U djelu All One Knows / Sve sto znamo (2006) Renata Poljak prihvaća se riskantnog hoda po emotivnoj oštrici tijekom putovanja sa suputnikom od Beograda do Vukovara. Tom prigodom otkriva sebe samu kao Hrvaticu, što je identitet kojeg nikada prije nije eksplicitno usvojila. Umjetnica percipira okolinu, iznenađena i preplavljena svojim nekorektnim, nenadano nacionalističkim, osjećajima. Nesposobni razumjeti vlastite emocije, dvoje putnika komentiraju svoje neposredne utiske prikupljene tijekom putovanja. Tragaju za objašnjenjima onoga što se zbilo, rata između Srbije i Hrvatske, tragaju za relevantnim tragovima. Objašnjenja nigdje ne nalaze, niti u Beogradu, niti u Vukovaru. Namjesto toga uočavaju da ljudi u zabrinjavajućoj mjeri potiskuju kako povijest, tako i sjećanja. Ova epizoda suprotstavljena je projekciji para koji se svađa, gdje isti obrasci i neriješeni sukobi u konačnici, trivijalnosti opetovano završavaju žestokim svađama. Renata Poljak dokida granice između osobnog i fikcionalnog, stvarajući poziciju koja dozvoljava razvoj o propitivanje potisnutih pitanja, trauma i nemogućnosti da se o njima uopće progovori. Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu u Hrvatskoj. Danas živi i radi u Beču. Rad All One Knows ( Sve što znamo, 2006) produciran je od strane Thyssen-Bornemisza Art Contemporary
Program video radova iz Hrvatske u organizaciji centra Tranzit u Pragu predstavlja, u selekciji Antonie Majače (g-mk), radove Ane Hušman, Davida Maljkovića, Gorana Devića, Lale Raščić, Kristine Leko, Zlatka Kopljara, Vlatke Horvat, Renate Poljak, Tanje Dabo i Mladena Stilinovića. When one finds himself between the refusal and sort of micro-utopist escape and the potentiality to (re)act his position could be defined as a state of peripheral in-betweeness, to use the term coined by Stephan Totosy. In the region, where after emergence of national states from one (Yugoslav) culture, while still being on the other side of the heavy doors of EU, the state of in-betweeness is manifested on many levels. One of the major preoccupations that occurs in such a position is to get its micro narratives somehow coined into the grand narratives of that other ‘real real’. In the last decade, a great number of art works in the region obviously derived from that shifting socio-political environment, dealing sometimes with extremely perplexed problematic. Artists started to question newly formulated ‘post-socialist moral majority’, position of the working class in the new, neo-liberal entrepreneurial age, ‘Wild East’ economic environment, new articulation of the role of the church etc. At the same
U petak, 19.01. i u subotu, 20.01. u 19 sati u Galeriji Miroslav Kraljević održat će se predstavljanje i izvedba projekta 'Paris-Ariadne - 1st Layout' plesne umjetnice i koreografkinje Marjane Krajač. 'Tijekom istraživačkog projekta The Adventure koji se odvio u kolovozu 2006. na festivalu Impulstanz u Becu započela sam, zajedno s Martenom Spangbergom i Torom Lindstrandom, s radom na konceptu postavljanja, izvođenja, koreografiranja, insceniranja opere Richarda Straussa 'Ariadne auf Naxos' kao svojevrsne nematerijalne koreografske izvedbe. Posljednjih godina bavila sam se intenzivno sučeljem koreografskog i opernog materijala, prvo tijekom istraživanja Verdijeve opere 'Macbeth' u seriji radova 'Lady Macbeth', te također, specifičnije, upotrebom Puccinijevog materijala opere Manon Lescaut unutar rada 'Victoria Beckham ima migrenu', tako da je ovaj rad logični korak