Svaka slika Zdravka Pala, formalno gledano, plošan je i dvodimenzionalni prostor čija se podloga tretira kao cjelovita površina intervencije, kao polje totalne akcije, umutar kojega Pal u spontanim, nagonskim, hedonističkim i violentnim slikarskim eskapadama istražuje formalne odlike samoga slikarstva. Tu se propituju pitanja prostorne organizacije slike poput odnosa između prvoga i drugoga, uvijek otvorena, plana slike. Pala, čini se, konkretno zanima koliko toga pozadina, kao već gotova slika, može podnijeti, koliko podlogu, plastički, značenjski i koloristički, vlastitim osjećajem za mjeru, trenutačnim raspoloženjem i igrom slučajnosti, može napučiti. Kao da želi dokučiti kada će to napučivanje sadržajem prerasti u prenapučivanje i donijeti prevagu - značenjsku i estetsku - znakovlja nad pozadinom. Dakako, zanima ga i suodnos plohe i mrlje, tvari i znaka, opća atmosfera slike, intrigantan suodnos kromatike i lineamenta...   U Palovu prosedeu ključnu ulogu ima boja i način na koji je tretirana u prostoru slike, tj. način pražnjenja slikarove akumulirane energije. Prostor Palove slike nastaje geometrijskom podjelom slikarskih površina na različito obojene vodoravne ili okomite monokromne plohe - dvije ili tri - koje potom premazuje drukčijim monokromnim premazom, zatim dobivene materičke namaze i premaze drobi i omekšava agresivnim struganjem širokom špahtlom i tako ih dezorganizira do nestabilnih i nestabilnih bikromatskih struktura, sjajnih i neočekivanih polikromnih učinaka i pikturalnih događanja. Tako nastaju teksture koje se reljefno prostiru diljem polja slike, dinamizirajući slike pulsirajućim ritmom. Na slikama čiju prostornu organizaciju čine okomite linije dezorganizacija i entropičnost struktura vidno je manja, poglavito u donjem dijelu slike. U svakom slučaju, drugi plan slike, ta pulsirajuća pozadina - iako rješavajući je kao slikarski problem Pal svoj posao nije dovršio - osjetljiva je opna koja najprije apsorbira, a potom i emitira slikarovu senzibilnost i njegovu jedinstvenu slikarsku energiju.  Već je načelo Transavangarde, utemeljeno u kasnim sedamdesetima prošloga stoljeća, u slikarstvu svjesno zaobilazilo zahtjev za homogenošću jezičkih činitelja i usuglašavanja elemenata slike. I Pal se danas - rukopisom duboko ukorijenjenim u posmodernističku emancipiranost od svih regula što ih je poznavalo slikarstvo 20. stoljeća – rukovodi sviješću da je jedino što mu preostaje pokušaj ostvarivanja vlastita slikarskog identiteta. Njegov rukopis stoga i može biti strukturiran od niza disparatnih fragmenata koji se mogu, ali i ne moraju, stopiti u određenu koncepcijsku cjelinu. Kao slikar, Pal, dakle, uživa u nekoherentnosti, heterogenosti i disparantnosti elemenata, u neusuglašenim vezama zanakova u prostoru slike, ne suzdržava se od spojeva po mnogo čemu disparatnih fragmenata, elemenata i detalja, u svom se izvođačkom postupku u određenoj mjeri koristi i posljedicama slučajnih odluka, improvizacijama pa i automatizmima, a sve to govori da njegovo slikarstvo ukazuje povjerenje apsolutno subjektivnim odabirima, izborima kojima kao prepreka ne stoji ni jedna pretkoncepcija.  Jednako se tako Pal, aplicirajući sadržaje na senzibiliziran drugi plan slike, lišio semantičkih obveza, narativnoga i literarnoga, imaginativnoga i fiktivnoga, metaforičkih i simboličkih referenci... On je, kako rekosmo, slikar impulsa, bujne i sočne materije boje te vehementne i pokrenute gestike. Ali, iako se uporno libio simbolizacijskih, nije se oslobodio psihološke referencijalnosti. Naime, na bikromatsku površinu Pal redovito aplicira spontane zapise, najprije za odgonetanje zahtjevan širok i snažan
