Jedanaest radova pod naslovom Moj stan (1997/8) izloženo je u jedanaest izloga trgovina na prostoru Cvjetnog trga u Zagrebu. Svaki je izveden od dvaju dia-pozitiva, dvaju diavizora i stiropora. Dimenzije radova su: 11 x 23 x 5 cm. Galerija Miroslav Kraljević pokrovitelj je projekta. Pogled, slika i ne-mjesto. Krenimo od stakla. Ono što Edita Schubert želi da vidimo postavljeno je iza stakla. U svojem jednostavnom, čistom obliku, u dvostrukoj funkciji odraza i transparentnosti, staklo prekriva"objekt", pravokutni volumen od stiropora, iskopanih očiju, u koje, upravo na mjesta izdubenih rupa, upravo tamo gdje bi se od anatomije lica očekivalo da odgovara prorezima maske, na mjestu koje bi odgovaralo nekoj srednjoj vrijednosti visine potencijalnog znatiželjnika, gura dva dia-vizora, s dia-pozitivima kojima opisuje svoj stan: pogledom unutra i pogledom van. Jedanaest puta ponovljena situacija, u dvostrukom pogledu nudeći rekonstrukciju dvosobnoga prostora stana, u prizemlju stambenog bloka Naselja činovnika na Gogoljinu brijegu iz 20-tih godina u Petrovoj ulici, prilijepljena je za staklo izloga jedanaest trgovina na/uz homogeni prostor jednog zagrebačkog trga, za koji postoji pretpostavka da je relativno nezaobilazan u svakodnevnom iskustvu kretanja i zaustavljanja dijela populacije u svladavanju središta grada. Premda nastavlja pripovijedati o ambivalenciji svoje svakodnevice, nakon što popartistički uzorak slikanog autoportreta (na fotografskom stalku) iz ambijentalne kratke priče (1996) ponavlja u dugoj naraciji o dvostrukom životu zaposlene žene i umjetnice u Zavodu za anatomiju (1997), najnovijim iskorakom u privatno, dosad najprivatnije, i ujedno naj-javnije, preuzima konzekvence autoreferencijalnosti u samom postupku pripovijedanja. Izvan galerijskog prostora, iz-ložena u izlogu, "ponuđena" uz predmete koji su na prodaju, autobiografska situacija ipak ostaje teško vidljiva. Zauzvrat nudi složenu inscenaciju: "pogled na drugi pogled", dvostruko kodiranje (Drugog) etnologa i antropologiju mjesta/prostora. "Pogled na drugi pogled" naslov je rada video-umjetnika Dalibora Martinisa iz druge polovine 80-tih godina: inscenacija stvarnog promatrača Holbeinove slike"Ambasadori" na mjesto, što ga prethodno zauzima ubijeni službenik ureda za vize na video snimci, miješa stvarni i fiktivni prostor i stvarno i filmsko vrijeme. U realnom prostoru i vremenu promatrač slike obnavlja iskustvo sudjelovanja u ubojstvu možda tek u trenutku i na mjestu kada, vođen tragovima zločina na tlu galerije, uspije biti zahvaćen "drugim pogledom": pogledom druge, iskrivljene slike - slike smrti ispred "geometrijske slike" dvaju ambasadora smještenih u mimetički instrumentiran interijer. U trenutku kada nam se"dogodi" zahvaćenost u "zamku pogleda" iznutra, u trenutku kada pristanemo na skopički prostor Editinog pogleda - zora(1) kada se, dakle spustimo do dviju leća, osvijetljenih s druge strane, pa na stjecištu moje slike (predodžbe), i Editinog zora, nastane "slika-zaslon", kada dakle, uspijemo izbjeći odraz u ogledalu (2), podjednako stakla izloga i leće objekta, i prepoznamo Editin stan, može nam se dogoditi da vidimo više. Da ponuđeni pogled iznutra, ulazak u sliku - tek ostavljeni tanjur na stolu s drugim predmetima - tragovima, svjedocima - objektima (svaki pojedinačno zuri iz Editinog smjera, iz smjera svjetla unutrašnjosti trgovine), zajedno s pogledom iz smjera dvorišta Editine zgrade (može li i on zuriti pogledom Edite?), s parkiranim automobilima, dijelom osvijetljenim pročeljem i drvoredom, gledajući u sasvim određenu točku, "malo po strani", vidimo pretapanje ovih dvaju
