26/10/2010.
Drugo poglavlje dugoročnog, suradničkog projekta "Gdje se sve tek treba dogoditi" odvija se u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu, kroz izložbu, seminare, diskusije, radionice i seriju novih produkcija. Projekt je započeo suradnjom Ivane Bago i Antonie Majače s timom kustosica i kustosa (Anselm Franke, Ana Janevski, Vit Havranek, Zbynek Baladran, Erden Kosova, Nina Montmann, Jelena Vesić) koja je rezultirala izložbom "Možeš li govoriti o tome? Da, mogu." u Banja Luci 2009. godine. Potaknuta temeljnim konceptom projekta koji propituje pitanje zajednice i imaginacije budućnosti, prošlogodišnjanja je suradnja kroz umjetničke i kustoske pozicije predstavljene na izložbi otvorila niz podtema koje su odredile i usmjerile daljnji razvoj projekta: pitanje suradnje, suučesništva, artikulacije traume, pitanje egzila i povratka, politika sjećanja, politika jezika, kulturalizacije politike i politizacije umjetnosti.
Ta su pitanja ove godine postala temeljem začetka novih suradnji, kroz okupljanje grupa i generiranje novih, privremenih zajednica umjetnika, teoretičara, studenata i kustosa te potaknule stvaranje novih vokabulara i konstelacija koji zajedno čine Izloženosti, drugo poglavlje projekta. Poput prvog, i ono je, prije svega, zasnovano na inzistiranju postavljanja pitanja: Možeš li govoriti o tome?, pri čemu potvrdan odgovor upućuje prvenstveno na prihvaćanje odgovornosti kroz artikulaciju i propitivanje pozicije svih sudionica/ka u odnosu na društveni i politički kontekst
26/10/2010.
U području umjetnosti i izlaganja u zadnje se vrijeme pojačana pažnja pridaje medijaciji umjetnosti. Documenta 12 bila je popraćena dvjema opsežnim publikacijama posvećenima medijaciji umjetnosti, dok Irit Rogoff govori i o «edukacijskom obratu u kustoskoj praksi». Edukaciji kao kritičkoj praksi pripisuje se emancipatorski potencijal. Rogoff se usredotočuje na posredne prostore te prostore djelovanja u kojima se stvaraju javnosti i u kojima se događaju neočekivani susreti. Na ovaj način, muzeji i izložbe ponekad odstupaju od svoje paternalističke povijesti kao prostori s vratima otvorenim za svakoga te postaju javni prostori: mjesta kritike i djelovanja. Istodobno, institucije se zbog neoliberalnih uvjeta nalaze pod povećanim pritiskom. Stoga, edukacija u vezi s izložbama ima i mnoge druge zadaće: sponzori moraju biti uvjereni da medijacija umjetnosti podiže vrijednost njihovog ulaganja, institucije moraju ispuniti svoju edukacijsku zadaću, nesigurni radni uvjeti moraju biti prihvaćeni te, kao posljednje ali ne i najmanje važno, posjetitelji moraju postati zainteresirani i naposljetku zadovoljni. Koliko radikalna edukacija može biti u ovakvim uvjetima? Gdje je pozicija medijacije umjetnosti u starom sukobu između institucionalne kritike i institucionalizacije? I kako se edukacija može misliti kao buntovnička, refleksivna praksa koja vodi promjenama?
Nora Sternfeld je umjetnička pedagoginja i kustosica. Članica trafo.K-a, ureda za edukaciju u umjetnosti i
26/10/2010.
Galerija Miroslav Kraljević predstavlja samostalnu izložbu dobitnika Nagrade Radoslav Putar za 2009. godinu, Gorana Škofića, u kojoj umjetnik pokazuje video radove iz nove serije u nastajanju pod nazivom "Bijelo". U okviru izložbe producirana je i publikacija pod istim nazivom.
Podsjećajući na 'trikove' Georgesa Meliesa, 'gegove' i pantomimu nijemog filma, ili pak nešto ranije kronofotografije, radovi Gorana Škofića, upotrebom crno-bijele slike i hibridnog zvuka na neobičan se način približavaju arheologiji medija, vremenu kada su se slike počele pokretati. Škofić ritmički orkestrira vizualnost slike i pokrete posthumanog tijela montažnim postupcima, bliskim 'vizualnom mucanju'. U titravim prizorima i lomovima slike, zvuku, pronalazimo karakteristike koje podsjećaju na početke filmske slike, uspostavljajući, uz podršku novih tehničkih mogućnosti digitalne tehnologije vezu s poviješću pomoću medija. Ljudski lik, umjetnik sam, prikazan je kao znak na bespredmetnoj bijeloj plohi, smješten bez uporišta u tlu, u okviru pravokutnog izreza kadra na apstraktnom polju svijeta slike. Gubitak 'središta', gubitak je uporišta optičkog, moralnog, simboličkog ili fizičkog, materijalnog, a manifestira se kao simbolički gubitak tla pod nogama. Kao posljedica krize reprezentacije, reorganizacija osjećaja vremena i prostora, uz manipuliranje ili multipliciranje ukazuje na poziciju decentriranog subjekta, kao i na fragmentarni karakter njegova identiteta.
(iz teksta Branke Benčić)
Goran Škofić (Pula, 1979.) se
27/09/2010.
Otvorenje izložbe:
Srijeda, 29.09.2010., 20 h
Galerija Miroslav Kraljevic
Autori projekta: Cindy Blazevic & Pascal Paquette
Umjetnici: Ana Adamovic, Cindy Blazevic, Aleksandar Grozdanovski, Armand Habazaj, Astrit Ibrahimi, Amer Kapetanovic, Imrana Kapetanovic, Dorijan Kolundzija, Dusko Miljanic, Atdhe Mulla, Pascal Paquette, Lazar Pejovic, Leonard Qylafi, Nives Sertic, Nebojša Slijepcevic, Ryan Taylor, Lupco Temelkovski
Pozivamo Vas da nam se u srijedu, 29.09. 2010, u 20 h, pridružite na otvaranju izložbe Lobi kulture: Arhiv kulturnog sjećanja. Autori višegodišnjeg suradničkog projekta, čiji je cilj stvaranje participativnog 'aktivnog arhiva' kulturnog sjećanja 'Zapadnog Balkana', su Cindy-Ivonne Blažević i Pascal Paquette.
Lobi kulture je višegodišnji suradnički projekt, čiji je cilj stvaranje participativnog 'aktivnog arhiva' kulturnog sjećanja 'Zapadnog Balkana'. Arhiv se sastoji od fotografija, zvučnih i tekstualnih zapisa, a temelji se na otvorenoj komunikaciji s građankama i građanima Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije i Srbije, i njihove vizije promjena koje će nastupiti pristupanjem njihovih zemalja Europskoj Uniji. Ideja je potekla od kanadskih umjetnika Cindy Blažević i Pascal Paquette, a ostvarena je u suradnji s kustosicom Milicom Pekić iz platforme KIOSK iz Beograda i šest partnera iz regije - Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb; SCCA-Sarajevo; Elementi, Bitola; CCLA, Tirana; LAB, Priština; ProStory, Podgorica. Organizacije su surađivale kroz razmjenu umjetnika, čiji
09/06/2010.
Pridružite nam se na otvorenju izložbe 'Suck squeeze bang blow' na kojoj mlada zagrebačka umjetnica Dina Rončević prvi put predstavlja publici sve segmente svog četverogodišnjeg umjetničkog procesa prekvalifikacije za automehaničarku, ujedno diplomskog rada nedavno obranjenog na Akademiji likovnih umjetnosti. Rad propituje rodne uloge unutar obrazovnog sustava kao i uvjetovano stvaranje identiteta unutar šireg društvenog konteksta, a konačni ishod je i umjetnička knjiga u kojoj su dokumentirani različiti aspekti uvijeta u kojima se rad razvijao kroz godine.
Na izložbi 'Suck squeeze bang blow' mlada zagrebačka umjetnica Dina Rončević prvi put predstavlja publici sve segmente svog četverogodišnjeg umjetničkog procesa prekvalifikacije za automehaničarku, ujedno diplomskog rada nedavno obranjenog na Akademiji likovnih umjetnosti. Rad propituje rodne uloge unutar obrazovnog sustava kao i uvjetovano stvaranje identiteta unutar šireg društvenog konteksta, a konačni ishod je i umjetnička knjiga u kojoj su dokumentirani različiti aspekti uvijeta u kojima se rad razvijao kroz godine.
Osim prostornih instalacija i kolaža, priložena je i administrativna dokumentacija upisa u autoškolu, program prekvalifikacije u srednjoj školi, te prateći dokumenti.
Zabilježena je kupoprodaja motora koji je kao dio rada vožen, priložen je maturalni rad napisan u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi te završni rad napisan u sklopu osnovnog programa Centra za ženske studije.
Izložba se





