03/11/2006.
Krhke ravnoteže
(predgovor Daniele Perra)
Mnogo je aspekata koji povezuju Goruće čizme i Trenutke određenja: područje na kojem su video radovi snimljeni (rijeka Lika u Hrvatskoj): uporaba prirodnih elemenata (voda i vatra), metafora potrage za ravnotežom, bila ona vezana na društvenu, kulturnu ili psihološku prirodu osobe, odsutnost bilo kojeg zvuka osim onoga nastalog samom akcijom, godina nastanka. Iz neobične specifičnosti ovih radova paradoksalno nastaje jedinstvena instalacija koja potpuno prožima promatrača: među radovima nema sukoba. Na dva nasuprotna zida projiciraju se dvije različite manifestacije bolne potrage za sigurnošću i čvrstim uporištima.
Na jednoj strani gori par kaubojskih čizama na obali rijeke. Plamen neometano bukti. Uokolo vlada očigledan mir. Rad Davida Smithsona amblematski je prikaz kritičkog pristupa životu, manifestacija ljudskih strahova, na svjetlo iznosi unutrašnje i površinske razderotine. Na drugoj je strani obod nečega što je nekada bio nosivi stup masivnoga mosta uronjenog u vodu strogo obilježen nizom tanjura od bijelog porculana. Iz daljine nalikuje stolu prostrtom za brojne goste, iako nema nikakvih ukrasa ili nepotrebne dekoracije. Drugi, netaknut stup postaje ciljem umjetnika koji s visine pokušava na njega baciti jednak broj tanjura u frustrirajućoj spoznaji da ne može stvoriti istu ravnotežu i postići izvjestan sklad. Jerome Symons očajnički pokušava uvesti red, na metaforički način pomiriti nedostatke i ponovno uspostaviti stvarni mir koji nije samo zamišljen.
Obojica umjetnika stvaraju na simboličkoj razini i njihov osobni poziv postaje univerzalnim. Namjerna sporost videa, postignuta samo osnovnom montažom lišenom bilo kakvih efekata ili trikova, te ponavljanje akcije zaoštravaju snažan osjećaj iščekivanja koji nadvladava sve ostale aspekte. Napušten je svaki oblik naracije, nema nikakvih uloga za tumačenje i jednostavan čin polaganog sagorijevanja čizama, tanjura koji se razbijaju u snažnom sudaru sa stupom ili nepravilno počivaju na vodi dominira scenom. Ovo su radovi koje treba promatrati u tišini, tišini ravnodušnosti, samoće i straha. Krhke su ravnoteže na kojima se zasniva naše postojanje: vatra nam daje toplinu, ali može izazvati smrt i uništenje, voda je izvor života, ali također i simbol pročišćenja od naših grijeha.
DAVID SMITHSON
Rođen u Dumasu, Texas (1956) Živi i radi u Kelnu i Pietersanti 1974-77 School of Architecture, Renselaer Polytchnic Institute, Troy, New York 1982-84 Robert I. Russin Sculpture Fellowship 1984 Bachelor of Fine Arts, University of Wyoming, Laramie 1991-00 Guest lecturer at the Royal Dutch Academies in: Den Bosch, Arnhem, Rotterdam 1997 European Ceramics Work Center, Work period/stipend, September-December, Den Bosch, The Netherlands (a second work period followed from August-November, 1999)
IZLOŽBE (ODABRANO):
1986 „Opere Prime“, S. Agostino, Pietrasanta, Italy (group, catalog) 1989 Tainan International Sculpture Syposium, Taipei, Taiwan (catalog) 1990 Trammell Crow Center, Dallas, Texas (solo, catalog) 1991 „Torenhog“, Esplanada, Eindhoven, The Netherlands (group, catalog) 1992 „Levelingwerken III“, Phoebus, Rotterdam (grup) „Op persoonlijke titel“, Aleph, Almere, The Netherlands (group) „Protectors“, Bloom Gallery, Amsterdam (group) 1993 Phoebus, Rotterdam (group) 1994 „Kunst in der Abtei“, Cologne-Brauweiler (group, catalog) 1995 „Unsterblichkeit, nun bist du mein“, Moltkerei Werkstatt, Cologne (group, catalog) „Gruppo Internazionale d’Arte“, S. Agostino, Pietrasanta (group, catalog) „Iber musik“, Galerie Joachim Bluher, Cologne (group) 1996 „Edition Zufall, 1984-1996“, Galerie
03/11/2006.