Nije to doručak na travi. Je li sloboda ona napetost između stvarnosti i moje predodžbe? Ili je sloboda samo brojka za zajednički aspekt različitih nesloboda?  Oswald Wiener Ceste u instalaciji W. W. Angera pod imenom Import-eksport-FREIZEIT (Import-eksport-slobodno vrijeme) nositelji su obećanja slobode, a pokazuju se neprohodnima tek u trenutku kad smo prisiljeni uočiti da je pristup iluzionističkim daljinama pejzaža zakrčen natpisima marki automobila. Već se ovdje pokazuje potpuna kontaminacija nepoznatoga nečim, što je već i suviše poznato. Postav slika u obliku rastera, čije koordinate određuju i prazan zid između slika i položaj samih pejzaža, nailazi na svoj odgovor u obrnutom postupku postavljanja modela automobila. Jednoobrazna masa šarenih modela automobila dobiva svoj identitet tek iz spoja imena marki i pejzaža pa smo prisiljeni priznati, da su se pejzaži srozali na puke nositelje imidža. Ako su pejzaži samo “oslikavanje” praznih površina, a istovremeno i vijesti iz nepoznatih krajolika, onda su redovi automobila vodilje iz nama poznatog informacijskog sustava. Stare zemljopisne karte prikazivale su prazan prostor nepoznatoga u vidu bijelih mrlja. Već otprije smo znali da on ne može biti baš posve prazan i da su te praznine zapravo obećanje novoga i nepoznatoga. U Angerovom radu ta se izmaštana praznina bijelih mrlja pretvara u realnu prazninu slika. Prazne kako samo nenastanjen krajolik može biti prazan, one su idealni kontejneri - nositelji imidža, koji su ovdje samo zato da u sebe preuzmu obećanja o slobodi. Ako horizontalni raster automobila i vertikalni raster pejzaža shvatimo kao koordinate nekog virtualnog trodimenzionalnog modela, tada iz toga rezultira onaj prostorni konstrukt u kojem nastaju predodžbe stvarnosti, ulančuju se, odvajaju se jedna od druge, pregrupiraju se, a isto tako mogu i ponovo nestati. Samo se u okviru te konstrukcije može odgovoriti na pitanje koje je već Headquarter (STACIONAR) postavio o periferiji, o neobilježenom rostoru. Polaritet između centra i periferije postoji u najboljem slučaju još samo u obliku neznatnih odstupanja u zasićenosti prostorne strukture te konstrukcije. Svi putevi prema toj tobožnjoj periferiji vode zaobilaznim putem slobodnog vremena ponovo u kružni sustav importa/uvoza i eksporta/izvoza.  Isto tako je i način na koji su nastali pejzaži neka vrsta beskrajne vrpce. Oni su u potpunosti anakronističke slikarske reprodukcije visokotehniziranih predložaka iz kataloga jedne od najvećih svjetskih foto-agencija, koji se sa svoje strane priklanjaju slikarskom nasljeđu. Ako je na povijesnom početku tog razvoja stajala polagana emancipacija motiva pejzaža od pozadine do samostojećeg slikarskog žanra, tako u povijesti fotografije slijedi brzi uspon pejzaža k važnom žanru, koji je odgovor na rastuću potražnju za slikama nepoznatih, po mogućnosti egzotičnih i često kolonijalnih mjesta. U instalaciji import-eksport-freizeit ne radi se toliko o dobro poznatom kotaču vremena, već o izdiferenciranom mehanizmu koji nam ukazuje na ravnodušnost između prikaza i stvarnosti. Ta osobina slike odnosi se kako na medijalnu konstrukciju pejzaža, tako i na medijalnu konstrukciju metropole. Upravo ovaj “primat slike nad bitkom” (P. irilio) stvara ravnodušnost.(predgovor: Bill Grawen curriculum vitae W.W.Anger rođen je 1957. godine u Angeru, Austrija. Završio je Hochschule fur Musik und darstellende Kunst u Grazu. Anger će u Galeriji “Miroslav Kraljević”, nakon Graza, Weiza i