Prostori rascjepa Gusta mreža složenih interakcija, intimne i socijalne situacije u kojima se presijeca spektar različitih identiteta generiranih rodnim i socijalnim podjelama uloga, stereotipima, formalnim i neformalnim društvenim ugovorima tvore klizak teren unutar kojega Tanja Dabo kontinuirano propituje intenzitet, dinamiku i kontradikcije međuljudskih odnosa.   Socijalna prava, domaćinstvo, umjetnost i rad, odnos javnog i privatnog, samo su neke od tema koje Tanja Dabo dotiče pri problematiziranju vlastite intime.  Unoseći u galerijske prostore dinamiku svakodnevnog kućanskog posla, autorica također intimno preispituje smisao produkcije umjetničkih djela i vlastito mjesto unutar umjetničkog sistema, a njen pozitivan napor usmjeren je popunjavanju pukotina u društvenim vezama i prevladavanju distance između institucije i umjetnika.  Iako feministički karakter Tanjinih projekta inicijalno nije posljedica izravnog utjecaja, čini se, da upravo taj segment kontinuirano usmjerava i obilježava njen umjetnički rad. Umjetnica se problematiziranju pozicije žene u suvremenom društvu i unutar obitelji okrenula gotovo „instinktivno’, kao sastavnom dijelu svog života i kao jednoj od tema koju nipošto nije mogla zaobići progovarajući o sebi. Iako su devedesetih godina strategije feminističke likovne prakse već uvelike usvojene kao legitimni, štoviše dominantni umjetnički postupci, Tanjino provokativno istraživanje paralelnih identiteta uloga žene, domaćice i umjetnice, problematiziranje mnogostrukosti tih odnosa specifično se nadovezuje i ocrtava upravo na pozadini temeljnih pitanja feminističke prakse. Problematiku ‘nevidljivog’ ili obezvrijeđenog rada Tanja razmatra u kontekstu odnosa unutar uže obitelji, relacijama prema različitim društvenim institucijama, u širem sklopu muško-ženskih odnosa, socijalnih razlika, modela vrednovanja...Tanja u njima aktivno sudjeluje, mijenjajući svoju ulogu i inicirajući različite interakcije, no njeno učešće gotovo uvijek odvija se na samim rubovima socijalne i konkretne vidljivosti. U tom kontekstu, umjetničine kontinuirane akcije laštenja simptomatičan su primjer besmislene, apsurdne geste ali i metafora brige, održavanja resursa svakodnevice te prostora koji nas okružuju i u kojima djelujemo. Takva udvostručena očitovanja i modeli vrednovanja te općenito različite vrste ambivalencije provlače se Tanjinim performativnim istupima.   Zajednička odrednica serije radova „Točka susreta“ utilizacija je uobičajenih svakodnevnih rituala, kojima Tanja istražuje različitosti svojih pozicija, uloga i identifikacija u odnosu s ljudima iz svoje najbliže okoline te u odnosu prema različitim često marginaliziranim ili obezvrijeđenim socijalnim grupacijama.    Proces participacije, „demokratizacije“koji različite učesnike objedinjuje u otvorenom dijalogu omogućuje joj aktualizaciju osobnog identiteta.  „Točka susreta: ti i ja“ intiman je rad koji se bavi vezom, povezanošću dvoje ljudi. Unatoč izlaganju intime suodnosno polje koje projekt inicira na specifičan je način suženo, gotovo reducirano. „Točka susreta: ti i ja“ nastaje na pozadini svojevrsnog privatnog performansa koji se u sedmodnevnom ritmu odvija tijekom trajanja izložbe. Nakon dugogodišnjeg zajedničkog života Tanja i njen partner Ivica prisiljeni su razdvojiti se. Segment njihovog zajedničkog života kojega je razdvajanje učinilo još dragocjenim zajednički je obred hranjenja .“Bez obzira na vrstu obroka i hrane, doba dana i našu glad, dio našeg svakodnevnog zajedničkog života jest i čekanje onog drugog za zajednički obrok"- napominje Tanja. Akcija se odvija na dva različita mjesta u Zagrebu i Rijeci gdje prema unaprijed utvrđenom jelovniku Tanja i Ivica odvojeno pripravljaju i jedu ista jela. „Točka susreta“ne koristi galerijski prostor kao mjesto mogućeg stvarnog susreta već galerija funkcionira kao svojevrstan