Izložba „Minuta šutnje“ nastala je pozivom umjetnicima da reagiraju na trenutke u svojem životu / iskustvu u kojima su svojom voljom ili silom prilika morali, ili su tako odlučili, otisnuti se iz prošlosti, ići dalje, ostaviti za sobom. Konotacije o kojima smo razgovarali kretale su se od intimnih, ponekad i tragičnih momenta, pa sve do društvenog konteksta u kojem živimo, a željeli bismo ga staviti u perfekt. Naslov „Minuta šutnje“ označava i konvenciju kojom se društvo koristi ispraćajući umrle, ali i trenutke u životu u kojima se opraštamo od nečeg vanjskog i ostajemo u svojem svijetu. Time se umjetnicima nameće situacija u kojoj njihova djela nose povišenu individualnost ili intimnost.
Izbor umjetnika pretpostavljao je da će na ove situacije lakše ili potpunije biti u stanju odgovoriti oni koji su već zrele, odrasle osobe, koje za sobom imaju i osobnog i profesionalnog iskustva, pa je time preskočena trendovski forsirana najmlađa generacija umjetnika.
Istovremeno, izbor je bio i vrlo osoban, pozvala sam one umjetnike s kojima sam relativno rijetko ili nikada radila u prošlosti, ali čija su mi djela vrlo dobro poznata i bliska, ali s kojima nisam uvijek i u cijelosti intimna. Pozvala sam Damira Babića, Alena Floričića, Zlatka Kopljara, Kseniju Turčić i Vladu Zrnića, ne uspijevajući udovoljiti vlastitoj želji da broj ženskih i muških umjetnika bude podjednak. Svi su se odazvali pozivu, osim Damira Babića, koji je odustao i prešutio svoju „minutu šutnje“. Ishod izložbe je pomalo neočekivan. U izloženim djelima ima ipak najviše života, fizičkog, i tjelesnih manifestacija. Je li to zbog toga što na koncu ipak život pobjeđuje, ili zbog toga što u onim najtežim odvajanjima tek fizička rekacija potvrđuje da kontemlpacija nije dostatna?
Vlado Zrnić svoju minutu šutnje izražava nematerijalno i nevidljivo. Dočarava je na način na koji je i publika može fizički osjetiti. On http://www.g-mk.hr/zrnic.rm zvukom provocira vibracije svih opna u našem organizmu koje trepere od frekvenicja kojima se pokušavamo otrgnuti u tom tranizicijskom procesu odvajanja od onoga što smo bili i kako smo živjeli. On zapravo u naša tijela interpolira fizički refleks koji poznajemo iz najtežih trenutaka koje smo proživjeli. Zrnić, i inače majstor asocijacija i provociranja detaljima, nije po prvi puta zaokupljen fizičkom reakcijom i tijelom u svojim djelima. Ovom sublimnom zvučnom instalacijom zapravo zadanu „minutu“ komprimira u još kraći vremenski isječak, onaj u kojem doista fizički doživljavamo klimaks osjećaja , u bljesak spoznaje kojemu e nemamo načina oduprijeti se.
Konstantnim ponavljanjem, trajanjem, mantranjem istog zvučnog i fizičkog ritma, daje nam vremena u kojemu možemo svoj osjećaj racionalizirati, odlučiti. Nudi nam da svoj doživljaj doista i proživimo, da ne budemo samo tijelo, da duhu damo vremena. Radi li se ovdje o tragičnom, teškom i nerješivom ili pak o iscrpljujućem ali olakšavajućem momentu ostaje jednakom nepoznanicom kao što je bilo i ranije. Sigurno je da ćemo taj trenutak ponovno doživjeti i iskustvo ovog djela će nam vjeratno pri tome biti poznata, a ne iznenađujuća komponenta u našim budućim minutama šutnje. Fizički aspekt, i to sasvim doslovno, u svojem djelu donosi i
03/11/2006.