Otklon od bilo kakve unaprijed zadane sheme ili čak predvidljive konačne strukture, združen s metijerski kontroliranom izvedbom i kondi-cioniranom intuicijom, u srži je postupka kojim Maja Šeparović oblikuje svoj nakit. Iz dugotrajna procesa strpljive, minuciozne izrade, rađaju se amorfni oblici koji kao da se opiru zatvaranju u neku formalnu cjelinu. Zato će funkcionalnost, odnosno konačno zaustavljanje procesa izrade e kako bi se rastuća forma ostvarila kao predmet namijenjen nošenju - odnosno nakit, doći iznenada, čak nagonski. Oblici koji nikad ne pretendiraju biti konačni, neizbježni produkti, konstantno će u sebi zadržati element mogućeg nastavka bujanja prema nekoj novoj imaginarnoj formi. Sigurno tu organsku kvalitetu nakita - umjetnica, k tomu, pri oblikovanju zna proširiti polje svog interesa i proizvesti kakvu pliticu, kutije za nakit ili pak lagane mobile - umnogome određuje sama tehnika izrade. Maja Šeparović će se pri stvaranju nakita služiti prvenstveno rukama, bilo da njima izravno prilagođava materijal, odnosno slobodno ga oblikuje ili, pak, pribjegava tradicionalnoj tehnici heklanja. Usredotočenost je na detalju koji se upravo rađa, i koji će se postupno, kao spoj neke unutrašnje logike ponašanja materijala i kreativna umjetničina nagona, pretočiti u vizualno intrigantan produkt. Sam proces stvaranja nakita i na neki način njegova morfološka definicija počinje već odabirom materijala. Školjke, kamenje i obojena ili bijela stakalca brušena morem, dakle sve ono što je bilo odbačeno ili, pak, razjedeno, izbačeno iz utrobe mora, izmijenjeno prirodnim silama, Maji Šeparović će poslužiti kao primarna izražajna materija. Za paučinasto tkanje oko mliječnih staklaca umjetnica rabi sintetski konac - flaks, a u rješenjima će pribjeći i korištenju plastičnih cjevčica, pa i staklenih, šarenih perlica, a sve kako bi strukturu ostavila što prozračnijom, laganijom, lišenom dojma prisilnog ukalupljivanja.  Sakupljeno ona, gotovo ritualno, oslonjena na instinktivni ritam igre svojih ruku i materijala, pretače u krhke oblike koji će podsjetiti na koralje, polipe, morsku travu, pjenu vala ili nakupine planktona. Kada nakit Maje Šeparović stavimo na kožu, on nije puki ukras, nego čak magični predmet kojem sami dajemo značenje i dokučujemo smisao. Doista, koliko god da u njenu radu prepoznajemo poetiku nadahnutu prirodom i morem, toliko možemo naslutiti i dah utopijskog znanstveno-fantastičnog koncepta šezdesetih. "Space Oddity" zaglušen šumom valova. (predgovor i prijevod: Ružica Šimunović) (fotografije: Mijo Vesović/MO ) Maja Šeparović rođena je 7. kolovoza 1966. godine u Splitu. 1996 diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. izložbe i radovi - 1997. suradnja s modnim dizajnerima G. Lelasom i F. Horvatom na promociji kolekcije "Nomadic Jeans" za katalog "Trikop" 1998. samostalna izložba nakita, knjižnica "Bogdan Ogrizović", Zagreb 1998. "Salon mladih" sekcija Dizajn, Zagreb 