Do svoje jedanaeste godine živio sam u Kamerunu, Afrika, gdje sam stekao pojmove o bojama, mirisima i oblicima. Poslije toga živim u Nizozemskoj, gdje sam naučio razmišljati, izražavati svoje misli i počeo se baviti umjetnošću. No, nikada nisam prestao putovati, možda iz potrage za onim što mi je nedostajalo, jer me moj način života prisiljavao na jednoobrazno kulturno okruženje. Preciznije, putovanje je predstavljalo pokušaj nadilaženja granica postavljenih bilo od ove ili one kulture. Može se reći da se poput mog porijekla i moj rad sastoji od tri sloja. Prvi sloj seže do odrastanja u izrazito seoskom okruženju bez, primjerice, upotrebe električne struje ili popločanih cesta. Zatim slijedi život u gradskom okruženju, sa svim kulturnim događanjima, ljudima te gotovo neograničenim mogućnostima. Povrh njih osobno razaznajem treći sloj; sloj suvremenog nomada. I to je forma koja se sve više pojavljuje u mojim radovima i načinu na koji se izražavam. Ja shvaćam umjetnika kao promatrača i osobu koja razmišlja o životu. Životi u kojima je on slučajno prisutan, upravo ga zbog same prisutnosti uvlače u situacije bez njegovog neophodnog sudjelovanja. Naglasak je na kretanju, na putovanju po sebi. Prisutnost (samo trenutačna) dovoljan je „komentar“ situacije i stoga može biti najčistiji oblik komentiranja.   Dio izložbe koji je instalacija naglašava općenito zapažanje kretanja: snimci različitih cesta, sa svih strana svijeta, povezani u friz predstavljaju jedinstven misaoni tijek.   Ovi frizovi održavat će se u video radu projiciranom na monitoru centralno smještenom na automobilskim gumama. Video „vožnja-hodanje-stajanje“ odnosi se na period mog rada u Južnoj Africi, početkom 2002.   Automobilsku gumu treba shvatiti kao simbol putovanja i kretanja. U današnje vrijeme najvažniji kontakt ljudskoj bića događa se upravo onda dok putuje. To je kontakt kojeg za vrijeme putovanja doživljava sa tlom pod sobom.  Sandale na ulazu izrezane su od starih guma. One pozivaju posjetioca da ih obuje i proputuje kroz izložbu.   Ulric Roldanus RADOVI „na putu instalacija  fotografije puteva snimljenih za putovanja širom svijeta  „voženje-hodanje-stajanje  Durban South Africa, 2002  videofilm, 3 min. looped  en ROUtE I  fotografija na platnu, 38x56 cm, Ougadougou, 2003, slika   en ROUtE II  fotografija na platnu, 38x56 cm, Ougadougou, 2003 slika   SAMOSTALNE IZLOŽBE (izbor) 2003 Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, Croatia  2002 ULUS Galeria, Belgrade, Yugoslavia  NSA Gallery, Durban, South Africa  2000 Galerie E.Filla, Czech Republic (catalogue)  Galerie Caesar, Olomouc, Czech Republic (catalogue)  Galerie Cigi, Ostrava, Czech Republic  1999 Galery, Brno, Czech Republic (catalogue)  1997 de Allersmaborg, Groningen  1996 Galerie Couzys, Gameren  Galerie Art Circus, Amsterdam  ‘ de Machtige Hand’ (The Powerful Hand), Museum of Religious Art, Uden  1995 NAM Head office, Assen   <strong>SKUPNE IZLOŽBE (izbor) 2003 CCF, Ouagadougou, Burkina Faso  2000 Drulon Castle, France  1998 ‘Zien is Geloven’ (to see is to believe), de Vishal and Grote Kerk, Haarlem (catalogue) 1997 Art Circus, WG Expozaal, Amsterdam  1996 ‘het Verlangen’ (the Desire), travelling exhibition by the Foundation for Art and Culture, Northern-Holland in various museums and institutions in The Netherlands (catalogue)  1995 ‘In den Vreemde’ (In Stranger’s Land), Groningen (catalogue)  ‘Follies’, conquest and exhibition, Hellevoetsluis, Eindhoven, Den Bosch (catalogue)  
