„Sunt lacrimae rerum?“, video instalacija: video-rad, 60 min; ogledalo cca 200 x 300 cm, 1998. http://www.youtube.com/v/oyBsUtfoozk Snimka opetovanog kapanja projecirana na zid galerije odražava se u ogledalu položenom na pod. Veličina ogledala identična je veličini projekcijom pokrivene površine zida. Projekcija i ogledalo dodiruju se punom širinom na spoju zida sa podom - kap se spaja sa svojim odrazom. Zvuk ukapavanja te potom pražnjenja vodene mase ritmično se ponavlja za trajanja cijelog rada. Predgovor: Radmila Iva Janković: Jedino se vodama tijela rado predaju tajne.    U njihovoj bistroći stvari se neprestance  rastvaraju & potom zatvaraju    Miroslav Kirin, Tantalon Zvuk koji sugerira kapanje odvija se u ujednačenom i monotonom ritmu ponavljanja. Količina tečnosti skuplja se, nove kapi padaju na sve veće nakupine vode, a onda sve nestaje, da bi se opet ponovilo iz početka, i tako u nedogled. Predočene video projekcijom, kapi koje se sukcesivno ponavljaju i nestaju, prizivaju simbol - suze. Redukcijom vidljivoga i u ranijim Ksenijinim radovima-instalacijama proporcionalno se povečavala slutnja nevidljivoga. Simbol uvijek dolazi na mjesto odsutnosti objekta ili referenta, jer samo ono što nedostaje može biti simbolizirano, a tako i formalno predočeno. (1) Mjesto gdje kapi nastaju i kamo nestaju nevidljivo je, kao što je nevidljiv i
Zagreb, Dom hrvatskih umjetnika, Trg hrvatskih velikana bb, srijeda, 17. 6. 1998. 20.00 sati Split, prostor Umjetničke Akademije, Tvrđava Gripe, četvrtak, 18. 6. 1998. 20.00 sati. Razgovarao: Branko Franceschi:B.F.: P.S.1 znači Public School 1 (1. Osnovna škola). Nakon velikog uspjeha Vaše cijelokupne zamisli može li ga se nazvati Osnovnom školom za suvremenu umjetnost? A.H.: U pravu ste i možda ćemo ga uistinu tako početi zvati. Velika razlika između starog P.S.1 i novog P.S.1 nije fizička promjena. On sada izgleda puno bolje, zidovi se više ne urušavaju, iako pukotine još postoje. Glavna promjena je u tome što sada široka publika može vidjeti suvremenu umjetnost. Nekadašnji P.S.1 bio je vrlo zatvoren, vrlo tajnovit, pa čak i zloslutan. To je bila ogromna zgrada s malim ulazom, a od posjetilaca se očekivalo da o umjetnosti mnogo znaju. Morali ste biti ili kustos, ili umjetnik, ili sakupljač, odnosno na bilo koji način uključeni u svijet umjetnosti. Novi P.S.1 posjećuje oko tisuću ljudi dnevno, koji možda nisu znalci, već pripadaju kategoriji koju nazivamo široka publika. Ali, nemojte se zavaravati. Svi ti ljudi su ipak mnogo bolje upoznati sa suvremenom umjetnošću od većine uobičajenih posjetilaca muzeja. Moraju biti jer bi u suprotnom, dragi Bože ne daj da
Dan Oki - Meditativna složenost u formalnoj jednostavnosti Dan Oki je autor koji vrlo ozbiljno shvaća medij u kojemu djeluje. Stoga se i njegovi radovi čine ozbiljnima, kako u formalnom tako i u sadržajno-narativnom smislu. Eksperiment kod njega nikada nije svrhom samome sebi već uvijek ima neko općeumjetničko, pa i etičko opravdanje. Dakle, Dan Oki (aka Slobodan Jokić) jest umjetnik. I to ne u pejorativnom smislu te riječi.    Dan Oki radi Art film, video i kompjutorsku animaciju upravo artističkom promišljenošću, uvijek u vidu imajući cjelinu. Bila ona eksplicitno ili samozatajno naznačena. Bila razvidna ili prikrivena, ideja cjeline i njezine zaokruženosti ostaje obilježjem umjetničkog procede ovoga već puno desetljeće djelujućeg autora.    Zaokruženost cjeline, dovršenost iskaza, težnja za porukom autorskog rada... Koliko ove naznake osebujnog „umjetničkog stila“ imaju zajedničkog s duhom vremena u kojemu (ili, točnije, nasuprot kojemu) „umjetnik stvara svoje djelo“?    Premda i sam za materijalnu podlogu svojih radova koristi riječ „tape“ - što bi moglo asocirati na ono što se u drugome mediju naziva „tekstom“ - Dan Oki stvara koherentno uobličena djela. Djelo je pak, kako bi rekao Fredric Jameson, kategorija tradicionalne umjetničke provinijencije i nije kao takvo prispodobivo fragmentarnoj prirodi suvremenih medija i njihovoj digitalnoj raspršenosti,
Već nekoliko godina u jednoj od niša istočnog dijela Dioklecijanovih podruma u Splitu smješten je bezimeni sarkofag. Utvrđeno je da je izrađen u 3. ili 4. stoljeću nove ere.    Taj me sarkofag nadahnuo da za ovogodišnji splitski Adria Art Annale izvedem site specific work. Želio sam, uz minimalnu intervenciju, prizvati sjećanje na njegovu prvobitnu funkciju. U sada bezimeno gnijezdo ljudskih ostataka, koje je i tijelo napustilo, pokušao sam vratiti bit i sadržinu.   Kako uprizoriti tijelo kojeg više nema? Kako uobličiti dušu što je morala napustiti tijelo? Kako sve to dočarati za mogućnost mentalne percepcije?    Tišna, mrak, sarkofag gotovo ispunjen vodom, halogeno svjetlo u vodi - rad s minimalnim sredstvima koja bude sjećanja, osjećaje i imaginaciju u suprotnosti je s uobičajenim minimalističkim naglaskom na vizualnu percepciju. Ograđujući sarkofag i time označujući dopuštenu točku promatranja stvaram teatralno uprizorenje i određujem sliku kojom će posjetitelj moći rekonstruirati zamisao.   Voda - najprovidnija i najnestvarnija tvar, sveta zbog svoje životne neophodnosti i simboličke mogućnosti pročišćavanja, opredmećuje se u česticama koje halogena svjetlost fokusira i svojom toplinom razigrava. Voda nikad ne miruje.    Svjetlost i voda su jedno, kao što su duh i tijelo jedno. Svjetlost je opredmetila vodu i istovremeno razotkrila auru
tekstovi: Sandra Sterle NA OTOKU 1. Zamolila sam staru seljanku sa Mljeta da mi posudi svoju odjecu. Obukla sam se i zapocela performance pred kamerom. 2. Izgledam vrlo zdravo. Obrazi su mi crveni....medjutim to je sminka. 3. Osjecam se kao u cudnoj, ironicnoj igri, osim sto bih to zaista mogla biti ja.    4. ...na slici iz turistickog vodica: divlja priroda i domaci ljudi.    5. Iz neke druge perspektive ovo je egzoticno mjesto...   (Mljet, 1996.)    HODAJUĆI CESTOM Ulazim u nuklearnu centralu. Zrak je topao i suh. Vjerojatno me vide na monitorima, jer ja mogu vidjeti kameru koja me snima. Ponekad prodje pokoji auto. Svi se krecu polako. Primjecujem da je nuklearka izgradjena 1965. Godina mog rodjenja.    Fotografiram se. Sretna sam da sam pronasla ovu reflektirajucu plavu loptu. Haljinu koju nosim kreirala je Asmira Salkanovic, modna kreatorica iz Bosne. Mozete vidjeti odraz satora u kojem spavam i sliku crvenog sunca koju sam objesila na zid vrta.    Hodajuci cestama kroz engleske seoske krajolike slijedim bijelu liniju u sredini. Ako si sa kontinenta, postajes zbunjen sa automobilima koji pristizu sa „krive strane“. Da li razmisljas o prometnim nesrecama.    Potpuno sam ranjiva i bez snage. Otkrila sam da me
Pri organizaciji izlozbe Jelena Perić zahtijevala je zimski termin odrzavanja kojeg inace vecina umjetnika ne zeli. Naglasena bjelina Galerije Miroslav Kraljevic nije joj dovoljna. Nagodili smo se za veljacu, u nadi da ce do tada sve biti prekriveno snijegom koji sredinom sijecnja jos nije pao. Obiljezja snjeznog prekrivaca, bar onih prvih sati njegovog gradskog postojanja: iskricava bjelina, difuzno odbijanje svjetlosti, zatomljenost zvuka, mekoca i prodorna svjezina udisaja; po autoricinom su misljenju oznake okruzenja koje najvise pogoduje potpunoj percepciji predstavljenih crteza. Neuobicajena usredotocenost na atmosferske uvjete izlozbe koja se postavlja o zidove galerije ne moze biti slucajna. Navedene kvalitete tek palog snijega prenose se nekim psihickim mehanizmom iz podrucja estetike u nostalgicnu, pomalo bajkovitu predodzbu „jedinog pravog zimskog ugodjaja“, koja u duhovnom oku, za razliku od njegove krute realnosti, priziva toplinu doma, praznike, tragove skija u snijegu, ispunjujucu potpunost zimskog sna... Ako se autoricine zelje ostvare, za trajanja njene izlozbe bit cemo zameteni, a „Skriveni crtezi“ bit ce tajanstveniji za jos jedan veo. Vidjet ce ih manje posjetitelja, a veza elektromagnetizma i Jelene Peric ostat ce neotkrivena.    Na prvi pogled 14 skrivenih crteza logicno se uklapa u autoricinu minimalisticku varijantu apstraktne geometrije. Prateci izlozbe navikli smo povezivati njene slike u