06/11/1998.
(U)MJESTO SLIKE – PANIKA
Siromasna hrana obicno upucuje na socijalnu bijedu, laganu egzistencijalnu mucninu, lose obiteljske odnose, nekvalitetu komunikacije i nemogucnost razumijevanja. Nema nekog narocitog razloga zasto na fotografijama Damira Babica (U)mjesto slike, ne bi bilo isto, tim vise sto nas umjetnik naslovom izlozbe tjera da potrazimo supstitut za prizor koji nam se nudi. Poteskoca je time veca sto s fotografijama hrane alterniraju fotografije gusto zacepljenih odvoda, pa nas imaginarni vizualni prostor ispunjava horror vacui i nelagoda klaustrofobije pri cemu se zacepljuje i lagodni protok nasih asocijacija.
Fotografije zganaca i ostalih jestvina, iako ugodno toplo zute, snimane su u krupnom planu koji nas prisiljava na pomalo neprimjereni pogled na hranu. Kako je hrana jako pritjesnjena iza resetaka nalik zatvorskim koje su joj utisnute u povrsinu, na fotografijama ne postoji prostornost pa je gledalac prisiljen odmaknuti se od fotografije. Dokle god za to postoji fizicki prostor, isti se prizor nepregledno i neprestano ponavlja, a imaginarno taj se uzorak nastavlja u nedogled. Kada se nadjemo opkoljeni resetkama, nasa se perspektiva mijenja i ne mozemo vise biti sigurni da li se i dalje nalazimo kao gledaoci izvan prostora ili unutar njega, ne znamo da li je hrana iza resetaka ili smo to
06/11/1997.
Antonio Caronia
...“I ovdje funkcionira analogija s Ballardom: kao u spominjanim romanima i pripovjetkama, tako i u „Kiselinama“ Cesarea Fullonea, bolest i nered prestaju biti isključivo negativni elementi, postaju jedan zaeudan pogled kroz koji eitatelj ili gledatelj mogu povezati elemente koje inaee ne bi povezali; mogu oblicima i bojama dati smisao kojeg oni inače ne bi imali. Pogledi koje Fullone „baca“ po tim istrošenim slikama, po tim medijskim molekulama, različiti su, a stoga su različiti i zaključci do kojih dolazi, čak ovise o izabranim tehnikama: od tipa kiselina koje razlijeva papirom, skeniranja, podloge na kojoj tiska (platno, guma, transparentni film). Povremeno slika iskazuje kontrast između predjela netaknutih kiselinom, koji čuvaju te čak naglašavaju sjaj polazne fotografije i njen pomalo isprazan glamur, te onih nagriženih kiselinom, koji izgledaju kao bizaran nakit ili nova kemijska odjela što prekrivaju lice i tijelo.“...
KORODIRANJE BLJESKA
predgovor: Radmila Iva Jankovic
Prebivanjem u svijetu virtualnosti, realnosti koja ne postoji u taktilnom, već samo u optičkom ili auditivnom svijetu, a koja opet povratno utječe na iskustvenu predodžbu stvarnosti, podložni smo dromosferskom onečišćenju (Virillio). Ono nastaje uslijed prebrze smjene informacija i uvjetuje gubitak čvrsta tla pod nogama. Kamo se skloniti, a da to ne bude uzmak u izolaciju?
06/11/1997.
predgovor: Vjenceslav Richter
Pravac, - linija u prostoru koja ne mijenja smjer, bušeći kontinuum u oba smjera bez kraja. Ova misaona kategorija, u praksi neostvariva, možda je najčišći, najljepši spoznajni proizvod ljudskog uma. Njegova moralna čistoća, bezobzirna fanatičnost, njegova nadbrzina, (on je već tamo kuda je usmjeren) njegova nedodirljiva nepotkupljivost, ako se dobro razmisli, mora izazvati poštovanje, respekt, da ne kažem ljubav. Horizontala, vodoravna linija, evidentan je prirodni fenomen, svojstven našoj planeti, njenom obliku i ponašanju vode na njoj. Horizontala, dakle, nije proizvod našeg apstraktnog mišljenja, ona je proizvod našeg opažanja, relativno uspješna simulacija, s pretenzijama da odglumi pravac. Nije tajna da je horizontala zakrivljena. Osim kada se tretira kao apstrakcija oslobođena svojih prirodnih svojstava. Ona je prihvatljiva svojom „grešnošću“ koju razumijemo, ali s kojom smo se sprijateljili i s kojom surađujemo od davnina. Njena prećutna potkupljivost nam odgovara i u općem sistemu uračunatih pogrešaka, ona je naš pouzdani potporanj. Međutim, pravac,...taj ne može biti paralelan s horizontalom! On ju može sjeći u dvije točke, ali najradije, ako već mora, tangirati će je, i odmah se od nje distancirati kako ne bi morao imati s kompromislerima daljnjeg posla. Slobodni pravci u prostoru mogu igrati najluđe igre, neizmjerne su njihove slobode,
06/11/1997.
NA RUBU
predgovor: Patricia Rissman
Unutar starog, ograđenog i već godinama nekorištenogsklopa zgrada u bivšem Istočnom Berlinu, u ljeto 1995. godine nastala je njemačkafilmska komedija.
Blok se nalazi u gradskom području „Rummelsburg“.Krajem 19. stoljeća bio je dom za zbrinjavanje samohranih i socijalno ugroženih majki,za vrijeme NJDR ustanova državne sigurnosti za pritvor, a sada je ponovno na dva mjesecapretvoren u zatvor. Tijekom snimanja „zatvorenici“ su se uglavnom zadržavali u svojimćelijama da bi se u pauzama, spremni za portretiranje, okupili u dvorištu.
Fotograf filmske produkcije, Nihad Nino Pušija, u dva jedana portretirao 150 statista nađenih u domovima za azilante, na kazanu za beskućnikeili na željezničkoj postaji Zoo te probranih po kriteriju koliko vjerodostojno ikarikaturalno utjelovljuju kriminalce. Stereotipno snimljeni, uvijek sjede na istoj klupi, u sličnoj pozi gledajući direktno uobjektiv, odnosno, u oči promatrača, sačinjavaju naizgled beskrajan niz koji se poželji može nastaviti unedogled.
Ti fiktivni kriminalci su i izvan okvira filmske iluzijerubne figure društva, koje su se kao i njihov fotograf nekako zatekle u Berlinu. Usvakodnevnom životu pored njih prolazimo užurbano, ne primjećujemo ih i ne poklanjamoim pažnju ili ih pak vidimo u svjetlu predodžbe koju smo o njima već prethodnostvorili. Vidimo ono što želimo vidjeti.
Fotograf ih
06/11/1997.
predgovor Klaus Blanc:
Svijetlo od tamnog se polako odvaja, pred našim očimapostepeno nastaju sjenke tijela i predmeta: Ranjivo, prepuno dirljive putenosti, prolazeći poredprkosnih parola na zidovima koji se ljušte, mladog boksača nešto odvlači u tamu.
„La Esperanza“, „Nada“: Fotografije Wolfa Bowiga iz jednog kubanskog boksačkog kampa.
Sa svjetlucavim tropskim svjetlom iza leđa, neusiljenomusredotočenošću provlači vezice kroz rupice začarano svjetlucajućih sportskih cipela- jedan ljubazni div samozaboravno čeka svoju borbu.
Slike sjena prepune magične, melankolične ljepote.
Izvješća zapadnih medija o Kubi kreću se rutinskimputovima svijesti: Čamci s izbjeglicama, ljudi sa štedljivo racionaliziranomhranom, ugnjetavanje i despotizam.
Svakog sata CNN-kultura emitira stravične vijesti o ovomotoku u Karipskom moru koji su svi zaboravili.
Pregrijane utopije, nekadašnje nade u revolucionarnimodel razbile su se o tvrde činjenice gospodarske depresije, političko ugnjetavanje iprogone.
Ikone revolucije, koje su na Zapadu već odavno mutirale upop-zvijezde, na Kubi još uvijek sveprisutno ukrašavaju tužnu svakodnevnicu ulica itrgova. Izmakle svakom povijesnom značenju, njihova imena u potrošačkoj abecedisvjedoče o obratu odnosa: Che kao Chevignon.
Na Kubi uhranjeni turisti u Che-majicama sa svojim foto ivideo kamerama vrebaju iscrpljene Kubance kako čekaju u redu.
„U suprotnostima leže nade“ glasio je moto B. Brechtaza njegovog izgnanstva u Danskoj.
06/11/1997.
Preuzimajući agresivni diskurs kakvim se danas efikasno služi reklamna industrija, Ines Krasić već u samome startu uspješno uspostavlja važnu stratešku kontrolu nad glvnim komunikacijskim potencijalom svojih likovnih radova. Zahvaljujući toj činjenici, razumljivo je da njeni radovi posjeduju vrlo dotjeran oblik manipulativne zavodljivosti, koji u završnome stupnju vlastite realizacije, ato je osvajanje publike, postiže i više nego uvjerljive rezultate. Doista, vizualna atraktivnost ovih golemih dekoracijskih panoa teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim. Međutim, postoji jasna diferentia specifica koja sasvim pouzdano razdvaja ove radove od komercijalne uglađenosti oglasnog dizajna i bilo kakve trivijalne plakaterske akcije. To je jedna istančana i dobro smišljena umjetnička referencijalnost koja u bitnom nadilazi neartikuliranu isključivost i entropičnost reklamnog medija. Upravo se praksom artističkog uozbiljenja istovjetnom lingvističkom metodom ovdje poništava onaj ćudoredan proces koji je i doveo do današnjeg žalosnog trijumfa reklame kao univerzalne kulturne i vrijednosne paradigme.
Ono što Ines Krasić još više udaljava od nekontrolirane proizvodnje jest činjenica da je hiperprodukcija posve strana njenoj inherentnoj oblikovnoj intenciji. Izloženo je tek nekoliko strpljivo dovršenih i zaokruženih djela. Na jednom od njih, sedam parova nogu poredanih u asonantnome ritmu ponavljanja i umnožavanja sačinjavaju reprezentativni tim asfaltnih haklerskih fanatika. Njihov identitet na samome panou ostaje neraspoznatljiv jer našem