Intimističko usmjerenje, rjeđe zastupljeno u suvremenim umjetničkim strujanjima, upravo je konstanta u radovima Danka Friščića. Ova intimistička crta u većoj ili manjoj mjeri istaknuta je u svim njegovim ostvarenjima neovisno od medija u kojima su realizirana. Druga Dankova prepoznatljiva osobina brisanje je granica između različitih medija, odnosno slikarstva, fotografije, videa i instalacija, koji se u svakom ostvarenju isprepliću ali i konfrontiraju. Stoga bismo ovu umjetnost mogli označiti terminom „multimedijalni intimizam“. Spomenute odlike prisutne su i u najnovijim radovima izloženim u Galeriji Miroslav Kraljević, građenima od slikarskih, grafičkih i video komponenti. Kao idejno polazište autor i ovaj put uzima svoja ranije nastala djela; naime, kod njega ne možemo pratiti linearan razvoj umjetničke misli, već ova umjetnost evoluira na ranijim zasadama, a razvoj uključuje i osvrtanje unatrag, promišljanje već promišljenog. Umjetnik reciklira svoja starija slikarska ostvarenja, te proučava kako se kroz filtar vremena, te kroz tehničke zadatosti drugih medija, ona mijenjaju formalno- vizualno i značenjski. Naziv izložbe Nekrofilija postavlja pitanje u kojoj mjeri umjetničko djelo egzistira u fazi nastanka, zatim unutar galerijske situacije kada komunicira s promatračem i na kraju, pohranjeno negdje daleko od očiju stvaratelja i publike.  Nastojeći revitalizirati svoja, po autoru „mrtva“slikarska djela, on ih podvrgava procesu „oživljavanja“; najprije djelo snima fotografskim aparatom, zatim dobivenu fotografiju kompjuterski obrađuje ili snima videom, te je konačno oblikuje u formi printa velikih dimenzija. Novonastaloj „lažnoj slici&rdquo; Danko ironički pridodaje „salonski „ugođaj u vidu šarolikog okvira dekoriranog raznovrsnim aplikacijama, dok dokumentaristički snimak jedne od faza prerade originalnog djela postaje statični video uradak. Slika izložena na nekoj davnoj izložbi sada kroz izmjenu strukture i kroz novi medij, ponovo komunicira.  Drugu kompoziciju prisutnu na izložbi također možemo promatrati kao svojevrsnu „vizualnu iluziju“koja briše granice slikarstva i grafike. Visoko kvalitetan kompjuterski print velikih dimenzija nalijepljen je na neobrađeno platno, te simulira teksturu i izgled apstraktne slikarske kompozicije. Klasična gradiva slike, poput boja i preparacije zamijenila su svoju tradicionalnu ulogu: naime, ono što je uvriježeno „iza“naslikanog-preparacija, ovaj put ima ulogu slikarskog materijala nanesenog na površinu printa, dok je boji, u prvom redu slikarskoj materiji, namijenjena uloga ljepila kojim je print pričvršćen za platnenu podlogu. I ovaj rad popraćen je videom, sastavljenim od naizmjence dokumentarističkih snimaka digitalno obrađenih fotografija starijih radova u domaćem, radnom ambijentu, te kadrova iz epizode TV serije „Zone sumraka“. Preuzimanje specifičnih sekvenci ili kadrova iz raznolikih filmskih i TV uradaka prepoznatljiva su osobina Friščićevog video opusa, a svojom su tematikom najčešće vezani uz osnovna autorova promišljanja o položaju umjetnosti u današnjem vremenu. Mogli bismo zaključiti da kroz radove prikazane na izložbi u Galeriji Kraljević Danko Friščić relativizira estetske kriterije te ističe svoj nadasve konceptualni pristup umjetničkoj problematici, istovremeno iznoseći svoju intimnu priču o društvenoj ulozi i položaju umjetnika- slikara Željka Himbele   - - - - - - - - - - - - - - - - Danko Friščić rođen je u Zagrebu 30.05.1970. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo 1997.godine u klasi prof. Đure Sedera. Član HDLU-a od 1998.godine.  