Artists>Giuseppe Armenia,Anna Best,Grzegorz Borkowski,Louis Couturier, Jimmie Durham, Jonas Ekeberg, Seamus Farrell Andreas Gedin, Douglas Gordon, Ogar Grafe, Hlynur Hallsson, Timo Heino, Ragna St. Ingadottir, Frans Jacobi, Piotr Komarnicki, Jeroen Kooijmans, Endre Koronczi, Michael Kurzwelly, Angela Melitopoulos, Emilio López-Menchero, Ketil Nergaard, Ole Jö rgen Ness, Caro Niederer, Miika Nyyssö, Honoré d’O, Eva Maria Ocherbauer, Dan Oki, Lars Bendt Pedersen, Eva von Platen, Moo McRobin, Alfredo Romano, Peter Sandbichler, Corinna Schnitt, Ingvar Sjöberg, Klavdij Sluban, Sandra Sterle, Karl Johan Stigmark, Apolonija šušteršić, Agnes Szabicz, Vibeke Tandberg, Bea de Visser, Johan de Wit, Vlasta Žanić - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -Non-Painters-Painting -- Negation + Subject + Verb. It sounds like some kind of dialectic is at play here - a dialectic pointing towards a relation between... let us call it something interdisciplinary and something that has to do with artistic identity. The participating artists who work with other mediums than painting will in this setting become non-painters. - Should we go further into an explication of the title’s logic? Dealing too explicitly with references etc... can’t it end up feeling - in relation to art today - too much a thing of our recent past..? You might run the risk of being left with a bad taste in your mouth. - I guess for the moment being, one should be subtle and not talk too explicitly about these things in art. But still... can’t you feel that there is something ‘reversed’ behind the concept of Non-Painters-Painting. There is... it struck me that I’ve seen this kind of exhibition quite often. The only thing that differs this time, is that the artists are asked to paint something, instead of doing something in a new medium for art... Like an exhibition on the Internet where the artists are invited to present some material in a looped form for instance... something that has just become possible through the technological advancements of today. - In this exhibition however, the artists are not invited to break new territory, but an old one - painting. The time span of artistic evolution is thrown around here. This can’t be an accident, rather a ‘catch’ behind the theme of the show. - With this catch in mind, the whole exhibition - instead of a group show - starts to turn towards the direction of a show by Ketil Nergaard (the one who gave all these non-painters their painters starting kit). Yes, I think this makes for a more interesting angle of what goes on at this exhibition. - Taking this perspective, the participating artists have been led into something that reminds me of the children’s game of ‘hide and seek’... a game in which the artists play the roles of ‘artists’ with the split ambitions of making works on canvases without making paintings. - Okay, where does this ‘hide and seek’ get us? You get the choice of seeing the paintings as paintings or non-paintings.
instalacija/installation, 2000-2002.   Instalacija je sastavljena iz 11 objekata/Installation is composed of 12 objects: „Voliš li me?/Do you love me?“, „How far can we go? „, „Take me as I am“, „Bit ću sve što želiš/I’ll be what ever you want me to be“, „Mjesto mog djetinjstva/The place of my childhood“, „Should I stay or should I go?“, „Do you think I’m sexy?“ „Domaćica/Housewife“, „„Don’t imitate. Inovate.“ , „Košulje/Shirts“, „Vješalice/Hangers“.  