Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod okriljem i u organizaciji Željezare Sisak, osnovana je likovna kolonija koja je u razdoblju svog djelovanja od gotovo dvadeset godina (1971-1990) okupila oko dvije stotine renomiranih umjetnika (među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi) te realizirala više od dvije tisuće djela u medijima slikarstva, kiparstva i fotografije. Postojanje jednog takvog umjetničko-tvorničkog simbiotskog odnosa pruža mogućnost da se pronađu paralele između radnika i umjetnika: oboje krajnju instancu svog 'poziva', svoje djelatnosti, nalaze u proizvodnom procesu čija je finalna materijalizacija vidljiva i opipljiva, bilo da se radi o proizvodu željezarske tvornice ili skulpturi nekog od umjetnika Kolonije. Osim što je pružala sirovine umjetnicima, sudionicima Kolonije, Željezara je od njih i otkupljivala radove, te ih darivala radnicima za različita postignuća. Time kao da je dovršen ciklički proces proizvodnje: radnik - sirovina - umjetnik - umjetničko djelo - radnik.Danas je od te plodne suradnje i kompleksnog odnosa radnika i umjetnika preostalo svega tridesetak zapuštenih i oštećenih skulptura na javnim površinama radničkog naselja Željezare, a donekle slična sudbina zadesila je i radnike Željezare čiji se broj smanjio s nekadašnjih preko 14 000 na svega 1 000 zaposlenika danas.Izložba "Fenomen
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod okriljem i u organizaciji Željezare Sisak, osnovana je likovna kolonija koja je u razdoblju svog djelovanja od gotovo dvadeset godina (1971-1990) okupila oko dvije stotine renomiranih umjetnika (među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi) te realizirala više od dvije tisuće djela u medijima slikarstva, kiparstva i fotografije. Postojanje jednog takvog umjetničko-tvorničkog simbiotskog odnosa pruža mogućnost da se pronađu paralele između radnika i umjetnika: oboje krajnju instancu svog 'poziva', svoje djelatnosti, nalaze u proizvodnom procesu čija je finalna materijalizacija vidljiva i opipljiva, bilo da se radi o proizvodu željezarske tvornice ili skulpturi nekog od umjetnika Kolonije. Osim što je pružala sirovine umjetnicima, sudionicima Kolonije, Željezara je od njih i otkupljivala radove, te ih darivala radnicima za različita postignuća. Time kao da je dovršen ciklički proces proizvodnje: radnik - sirovina - umjetnik - umjetničko djelo - radnik.Danas je od te plodne suradnje i kompleksnog odnosa radnika i umjetnika preostalo svega tridesetak zapuštenih i oštećenih skulptura na javnim površinama radničkog naselja Željezare, a donekle slična sudbina zadesila je i radnike Željezare čiji se broj smanjio s nekadašnjih preko 14 000 na svega 1 000 zaposlenika danas.Izložba "Fenomen
1. poglavlje:Možeš li govoriti o tome? Da, mogu. www.spaport.org www.delve.hr Kustosice: Ivana Bago, Antonia Majača @ Institut za trajanje, mjesto i varijable (DeLVe) Ko-kustosi/ce izložbe 1. poglavlja projekta: Anselm Franke, Ana Janevski, Vit Havranek & Zbynek Baladran, Erden Kosova, Nina Montmann, Jelena Vesić Umjetnici/e i projekti: A.C.A.B., The Archive of Self-Management, Ziad Antar, Yael Bartana, Lutz Becker, Yane Calovski, Libia Castro & Ólafur Ólafsson, Chto Delat / What is to be done?, Ronen Eidelman, Esra Ersen, Ivan Grubanov, Nicoline van Harskamp (in coll. with Thijs Gadiot), Danilo Kiš, Aydan Murtezaoğlu, Dragan Nikolić, Florian Schneider, Slaven Tolj, Liu Wei, Sharif Waked, Eyal Weizman, Judi Werthein, Arthur Żmijewski, Želimir Žilnik Naslov dugoročnog projekta Gdje se sve tek treba dogoditi / Where Everything is Yet