Izložba dobitnika Nagrade Radoslav Putar 2004. Izlozba ‘Oni’ slijedi nakon studijskog boravka Igora Eškinje u New Yorku, gdje je umjetnik boravio kao dobitnik Nagrade Radoslav Putar za 2004.godinu.   G-MK, cija je programacija dijelom usmjerena k produkciji i prezentaciji radova mladih umjetnika iz Hrvatske te njihovoj integraciji u medjunarodni umjetnicki kontekst, ima ulogu organizatora i producenta zavrsne samostalne izlozbe pobjednika koja predstavlja i sastavni dio nagrade.G-MK od samog je početka partner  http://www.scca.hr Instituta za suvremenu umjetnost u realizaciji završnog dijela ciklusa Nagrade Radoslav Putar. Samostalna izložba nagrađenog umjetnika ujedno svake godine oznacava završetak jednog te upućuje na začetak novog ciklusa nagrade kojom su do sada nagradjene/i: Tanja Dabo (2002.) i Nika Radic (2003.) - - - - - - - - - - - - - - - - RAZGOVOR S UMJETNIKOM Kao dobitnik nagrade Radoslav Putar za 2004. godinu, imao si prilike provesti 2 mjeseca u New Yorku. U kojem je pogledu to za tebe bilo veliko iskustvo? Boravak u New Yorku je, kako si sama rekla, jedno veliko iskustvo. S obzirom na činjenicu da je NY središte kroz koje prolaze i u kojem borave ljudi iz cijelog svijeta, očekivao sam više umjetnosti koja bi se bavila (nekim) sadržajem, ali sam se zapravo osvjedočio što znači tržište i kako ono funkcionira u svom najekstremnijem obliku. što se samog boravka tiče, dobio sam dragocjenu mogućnost da usporedim svoj osobni rad s onim što se tamo događa. Pod tim, povrh bezbroj izložbi koje sam u galerijama vidio, mislim na boravak u ISCP-u (International Studio and Curatorial Program), gdje sam imao atelje. To je organizacija koja raspolaže s 20-tak ateljea u kojima se izmjenjuju umjetnici i kustosi iz cijeloga svijeta. Imao sam sreću da su za vrijeme mog boravka tamo bili tzv. dani otvorenih ateljea, koji su bili jako dobro posjećeni, i od strane stručnjaka i publike, tako da sam imao priliku pokazati ljudima što radim i, isto tako, vidjeti čime se bave drugi umjetnici.   Da li te se posebno dojmila neka izložba ili umjetnik kojeg si tamo upoznao? Najviše me se dojmila izložba video radova Anri Sale u galeriji Marion Goodman. Radovi su snimljeni s nevjerojatnom jednostavnošću i balansiraju, u isto vrijeme, između stravične albanske stvarnosti i apstraktnog likovnog doživljaja.   U svom radu krećeš uglavnom od forme, odnosno konture i to, najčešće, geometrijske i minimalne konture, pa sve do arabeske... Formu pokušavam prilagoditi ideji, situaciji, kontekstu. U većini radova ona nastaje nakon načelne ideje o tome što želim napraviti, a geometrijske oblike koristim uglavnom radi jednostavnosti koje nose u sebi. Interes za konturu dolazi iz potrebe da dematerijaliziram sam oblik, da ga „popravim“ i učinim uvjetno jasnijim.   Koliko je na tebe utjecalo studiranje u Veneciji? Spomenuo si arhitekturu koja je za tebe, kao i prostor općenito, izuzetno inspirativna, kao i to da ta naklonost kreće već iz Venecije. Zapravo često reagiraš na specifičnost prostora, kao što je to bilo s radom za izložbu Emerging Artist u MMSU-u Rijeci u kojem si, u djelu nefunkcionalnog izlagačkog prostora s