Predstavljene u gustom galerijskom postavu, izuzmemo li tanku bijelu marginu, gotovo bez razmaka - kao da fingiraju filmsku vrpcu - najnovije fotografije Rina Efendića pokazane na izložbi „Da, film“ po prvi put u njegovu dosad u literarnom pogledu „nemuštu“ opusu stvaraju filmsku organizaciju priče, neusporedivo narativniju od svih njegovih dosadašnjih iskaza. Formalno gledano, gusti filmski raster postavljen je kontrastno - izmjenjuju se ciklusi crno-bijelih i kolor fotografija, skupine uradaka na kojima se pojavlje i ne pojavljuje ljudski lik...   Ovu Efendićevu „filmsku“ priču možemo podijeliti u četiri izdvojene podpriče, tematski odreda posvećene gradu, pri čemu, međutim, velik dio onoga što tradicionalno reprezentira i afirmira urbanitet izostaje. Prvu cjelinu čine prizori „Greenpeaceovih“ frankfurtskih gradskih prosvjeda, čiji aktivisti, noseći u rukama crne križeve, upozoravaju na činjenicu da na svijetu danas postoji bezbroj neuralgičnih i prijetećih žarišta poput Černobila, drugi ciklus donosi scene s „buvljaka“, treći bilježi splitsku proslavu blagdana svetoga Duje, ovdje objektiviziranu kroz tradicionanu tombolu, prigodom koje kao da se cijeli grad razmili rivom, a četvrtu prizori koji nedvojbeno očituju napuštenost: puteljak u zapuštenu gradskom perivoju ili pustom dvorištu, ljuljačka u dvorištu ali i u zoološkom vrtu, telefonska kabina u nekakvoj nedođiji, odbačeni drveni konjić koji je nakad bio dječjom igračkom...  što je zajedničko tim ciklusima? Na motivskoj ravni, čini se, zajednička im je izoliranost, izdvojenost motiva od ostatka matičnoga miljea. „Greenpeaceov“ socijalni aktivizam, pa čak i pridruže li mu se aktivizmi i ostalih sličnih udruga, marginalna je socijalna poluga, nedostatna da probudi uspavanu svijesti i savjest rezignirana čovječanstva. Izoliranost toga aktivizma objektivizirana je vizurama Frankfurta kao megapolisa, u što ga je pretvorio beskrupulozni cvjetajući svjetski biznis, koje se nadmoćno nadvijaju nad prosvjednicima, ali i buketima američkih zastava izvješenih na zgradi nekakvoga američkog poslanstva ili predstavništva, a znamo, posebice nakon 11. rujna 2001., tko uistinu „drma“ svijetom. Odlazak na „buvljak“ nedjeljna je aktivnost gradskih marginalaca, gradske sirotinje, koja tu nastoji zaraditi kakvu crkavicu, ali i onih koji upravu na takvim mjestima zadovoljavaju ezoteričnu strast za skupljanjem odbačenih predmeta, čija je marginalnost sjajno potcrtana „outfitom“, dirljivo originalnim „stilom“ odijevanja jednoga posjetitelja „buvljaka“, naslonjena na bicikl i nama leđima okrenuta. Ti pasionirani skupljači uspomena ili beskorisnih stvari (u ponudi je i dimnjačarska žica!) nedjeljom - dok ostala čeljad spava - rano izmile iz postelja i kreću u potragu za predmetima čiju vrijednost nerijetko samo oni znaju. Proslava blagdana svetoga Duje (prigodom koje trgovci nastoje dodatno zaraditi, pa je, primjerice, u izlogu posebice pojačana ponuda negdašnjega kultnoga splitskog delikatesa „Bonačić“) i u hrvatskim je, a nekmoli u svjetskim, razmjerima lokalna fešta i običaj. Prostori poput gradskih vrtova i dvorišta, predviđeni za mnoštvo, iz određenih su razloga, koje Efendić ne komentira, pretvoreni u golema skladišta tišine, a prizore poput tugaljiva poprsja negdašnje vlasnice gradske palače (ili je riječ o nekoj povijesnoj osobi?), ponad kojim se kočoperi jednako zaboravljen trokrilni držač barjaka ili još dojmljivijega ostavljena drvenog konjića, u kojima autor, kako je jednom zapisao Sandi Vidulić, „osluškuje tišinu i prazninu tih šutljivih prostora, otkrivajući pomalo fragilnu i trošnu estetičnost zapuštenosti“, zbog njihove naglašene semantičke vrijednosti