to Happen koji se odvija u okviru SpaPort-a 2009/10 - sadrži reference na trajanje, mjesto i varijable očekivanog događaja. Ti nesigurni parametri smješteni su u procjepu između prošlosti koja ne nudi događaj kojemu bismo se, obvezali na vjernost i budućnosti od koje se očekuje upravo to čudo događaja.Iako Bosna i Hercegovina predstavlja okvir i polazište projekta sa svojim neprekidnim stanjem političke "privremenosti", mjesto iščekivanja nipošto nije samo BiH ili regija. Upravo suprotno, namjera je projekta subvertirati pogled na BiH i
Projekt The Culture Lobby je regionalna umjetnička inicijativa čiji je cilj stvoriti otvoreni, 'aktivni arhiv' kulturne memorije Zapadnog Balkana (Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije). U sadašnjem trenutku tranzicije, projekt sakuplja vizualne dokumente (fotografije) i audio zapise kao odgovore na pitanje što građani misle da će se promijeniti ili nestati nakon što njihova zemlja postane dijelom Europske Unije. Projekt polazi od činjenice da su stanovnici regije itekako svjesni kolateralnih kulturnih promjena koje proces tranzicije može proizvesti, te stoga nudi odgovor na tenzije koje proizlaze iz osjećaja društvene, političke i kulturne dezorijentiranosti 'manje ili više očite' karakteristične za ovo vrijeme. Smatra da društveni problem moraju najprije biti prepoznati kako bi bili riješeni. Namjera je prepoznati pitanja (po mogućnosti zajednička svim zemljama, koje sve za cilj imaju pristupanje Europskoj Uniji) koja mogu doprinijeti razrješenju političkih i etničkih tenzija te ponuditi alternativne načine kanaliziranja tih anomalija (stvarnih i potencijalnih) kroz aktivno sudjelovanje. Uspostavljanjem suradnji među različitim zemljama, umjetničke organizacije na Zapadnom Balkanu surađuju kroz razmjenu lokalnih umjetnika čiji je zadatak sakupiti subjektivna gledišta stanovnika u gradovima, mjestima i selima u zemljama iz kojih sami ne potječu. Prikupljeni odgovori, fotografije i njihovo izlaganje bit će svojevrsni barometar problema, strahova
September 12-November 8, 2009 WHAT KEEPS MANKIND ALIVE? Curators: What, How and for Whom/WHW http://www.iksv.org/bienal11/anasayfa_en.asp
Crteži na starim geografskim kartama evociraju radove iz serija „Suveniri“ i „Omotnice“, video – animacija crteža kredom na ploči – formalno se nastavlja na rad „The Black Ouija Bord“, a knj iga umjetnika - zapravo knjiga razglednica, koje ponavljaju motiv iscrtanih karata i kombiniraju ga s tekstom - svojevrsna je varijacija na temu ranije izlaganih autorovih bilježnica. Upravo poleđinu razglednica Tadić bira za početak priče; preuzimajući postojeće sintagme i dodajući nove, slaže kolaž asocijacija, motiva i situacija o arhetipskoj temi Otoka, (ne)mjestu književnosti, filozofije i znanosti. Fragmentarni se narativ kroz izložbeni postav nastavlja na prostorno-vremenskoj razini u video instalaciji te na razini poigravanja znakom u kartografskim intervencijama. Semiotičko-simbolička igra s dozom zagonetne atmosfere i potrage za nedokučivom istinom, kao stalna okosnica Tadićeva rada, na djelu je i u \'I Speak True Things\', u složenom, višeznačnom i otvorenom spletu odnosa znaka, priče i prostora. Marko Tadić (r. 1979., Sisak, HR) završio je „Accademia di Belle Arti“ u Firenzi. Izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi, a među recentnima su: izložba s Bekimom Glloguom u Salon ISCP, New York,  2009., izložba finalista Nagrade Radoslav Putar, Galerija Galženica, Velika Gorica, 2008., samostalne izložbe \'Razglednice\', Galerija CKO, Zagreb, 2008., \'Suveniri\', Galerija VN, Zagreb,