Davor Mezak odabire i u galerijski prostor smiješta predmete iz svakodnevnog života; „white cube“ je neutralni bijeli izložbeni prostor, backdrop „inscenacija“, koji nije, međutim, pasivni omotač„stvari“ većga autor tretira kao „kohezioni okoliš“, poliperspektivizirano „tijelo“. Galerija postaje simulakrum stana u koji autor postavlja scenografske rekvizite televizijskog talk-showa, poigravši se imperativom iluzije stvarnosti karakterističnim za tradicionalnu umjetnost stvara okvir za „prijem“ medijski posredovanih elektroničkih slika konvergirajući komercijalno i umjetničko. Baudillard govori o postmodernom svijetu koji počiva na ideji da simulacija prethodi stvarnosti, a ne obratno, pri čemu je „pornografija seksualnija od seksualnosti“, simulacija „realnija od zbilje“, što dovodi do nestajanja zbiljskoga. Aproprijacijom i dekonstrukcijom te remakeom objets trouves - naprimjer mobilijara penetriranog video ekranima, „imerzivnom“ tehnologijom - te korištenjem struktura masovnih medija, autor kreira nove potencijalne iskustvene svijetove. Simultanim video-loop projekcijama potom propituje semantičke (govor kao institucionalizacija simbola, artikulirani jezik kao simbolička apstrakcija) i genetske (genetika kao lingvistički sustav prirode) sisteme i njihovu intertekstualnost.
Implantirana u isluženi ready-made dvosjed trostruka je ekranska projekcija komornih (indoor) genre prizora (poput maženja djeteta i promjene djetetovih pelena), svojevrstan reality show post-nacionalne obitelji: egzogenog bipolarnog para (Levi-Strausse navodi tri tipa proizvoda čije kruženje stvara društvene cjeline: žena, energija, informacija), povezanog bračnim zavjetom i djetetom heterogenih rasnih obilježja (prema Baumanu porodica je „neugovorna organska korporacija neposredne integracije“). Tu je i tautološki objet trouve: kolica za lutke kao impostura - simulakrum dječjih kolica. Tri su video verzije (uz zvučnu podlogu koja svjedoči o protežnoj prisutnosti „pridruženog“ člana obitelji, programskog emitiranja javnih medija): sublimirana, kao simulakrum arhivskog oštećenog crno-bijelog filma projiciranog s „osmice“ te modro tonirana u kolorističkoj konkordanciji s bojom namještaja kao simulakrum buržujskog, malograđanskog ambijenta. U diskrepanciji s prethodnim je udvojen (na dva monitora obložena morskom travom, ispunom izvađenom iz utrobe dvosjeda) omnibus-video postavljen na postelju, sex-files, hard-core ilustrativni prizori distribuirani posredovanjem interneta (drugačija bihevioralna situacija) i potom kompjuterski renderirani (koncept autorstva, originalnosti ili osobnog rukopisa suvremena umjetnost, u duhu postmoderne citatnosti, odbacuje kao suvišne). Eksplicitne hetero i homoerotske scene montirane poput video klipa svjedoče o drugačijem modusu osvještavanja spolnosti, na razini primordijalnih ili stečenih nagona (izuzev prokreativni; virtualni seks poželjan je u doba reproduktivne suvišnosti) i s namjenom komercijalne eksploatacije. U komprimirane prizore „dramatske direktnosti“ ozvučene inartikuliranim glasanjem repetativnog ritma, imputirani su lažni flash-backovi, kadrovi mumije koja se kreće prema gledatelju (autor stavlja u položaj jukstapozicije indignantne „umjetne“ scene, simulacije) - Mezakov (sa stajališta autoironije) virtual-reality portret, kompjuterski generiran kao dio ponude za razonodu posjetitelja pariškog Muzeja znanosti i industrije. Pornografija danas ima manje funkciju socijalne subverzije, a više kanaliziranja frustracija čovjeka koji „teži vječnosti, a može imati samo njezin nadomjestak: trenutak ekstaze“ (M. Kundera). Mezak ekskursivno uvodi elemente kiča, supostavlja profane i plemenite materijale, anakronične trivijalne i utilitarne predmete (postelja omeđena mjedenim kuglama „dinamizirana“ je luminiscentnim okvirom, niskom rumenih „ugrušaka“ blagdanskih lampica).