Kada bismo htjeli razvijati tezu o marginalnoj poziciji slikarstva danas, slike Ivana Skvrce, kao i njegovih kolega s kojima je u više navrata zajedno izlagao, poslužile bi kao idealni primjeri: lijeni odabiri motiva, njihova akribična, gotovo manična transkripcija u likovno rješenje čiji se smisao iscrpljuje u naporu uspostavljanja veze s vlastitim referentom te nerijetko banalni naslov koji dodatno degradira simbolički status slike - sve to više nego li jasno upućuje kako je slikarstvo danas problematični zaostatak prošlosti koji u perspektivi beskonačne sadašnjosti ne zna što bi sa sobom započelo.   Dakako, više nego li odraz stvarne inferiornosti slikarstva u suvremenoj umjetničkoj produkciji, takva interpretacija odraz je inzistiranja na diskurzu koji bi potvrdio historijsku posebnost njegovog medija. Ukoliko postoji, problematičnost slikarstva naime, nije uvjetovana pojavom drugih, ekonomičnijih sredstava (poput fotografije, videa itd.), već činjenicom da diskurs autonomije medija jednostavno više nije u igri. Slikarstvo „kao takvo“ne postoji. Ono što u današnjoj situaciji radikalnog pluralizma postoji, slikarska je praksa više ili manje konkurentna u moru drugih, jednakovrijednih umjetničkih formi, koje u nemogućnosti da funkcioniraju kao autonoman i samosvrhovit umjetnički fenomen, spremno kalkuliraju s interesima tržišta, politike, ideologije, mode, trendova i životnih stilova, industrije spektakla i zabave, diskurzivnog ili medijskog posredovanja osiguravajući takvim taktiziranjem vlastiti opstanak. Da u tome slikarstvo uopće ne igra inferiornu, nego dapače, nerijetko reprezentativnu ulogu, možemo se uvjeriti svako toliko kada ga neki od navedenih čimbenika spremno izbaci u orbitu umreženih interesa. Činjenica da i trijumfalni revival slikarstva tijekom osamdesetih nije moguće objasniti kao njegov logičan evolutivni slijed, već kao potvrdu njegovog izdajničkog opstanka omogućenog naracijom o kraju povijesti, dovoljan je razlog da svaku novu recesivnu fazu ne pokušamo iznova protumačiti historijski. Marginalnost jednostavno više nije pitanje povijesti, nego tržišta. što se slikarstva u vremenu posthistorije tiče, sasvim je neizvjesno kada će vrijednost njegovih dionica poskočiti.   Opredijeljenje Ivana Skvrce za marginalnost, dakle, nije ni po čemu historijski nužno niti samorazumljivo, niti je posljedica ili odraz marginalne pozicije slikarstva danas. Veza između pogleda s margine koju njegovo slikarstvo utjelovljuje i slikarskog medija je slučajna i, pristanemo li ići do kraja, ništa nam doista ne daje za pravo da ustvrdimo kako je to što Skvrce radi doista slikarstvo. Ako pak jest, svjesna odluka da u svom slikarskom radu zauzme poziciju marginalnosti, znak je njegove želje za preživljavanjem a ne simptom gašenja, znak njegove konkurentnosti a ne marginaliziranosti, komunikativnosti a ne medijske izolacije. Preko toposa marginalnosti, slikarstvo se uključuje u diskurs suvremene umjetnosti dotičući se nekih problema i aspekata koje dijeli s ostalim umjetničkim formama odnosno umjetničkom praksom u cjelini.   Pogled s margine pogled je onog koji nešto želi. Dozovemo li u pomoć psihoanalitički diskurs, pozicija margine ili ruba odnosno pogled iskosa koji ona podrazumijeva, pozicija je subjekta koji želi svoj izgubljeni objekt. Objekt želje, naime, ne postoji za objektivni, usredišteni, bezinteresni pogled, već samo željom usmjeren, iščašen, u perspektivi čežnje izobličen pogled. Slike Ivana Skvrce mogu se tako shvatiti kao stanovite anamorfoze odnosno izobličenja objekta pomaknutom perspektivom gledanja. Posrijedi dakako nije geometrijski ili geštaldički, već ontološki pomak u perspektivi.