Materijali/Materials:metal, boja/paint, tekstil/textile, silikonski kit/silicon putty, latex, spužva/sponge, žileti/blades, vuna/wool,etc. ________________________ Jedan od fenomena suvremene umjetnosti, uz pluralizam pristupa i umjetničkih praksi koje danas postoje, činjenica je da se dio umjetnika danas bavi materijalizacijom svog pogleda na svijet kroz prizmu vlastitog ega. Pri tome valja imati na umu da je ovakav umjetnički transfer u svom karakteru subjektivan i analitičan (padaju mi na pamet dnevnici gdje se taj odnos individualno-univerzalno kristalizirao, kao kod fotografskih dnevnika, na primjer, ili onih pisanih) te da svaki od njih nosi sa sobom niz različitih konotacija i slojeva suvremenosti. Umjetnička metoda Sonje Vuk sastoji se u pronalaženju rješenja i korištenju „različitih materijala za objašnjenje odnosa između predmeta i prostora kako bi stvorila krug sugestivnog i uvjerljivog mentalnog prostora i refleksivnih stanja“, bilo da se radi o instalaciji sobe gdje istovremeno integrira dualitet opasne i „vruće“ atmosfere ili tipu muškarca Cheater, Businessman...  Žarište interesa Sonje Vuk već duže vrijeme je ljubavni odnos između muškarca i žene. Posebno konstruiranim objektima - zečica u sexy pozi kojom je asociran zavodljiv i poželjan izgled, sado-mazo maska s ogledalima na mjestu očiju za ilustraciju pretvaranja, sakrivanja nesigurnosti i nesavršenosti u ljubavnom odnosu (Take me as I am), burma u obliku zamke za male životinje (Should I stay or should I go), zatvorska kugla s likom Mickey Mausa - vrlo je precizna u izrazu realnosti održavanja veze „iz drugih razloga“ (Volišli me?).  Dok se žene bore protiv nerealističnih očekivanja koja nam nameću društvo, modni časopisi ili film, muškarci se zaokupljaju mislima o moći, posjedovanju. Sonja Vuk intenzivno se i inteligentno bavi problemom uloge žene u društvu i prisutnim raskorakom između iluzija i imperativa za savršenim igranjem uloge domaćice, zavodnice i žene s karijerom....  Želi da se pozabavimo suočavanjem s pitanjima predaje i obaveze te prihvaćanja ovih uloga što izaziva u najinitminjoj razini ženske psihe niz agona (borbi) koji ponekad vodi do potisikivanja vlastite kreativnosti, a time i ženina identiteta.  Element dualiteta ironična dosjetka - izazivanje osjećaja nelagode, kojim se umjetnica vješto koristi, konkretno, naglašavanjem efemernosti predmeta i u tom smislu poistovjećivanjem emocija s njima, začin su čitave priče.   Iva Brezovečki-Biđin _________________________ Ne bez razloga, jedna od najčuvenijih sprava za mučenje, odnosno sporu i bolnu smrt, imala je oblik ženskog tijela. „Željezna djeva“ (Iron Maiden) iz Nuremburga metalna je statua žene s dva lica: jednog sprijeda, zatvorenih usta i pogleda sažaljenja upućenog prema vlastitoj unutrašnjosti; drugog straga, zatvorenih očiju i blago rastvorenih usana kao da nam nesto želi šapnuti. Oko vrata joj visi zlatna ogrlica, a između otkrivenih grudi, dok je zatvorena, jedva je vidljiv uzak prorez. Kada rasiri ruke, vidljiva je
Dvije serije radova kojima se upravo predstavlja Antun Maračić - Cro Car Crash Chronicle, after War/hol (Galerija proširenih medija) i Usput-spomenici (Galerija Miroslava Kraljevića) - nastajale su neovisno jedna o drugoj. Usput-spomenici su, kako svjedoči autor, započeti ranije, ekstenzivno, bez konkretna plana i cilja. „To je bio motiv koji me je, uz neke druge, privlačio. Tu i tamo, kad bih naišao na konkretan slučaj, snimio bih ga i ti su se snimci s vremenom akumulirali. Kao „legitiman“ motiv osviješteni su puno kasnije od već izlagane serije Cro Car Crash... Kad se ukazala prilika istodobno izlagati u dva zagrebačka izložbena prostora, ‘otkrio’ sam kompatibilnost ova dva motiva i medija, njihovu komplementarnost i dopunjivost“, kaže autor „pa sam tim povodom ciljano, dodatno snimio veći broj slučajeva, najviše na dubrovačkom području.