Konfrontacija video instalacija potiče na promišljanje značenja pojmova „javno“ i „privatno“, odnosa spolnosti u braku te njenog korištenja u svrhu pornografske produkcije, efemernog i vječnog, intime i izloženosti te (ne)mogućnosti komunikacije između različitih semantičkih sistema. U međuprostoru je living-room stolići na njemu je
03/11/2006.
Kako mu kao kapetanu duge plovidbe ne bi bio ugrožen autoritet pred posadom koja ne shvaća da i mornar može osjećati potrebu i za umjetničkim izražavanjem, Zlatan Dumanić tijekom „vijađa“, crtajući i pišući, oslobađajući svoju zapretanu energiju i ublažavajući psihološka stanja koja određuju njegovu hipersenzualnu narav, najčešće plavom kemijskom olovkom, po stranicama sitnoga džepnog bloka, koji kriomice može vaditi iz džepa i brzo ga sklanjati natrag, potajice vodi brodski dnevnik. Uočivši u sadržajima tih dnevničkih zapisa - koji za autora u određenoj mjeri zacijelo imaju katarzično i terapeutsko značenje - vrijednosti koje zaslužuju da budu pokazane publici, kustosi i galeristi nagovorili su ga da pronađe način njihova predstavljanja, pa on stranice blokova - kako ih ne bi morao trgati iz bloka - xeroxisira, pritom ih uvećavajući, na dugačke role fotokopirnog papira, a odabir iz obilna dnevničkog materijala - dvije role, jednu dugačku deset, a drugu petnaest metara, nastale tijekom istoga „vijađa“- predstavlja na izložbi „Brodski dnevnik“.
Uvećani fotokopiranjem, sitni crteži dobivaju novu dimenziju i poprimaju drukčiji grafizam - više se ne doimaju kao crteži kemijskom olovkom, nego kao da su ostvareni suhom iglom. Rukopis se razvija u širokom rasponu između posve simplificirana do bogata i barokizirana. Čest je slučaj da na istoj stranici autor pored složene i grafički bogate priče docrta i sitniju i medijski jednostavniju kontrastnu podpriču, čime afirmira svoj stari postupak spajanja različitoga i njihova sjedinjenja u crtežu kako bi stvorio novu vrijednost i nov sadržaj, ali sve što Dumanić nacrta originalno je i redovito nastaje izvan tradicionalnih kategorija, prosedea i paradigmi crteža kao tradicionalnog medija plastičkih umjetnosti. Krucijalna dimenzija koja iznad svega odlikuje sadržaje dviju rola jest bilokacija: autorova neutažena potreba da istodobno bude na dva mjesta: na brodu, gdje zarađuje za život, i kod kuće, gdje se tada, u obitelji - kao suprug, ljubavnik, otac i očuh - realizira kao osoba, pa linije koje fotokopiranjem nastaju na roli papira razdvajajući stranice dnevnika kao da postaju zidovi ložnice i ostalih prostorija splitskoga stana u koje autor smješta sadržaje erotskih i ostalih maštarija, a dobiva se i dojam postmodernoga zijeva/hijata na kojemu ustrajavaju teoretičari postmoderne. Nekonvencionalni crteži, često puta ostvarivani i spajalicama i ostalim neslikarskim priborom koji autoru u određenu trenutku na brodu stoje na raspolaganju, što potvrđuju Dumanića kao vješta, intrigantna i duhovita crtača, čista su i izravna umjetnička forma kojom duboko osobno, u iskrenoj samoanalizi, očituje unutarnji patos, svjedoči kleinovski „govor čiste emocije“, jedinstvenu i bujnu, vrtložnu ljudsku i umjetničku prirodu, složenu psihološku konstelaciju, vehementna psihološka stanja, erotskim viškovima koncentriranu osjećajnost, previranja i tenzije izazvane razdvajanjem od ukućana, tjeskobe, nerealiziran libido, uzavrelosti, anksioznosti, riječju psihograme, „mapu“ autorove nervature, dakle svekoliku kroniku njegove ljudske subine. Ne mareći za moguće malograđanske i malomišćanske moralističke komentare publike, Dumanić očituje i subjektivna, najdelikatnija i najintimnija bračna i uopće obiteljska iskustva, pa role obiluju rekonstrukcijama ljubavnih iskustava, ali i izmaštanim ljubavnim scenama u kojima autor projicira ono što očekuje od supruge, ljubavi i putenosti, gdje dominiraju autorovi uvijek drukčiji autoportreti - ostvarivani iz različitih rakursa, koji se kreću u širokom
03/11/2006.
