Žrtvovanje „...Metod i sistem imaju svoje prednosti. Nekad kažem sebi, kad bi točno svakog dana u isto vrijeme Čovjek izveo isti Čin, poput nekog rituala, sistematski u isto vrijeme svakog dana - svijet bi se izmjenio. Nešto bi se izmjenilo. Moralo bi. Na primjer, probudiš se i ustaneš točno u sedam, odeš u kupaonicu, natočiš čašu vode i proliješ je u wc školjku. Samo to...“ Andrej Tarkovski: Žrtvovanje - - - - - - - - - - - - - - - - -   Zlatko Kopljar rođen je 5.03.1962. godine u Zenici, Bosna i Hercegovina. 1986. godine upisao je Accademia di Belle Arti u Veneciji, a 1991. godine diplomirao je na odjelu slikarstva u klasi prof. Zottia. Živi i radi u Zagrebu. E-mail: zlatko.kopljar@zg.tel.hr SAMOSTALNE IZLOŽBE    1990. Slavonski Brod, Salon Becić  Beograd, SKUC  1992. Zagreb, Galerija CEKAO, „Žrtvovanje“  1993. Zagreb, Gliptoteka HAZU, „Opasni prostori“  1994. Dubrovnik, Galerija Otok   Zagreb, Galerija PM, „Dove sarrei arvatto se fossi stato inteligente?, Ubi ego?“  1995. Zagreb, Galerija Karas, „Vinculum“  Zagreb, Galerija PM, „Mastodont“  Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević, „Vjerujem“  1996. Zagreb, Galerija Karas, „Sram“  Zagreb, Podnožje Sljemena, „Ljubavni pucanj“  Ljubljana, Galerija Metelkova, „Dove sarrei arvatto se fossi stato inteligente?, Ubi ego?“  Ljubljana, Galerija
Spiralni dijalog - ‘slušanje’ Caravaggia’  Iako mu je ovo već 46. samostalna izložba, Boris Demur pristupio joj je s ushitom i entuzijazmom znakovitim za početnike. Nije ni čudo jer mu dosad nikada nije bilo omogućeno da tako intregralno i na tolikom formatu predstavi svoje umjetničko poslanje - svoj spiralni sustav - kojim se, potpuno osviješteno i artikulirano, bavi od 1983., a čiji počeci sežu u rane sedamdesete. U Galeriji Miroslava Kraljević uspio je u velikoj mjeri predstaviti svoj spiralni sustav, navlastito njegove tri ključne odrednice: ideju „Sikstine“, prostora u kojemu bi se spiralni sustav najbolje predstavio i sebe samoobjašnjavao, ciklus spirala „Cezanne, St. Victoire“ te njegove studije-replike djela umjetnika u rasponu od baroknog majstora Caravaggia do impresionista poput Cezannea i Maneta, koje Demur drži ključnim povijesnim avangardnim umjetnicima i kojima pojašnjava i geneologiju svoga slikarskog sustava. Ponešto od svega toga bio je u prigodi pokazati, ali u ovako integralnu obliku i na toliko prostora, ponavljamo, nikada.    Ovdje je u velikoj mjeri rekonstruiran spiralni ambijent iz njegova životnog prostora, točnije iz njegova dnevnog boravka. On i danas funkcionira kao „Galerija jednog slikara“. Galerija jednog slikara, Preradovićeva 37, Zagreb. Sve što se događa u toj galeriji od 15. listopada 1990. godine
UMJETNOST REDUKCIJE „U prirodi nalazimo sve što hoćemo, ali čovjek mora biti dostatno kultiviran da želi naći samo ono što je potrebno“. ( A. Lhote )    Ostalo je sačuvano jedno od najranijih grafičkih ostvarenja Ivana Kožarića, kojim i započinje ova zanimljiva zanimljiva izložba njegovih grafičkih listova: mali linorez, dimenzija 10 X 10 centimetara. Predstavlja, reklo bi se na prvi pogled, dva dječaka kako sjede na nekakvu uzvišenju. Njihovi su likovi ostvareni krajnje pojednostavljeno, potpuno reducirano, chiaro-scuro, „posno“, s uklonjenom svakom deskriptivnošću, bez ikakvih detalja. Kada sam od Kožarića saznao da mu je to prva ili barem jedna od prvih grafika, koja k tomu donosi likove dječaka, pomislio sam da je možda po srijedi pokušaj prizivanja uspomena iz djetinjstva, kada je ljeto provodio u arkadičnu Komarovu u Banovini, odakle je podrijetlom.    Međutim, nakon pomnije analize, iako je, ponavljam, Kožarić tu sve vrlo škrto impostirao, učinilo mi se da sadržaj toga linoreza nema nikakve veze s Banovinom. Po načinu kako je autor postavio likove tih dviju muških osoba, po umrtrvljenu, gotovo beživotnu položaju njihovih tijela, kao Dalmatincu odmah mi je bilo jasno da je u pitanju nešto „morsko“. Kožarić je, učinilo mi se da čak pogađam i dio dana koji