O divama i posuđu Emocije mogu izbiti na najčudnijim mjestima: od kuhinjskog sudopera do mirnih šuma. Kada je ova evokacija stvorena mehaničkim uređajem, otvara pitanja o porijeklu stvaralačke snage. Da li je sposobnost kreacije bogomdana ili snagu crpi iz procesa ili proizvoda stvaranja umjetnosti? Nalazi li se samo u prirodi ili se može oblikovati radom, mišlju ili kulturom? Ili se možda nalazi u transformaciji, u odnosima i sudarima između različitih sfera i identiteta?   Long Pond prividno je melodija za pianolu koja slijedi uzorak na kori breze koju je Fritzie Brown pronašla u Long Pondu na sjeveru države New York. Melodija nije romantična rapsodija koja priziva u sjećanje šetnje po šumama i svježinu plavog neba i vode. Long Pond odjekuje tradicijom američkih transcendentalnih pjesnika poput Whitmana i Thoreaua, ali komentira i složeni odnos prema prirodi. Priroda pjeva napjevom proizašlim iz brezine kore. No, mi ga možemo čuti samo mehanički, putem konstruiranih sistema. Posredovanjem umjetničine ruke glazba breze, razlomljena u šifrirani uzorak koji se elektronički može translatirati u zvuk, serijski je uzorak tonova sistematičnog sazvučja u tradiciji minimalističke glazbe. Iako su perforacije na papiru za pianolu izravna, čak doslovna, transkripcija prirodnog uzorka kore drveta, ne oponašaju drvo u potpunosti. Svojom izravnom vezom s taktilnošću drveta, Brownova ovim procesom portretira ono što je suprotno interpretaciji istine umjesto predstavljanja varljivosti prirode i približavanja izvorniku.  Fritzie Brown stavlja naglasak na umjetnika kao stroj za transformaciju prirode u kulturu. Brownova je fotokopirala koru i rukom prenijela oznake na crtež olovkom, dugačak 731 centimetar. Njezina umjetnička ruka ne prepoznaje se u konačnom radu kao ni idiosinkrazije komada kore. Stvoreni uzorak je nasumičan i predodređen prirodnim drvetom. Iz translacije vizualnog u zvučno nastaje konkretna poezija; ove se oznake, poput glazbenih nota, mogu čitati kao glazba.  U svrhu prijenosa crteža na pianolu, Brownova je pretraživala Internet i tako pronašla eksperimentalnog kompozitora Wolfganga Heisiga. Heisig je smjesta shvatio njezine potrebe. Uslijedila je suradnja koja se protegnula kroz nekoliko mjeseci aktivnog dopisivanja i objašnjavanja putem elektroničke pošte i telefaksa, iz Long Ponda u New York i potom u Leipzig u Njemačkoj gdje igrom slučaja u blizini također postoji Velika Mlaka. Kreativno pitanje pokreće komunikaciju, transformaciju, povezivanje. Svako umjetničko djelo prenosi priču o stvaranju, često suradnji, kao i individualnom kreativnom impulsu. Na koncu je Long Pond odsviran i digitalno zabilježen, što je do sada bio posljednji korak u mnogim fazama procesuiranja rada. Povodom izložbe u Galeriji Miroslav Kraljević, dok melodija još nije bila odsvirana, Fritzie Brown i Branko Franceschi započeli su narednu e-mail korespondenciju i putovanje u hrabrom pokušaju da dobave pianolu. Potraga je meandrirala od Muzeja grada Zagreba, operne dive i ostalih privatnih kolekcija. Iako će se recital vjerojatno pojaviti na videu, na reai-time izvedbu morat će pričekati neku sljedeću inkarnaciju rada.  Oba su rada performativna, unatoč njihovoj stvarnoj prisutnosti kroz relativno statične objekte. Svitak Long Pond uvijek sadržava mogućnost izvođenja, a skulptura Springs Eternal (Nada posljednja umire) nalikuje scenskom rekvizitu. Sudoper u kojem voda krivudavo curi preko hrpe posuđa napustila je domaćica čiji su talismani - tri tanjura na