predgovor Želimir Koščević
Ja 1997 - 2000 40’
Tri monitora prikazuju svaki po 13 minuta filma. Kada je 1997. francusko Ministarstvo unutarnjih poslova uskratilo dozvolu boravka i zatra žilo od nje da napusti Francusku, Ghazel, umjetnica iranskog porijekla nije čekala daljnji, u svakom slucaju nepovoljni, razvoj događaja skrštenih ruku. Na svoj je način odgovorila izazovu toliko tipičnom za život i sudbinu mnogo milionske populacije dislociranih. Dala je oglas i tiskala poster na kojem je uz obaveznu njenu fotografiju tiskan slijedeći tekst: „HITNO, Žena, 33 godine, umjetnica, porijeklom sa Srednjeg istoka i B.P. (bez papira) tra ži mu ža; pripadnosti EU, prednost Francuska, javiti se na e-mail .....“ i tako dalje. Ovdje, za nas koji nismo u tolikoj mjeri dislocirani, i nije toliko va žno kako je njena akcija završila. Izgleda dobro, jer - barem privremeno - živi u Montpellieru. Ono što jest, i na što njena akcija upućuje, nije samo pitanje osobnog identiteta određenog do sada nekim općim odrednicama kao što su nacija, etnos, obitelj, društvo, kultura, spol, već njegove transformacije u posve drugu kvalitetu koja s tim općim ID odrednicama više nema nikakve veze. S čime dakle onda ima? Izgleda da su na pomolu ponovno individualna rješenja i osobne paradigme. Osobni odnos i osobni promišljaj i osobna odgovornost. Kinez u Francuskoj, Kenijac o Londonu, Amerikanac o Oslu, Albanac u Milanu, Palestinka tko zna gdje, Englez na Taiwanu, Hrvat u New Yorku, Ghazel, Iranka, u Montpellieru, i td. velika su zajednica „drugih“, koja vrijednosti na kojima su sazdani mitovi „prvih“ i „pravih“, da se ne ka že „urođenika“ ma gdje se nalazili, ozbiljno dovode u pitanje. Pokazalo se da je tzv. kulturni identitet istodobno i fikcija i potreba ili - točnije: izmišljena nu žnost ali i nu žna izmišljotina.
„Moj rad govori o poziciji stranca na Zapadu i poziciji stranca u Iranu“ - govori Ghazel i nastavlja: „Moji filmovi su kao kućni kino, slikama dokumentiram svoj život, moja razmišljanja, dojmove, ideje, misli, strahove, uspomene, želje, iskustva, moju sadašnjost, prošlost i budućnost, moje osjećaje, nade i žudnje, moju energiju i komplekse, paradokse, moje osobnosti i moje sne, moja sjećanja i moje pamćenje. Oni su moj paraleni život.“
Sve je očiglednije da u međuprostoru još uvijek ima dovoljno zraka i mjesta za sve one koji su iz jednog prostora skočili u drugi. što više, taj se međuprostor pokazao stvaralački stimulativnijim od onog što je napućen „prvim“ i „pravim“ i što iz jadnog isrcpljenog izvornog tla svog prostora prizivaju duhove tradicije i svoje svetosti. Međuprostor posjeduje snagu amalgamiranja, snagu pretvorbe i snagu stvaranja vrijednosti koje sigurno, a već i sada, zasjenjuju lokalne mitove. Ghazel nije sama. Njena populacija broji mnogo miliona i htio svijet to ili ne, s tom se činjenicom treba pomiriti. Čim prije to bolje. U spoju najmanje triju tradicija (izvorne-lokalne, globalne-suvremene i obiteljskih stereotipa dobrog ponašanja za djevojčice) Ghazel je uspjela stvoriti šarmantnu priču o poznatom modelu generacijskog raskola. „Njene video-sekvence u stilu nijeme filmske komedije prikazuju razlaz između kulture koja se čvrsto drži tradicionalnih vrlina i
03/11/2006.
