17/10/2006.
Unesite svoje i pregledajte snove drugih
http://snovi.isite.com.hr
KATA MIJATOVIĆ rođena je 12.6.1956. U Branjini, Hrvatska. Pravo je diplomirala 1981. godine na Pravnom fakultetu u Osijeku. Na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1991. godine počinje studirati slikarstvo, 1993. prelazi na ALU u Zagrebu gdje je diplomirala 1997. godine u klasi Đure Sedera. Od 1988. do 1991. Član je neformalne umjetničke grupe „Močvara“.
Mreža snova nastala je na osnovu tridesetak umjetničinih snova sanjanih tijekom 1991., kao on line projekt za web site Galerije Miroslav Kraljević. Tada je mogućnost hipertekstualne veze iskorištena kako bi se postiglo umreženje snova u strukturu nalik labirintu.
Ovoga puta, u radu Arhiv snova, umjetnica poseže za snovima drugih, produbljujući interes za dvojnost i povezanost sna i stvarnosti. Internet tako više nije samo zanimljiv prezentacijski nego i komunikacijski alat koji omogućava pristup nepreglednom boju potencijalnih korisnika arhiva.. Umjetnica upućuje otvoreni poziv svima- da odlože svoje snove, svoj podsvjesni balast u jednako tako virtualan i bezgranični prostor svjetske mreže- prepoznajući upravo paralelnost i sličnost između ta dva prostora ( sna, nesvjesnog i mreže, virtualnog). U takvoj se konstelaciji svjetska mreža može promatrati kao (snoviti) prostor paralelne stvarnosti i prema tome idealan okoliš za skladištenje snova. Autorica prihvaća snove na materinjem
16/10/2006.
intervencija u javnom prostoru i izložba
Unatoč činjenici da je suvremena umjetnost već odavno nadišla modernističke dogme koje umjetnost definiraju kao autonomni i nedodirljivi objekt koji svoj susret s publikom ostvaruje unutar zaštićenog volumena „bijele kocke“, te unatoč desetljećima starim maštanjima o izjednačavanju umjetnosti i života, praksama umjetničkog djelovanja izvan granica umjetničkih institucija, „izlaženja“ umjetnosti na ulicu itd., iskustvo rada na području suvremene umjetnosti pokazuje da ona još uvijek otežano pronalazi puteve komunikacije sa širom publikom te se previše često stječe dojam da su njezini krajnji konzumenti uvelike identični onima koji ju i proizvode. Galerija Miroslav Kraljević novom programacijom u 2006. godini nastoji načiniti obrat takve situacije, polazeći prije svega od preispitivanja vlastite povijesti, strukture i uloge na sjecištu postojećih, a zatim i mogućih, koordinata umjetničkog sistema, urbanog prostora i društva. Tako se projekt „Susjedstvo“ autorica Ane Bilankov i voditeljice galerije Antonije Majače, kroz radionicu sa studentima i njihov angažman u procesu konceptualizacije i realizacije rada, bavio upravo „izlaskom“ galerije u neposredni okoliš četvrti u kojoj djeluje, istražujući protagoniste drugih javnih djelatnosti u susjedstvu, poput kafića, restorana, frizerskog salona, automehaničarske radnje, tržnice itd., objavljujući na neki način prisutnost galerije u neposrednoj blizini i pozivajući na sudjelovanje u njenim aktivnostima i
06/11/1998.
Od početka devedesetih umjetnost Vlade Zrnića, slikara s diplomom venecijanske Likovne akademije, sve se više okreće pokretnim slikama. Njegove izložbe postaju sve rjeđe, ambiciozne filmske produkcije zamjenjuju video projekte, njegova redateljska vještina postaje sve zapaženija i na koncu nagrađena. Iako je Zrnićeva primarna ljubav za slikarstvo potisnuta u drugi plan, naglašena vizualna kvaliteta njegovih filmova ukazuje na slikarske korijene i senzibilitet. Oni se u filmu „Ulična događanja braće Brkan“ očituju kroz sposobnost dešifriranja i uživljavanja u vizualni kod tuđe kreativnosti. Zrnić se, naime, odvažio na rizičnu atrakciju oživljavanja fotografija kultnih zadarskih fotografa Ante i Zvonimira Brkana - i uspio! U nagrađenom pak filmu „Mirila“ svoju likovnu kultiviranost nepobitno je dokazao umijećem reduciranja prikaza prirode na potpuno apstraktne sadržaje i to isključivo elementarnim postupcima snimanja - kadriranjem i zumiranjem. Zrnićevi iskoraci u likovnost obogatili su dokumentarni oblik obaju filmova promišljenim i nenametljivim autorskim uvidom, čiji je rezultat upravo suprotan egoističkim eskapadama uobičajenim za naše filmove s umjetničkim pretenzijama.