Percepcija transformacije vidljive stvarnosti jedan je od elemenata koji se izravno dotiču ciklusa fotografija Pokriveno/Covered Jasenka Rasola. Snimljene tijekom proteklih šest godina, iskaz su o suvremenom društvu, autorskom procesu uočavanja i izražavanja ideje te opservacije kao središnje teme suvremene kulture.   Strukturirajući proces gledanja od makro-svijeta prema mikro-situaciji, Jasenko Rasol na javnim mjestima snima predmete skrivenih sadržaja prekrivene ceradama i plastičnim folijama, koji iz raznih razloga nisu dostupni pogledu. Građevinski materijal, stvari zaboravljene nakon neke privremene urbane intervencije, kojekakve pomoćne radne površine te drugi neznani sadržaji na svojevrstan način ugrožavaju postojeću organiziranost prostorne cjeline, upućujući na očitavanje drugih njenih datosti.   Postupci pokrivanja legitimne su reakcije na zatečeni sadržaj prostora kojeg se ne želi dodatno opteretiti. Jednostavna mimikrija ne funkcionira prema idealnom, zamišljenom predlošku, pa se Rasolov ciklus fotografija čini kao proces osvještavanja prolaznosti oblika - assemblagea uzaludnosti koje ugrožavaju atmosferske prilike i tijek vremena.  Asocijativnost povezana sa snimljenim intervencijama je neminovna, jer autora jednako kao i većinu gledatelja zanimaju neprepoznatljivi sadržaji te razlozi zbog kojih se pogledi drugih smatraju nepotrebnima, čak neželjenima. Sam autor odriče se estetske vrijednosti fotografija ovoga ciklusa, upozoravajući na privremenost odnosa između pokrivenih sadržaja te konteksta prostora u koji su smješteni. Pokriveno na simboličkoj razini može odražavati stanje stvari, privatno, lokalno kao i globalno. Gledatelji zajedno s autorom postaju svjedoci ljudskih akcija (i reakcija) što su se odvijale u usamljenim okolišima, odnosno mjestima određenima okolnim povijesnim zdanjima i njihovim sadržajima.  U Rasolovim fotografijama nepretencionih, svakodnevnih stanja prekriveni predmeti, kolikogod bili središtem njegove pozornosti, ne postaju automatski izvorom specifičnog sadržaja. Atmosfera prikaza posreduje preostatke nečije aktivnosti, pružajući utisak ulaženja u prostore priređene isključivo za one koji žele gledati i spoznati cjelinu u svim njenim dijelovima. Ništa nije konačno, svatko ima pravo na osobne zaključke. Koji su isto tako privremeni, obzirom da su pokriveni sadržaji vremenom promijenili mjesta, ugradivši se u vidljivu stvarnost.  Suvremena kultura medija često puta ne računa na autentične postupke, već stereotipe i ponavljanja. Sumnja u ono što nismo u prilici vidjeti upućuje na ponavljanje postupka - pri čemu pomaže snimanje kamerom koja viđeno preoblikuje u autorsku intervenciju, proces koji uključuje percepciju i reprezentaciju. Na takav način zasnovano autorsko iskustvo u povijesnom kontekstu promatra se kao polazna točka fotografske refleksije, kontrolirane i disciplinirane strategije gledanja. Rasolova je uloga u tom slijedu konstitutivna, obzirom da prihvaća uočene uvjete prikazujući ih onakvima kakvi jesu, omogućujući nam usmjeravanje pozornosti na detalje koji ne teže rekonstrukciji cjeline.   Sandra Križić Roban