ZA MOĆ MIRNE PERCEPCIJE Do sada poznati radovi mladog fotografa Marka Ercegovića bijahu mahom obilježeni odsutnošću ljudskog lika. Autora je zanimala tišina i melankolija južnog krajolika, nerijetko s geometrizirajućim komplementima tehnoloških penetracija unj, u obliku detalja željeznih ograda, stupova, asfalta... ali pretežno u ruiniranom stanju, entropijskom izdanju.   Često se u kadrovima pojavljivala cesta, pripadajući znakovi, reklamni panoi, razna vozila. No, Ercegović ne slavi brzinu i putovanje, prije bi se reklo da on iskazuje neodlučnost između kretanja i zastajanja, odlaska i povratka štoviše, između izbora prirode i urbanog ambijenta. Čini se kako upravo taj moment kolebanja na margini zbivanja, zamišljanje na granici različitih sfera fingira glavno obilježje Ercegovićevih radova.  U prilog tomu govori i Vjetar-vrtuljak, jedan njegov nedavno nastali, paradigmatski reklo bi se, video rad. U tom radu odluku za kadar i zbivanje autor doslovce prepušta stihiji. Naime, kamera je fiksirana na dječjem vrtuljku kojeg na uzvisini Gradac iznad Dubrovnika naleti vjetra pokreću čas na jednu čas na drugu sranu. Tako kamera, bez ljudskog predumišljaja i plana, koji se svode tek na određivanje početne pretpostavke, ovisno o jačini i smjeru vjetra bilježi prizore oko sebe. Snimak pritom nije tek vizualni podatak okoliša, zabilježeno vrijeme u kronološkom i meteorološkom smislu, nego je i snimak ritma prirode, elementa samog.  Kao i većina gore spomenutih radova, i serija predstavljena ovom prilikom nastala je u Dubrovniku i njegovoj okolici. štoviše, sada i naslov (Dubrovčani), naglašava tu odrednicu mjesta, a pojava ljudskog lika dodatno specificira i obogaćuje prostor.  Riječ je o portretu, figuri, figuralnim grupama u pejzažu ili gradskom okolišu, o krupnijim, bližim i udaljenijim planovima. Katkad su to portreti u klasičnom smislu riječi, ljudi koji poziraju, lica i tijela autoru prisnih osoba, prijatelja, rođaka... No vrlo često su to iz prikrajka, sa strane, iz daljega, plahovito „ukradeni“prizori, pri čemu se mutež neizoštrenih okrajaka objekata i likova iz prvih planova često nameće na većem dijelu površine slike.  U izboru motiva Ercegović će se, čini se, više nego vlastitom odlukom, prepustiti impulsu zbivanja. Na jedan manje vidljiv i svakako manje doslovan način, primjenjivat će načelo vrtuljka, tj. „prepustit će se vjetru“da odredi prizor i kadar. Takvu, ranije spomenutu radnu kolebljivost u sretnijim će slučajevima znati pretvoriti u stilsku vrijednost. Zahvaljujući takvom pristupu prizori su lišeni profane, klišeizirane atraktivnosti, ukazuju se u, utilitarno gledano, nejasnoći svoje svrhe što im daje dimenziju snovitosti i sjete. Tome pridonosi i fragilnost fokusa. Začas se (već i zbog autorova inzistiranju na većem otvoru zaslona) očekivana oštrina razblažuje a prizor postaje vizualno i značenjski krhak, rizično balansirajući na ivici razložnog konstrukta i nepotrebne bilješke.  U prigodama društvenih događanja, festa, neformalnih sportskih natjecanja, sijesta, u ambijentima dvorišta ili sjenovitih soba, ekstenzivno, čak pomalo lijeno, autor će realizirati snimke koji imaju lokalnu boju, ali ne inzistiraju na trivijalnoj tipičnosti. Prije su to trenuci koji odbijaju biti sudbonosnima, više govore o zaobilaženju svrhovitosti, promičući zbivanja ispod površine, na štetu događaja na prvu loptu. Rijetko će to biti slike-poante, vicevi, anegdote, češće pak, uočit ćemo pokušaj traženja suglasja ljudi i stvari u trenucima intermezza u dnevnom