dalje. Rekla bih da postoji nešto neotkriveno, gotovo podcijenjeno u upotrebi opernog materijala u kontekstu koreografske prakse, a čije je postepeno razotkrivanje ostavilo snažan otisak na moj rad u području pokreta. Iako su pojedine opere koreografirane ili se nešto koreografije desilo unutar uobičajenog opernog insceniranja, još uvijek mi je nedostajala određena esencija, neko temeljno shvaćanje na kojoj platformi se koreografija i opera zapravo susreću i gdje je eventualna točka trenja. Tako sam u Beču odlučila napraviti svojevrsni radikalni iskorak iz (i
Tijekom istraživačkog projekta The Adventure koji se odvio u kolovozu 2006. na festivalu Impulstanz u Becu započela sam, zajedno s Martenom Spangbergom i Torom Lindstrandom, s radom na konceptu postavljanja, izvodjenja, koreografiranja, insceniranja opere Richarda Straussa 'Ariadne auf Naxos' kao svojevrsne nematerijalne koreografske izvedbe. Posljednjih godina bavila sam se intenzivno sučeljem koreografskog i opernog materijala, prvo tijekom istraživanja Verdijeve opere 'Macbeth' u seriji radova 'Lady Macbeth', te također, specifičnije, upotrebom Puccinijevog materijala opere Manon Lescaut unutar rada 'Victoria Beckham ima migrenu', tako da je ovaj rad logični korak dalje. Rekla bih da postoji nešto neotkriveno, gotovo podcijenjeno u upotrebi opernog materijala u kontekstu koreografske prakse, a čije je postepeno razotkrivanje ostavilo snažan otisak na moj rad u području pokreta. Iako su pojedine opere koreografirane ili se nešto koreografije desilo unutar uobičajenog opernog insceniranja, još uvijek mi je nedostajala određena esencija, neko temeljno shvaćanje na kojoj platformi se koreografija i opera zapravo susreću i gdje je eventualna točka trenja. Tako sam u Beču odlučila napraviti svojevrsni radikalni iskorak iz (i iz vlastitog) konvencionalnog te se punim plućima ubaciti u pretjerano, neprobavljivo i nekontrolirano. Rezultat je bila krajnje hibridna izvedba gdje su se ugodno smjestile kako Kathleen Battle i Jessye Norman tijekom
"Inicijativa u okviru Baranjske umjetničke kolonije umjetnice Kate Mijatović i umjetnika Zorana Pavelića, oboje odraslih u Baranji,potaknuta željom za mjenjanjem kulturnog statusa Baranje kao mjesta na kojem nema prostora za suvremenu umjetnost, postaje sve uočljivija kao uspješan model stvaranja uvijeta za umjetničko djelovanje u perifernoj, ruralnoj, agrikulturno i turistički orijentiranoj regiji. U tri godine aktivnog djelovanja i sudjelovanja u organiziranju Baranjske umjetničke kolonije dvoje je umjetnika uspjelo uspostaviti kontakt lokalne publike s produkcijom suvremenih umjetničkih radova i potaknuti sudjelovanje različitih društvenih aktera u procesima integriranja suvremene umjetnosti u društveni prostor. Sudjelovanjem brojnih umjetnika u toj inicijativi naglašava se pozicija umjetničkog djelovanja s \'margine\' postojećeg kulturnog prostora kao pozicija poželjnog, iako privremenog, djelovanja, s mogućnošću iskoraka umjetničkih praksi u prostor interakcije s novom publikom."rnAna-Marija Koljanin/ iz kataloga BUK, 2006/rn- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -rnPrezentacija / izložba u g-mk predstavit će radove nastale tijekom Baranjske umjetničke kolonije 2005. i 2006., uz promociju kataloga za 2005. i 2006. godinu.rnBaranjska umjetnička kolonija 2005. rn/ sudionici: Antun Božičević, Ben Cain, Marijan Crtalić, Boris Cvjetanović, Zlatan Dumanić,Tina Gverović, Danijel Kovač, Kata Mijatović, Ivica Malčić, Jasminka Mitrić, Zoran Pavelić / gosti: