Vidici ili scenski pogledi Predgovor: Peter Weibel Umjetnost scene važan je element u umjetnosti Michaela Schustera, od njegove prve suradnje s kiparom Hartmutom Skerbischem u „Szene aus dem gleichnamigen Stuck“ (Scena iz istoimenog djela), do njegovih putovanja na najpoznatije vidike 50 američkih država. U Neue Galerie u Grazu prikazao je panoramske scene tih bisera oficijelnog turizma i kulturnog samoodređenja. Postavio ih je baš na barokno stepenište Neue Galerie, po sebi najekstravagantniju scenu Graza. To pokazuje kako Schusterova umjetnost scene ima i tendenciju samostalnog nastajanja. Samonastali prizori zauzimaju najznačajnije mejsto u njegovom opusu: od samofotografirajućeg prostora s četiri kamere do automatski fokusirane fotografske instalacije. Schuster je shvatio da je bit medijskog djelovanja pretvaranje stvarnog u scenu, pri čemu stvarno postaje zid izgrađen od fikcija. Njegovi snimke vidika, a zapravio scenskih pogleda, 50 sjevernoameričkih država pokazuju nam način konstruiranja i predstavljanja stvarnosti. Predstavljaju nam Ameriku bez urbanog života, bez siromaštva, bez ljudi, bez socijalne borbe. Ameriku koja izgleda kao rekreacijski raj, kao zemlja Prirode, a ne poprište povijesti. Međutim, Amerikanci su sami odabrali ove prizore pa oni u stvari prikazuju kako Amerika vidi samu sebe. Formalno samonastajanje ranijih radova, postalo je oruđe ideološke kritike - samostvorenog razotkrivanja ideologije. Scenski pogledi iskrivljene su
Životopis: Eugen Vodopivec Borkovsky rođen je 1956.godine u Opatiji. Likovne umjetnosti studirao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Član je HDLU-a, ULUPUH-a i ZUH-a. Bavi se grafičkim dizajnom, scenografijom i heraldikom. Živi i radi u napuštenom gradu Grimaldi u centralnoj Istri.
Fiat Lux.... predgovor: Želimir Koščević ....“I vidje Bog da je svjetlost dobra...“ piše u Svetom Pismu. Odmah zatim Bog rastavi svjetlost od tame i svjetlost nazva dan, a tamu nazva noć. Toliko Biblija. Kasnije, mnogo kasnije nakon biblijskih vremena, a ne tako davno, ljudski je um shvatio da stvari sa svijetlom i nisu tako jednostavne: da je svjetlost kretanje valova različite duljine, da oko percepira samo vrlo ograničenu količinu tih valova, i da to što vidi je lijepo; da valovi što ih oko ne vidi mogu biti vrlo opasni, da zraka svjetlosti, drugim riječima, ima energetsko svojstvo, pa čak i masu, te da je svjetlost istodobno i energija i masa i tako dalje i tako dalje. Fizika nas - kako je to lijepo rekao fizičar Werner Heisenberg - očigledno vodi do metafizike. Na samoj granici javlja se kriza materijalističkog shvaćanja, i ovdje je čas da se ponizno vratimo izvoru i da potvrdimo - jest, svjetlost je dobra stvar.    Ne mislim doduše da umjetnost može dati odgovor - a i čemu - na pitanju što nas s pravom muče, ali da umjetnost raspolaže s instrumentima kojima se ispituje i istražuje univerzum što nas okružuje, u to sam duboko uvjeren. Uvjeren
predgovor Branko Franceschi: Vlasta Delimar u svom radu osvaja prostor događanja bilo da je riječ o njenim pojedinačnim djelima, čije ih aplikacije i dogradnje pretvaraju u instalacije, ili o performanceima i ambijentalnim izložbama. Ambijent u Galeriji „Miroslav Kraljević“ razvija se iz najrijeđe korištenog galerijskog prostora. Zidovi, pod i donja polovica prostora su prazni. Ako prostor galerije podijelimo na četiri horizontalna pojasa, od cjelokupne zapremine ispunjen je samo njegov treći pojas odozdola, odnosno drugi odozgora. Posjetitelj će po ulasku glavom i gornjom polovicom tijela doslovno ući u izložbu te će dalje šetati nadrealnom putanjom između ženskih nogu koje vise sa stropa poput stalaktita ili će se, budući je riječ o najlonkama, kretati kroz manje erotičnu scenografiju dvorišta u kojem se suše čarape.    