Izložba se održava u okviru izložbe Enigma objekta : kolekcija Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Centra Georges Pompidou, Pariz u Galeriji Klovićevi dvori. - - - - - - - - - - - - - - - - - Kolekcija novih medija sadrži više od 1000 video vrpci i zvučnih zapisa te 60-ak multimedijalnih instalacija i jedna je od najvažnijih svjetskih muzejskih zbirki, koja obuhvaća razdoblje od 40-ak godina povijesti razvoja slike i zvuka kroz najvažnije umjetničke pravce 20.stoljeća. Izbor video radova za Galeriju Kraljević odabrali su kustosi izložbe ‘Enigma objekta’ Želimir Košcević iz zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti i Catherine Grenier iz Centra Pompidou. Na izložbi su predstavljeni radovi Marine Abramović i Ulaya, Vita Acconcija, Eije-Liise Ahtile, Johna Baldessarija, Petera Greenawaya, Mone Hatoum, Tracey Moffatt, Pipilotti Rist, Garyja Hilla i Steine i Woodyja Vasulke. Radi se o svojevrsnom presijeku video koji odražava pluralizam razvojnih smjerova video umjetnosti.    Marina ABRAMOVIC, ULAY Terra Degli Dea Madre, 1984  U-matic, PAL, couleur, son  Duree : 16’  Inv.: AM 1989-740    Vito ACCONCI Three Adaptation Studies, 1970  Betacam SP, PAL, couleur, son  Duree : 10’  Inv.: AM 1999-133   Eija-Liisa AHTILA, Maria RUOTSALA The Nature of Things, 1987  Betacam SP, PAL, couleur, son  Duree : 10’  Inv.: AM 2002-283   John BALDESSARI   4 Short Films, 1971  Betacam SP, PAL, couleur, muet  Duree : 5’52“  Inv.: AM 2000-184  Peter GREENAWAY   Inside Rooms : 26 bathrooms, 1986  Betacam numerique, couleur, son  Duree : 28’16’’  Inv.: AM 1987-631  Mona HATOUM Don’t Smile, You’re on Camera, 1980  Betacam, PAL, n/b, son  11’  Inv.: AM 1994-275  Gary HILL   Mirror Road, 1976  1 Pouce NTSC, couleur, muet  6’  Inv.: AM 1994-12   Bits, 1977  1 Pouce NTSC, couleur, son  2’59“  Inv.: AM 1994-11    Tracey MOFFATT Nice Colored Girls, 1987  Betacam SP, PAL, couleur, son  Duree : 16’  Inv.: AM 2002-272    Pipilotti RIST   I’m Not The Girl Who Misses Much, 1986  Betacam SP, PAL, couleur, son  Duree : 5’  Inv.: AM 2000-34    Blutclip, 1993  Betacam SP, PAL, couleur, son  Duree : 3’  Inv.: AM 2000-36   Martha ROSLER   Semiotics of the Kitchen, 1975  Betacam SP, PAL, noir et blanc, son  Duree : 6’09’’  Inv.: AM 2000-53    Steina VASULKA, Woody VASULKA  Heraldic View, 1974  1 Pouce NTS, couleur, son  Duree :5’  Inv.: AM 1986-24  Soundsize, 1974  1 Pouce NTSC, couleur, son  Duree :5’  Inv.: AM 1993-153  
U recentnoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti djela brojnih autora još uvijek rasipaju romantičku svijest o tomu da tradicionalni mediji i prirodni materijali plastičkih umjetnosti - sa svim svojim vrijednostima i paleotehničkim načelima - ne mogu nestati ni u nemilosrdnoj konkurenciji s najsofisticiranijim tehnološkim iznašašćima jer su nositelji važne, najsuptilnije konstante - one o čovjeku stvaratelju - pri čemu se ljudska kreativnost shvaća kao demistificirano ljudsko ponašanje, uvijek plemenito u pobudama, oplemenjeno u postupcima, pristupačno u značenjima, razumljivo u porukama, prihvatljivo u zaključcima. Premda je primjere revalorizacije manualnosti u slikarskom mediju moguće naći na recentnoj svjetskoj likovnoj sceni, o pokušaju istoga u nas