisutnijoj u upravljanju kulturom. Ideja nesvrstanosti proširuje se na razvijanje diskursa o još neoformljenim kolektivima, o nedovršenim ili nezapočetim procesima koji, na razini kulturne proizvodnje, postaju potencijalni temelj za zamišljanje novih zajednica. Rad se sastoji od dva jednokratna događanja i zvučne mape koju je autorica izradila razgovarajući s dosadašnjim suradnicima. Polazeći od spekulacije o ideji zadruge u kulturi, rad ujedno problematizira kolaborativne modele i dijeljenje resursa na kulturnoj sceni. Dizajn zvuka: Iva Ivan Dizajn postava: Tea Truta Zvučnu instalaciju moguće je pogledati do 26. 11. Za vrijeme trajanja izložbe održat će se dva javna događanja. Više o programu uskoro. Ova izložba se održava u sklopu projekta "Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije)" koji predstavlja radove iz bečke zbirke Kontakt zajedno s drugim povijesnim, suvremenim i novim radovima koji je interpretiraju i kritički preispituju. Zbirka utemeljena 2004. godine danas uključuje kapitalne radove mnogih najprominentnijih umjetnika Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope od 1960-ih godina do danas. Projekt je posvećen Mladenu Stilinoviću (1947. – 2016.), i naslovljen je prema njegovom radu iz 1993. godine. "Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije)" odvijat će se tijekom nekoliko mjeseci (studeni 2016. – svibanj 2017.) u šest epizoda u raznim galerijskim prostorima, ateljeima umjetnika i privatnim stanovima. Kustos projekta je WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg.
Otvorenje izložbe 6.10.2016. u 19 h.izložba je otvorena7.10.-29.10.2016.radno vrijemeuto-pet 12-19sub 11-13 Živimo u doba globalnog zatopljenja, onečišćenja okoliša i radikalnih transformacija Zemljinih ekosustava. Zbog posljedica kapitalizma i zapadnog moderniteta, sustavi našeg planeta koji nas održavaju na životu obustavljeni su do te mjere da će budućim generacijama preživljavanje biti sve teže i teže. Kako to ukidanje budućnosti utječe na nas? Izložba Živjeti na kraju vremena istražuje ekološku krizu našeg vremena i njezinu afektivnu dimenziju. Polazeći od pretpostavke da su svi aspekti naših zapadnjačkih života obilježeni destruktivnim sustavom, izložba postavlja pitanje kako se postaviti prema svijetu koji je duboko transformiran uništenjem okoliša, klimatskim promjenama i masovnim izumiranjem vrsta. Usprkos tome što smo svjesni destruktivnog učinka naših života na sva živa bića na planetu, čini se da nismo u stanju djelovati u skladu s tom sviješću. Jedan od razloga za to tiče se apstraktnosti i neopipljivosti podataka iz znanstvenih istraživanja, a drugi je vezan uz dimenziju vremena – imamo osjećaj da je šteta već učinjena i da ne možemo više ništa poduzeti. Uz to, da bismo spriječili daljnje negativne posljedice klimatskih promjena, morali bismo radikalno promijeniti način života. Suočeni s klimatskim promjenama, našli smo se u bezizlaznoj situaciji između nemogućeg i neizbježnog. Umjesto da inzistiramo na političkom djelovanju i promijenimo našu svakodnevicu, često se osjećamo nemoćnima. U tekstu Anamorfna politika klimatskih promjena politička filozofkinja Jodi Dean tvrdi da su negativne posljedice antropocena toliko zastrašujuće da se ne možemo s njima nositi, što pak onemogućava konkretno djelovanje. Dean stoga predlaže promjenu perspektive: umjesto da se klimatskim promjenama i uništenjem okoliša bavimo na globalnoj razini, trebamo zauzeti parcijalno gledište i detektirati moguće točke intervencije, što pak može dovesti do stvaranja prilike za kolektivno djelovanje i strateški pristup. Kroz radove umjetnika koji tematiziraju nestabilnost našeg vremena i potrebu za žurnim djelovanjem, izložba Živjeti na kraju vremena nastoji uspostaviti poveznicu između afektivnih aspekata klimatskih promjena i politika svakodnevice. Ona nas poziva da potražimo pukotine u sustavu kako bismo stvorili nova mjesta susreta u zajedničkoj borbi za bolju budućnost. Dana 22.10.2016, u okviru programa Zagrebački vikend galerija umjetnik Aurélien Gamboni održat će grupno čitanje na temu kilmatskih promjena kao dio instalacije A Tale As a Tool autora Aurélien Gamboni & Sandrine Teixido. Više o programu uskoro. Izložbu su podržali: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, The Danish Arts Foundation i The Novo Nordisk Foundation.