Mogućnost oprečnog ili podvojenog tumačenja najintrigantnija je osobina stvaralaštva Vlaste Delimar. Radeći sa svojim tijelom i neštedimice ga pokazujući, predstavila se mnoštvom naizgled kontradiktornih uloga: prijateljica i ljubavnica, majka i bludnica, domaćica i vamp, nevjesta i raspuštenica, kućanica i vojnik; svakodnevna i glamurozna, duhovita i vulgarna, bestidna i čedna, erotična i groteskna. Performanceom je kuhinju predstavila kao bojno polje na kojem se u ime preživljavanja svakodnevno ubija, a domaćicu i majku kao egzekutora u ime opstanka. Na izložbama
SVAKA STVAR IMA SVOJ SPEKTRALNI POTPIS Odlučnost umjetnika da stalnomupotrebom jednog elementa izražava sva svoja iskustva, uvijek jefascinantna. No, u jednom od tekstova zapisanih u spiralama,Manuela Vladić bilježi: „Umjetnik vidi stvari, svaki put,kao da ih prvi put vidi (ili svjesno u to ulaže napor)...“*, pa prema tome i objašnjava svojevlastito načelo na kome je zasnovan izbor - spirale - koje se unjenim djelima bez iznimke ponavljaju.    Spirala je svojim značenjimavjerojatno jedan od najpregnatnijih poznatih simbola. U rasponuod mikrokozmosa do makrokozmosa, njome se interpretiraju ioznaćavaju nebrojeni fenomeni, ali iako su mikrokozmos imakrokozmos jednako strukturirani, ne radi se samo o promjenimjerila, već i odnosu pojednica i identiteta prema, najkraćerečeno, svemiru.  Spirala je primarni oblik, reproduktivan, regenerativan,recikličan, emitivan i receptivan, progresivan i regresivan,objedinjujući, ali dinamičan, dakle životan. Doda li sespirali svjetlost, dakle boja, dodaju joj se i sva svjetlosti iboji pripadajuča značenja.    Manuela Vladić spiralama dodajespektar, dakle onaj raspon svjetlosti koji je ljudskom okudostupan, njime osvjetljava spiralni tekst, te mu daje osobineuniverzalnoga, premda svjesna činjenice da „svaka stvar imasvoj osobiti spektralni potpis“, dakle identitet, i da prematome, nije svaka spiral oznaka univerzalnoga, već ipojedinačnoga.    Ovom apstraktnom konglomeratu, naizložbi su pridruženi i figurativni elementi stvarnosti, naravkojih, također ima karakteristike spirale.   Tri
Cesco Dessanti slikar je čije slikarstvo zahtijeva potpunu predanost.Njegovo slikarstvo nije površno dopadljivo. Potpuno se predavši gledajući njegove slikebivamo bogato nagrađeni. I bolna realnost ne budi u nama negativne osjećaje. I krajnjesituacije ukazuju samo na život kakav je, na jednostavnu istinitost. Dessanti je stalni svjedok ovoga oko nas. U svojoj dubokoj humanosti podsijeća nas i ukazuje na ono u štose sami ne zagledamo dovoljno.    Njegov svijet kojeg slika ne može biti neki drugi. Ako i je ponekadsirov ili gorak, iz njega izranjaju uvijek lilovi ili sjene topli i bliski, nježnoprepušteni patnji življenja.    Latentna tuga podcrtana je upotrebom starih papira, ponekad dokumenatasa kojih stari rukopis u fondu slike permanentno odašilja znakove prolaznosti. Teksturapapira, razlivenog tuša po njemu, neravni rubovi, sve nam izmiče, bježi kao i samživot. Iz nas vidi slike pohranjene van dosega sjećanja. Nekad su to neugodni događaji koje želimo zaboraviti, ponekad najljepši trenuci za koje znamo da se, na žalost, nećeponoviti. Pušta nas da se udubimo koliko želimo, ni s čim ne ograničava, a hvata nas unajboljim našim trenucima.   U svojoj uznemirenosti daje nam izbor. Osjećajnu zabilješku možemopohraniti u pretinac tihe boli ili tihe radosti. Najčešće čvrstim rezom siječegranicu među njima.    Profinjena potraga vodi Dessantia