ne može se govoriti jer u značajnoj mjeri nije ni bilo pokušaja potiranja manualnosti. Elektronika, informatologija, informatika, umreženost i računalna industrija već danas imaju golemu ulogu u našim životima, s perspektivom daljnjeg razvitka, sve do zastrašujućih razmjera. Primjerice, Microsoft već najavljuje ne samo prijenos podataka, nego i električne energije putem ljudske kože, što znači da će u bliskoj budućnosti svako ljudsko biće na Zemlji htjelo-ne htjelo biti umreženo! Umjetnost se treba baviti svojim vremenom, dramom ljudskog postojanja, konfliktima i tenzijama, a umjetnik neprestance treba ostvarivati dodir s duhom svoga doba, podastrijeti individualan komentar problema kojim to razdoblje obiluje. Predstavljajući se na svojoj prvoj samostalnoj izložbi, znakovita naziva „Future“, kojim očigledno želi afirmirati subjektivnu zdvojnost glede naše budućnosti, pa i njezine izvjesnosti, Dijana šimek dijeli stav mnogih prethodnih naraštaja likovnih umjetnika da umjetnik ništa bitno ne može izmijeniti u svijetu oko sebe i da je stoga jedino što mu preostaje izgrađivati svijet vlastite umjetnosti. Iako je mlada slikarica, Dijana baštini stav utemeljen jošu šezdesetim godinama prošlog stoljeća, utjelovljen, primjerice u neokonstruktivističkom konceptu računalne umjetnosti, da se umjetnost u svom razvitku treba integrirati sa suvremenim znanstvenim i tehnološkim/tehničkim iznašašćima i vlastiti iskaz o svijetu u kojem živi i stvara očitovati alatima što mu stoje na raspolaganju. Zašto, dakle, elektronski potencijal, što kao predmet masovne uporabe zastrašujuće brzo penetrira u naše živote, i sve alate koje taj potencijal nudi svim ljudskim djelatnostima, ne rabiti - jednako ravnopravno - i u proizvodnji različitih plastičkih organizama, kao da se pita Dijana, to više što je računalo diljem svijeta uvedeno u normalnu medijsku praksu svakodnevice i odavno postao elementom postmoderna okruženja.U ciklusu slika „Future“ u stvaralačkom je „srazu“, zahvaljujući postojećim programima, ostvarena integracija ljudske misli i mogućnosti stroja. Kao alat uporabljuje se računalo, elektronički uređaj izuzetno podatan i koristan za obradu u ovom slučaju vizualnih informacija i logičkih operacija što se potom razvijaju. Računalom su stvorene vizualne strukture koje se potom u sliku ne pretvaraju visokokvalitetnim laserskim štampačima ili drugim sofisticiranim reprodukcijskim alatima, nego tradicionalnim slikarskim sredstvima - akrilikom na platnu. U početnoj situaciji, u - patetično rečeno - pronalasku same ideje, Dijana ne računa toliko s vlastitom maštom, koliko s „ponudom“ računala. U računalne programe ubacuje neke svoje crteže, provjerava crtarije što ih potom, nakon elaboracija kroz programe, izbacuje elektronička slika i kada pronađe za nju - idejno i likovno - poticajan crtež, Dijana ga usvoji. Oko se zaustavi tek kad viđena kompozicija na