http://www.wolodzko.art.pl/english/prace_pol/transazja.htm
predgovor Ryszard Ziarkiewicz
“ŠTO VIŠE PUTUJEŠ, TO MANJE ZNAŠ”
Agnieszka Wolodzko je umjetnica, autorica tekstova o umjetnosti, organizatorica izložbi. Surađuje sa Galerijom Wyspa, radi u Laznia centru za suvremenu umjetnost, predaje na multimedijalnoj akademiji u Gdansku. Ipak, čini se da je iznad svega svjetski putnik. Posjeduje dušu lutalice, koja se pokazuje čak i za boravka kod kuće ili kad planira izložbe u Centru za suvremene umjetnosti u Gdansku. I njena umjetnost odražava ovaj burni, lutalački karakter. Projekt “Transazija” otkriva ga u punoj snazi.
Početkom studenog 2000. godine vratila se sa putovanja koje je trajalo 34 dana i vodilo od Hong Konga preko Kine i Rusije do Poljske. Bilo je različito od svih prethodnih i to ne samo po dužini od 15.800 kilometara koje je provela u kineskim i ruskim spavaćim kolima, već što je od samog početka bilo planirano kao umjetnički projekt. “Bila je to vrsta akcije za koju sam odvojila 1 mjesec, oduzela ga od svog života i posvetila području umjetnosti” - kako u kratkom opisu možemo pročitati. - “Obrisi projekta nisu bili precizni: željela sam putovati vlakom preko Kine i Rusije tijekom ključne 2000. godine. Putovanje je bilo improvizacija pa nisam ništa unaprijed organizirala. Nisam rezervirala putne karte, niti hotele. Prepustila sam se sudbini. Projekt ima dva aspekta. Prvim je okrenut meni: studija putovanja kao osobnog iskustva. Na ovoj razini, bila je to studija opstanka u teškim okolnostima koje sam sama sebi priuštila - izdržati puno dana zatvorena sa slučajnom grupom ljudi u vrlo neudobnim uvjetima. Drugim aspektom okrenut je prema vani, posvećen je promatranju kineskog i ruskog društva u periodu raskida sa ustaljenim vrijednostima. Zanimalo me da li osobni životi sudionika ovih društava imaju kaotičnu strukturu ili su uređeni i, potom, po kakvom sustavu vrijednosti.”
Po uspješnom završetku svog projekta, Agnieszka je ušla u mali krug umjetnika - putnika, koji neobičnim spojem hrabrosti i monumentalnosti izazivaju ne samo moje poštovanje, već i izvjesnu ljubomoru prouzročenu prirodnošću kojom kreću osvojiti svijet. Agnieszkin projekt u materijalnom smislu rezultirao je sa 700 fotografija, jednim neobično zanimljivim putnim dnevnikom zabilježenim u govornom obliku na CD-ROMu i web-siteom www.wolodzko.art.pl. Sve ovo približava nam sam projekt, ali ne može predočiti njegov fizički, ne-artistički smisao. U slučaju svjetskih putnika, umjetnost je samo nadomjestak. Fragmentarno bilježenje događaja. Zbog toga sam odlučio projekt “Transazija” predstaviti u formi razgovora s autoricom, tijekom kojeg se izreklo i nešto riječi o umjetnosti. I to je u redu.
Ryszard Ziarkiewicz: - Agnieszka, čini mi se da si polovicu svog života provela putujući. Agnieszka Wolodzko: - Nemoj pretjerivati. Mislim da uopće puno ne putujem. Doduše, prilično puno za nekoga tko u svojoj mladosti, za studiranja, nije mogao putovati jer je bilo nemoguće dobiti putovnicu. Svakako su u to vrijeme moji zapadnoeuropski suvremenici mogli vidjeti više svijeta. Vjerojatno će generacija današnjih tinejđera puno putovati naokolo
RZ: - Početkom studenog vratila si se iz Kine i Sibira..Hong Kong je bio tvoje odredište . AW: - Ne u potpunosti. Još prije dvije godine sanjarila sam o putovanju Transibirskom željeznicom od Moskve do Vladivostoka.
03/11/2006.
