13/02/2007.
Komunikacija s publikom najveći je problem suvremene umjetničke produkcije. Prema istom načelu specijalizacije po kojem se ravnaju ostale discipline ljudske djelatnosti i ona se zatvorila u sebe, postala nerazumljiva, a time i nezanimljiva svima koji u nju nisu uključeni. Ne ulazeći u daljnju teorijsku razradu uzroka i posljedica ovog fenomena, jer to nije cilj nego polazište ovog teksta, istaknut ću samo činjenicu da se kao voditelj galerije s njim svakodnevno susrećem. Po istom je uvidu očito da se mlađa generacija umjetnika nezadovoljna ovakvim stanjem stvari odlučila promijeniti predmet svoga djelovanja, nastojeći pri tom sačuvati onu bitnu posredničku ulogu svoje profesije. Njih više ne zanima posredovanje slike svijeta pomoću nekog medija, već se okreću njenom posredovanju unutar živog društvenog tkiva. Zbog svog se širokog zamaha takva varijanta angažirane umjetnosti ne može svesti pod impulzivnost umjetničkog aktivizma. Multimedijalni projekt 'Zatvorena zbilja - Embrio' čiji su jednakovrijedni potpisnici Andreja Kulunčić (multimedijalna umjetnica i konceptor), Trudy Lane (online dizajner), Gabrijela Radek (sociolog), Matija Puzar (programer) i Ivo Martinović (producent), prihvatio se ove metode na iznenađujuće sveobuhvatan način. Animaciju publike autori su riješili provociranjem jedne od neuralgičnih tema današnjice - primjene genskog inženjerstva na ljudsku rasu. Tema je zadnjeg desetljeća uzvitlala brojne rasprave koje su
05/02/2007.
Forum Stadtpark, Graz, Austrija
Kustosice: Što, kako i za koga/ WHW
Umjetnici: Ben Cain, Jeremiah Day, Ivan Grubanov, Tina Gverović, Vlatka Horvat,Runo Lagomarsino, David Maljković, Nasan Tur
Izložba Ground Lost nudi složen prikaz psiho-socijalnih odgovora na promišljanje akutne krize kolektivne memorije i imaginacije. Izvlačenjem rijetkih kombinacija iz postojećeg špila karata subjektivna imaginacija i pokušaji otpora upisani u prostorne i vremenske diskontinuitete nastoje uspostaviti vitalna razlikovanja koja se svakodnevno brišu ili mijenjaju. U situaciji u kojoj se čini da su prekinute uzročne veze između prošlosti i sadašnjosti, a putokazi koji su uvjetovali razumijevanje naših političkih subjektivnosti pogrešno su usmjereni i promašuju očekivanja, izgubljene i prazne geste postaju točka pregovora o novim mogućnostima.
22/01/2007.
U kompleksnoj dvokanalnoj video instalaciji simboličkog naziva \'Sve što znamo\' Renata Poljak prihvaća se neizvjesnog hoda po emotivnoj oštrici tijekom putovanja sa suputnikom od Beograda do Vukovara. Otkrivajući sebe kao \'Hrvaticu\', što je identitet kojeg nikada prije nije svjesno usvojila, autorica na ovom razotkrivajucem putovanju percipira sebe i okolinu, iznenađena i preplavljena svojim \'nekorektnim\', nenadano nacionalističkim, osjećajima. Nesposobni razumjeti vlastite emocije, dvoje putnika komentiraju i registriraju svoje neposredne dojmove tijekom putovanja. U pokušajima da sebi objasne ono što se zbilo, razmišljajući o nedavnom ratu, tragaju za relevantnim tragovima. Objašnjenja ne nalaze niti u Beogradu, niti u Vukovaru. Umjesto toga uočavaju opće potiskivanje kako povijesti, tako i sjećanja. Ovome je videu suprotstavljen drugi koji predstavlja dobrostojeći zagrebački par u tijeku prepirke (glume Sanja Vejnović i Darko Milas), a gdje se isti obrasci i neriješeni sukobi oko trivijalnosti opetovano završavaju žestokim svađama...Renata Poljak takvim kontrastiranjem u svome novome radu jasno dokida granice izmedju osobnog i javnog, dokumetarnog i fikcionalnog, propitujući potisnute traume i nemogućnosti da se o njima progovori.