Kako danas u Rijeci slikati „painterly“ - „post-painterly“? Melita Sorola Staničić „nastupila“ je sa svojim slikama kao jedna od najnovijih „prinova“ na riječkoj (hrvatskoj) likovnoj sceni krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, pored nekoliko drugih mlađih slikara i grafičara s likovnog odjela Pedagoškog fakulteta u Rijeci: Jasne šikanja, Borisa Kačića i ostalih.    Počeci razvoja njenog senzibiliteta i pristupa slici i slikanju koincidiraju s novo-enformelnim, odnosno novo-apstraktnim zbuvanjim u nas krajem 80-tih. Sa „kontroliranom gestom“, „znakom, gestom i materijom po drugi put“. I Sorola je „on the road again“, od samog početka. Mnogi po sebi („izvorno“) heterogeni uplivi uključeni su postupno, korak po korak, u njen konstrukt slike. U Sorole, zajedno s njenom vezanošću za tradiciju lirske apstrakcije, svjetskog i našeg apstraktno-ekspresionističkog i, u manjoj mjeri, enformelnog slikarstva, ostaje trajno prisutna i sklonost ka figuraciji, ka temi akta. Makar u diskretnim naznakama i naizgled neobavezno „mimetičkim“ asocijacijama na tijelo, put, figuru, koja se često krajnje reducira te jedva nazire - kao znak, gestualno, tonski ili valerski blago diferenciran, ali ipak do kraja uronjen i integriran u monokromno i nerijetko akromatsko „obojeno polje“. Nazire se neka mogućnost otklona ili pak „priklanjanja“ spram području ispitivanja američkog „post-painterly“ slikarstva (Motherwll, Rothko, Newmann...). Magličasto
Kada sam za HDLU, za izložbu 5 + 5 pod naslovom „Simbolički govor boje“, 1989. u Ljubljani, između ostalih odabrala i radove Vesne Pavlaković učinila sam to fascinirana nekom vrstom nestalnosti njezinih plavetnih kadrova koji se iskazivahu istodobno kao figurativni i kao apstraktni. Tada sam uočila da ova umjetnica mlađe generacije doslovce ispire sloj po sloj vlastite slike sprežući gotovo do podvojenosti intuitivno i analitičko. Stoga njeno slikarstvo sadrži svojstva ekspresionističkog i primarnog, prikazivačkog i bespredmetnog. Prikazivačkog zato jer u jednom od slojeva čuva daleki eho odraza, a kad kažem bespredmetnog, onda to nikako ne treba tumačiti u povijesnom smislu te riječi. Bespredmetno u ovom slučaju označava bilješku intuitivnog, imaginativnog toka svijesti doslovce otetu ništavilu. Najnovijim radovima ponajprije onima izvedenim kombiniranom tehnikom akvarela i olovke Vesna Pavlaković inzistira na podvojenosti što se, sada, očitava u samom koncipiranju slike. Ti su kadrovi doslovce sastavljeni od dviju polovica. Na primjer, jedna polovica bi se mogla tumačiti utjecajem Pollocka ili ranog Ashil Gorkog, a druga utjecajem Hartunga ili čak Luccia Fontane. Uz napomenu, Vesna ne perforira papir već iznenadnim „rezom“ olovke bilježi moguća mjesta perforacije. Zapravo, nije riječ o podvojenoj već udvojenoj slici koja relativizira unifikaciju trendovskog i individualnog iskaza, relativizira spoznaju apstraktnog
Grafike Karine Sladović minucioznošću dubokog tiska govore jezikom egzatnog, akribijom koja proizlazi iz prirode otiska. A otisak je zrcalo duše koja sabire iskustva viđenog u želju za individualnim iskazom, u poriv za umjetničkim izražavanjem. To je općenita tvrdnja, ali govori istinu za sva vremena: sa svakom novom umjetničkom generacijom, sa svakom promocijom umjetnika pojedinačno, sa svakom inicijacijom „želje za stvaranjem“ koja određuje individualni iskaz potvrđuje se repetiranje božanskog početka. Izložba u Galeriji „Miroslav Kraljević“ jest inicijacija umjetničke zrelosti i deklariranje autorstva koje će obilježiti devedesete i zapravo označava početak XXI. stoljeća. Karina Sladović umjetnica je čije grafike prepoznajemo unutar pluralizma, ili, bolje rečeno, zbira individualnih iskaza devedesetih. To nije više onaj pluralizam s kraja osamdesetih, kada se umjetnost vođena sviješću o mediju iskazivala kao žanrovska, kao stilizirani kič, popularna, retro, anakronistička, sklona samocitiranju itd. Danas je to pluralizam s onoliko trendova i mogućnosti koliko je umjetnika. Ovo je vrijeme novog konzervativizma i umjetnici se kreću anakronističkim putovima koji nemaju veze s trendom, nego sa sviješću o usamljenoj, zapravo ekskluzivnoj, poziciji umjetnika. Oni su okrenuti sebi, otkrivaju tajne plemenitog zanata (u slučaju Karine Sladović to je duboki tisak), otkrivaju stare i nove tehnologije i ikonografije, hrabro prihvativši situaciju zastrašujuće slobode. Mladi