„Prtljaga“ Michaela Talleya
Postupak je naizgled jednostavan. Na primjer, na dno smeđeg putnog kovčega Michel Talley pričvrstio je komad čistog bijelog papira i na njega postavio samohodnu rotirajuću tripodnu crtaću spravu konstruiranu po vlastitoj zamisli. Tijelo je sastavio od jeftinog elektromotora na baterijski pogon, a tri zvjezdasto raspoređena aluminjska držača oslonio je na crtaće patrone ispunjene crvenom, zelenom i zlatnožutom tintom. Uključio ju je, a ona je otpočela svoj nasumičan ples odbijajući se od stranica kovčega pritom iscrtavajući svoju putanju po papiru. Potom je zatvorio kovčeg i smjestio ga u transportni sanduk s ostalim kovčezima koje je opremio različitim crtaćim napravama. Po Michaelovoj procjeni naša sprava zaustavila se na pola puta od Brooklyna do aerodroma JFK. Ostatak crteža posljedica je različitih potresa prozročenih kretanjem dostavnog vozila, čekanjem na carinskim postajama, utovarom u avion, njegovim uzlijetanjem, letom i slijetanjem, istovarom, ponovnim stajanjem, manipulacijom na carinskom terminalu u Zagrebu, transportom do grada. Konačno svih deset putnih kovčega položeno je na pod Galerije Križić Roban, otvoreno i tada su, svaki na sebi svojstven način, prestali bilježiti svoj putni dnevnik. Sve dok ne krenu natrag.
Michaelu i nama, svjedocima otvaranja kovčega, trenutak u kojem su crteži ugledali svjetlo dana bio je uistinu uzbudljiv. Rezultati su bili nepredvidljivi i premda je većina nadmašila očekivanja, likovni kvalitet crteža potpuno je nebitan u estetskoj procjeni ciklusa „Zračna prtljaga“. Različite sprave koje je Michael Talley ugradio u prtljagu, od relativno složenih poput opisanog „ Zračna prtljaga #3“ do jednostavnih poput „Zračna prtljaga #8“ gdje je golf loptica posrednik između papira i staklenih laboratorijskih pipeta ispunjenih crnom tintom, a putovanje prtljage uzročnik njihove interakcije, ukazuje na drugačije interese. Talleya zanima sraz konstruirane strukture sa nepredvidivim, nasumičnim okruženjem koje je prema njoj indiferentno. Uz evidentnu sklonost i maštovitost u izvedbi u osnovi mehaničkih objekata, nameću se dublja značenja sve do moguće paradigme stvarnosti. No, tu su i vedriji momenti. Koncept izložbe koja se samo-dovršava na putu do svog odredišta na drugom kraju svijeta, praktičan je i duhovit odgovor na zahtjevne organizacijske probleme transporta izložbi i birokratiziranih prelazaka granica. Ironična ideja sanduka u kojeg su poslagani manji putni kovčezi iz autorove zbirke perifernalija, zauzeti bučnom ili tihom, ali potpuno nesvrhovitom seizmografijom putovanja dok cijelo vrijeme i bez prekida olovke, flomasteri, pasteli, tuševi učvršćeni na klizače, osjetljive opruge ili bačeni da se slobodno kotrljaju po kovčegu, bilježe stotine neiščitljivih podataka s preuzetnošću znanstvenog istraživanja. Ovaj osjećaj za parodiju poveznica je s videom „Testiranje vozila“. Michael, pasionirani ljubitelj automobila, preuredio je Chevrolet kamionet ugradivši još jedan par stražnjih kotača te ih sva četiri dodatno deformirao. Tijekom beskrajne vrtnje u krug po prašini bezimenog bruklinskog dvorišta, ovaj besmisleni prototip pod budnim i neutralnim okom kamere komično se bacaka i batrga. Proizvodi radionice Michaela Talleya otjelovljuju kreativnost u njenom najčišćem, bezinteresnom obliku. Bez evidentne želje za provokacijom ukazuju na esencijalni civilizacijski problem opsesije utilitarnim koji polako, ali sigurno guta znanost, tehnologiju i umjetnost.
predgovor Branko Franceschi
„Nadomjesci“ Elizabeth Cohen
Analizirajući karnevalesknu tradiciju srednjeg vijeka i renesanse Mihail Bahtin opisuje groteskno tijelo kao tijelo u nastajanju,
03/11/2006.