Yuri Landman (1973) – nizozemski eksperimentator i graditelj elektronskih glazbenih instrumenata i lutnji. Do sada izrađivao glazbene instrumente za cijenjena međunarodna imena poput Lee Ronalda i Thurstonea Moorea iz grupe Sonic Youth, skupinu Liars, Jad Fairu iz grupe Half Japanese, Liam Finnu i Lauri-Mary Carter da nabrojimo samo neke. Gostujući je glazbenik mnogih međunarodno cijenjenih glazbenih i umjetničkih festivala, te Landman često surađuje s plesnim umjetnicima i glazbenicima diljem Europe. Landman karijeru započinje kao crtač stripova i grafičkih novela za koje je dobivao važne nagrade, no nakon 2006. godine odlučuje napustiti karijeru strip crtača i potpuno se posvetiti gradnji instrumenata.Više: https://en.wikipedia.org/wiki/Yuri_Landman Produkcija: Radiona.orgPartner: GMK
Sanjari Suradnja sa srednjoškolcima konstanta je u umjetničkoj praksi Maje Hodošček, a razlog tome je nastojanje da se mikro intervencijama prodre u teško propusno tkivo školske institucije. Polazeći od razumijevanja škole kao jedne od institucija koje generiraju dominantno znanje umjetnica se obraća prvenstveno školarcima jer se od njih na neki način očekuje da to znanje bezuvjetno prihvate. Pritom je oni zanimaju kao misleći subjekti zbog čega umjetnica moderira samo inicijalni sadržaj i okvir kojeg hvata kamera, dok tijek procesa, kao i specifične reakcije i zaključke prepušta učenicima. Kroz aktivno sudjelovanje srednjoškolaca i korištenje videa, umjetnica nastoji dinamizirati polje edukacije koje shvaća kao rigidan sustav s mnoštvom zadanih pravila. Video rad Što je zajedništvo?, 2016. nastavak je rada Sanjati društvo iniciranog na izložbi Tražimo naslov[1]. Riječ je o seriji radionica održanih unutar Škuc galerije na kojima su sudionici/e definirali vlastite refleksije na unaprijed zadane pojmove poput zajedništva, demokracije, ali i snova. Pitanje “Što je zajedništvo?” srž je jednog od vizualnih eksperimenata čija je svrha bila mišljenje pojma čije je značenje rijetko dovedeno u pitanje. Za umjetnicu je bilo iznimno važno uputiti to pitanje pripadnicama generacije čiji se politički glas ne doživljava ozbiljno, dok istovremeno aktualna politička nastojanja iscrtavaju i njihovu budućnost. Za potrebe eksperimenta, Maja Hodošček pokazala je nekoliko preuzetih fotografskih dokumenata koji prikazuju primanje u pionire, sastanak političkih predstavnika Europske Unije, medijsku fotografiju izbjeglica, te OHO grupu u selu Šempasu u kojem su osnovali komunu. Ideološki vrlo različite, fotografije funkcioniraju kao podtekst razmatranju pojma zajedništva, a sudionice su pozvane da opišu kako doživljavaju sadržaj predočenih slika. Naposljetku, na pitanje “Što je zajedništvo?” one odgovaraju s četiri crteža, a proces crtanja zabilježen je kamerom. Iako su sve sudionice podjednako reagirale na sadržaj fotografija, njihovo razumijevanje zajedništva posve se razlikuje. Upravo ta heterogenost mišljenja o naizgled monolitnom pojmu zanima Maju Hodošček.  Stoga video rad Što je zajedništvo? poimanje i imaginaciju zajedništva prikazuje heterogeno. Ukazujući na fragilnost tog imaginarnog konstrukta umjetnica između redova aktualizira pitanja o tome tko zapravo iscrtava njegovu dominantnu definiciju. O krhkim temeljima zajedništva govori i filozof i pedagog Michael Apple: “Svi trebaju sudjelovati u određivanju toga što je zajedništvo. Potrebno ga je neprestano graditi.”