ALBUM NEPOSTOJEĆIH STARINA Umjetnost Tomislava Čeranića, čak i onda kada se je utjecala „anarhiji“ fragmenta u strukturi kolaža, uvijek je iskazivala potrebu za redom, pravilnošću, harmonijom, subordinacijom dijelova u cjelini. Predstavljajući ciklus kolaža L’age d’or 1996. godine zamijetio sam kako ovaj autor više pomiruje nego što suČeljava stvarnosne (kolažne) fragmente, iskazujući izrazitu sklonost redu u kojemu nema mjesta za ispade materijske grubosti i utjecaj sirovih krhotina stvarnosti. Otmjen ton klasične slike imali su Čak i radovi izvedeni u nadrealistiČkom slogu i oni koji su zazivali ludičko nasljeđe avangarde. Pritom je izostajala tipična modernistička polemičnost, a vladala distancirana nekonfliktnost. U njegovoj se slici nije polemiziralo nego dijalogiziralo s prošlošću, bilo da je ona anakrona ili avangardna, a umjesto vehemencije geste vladao je tihi ushit „tehničkog crtača“ kojemu je najvažnije savršeno posložiti dijelove u cjelini i do kraja kontrolirati postupak njihova usklađivanja. Njegovi su crteži, još više od kolaža, isticali prirođenu sklonost akribiji detalja koji su do u tančine gradili prizor načinom pažljivog arhitekte svjesnog potrebe da se sve unaprijed isplanira kako bi se buduće zdanje čvrsto osovilo na noge. Za razliku od onih crtača kojima su detalji pomoćno sredstvo u službi cjeline koju zatajno grade, kod Čeranića oni su percepcijski jednako važni kao i masivna kontura nastala njihovim spajanjem. Ponekad imamo dojam kako nam pažnju zarobljava upravo taj akribični detalj, i kako tek zagledanjem u mikrostrukturu možemo dokučiti makroplan. Jer stabilnost nekog graditeljskog fragmenta kao da zavisi od svakog kamena ili opeke koji je ugrađen u njegov do kraja isplanirani volumen.   Ciklus crteža olovkom Star City (2001./2002.) jedna je od onih Čeranićevih posveta detalju koju, opkoračujući stoljeća, možemo smjestiti među djela arhitekata i ilustratora prošlosti kojima je posebno stalo da im crtež opstoji kao samostalna, do kraja definirana i do najsitnijih detalja razložena crtačka tvorba. Čeranić čak i ne krije tko su mu bili uzori, te koristi fragmente njihovih arhitektonskih projekata kako bi ih uklopio u osobnu graditeljsku fantaziju. Prije bi se, doduše, moglo reći kako crtač ne pretendira na izvedivost svoga projekta, kako ga ne zamišlja kao sutrašnju palaču, crkvu ili stambenu građevinu, nego mu je konačni cilj njihov uvjerljivi arhitektonski život na listu papira i u retro-imaginaciji kojom oživljava prošlost. Naime, zaokupljen izvedenim i neizvedenim projektima arhitekata 18. stoljeća Etinne-Louis Boulleea i Nicholasa Ledouxa, ilustracijama arhitektonskih zdanja i arheoloških rekonstrukcija Giovanni Battiste Piranesija i fantastiČnim ilustracijama Atanasiusa Kirchera (1), Čeranić podiže zdanje Star Cityja, utopijskog grada stvarnog u plastičkim i arhitektonskim detaljima, a fantastičnog kao funkcionalna cjelina. No taj grad nije neki visokotehnološki organizam budućih stoljeća (2), nego grad budućnosti kakav se je ukazivao u mašti graditeljskih fantasta 18. stoljeća. Naime, obraćajući se arhitektima i ilustratorima koji su u vremenu rokokoa predstavljali opreku prevladavajućem stilu i ukusu „galantnog stoljeća“, Čeranić se priklonio nekoj vrsti utopije koja je nastala na tadašnjem retro-principu. Boullee Ledoux Kircher i Piranesi anticipiraju, naime, umjetnost koja će se kroz klasicistički revival oglasiti stoljeće kasnije, rekonstruiranjem zaboravljenog antiČko-renesansnog graditeljskog sloga. Zamišljajući u 18. stoljeću memorijalno zdanje posvećeno Newtonu, Etienne Boullee projektira nikad izvedeni kenotaf u