“OZLOGLAŠENA HUMANOST”
Suvremene vizualne umjetnosti, i u prošlosti i danas, refleksija su realiteta života. Današnja frenetična izmjena slika na površini ekrana diktira našim svakodnevnim razmišljanjem i ponašanjem, a povijest je svedena na kratki segment vremena, dug onoliko koliko traje zamrznuta slika. Svaka prethodna slika i sve njezine reference odmah su smještene u prošlost, tamo leže memorirane, neupotrebljive i zaboravljene sve dok ih komanda “search” ne vrati na površinu stvarnosti. Slika jučerašnjeg događaja, ma koliko značajna ili fascinantna bila, ima isti status kao i slika svakodnevice u Altamiri.
Prizori koje upotrebljava ili kojima manipulira prikazuju niz začudnih i atraktivnih slika. Evo nekih: čudne naprave postavljene u galeriji služe za prikupljanje suza. Bijele motociklističke kacige imaju otvore za oči i usta izobličene u groteskni izraz nepoznatog lica. Pribor za konzumaciju teških narkotika izrađen je od fino brušenog kristala. Domaćica u kuhinji pozira s otkačenom frizurom u koju su umetnute injekcije. Pribor za manikiranje noktiju smješten u tekućinu u staklenoj posudi. Četka za kosu puna nježnih bijelih vlasi. Rukavica za baseball ima dodatak od staklenih perli. Kobasica poslužena na tanjuru ukrašena je tetoviranim ornamentom i metalnim prstenjem. Ako startamo s pretraživanjem memoriranih slika i referenci, odgovori koje dobivamo su značenja umrežena u tragove prethodnih civilizacija, fragmente suvremenog urbanog življenja i glamura globalne kulture. Suze, nekad obavezni prilog uz pokojnika u rimskim grobovima, isplakane u sjevernočeškom gradu sakupljene su u termometar. Černicky ga nosi na hodočašću po zemljama Afrike i daruje monasima u etiopskom svetištu Lalibela, gdje se čuva među relikvijarima. Motociklističku kacigu dizajnirao je tim stručnjaka njemačke tvornice automobila koristeći za predložak sliku “Krik” Edvarda Muncha. Černicky je nosi na glavi tokom vožnje motociklom po Pragu ili u šetnji Dubrovnikom dok videokamerom snima zbunjene promatrače. Narkomanski pribor od fino brušenog kristala gubi uporabnu funkciju, ali otkriva vezu između tradicijske kulture i globalne rasprostranjenosti narkomanije. Domaćica u ambijentu kuhinje je suvremena Meduza, mitsko biće zavodljive opasnosti. Pribor za manikiranje noktiju i kobasica s tetoviranim ornamentom izrađeni su od industrijski neprerađene kože: subjekt i objekt uljepšavanja i ukrašavanja su izjednačeni. Četka za kosu puna nježnih bijelih vlasi bila je osobni predmet umirućeg čovjeka: vizualna ljepota prizora konfrontirana je sa osjećajima straha, užasa i smrti. Baseball rukavica ukrašena je staklenim perlama koje su je učinile ljepšom, ali nefunkcionalnom. Prikupljene informacije otvaraju niz novih pitanja. Da li je hodočašće istovjetno turizmu, jesu li kaciga i baseball rukavica preuzeli ulogu fetiša, da li se danas zadovoljstvo postiže samo sintetičkim narkoticima, jesu li friziranje i tetoviranje nužne korekcije ružnoga, i da li konačno svijet mora biti savršen i lijep? Masovna proizvodnja od zadovoljenju potreba premješta se prema ispunjenju želja, korekciji ružnog, estetizaciji svijeta. Prizori koje vidimo na radovima Jiøija Černickog, na prvi pogled nalikuju TV reklamama, video spotovima ili zavodljivim plakatima: znači li to da je umjetnik samo još jedan vješt marketinški manipulator? Odgovori, dijametralno suprotni, smješteni su u neprozirne prostore tijela, svijesti i podsvijesti. Svi prizori koje vidimo na njegovim radovima i sva saznanja sadržana u njima imaju jedno središte, tijelo, moćno i ranjivo istovremeno. Tijelo je sagledano