Flu_ID je godišnja izložba u Galeriji Doma omladine Beograda koja je pokrenuta 2001. godine kako bi se u jasno profiliranom kontekstu predstavile intermedijske umjetničke prakse koje čine značajan udio u studentskoj produkciji na beogradskom Fakultetu likovnih umetnosti. Projekt Flu_ID iniciran je 1998. godine na FLU s idejom da odgovori na potrebe mladih umjetnika koji djeluju van usvojenih medijskih i/ili teorijskih domena. Projekt se odvija kroz kreativno preplitanje umjetnosti, teorije i znanosti/tehnologije, te se prilagođava studentskim projektima radi poboljšanja njihove kompetencije i promocije, ali i radi upoznavanja jezika i jezičnih igri koje će im omogućiti širenje horizonta profesionalnog života i spajanje estetičkog s etičkim iskustvom.   Ambicija predstavljanja projekta Flu_ID u Zagrebu je dvojaka. S jedne strane, izložbom kojoj će autori nazočiti u punom sastavu, ukazuje se mogućnost kreiranja novog komunikacijskog prostora među umjetnicima najmlađe generacije. S druge strane Flu_ID predstavlja vrlo zanimljiv projekt-model, vrijedan prezentacije u drugim sredinama, a posebice našoj.  Naime radi se o izložbi studenata iz klase Dragana V. Jovanovića, Dejana Grbe i Zorana Todorovića koji su upravo u procesu osnivanja „Odseka za intermedijske studije“. Odsjek bi trebao nadopuniti operativne mogućnosti Fakulteta likovnih umetnosti uključivši u stvaralaštvo studenata različite umjetničke, znanstveno-tehnološke i teorijsko-filozofske teme, omogućiti im multidisciplinarnu podršku u realizaciji projekata, interaktivan program i raznolik obrazovno-operativni model koji kombinira edukaciju, produkciju i promociju. Taj je koncept proizašao iz potrebe da se reagira na problem složenosti i divergentnosti suvremene umjetnosti koja izmiče konceptu strogo zadanog edukativnog programa.   Projekt Flu_ID bio je prvi ozbiljan i konkretan ‘proizvod’ koji je prethodio samoj reformi studija. Za razliku od standardnih godišnjih izložbi, ili prodajnih događaja gdje su umjetnički produkti nagruvani po klasama u smislu kvantitativne reprezentacije rada na pojedinim odsjecima, Flu_ID svojom ozbiljnošću konkurira najzanimljivijim grupnim izložbama u gradu.   Najmlađi umjetnici upotrebljavaju jednako tradicionalne kao i nove medije, te se u tom smislu radi o interdisciplinarnoj ili ‘intermedijskoj’ izložbi. Izbor medija ovisi o sadržaju rada, i on ne služi kao demonstracija tehničke vještine (umjetnici ne demonstriraju vještinu baratanja video kamerom, kao što studenti s drugih odsjeka demonstriraju vještinu modeliranja gline ili slikanja uljem na platnu). Medij je dubinski inkorporiran u sadržaj njihovih djela. A po sadržaju njihovi su radovi vrlo svježi, provokativni i komunikativni, te zahtijevaju otvorenost posjetitelja. Nadamo se da će vas osvojiti.    autori projekta:   Dragan V. Jovanović, Dejan Grba, Zoran Todorović - - - - - - - - - - - - - - - - - - -  Umjetnici predstavljeni u Galeriji Miroslav Kraljević: Davor Dukić Ruka  (2003) silikonska guma, cca 60cm dužina  Venera silikonska guma, 15cm    Isidora Fićović  Usijano, Sveže, Neiživljeno Meso II (2002 digitalni printovi    Jelena Radić Goblen (2002),ručni vez Ivana Smiljanić Veliki prasak (2003) video  - - - - - - - - - - - - - - - - - - - više  www.kontejner.org
Pišem ti pismo: poetika pisma u prijevodu Postoji veza između načina na koji čitam i načina na koji pišem, pri čemu se jedno iskustvo na neki način prevodi u drugo. Tekstovi koje sam odabrala za ovu bibliografiju važni su trenuci čitanja za mene jer predstavljaju pokušaj upisivanja ovog pitanja čitanja-kao-pisanja u sam čin pisanja. Ono što jednim dijelom povezuje sve tekstove je rekonfigurirana intencionalnost, koja se očituje kako kroz metodu ‘lošeg kopiranja’, tako i kroz igru s čitateljevim očekivanjima, putem ponovnog insceniranja prevedenog ili posuđenog jezika. Imajući u vidu nužna ograničenja svakog selektivnog postupka, ovi su tekstovi povezani na više razina: zajedničkom generacijskom pripadnošću, aktivnom ulogom unutar feminističkih teorija i društvenih praksi, te sudjelovanjem u ‘inovativnim’ jezičnim praksama.   ‘‘Predgovor’’ Helene Cixous romanu Clarice Lispector ‘‘Struja života (Agua Viva)’’ je moje novije otkriće, koje izražava tu ideju rekonfigurirane intencionalnosti. Iako je smisao njenog teksta služiti kao uvod romanu Lispectorove, u ovom slučaju on sam postaje primarnim pisanim izvorom, prevazilazeći pritom granice svoje definicije. U određenom smislu, ponovnim iščitavanjem teksta Lispectorove, ‘‘Predgovor’’ postaje oblik prijevoda istog. Tekst Helene Cixous je tekst o tekstu, od kojeg je istovremeno neodvojiv, ali i, u zamjetnoj mjeri, neovisan.    Zanimaju me pojmovi ne-fikcije, fikcije, intervjua, predgovora, uvoda, itd., te načini na koje takvi tekstovi formalno funkcioniraju, kao samostalne cjeline i u odnosu s drugim tekstovima; tekstovi koji su smješteni ispred, iza, ili na neki drugi način označavaju poziciju središnjeg teksta. Zanimaju me, nadalje, odnosi takvog pozicioniranja s teorijskim i poetičkim idejama o prijevodu; prakse pisanja koje teže ponovnom iščitavanju drugih tekstova putem formalne inovacije, umjesto interpretacijom čija je funkcija strogo disciplinarna; prijevod shvaćen kao kustoska vježba, usidrena unutar pitanja čitanja i pisanja, te način na koji su ta dva čina neodvojiva jedan od drugog; prevođenje iz jednog jezika u drugi, kao i iz jednog teksta u drugi.    Uloga etike i ljubavi u prevođenju, kojom se bavi Gayatri C. Spivak u svom eseju ‘‘Politika prevođenja’’, reartikulira intimnost čina prevođenja, čime ono puku potrebu stvaranja značenja ili komunikacije s drugim. Ona shvaća mjesto razmjene jezika i prevođenja kao erotski čin i na zanimljiv način isprepliće definicije etičkog i erotskog: ‘‘Moramo pretvoriti drugo u nešto poput vlastitog da bismo bili etični. Predati se prevođenju više je erotski, nego etički čin’’ (183). Spivakova razvija svoju kritiku jezika baveći se onim što se gubi kad se izvorni jezik razmatra odcijepljen od svog kulturnog konteksta. Svoje ideje o ljubavi i etici veže uz pojmove predanja i erotike u postkolonijalnom okviru, ‘‘kao kad netko stvara prozni tekst, tumačeći tuđe djelo, kao kad netko rabi jezik koji pripada mnogima drugima. To je, u konačnici, jedna od zavodljivih crta prevođenja. Radi se o jednostavnoj mimikriji odgovornosti tragu drugog u sebi’’ (179).    Mnoge od autorica koje sam odabrala koriste poetski i teorijski jezik u vidu ‘‘inovativnog pisanja’’ ili ‘‘eksperimentalne poezije’’, dvije vrlo nebulozne i često isuviše generalizirane definicije za prakse pisanja, koje nisu, u konvencionalnom smislu, ni tu ni tamo - ni poezija, ni proza, ni teorija. Spisateljice poput Kathleen Fraser, Norme Cole, Anne-Marie