[2] Razlog zašto je potrebno iznova preispitivati taj konstrukt leži u tome što se pripadnici neke zajednice kulturološki neprestano mijenjaju zbog čega vrlo rijetko svi sudjeluju. Jer homogena zajednica nikada ne podrazumijeva sve. I zato govoriti o svima znači negiranje dominantne kulture koja se površno predstavlja kao kultura kojoj se svi, bez obzira na to koje obrasce življenja ispunjavaju, trebaju prilagoditi. Jer danas kultura nametnuta od strane većine jedina ima stvarnu moć, onu simboličnu i onu institucionalnu. Znakovito je što se kultura može nametnuti jedino institucionalnim putem, a kao što tvrdi Michael Apple upravo je škola jedna od institucija koja reproducira i podržava nejednakosti koje proizlaze iz pozicije moći i mogućnosti pristupa resursima. Iz tog razloga Apple prostor škole kao institucije vidi kao prostor gdje je moguće ostvariti zajedništvo.[3] Upravo je jedan stvarni događaj u kojem je institucija škole doista postala lakmus papir zajedništva potaknuo nastanak
Machines take me by surprise with great frequency.Alan TuringProjekt Re-Making / Re-Mixing History bavi se inovatorima i učenjacima od Galilea do Alana Turinga promatrajući ih kroz hibridnu umjetnost i hacker/maker kulturu, a sastoji se od niza zasebnih izložbi tematski podijeljenih prema ovim područjima: mechatronika, kinetika, robotika, device_art, dizajn interakcija, BIOart.Re-Making / Re-Mixing History tematizira znanstvenike koji glase za pionire u područjima kojima su se bavili, no zbog vremena u kojem su živjeli bili su proganjani, onemogućavani u radu, zatvarani, prisiljavani na bijeg u druge zemlje ili čak lišavani života. Na umjetnike i filozofe tijekom povijesti nerijetko se gledalo kao na heretike i protivnike sustava u kojima su živjeli, no u borbi za napredne misli nisu ostali sami. Znanstvenici i inovatori također su dali obol braneći svoje izume, tvrdnje ili uvjerenja. Nebrojeno su se puta spomenuta zanimanja slila u jednu osobu te stoga povijesti civilizacije spoj umjetnosti, kulture i znanosti nije stran. Ovi oblici stvaralaštva kroz povijest neprestance se prožimaju dajući kulturnoj povijesti znanosti jednak značaj kao i povijest umjetnosti.Upravo oni znanstvenici, nerijetko inovatori, koji su preduhitrili društvene okolnosti žrtvujući u danom trenutku mnoge aspekte svoga života za sveopće dobro, inspirirali su Radionin interdisciplinarni kolektiv. Ovo svakako nije niz izložbi o »mučenicima«, kao ni dokumentarni presjek rada pojedinih znanstvenika, već serija koja će kroz intermedijalne radove iz područja inovativnih i suvremenih praksi predstaviti različite aspekte rada i života ljudi koji su obilježili razvoj civilizacije.Alan Turing – »elektronički alkemičar«Alan Turing nezaobilazno je ime računarstva, matematike, logike, teorijske biologije i kriptografije, no isto tako bio je pripadnik zajednice hackera i makera u vrijeme kada ti pojmovi još nisu bili prisutni na obzoru svakodnevnoga društvenog konteksta. Turing nije bio samo teoretičar. Njegov radni stol bio je stol praktičara – gomile žica, pločica za prototipiranje elektronike, lemilica… Sprženih prstiju od vruće lemilice, bio je ono što u današnje doba zovemo hands-on osoba. Iako je bio uvjeren da algoritamske formule i izračune treba i praktično realizirati, u mnogim slučajevima ostao je razočaran jer tvrtke koje su vodile projekte na kojima je bio angažiran to nisu dozvoljavale.Teorijski i spekulativni imaginarij matematike i logike Turing je želio dovesti do kraja u praksi, poput alkemičara, kako je i bio atribuiran od osnovne škole do kraja života. Samo takav lucidan um mogao je biti jedna od ključnih uloga u dešifriranju Enigme i doprinijeti bržem kraju Drugoga svjetskog rata, no enigma njegova vlastitog života nikada nije postojala – otvoren i iskren u svojoj naivnosti ništa nije skrivao. Spreman na ustupke u radu s drugima, na kompromise sa samim sobom nije mogao pristati. Danas nam ostaje začudni dojam o čovjeku koji je u tadašnjem špijunskom sustavu razotkrivao šifre, a na kraju sam bio špijuniran i odbačen od istog sustava kojem je služio. Nadareni trkač na duge pruge vlastitu životnu utrku, zbog nepovoljnih društvenih okolnosti koje su osudile njegovu homoseksualnost, morao je sam prerano prekinuti.Turing nije privukao Radionin lab samo kao »otac računala«, svojim hipotetičkim strojem ili vjerojatnošću da bi on danas bio član neke zajednice poput hackerspacea ili makerspacea, već činjenicom da
instalacija + artist talk 5.7.2016. G-MK u 20.00 artist talk sa Najboljom i njenim suradnicima početi će u 20.15★★★Nakon duge i iscrpljujuće turneje do kraja svijeta (vidi link:https://www.facebook.com/events/1479498389021969/), tragajući za svojim lookom, budući da više nije u mogućnosti naći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, vraća se u Zagreb. Sada joj preostaje tek čin privida. Ne brine se o bivstvovanju, niti o tome da nas drugi gledaju. Da ju drugi gledaju. Ona je vidljiva. Ona je slika. Look, look! Ona sjedi. Ona zasjeda.★★★Tko je ona i više o njoj i njenim suradnicima možete pronaći na njenoj web stranici (http://naaajbolja.com/) i/ili redovito ažuriranom Facebook profilu (https://www.facebook.com/naaajbolja/).
Pozivamo Vas na razgovor uz video i foto “arhiv u nastajanju” o izbjegličkom logoru Cherso na makedonsko-grčkoj granici. Riječ je o recentno dokumentiranom materijalu Matije Kralja u jednom od nekoliko državnih, vojnih logora koji su zamijenili neuralgičnu točku Idomeni na zatvorenoj Balkanskoj ruti. Dokumentacija uključuje i snimke različitih volonterskih sjedišta i skladišta, te netom evakuiranih igerilskih kampova, poput ad-hoc šatorskih naselja-parazita na benzinskim crpkama. Kroz razgovor s publikom, u kojoj će prisustvovati i članovi grupe Are You Syrious? , i sami sudionici volonterske akcije u Grčkoj, otvorit će se dijalog koji preispituje modus operandi grčkih organa vlasti u direktnoj korelaciji s europskim politikama, internacionalnih turist-volontera, te različitih tipova humanitarnih organizacija i uz njih vezane ”industrije”, kao i auto-refleksija o socio-psihološkim procesima u radu s izbjeglicama iz perspektive dokumentarista/volontera.
Čitamo i raspravljamo o tekstu Jo Tacchi "Radio in the (i)Home: Changing Experiences of Domestic Audio Technologies". U tekstu Tacchi govori o odnosu analognog, real-time radija i digitalnih audio kanala te razmatra širu definiciju radija, koja se temelji na promišljanju prakse slušanja posredovanog zvuka. Na temelju teksta raspravljat ćemo o pojmovima koje Tacchi veže uz radio (stillness, social silence, peace and quiet, tuning out), tzv. ”zlatnom dobu radija” i o mogućnostima radija danas. Tekst je dostupan na profilu autorice na stranici www.academia.edu :https://www.academia.edu/7885514/Radio_in_the_i_Home_changing_experiences_of_domestic_audio_technologies_in_Britain Pored teksta Jo Tacchi, koji je tema čitalačke grupe, Hrvoslava Brkušić predstavit će i tekst ”Does Shortwave Radio Have a Future?” Za sudionice/ke koje zanima, navedeni tekst mogu pronaći na sljedećoj internet adresi:http://swling.com/blog/2014/11/does-shortwave-radio-have-a-future/ Poželjno je pročitati tekst prije čitalačke večeri, ali nije uvjet za sudjelovanje.Dodatne informacije o čitalačkoj večeri moguće je dobiti na info@g-mk.hr ________________Hrvoslava Brkušić diplomirala je filmsku montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirala na Odsjeku za nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radila je kao montažerka na nizu dokumentarnih, igranih i eksperimentalnih filmova, a u umjetničkoj praksi izražava se u različitim medijima: film i video, zvučne instalacije i live nastupi.Jedna je od članica umjetničkog kolektiva Ljubavnice.U svom radu zainteresirana je za umjetnost koju ne razumije u prvi mah.________________Umjetničko istraživanje pod nazivom ”She Just Vanished Into Thin Air” podržali su Zaklada Kultura Nova, Grad Zagreb i Ministarstvo kulture RH.