Koliko god da je u Zrnićevom filmskom opusu vidljivo njegovo slikarsko zaleđe, u predgovoru izložbi više nas zanima koliko je iskustvo rada na filmu utjecalo na djela koja je Zrnić zadnjih godina namijenio za svoja prorijeđena galerijska predstavljanja.
Gledajući opća kretanja
06/11/1998.
Teret rizika što ga mladi umjetnik preuzima obznanjujući javnosti da u sve prisutnijoj kakofoniji glasova i znakova konačno i on ima nešto za reći, proporcionalan je odgovornosti kojom javnost i struka, a i autor ovih redova, mogu prihvatiti ponuđeni izazov. Rizik je obostran. Izazvan estetskim činom te kulturom intelektualne i emotivne znatiželje, ublažen je svojom dijaloškom osnovom na poetskoj, metaforičkoj i etičkoj razini. To je karika koja umjetnika i sredinu u kojoj djeluje spaja u jedinstvenu cjelinu, i sve nas, umjetnika i publiku, stavlja u vrstu manje ili više osamljenih lutalica u svijetu koji pravocrtno i pretežno jednodimenzionalno ide svršetku Milenija.
Učinilo mi se potrebnim u predgovor izložbe Svebora Vidmara ugraditi ovih nekoliko uvodnih retoričkh napomena kako neoprezno i prebrzo ne bih skrenuo pažnju s oblika u vremenu i prostoru na oblike u materijalu i duhu. O time determinirajućim koordinatama što sudbinski određuju gotovo svako umjetničko djelo treba pažljivo voditi računa, dakako ne zbog neke potrebe švicarske preciznosti ili kartezijanstva, već kako bi u taj sustav mogli ugraditi sve one silnice i pravce koji ga osporavaju te ga čine manje strašnim, činjenično prihvatljivim i podnošljivijim. Umjetniku je podarena ta sposobnost da taj, često puta nesvjesni otpor sustavu oblikuje na
06/11/1998.
Ivan Šeremet pripada šačici hrvatskih umjetnika koji su se na umjetnički relevantan način referirali na ratnu zbilju, dohvaćali duhovne odjeke vremena u kojem su živjeli i to bez vremenske zadrške, odmah, smjesta, dok je ta stvarnost još bila „vruća“, ne sluteći da nema smiraja i da ga - kao i sve nas - potom čekaju malne jednako teški tektonski poremećaji s traumatskim posljedicama.
Opet ni trenutka ne oklijevajući, uronio je u tu stvarnost, sada s još reduciranijim plastičkim elementima, pročišćenijim i depersonaliziranijim likovnim govorom, ali sveudilj nabijenim najizravnijom referencijalnošću.
Dva objekta, minimalistička, pravilna geometrijska tijela - valjak i kocka - profinjeno izrađena, na čiju je glatku drvenu armaturu nategnuta za njegov rukopis već znakovita najlonska folija i friz fotografija između njih, što nam ih sada nudi na uvid - njegovi su ljubomorno prigrabljeni rezervati melankolije, posustalosti, pasivnosti, vakuuma, otuđenosti, čamotinje, zagušljive uspavanosti, mjesta dragovoljna utamničenja, klaustrofobični blokovi nagovora, mukline, tišine, elegičnosti....
To su privatna dvorišta puna tuposti, bezvoljnosti, tjeskobe, morbidne smirenosti i mlake boli, koja je uslijedila nakon olakšanja što ih je donio završetak rata.
Te blokove šeremet posesivno i ljubomorno prisvaja kao mjesta u kojima se predaje beživotnosti, osjećaju otjecanja muške sange, uspavanosti, osamljenosti, snatrenju, emocionalnoj