Složimo li se s cesto podržavanim konstatacijama Nicolasa Bourriauda koje iznose teze da je relevantna umjetnost današnjice usmjerena proizvodenju modela društvenosti i inter-personalnih odnosa, da se njeina relacijska mogucnost uspostavlja usred umjetnikova promišljanja i djelovanja na podrucju društvene interakcije i njezinog društvenog konteksta, prije nego li u afirmaciji nezavisnog i individualnog privatnog simbolickog prostora umjetnickog djela, ili da umjetnicki rad predstavlja specificni društveni meduprostor; te time razvija politicki projekt -pokušavajuci se premjestiti u poziciju odnosnog djelovanja tako što ga istice kao svoj predmet i propituje, može nam biti zanimljivo zapitati se, ako promatramo recentne radove realizirane kao dovršene objekte koji stvaraju vlastiti diskurs uz pomoc privatnog sistema znakova i asocijacija, u kojoj mjeri ti radovi mogu postati djelatnima unutar navedenih kategorija i u kojoj je mjeri navedeno uopce njihova intencija? Bourriaud istice da imamo pravo svakoj estetickoj produkciji postaviti pitanje: dopušta li nam umjetnicko djelo da se upustimo u dijalog, možemo li pojmiti svoju egzistenciju, i na koji nacin, u znacenjskom prostoru koje to djelo definira? K tomu, Bourriaud koristi pojam semionaut, oznacujuci njime pojam suvremenog umjetnika, kao djelovatelja koji „smišlja putanje izmedu znakova“.  Zajednicka karakteristika radova odabranih za ovu izložbu - osim na formalnoj razini odmah zamjetne plošnosti slika, dominacije figurativnog i njegove kombinatorike s tekstualnim - može se uspostaviti u odnosu na postupak povezivanja razlicitih smisaono nepovezanih znacenjskih elemenata na plohi slike. Premošcivanje prostora izmedu znakova odvija se kod pojedinih autora na razlicite nacine i s razlicitim ciljevima, ali nedvojbeno je da umjetnici vizualiziraju mnoštvo osobnih misaonih sistema koje u cjelini nije moguce doslovno percipirati analogno bilo kojoj društvenoj realnosti. S druge strane, posve je izvjesno da manipuliranje vizualnim poretkom slike proizvodi ucinak kontrolirane percepcije, te da su vidovi nesvjesnog u slikama predstavljeni na vrlo svjestan nacin. Asocijativnost koja nastaje kao ucinak povezivanja znacenjski divergentnih vizualnih kodova i neusuglašenih likovnih elemenata, otvara ipak promatracu prostor individualnog dijaloga s djelom.   Najizravnije referirajuci na prostor društvene arene i najizravnije oznacujuci svoj individualni stav spram društva, Mario Caušic kombinira svojevrsnu dvostruku sliku društvene stvarnosti -fikcionalno projektiranu i dokumentarnu sliku. Oblikom i dimenzijama, njegove slike direktno oznacuju kontekst urbanog prostora, realizirane u vizualnom kodu prometnog znaka. Kombinatorikom teksta koji denotira pojmove promatranja i, teže citljivo, izoblicenja, te vizualno pojednostavljenih slika / silueta imaginarnog grada, hiperdimenzioniranih televizijskih antena, ljudskih likova koji „promatraju“ maketu-projekt arhitekture Čaušić asocijativnošcu propituje relaciju pojedinca i konotiranog društvenog okoliša. Aproprijacijom slika i kodova popularne kulture te, donekle, estetike soc-realistickog plakata, izricito antiutopisticki intonira svoje videnje društvenog prostora. U ekranskoj videoslici, ustvari, slijedu fotografskih slika cija je zvucna pozadina tišina, umjetnik pozira u stvarnom prostoru grada na koji u slikama referira. Ono što je vidljivo na ekranu nije, medutim, registriranje umjetnikova osobnog identiteta, vec je to fragment zrcalne plohe koja reflektira njegov pogled. Zrcalo u funkciji posrednika, ali i metafore, usmjeruje pozornost na gledanje kao predstavljanje sebi i ujedno predstavljanje sebe: osobni identitet doslovno je prekriven - najcešce plošnom i apstraktnom -slikom izvanjskog svijeta koja se reflektira. Proces traje potencijalno beskonacno, ali srecom, kako Čaušić u pojedinim snimcima dokumentira,