“  Serija Cro Car Crash Chronicle, after War/hol, dio je Maračićeva većeg ciklusa Usvojene slike u kojemu autor ekstrahira i grafički prezentira novinske slike mjesta i predmeta vezanih za zločin ili nesreću. Rad se sastoji od niza skeniranih i povečanih te digitalno, na A5 formatu isprintanih fotografija iz dnevnog tiska, s prikazima automobilskih nesreća. Ti isprinti, postavljeni jedan uz drugoga, čine vrpcu-friz koji tako teče duž cijele raspoložive galerijske zidne površine, prezentirajući neprekidan proces katastrofe.  Svaki pojedini isprint (foto-grafika) u lijevom gornjem uglu ima ispisan naziv, Cro Car Crash Chronicle, after War/hol, a u nasuprotnom desnom gornjem uglu ispisan jedan od dana u tjednu, i to u fontu jedne od domaćih dnevnih novina. Na taj način Maračić parafrazira novinsku maniru obilježavanja stranice, pri čemu naziv novine fingira spomenuta sintagma, a izostankom nadnevka i godine, č;ini se, autor nastoji postići učinak nevezanosti za konkretno vrijeme, izraziti kontinuitet tragičnog događanja na cestama. Odnosno, kako je svojedobno napisala Nataša šegota Lah - „... kako ponedjeljaka i utoraka i srijeda... na lageru godina, ima nedogledno, autor anonimizirajući datum, nesumnjivo ističe ‘neprestanost’„.  Ispod fotografije i pripadajuće novinske legende, koja je integralno skenirana i otisnuta (primjerice „peugeot je uništen u silovitu sudaru s autobusom“), nalazi se, kao i u drugim Maračićevim fotografičkim serijama iz ciklusa Usvojene slike, konvencionalna signatura olovkom: lijevo je ispisano „E. A.“, u sredini „Usvojena slika“, a desno se nalazi Maračićev potpis. U ovom je slučaju Usvojena slika također nešto dvosmisleno. Odnosi se, kako na adoptiranje novinske fotografije, tako i Warholova motiva. Otuda i engleski naziv Marač;ićeva rada koji ima višestruku funkciju. To je prije svega produžena parafraza originalnog imena Warholovog ciklusa iz šezdesetih, precizno imenovanje nove inačice motiva (kronika hrvatskih automobilskih udesa), ali i onomatopeja događaja - zvuka sudara, prevrtanja, silovitosti i brzine kršenja automobilskog lima... Slijedi znakovita natuknica „after War/hol“, igra riječi koja upućuje na citatnost rada, ali i na lokalnu specifičnost nedavna rata u Hrvatskoj. Razdvajanjem umjetnikova imena dobiva se dvosmislenost kojom se, osim na umjetnički presedan (po Warholu), upučuje i na vrijeme zbivanja (poslije rata), tj. na mirnodopski kontinuitet tragedije. Hrvatska se, skoro pola stoljeća nakon Warholova ciklusa Car Crashes, nastala 1962/63., ozbiljno približava američkom „standardu“ u pogibiji u prometnim nesrećama (zacijelo ni u SAD danas ne gine toliki postotak vozača!). „To
Proteklih godina nižući slike jednu za drugom postao sam svjestan da slikam ono što mi one uvjetuju. Kako bih prekinuo tu uvjetovanost počeo sam slike dovoditi u nove situacije, stvarajući im nova stanja. Prostor slike počeo je prisvajati vanjske elemente. U daljnjem radu nemam potrebu za definiranom granicom između prostora slike i vanjskih elemenata, već želim stvoriti njihovu interakciju u cilju razbijanja ustaljenih prioriteta i uspostavljanja nove cjeline. STANJA SLIKA: „Nezavisna forma“ i „Povezivanja“, 2000; „Moje slike su mi najveća prijetnja“, „Dekorativnost“, „Mrtva priroda“ 2001; „Uvježbavanje slika za lijepe prostore“ i „Slike za svakodnevnu potrošnju“ 2002.  „Nezavisna forma“ kao prvo „stanje slika“ navijestila je sve čime se danas bavim. U ovom stanju moje preokupacije prestaju biti samo estetske i likovne, a pojavljuju se vanjski elementi. Bijeli kvadrat „Nezavisne forme“ kao virus se proširio po svim slikama nastalim u prethodne tri godine (1997/98/99). Nakon što sam se riješio osobnog slikarskog nasljeđa krenuo sam dalje otvoren i rasterećen.  „Povezivanja“ su obilježila stanje lakog i brzog rada koji je potvrđivao odnose u određenom prostoru. Naglašavao sam osviještene međusobne odnose unutar određenog prostora. U stvarnosti nema nespojivog, ono se pojavljuje u osobnim viđenjima.  „Moje slike su mi najveća prijetnja“ stanje je promjene odnosa vanjskog elementa i prostora slike. Težište premještam na izvedbu situacijskog odnosa za razliku od prethodnog zanimanja za direktni odnos. Prema svojim slikama postavljam se kao scenograf, ponekad postaju tek simboli mog ironičnog stava prema osobnim strahovima prouzročenim stvorenim ciklusima.   „Dekorativnost“ je stanje ostvareno u vlastitoj sobi. Izveo sam krajnje dekorativnu situaciju/ambijent i dopustio slikama da potpuno uživaju u njemu.  „Mrtva priroda“. Premda se sam nikad nisam zamišljao u ulozi slikara koji aranžira objekte u kompoziciju da bi ih slikao, u takav sam postupak uključio svoje slike. Hranom životinjskog porijekla, hedonističkom „eksplozijom boja“ i slikama napokon sam i ja složio kompoziciju koja nije ničemu služila.  „Uvježbavanje slika za lijepe prostore“ obiježava primjena postupka sličnog „Povezivanjima“. Za izvedbu ambijenta i slike koristio sam isti soboslikarski valjak. Izjednačavajući im likovni sadržaj, doveo sam ih u stanje mimikrije.  „Slike za svakodnevnu potrošnju“ prvo je stanje slika koje izvodim u javnom prostoru (galeriji) za razliku od dosadašnjeg rada u intimi svoje sobe. Iako gradim suodnos ambijenta i slike, slike su te koje ponavljaju dekorativni motiv ambijenta. Udvojeni motiv same slike u funkciji je njenog unutarnjeg dijaloga, a dekor zida postaje doslovno agresivan. Ambijent u cijelosti jedno od prije poznato stanje dovodi na drugačiju razinu značenja. David Maljkovic Svako toliko šum javnog prostora recepcijskog aparatusa umjetnosti artikulira se u ime koje odjekuje iz svih pravaca. Stručna kritika, mediji, publika i tržište u tom trenutku u stanju su idealnog slaganja, a zvijezda biva rođena. Njen lik postat će objekt fenomenoloških analiza, pukih razgovora i stručnih prepucavanja, a djelo morati izdržati ulogu dobrodošlog toposa ako se govori o npr. analizi utjecaja ili generacijskom slijedu.   Pa počnimo sa svojim prilogom vivisekcije Davida Maljkovića ili zašto je mladi slikar iz regionalnog centra nedugo po diplomi na zagrebačkoj ALU dosegao takav status da na spomen njegove samostalne izložbe komentar bude
tri fotografska ciklusa Središnja tema triju fotografskih ciklusa Manfreda Willmanna „Das Land“/“Zemlja“, koji je nastajao između 1981. i 1993., „Oman“ iz 1997. i „Japanese Food“/“Japanska hrana“ iz 2000., istodobno pokazanih u Zagrebu, jest registriranje, objektiviranje i vizualiziranje aspekata i pojavnosti - u najrazličitijim i često puta potpuno ambivalentnim detaljima - veza između čovjeka, njegove okoline i neposredna okoliša, sve ono što ga okružuje u socijalnom i prirodnom pejzažu u kojemu obitava i djeluje. Sjajni Willmannov ciklus „Das Land“, pokazivan diljem svijeta, u najprestižnijim muzejima (dio ciklusa otkupio je newyorški Muzej moderne umjetnosti) očituje da se njegov autor, barem u ovom slučaju, kani bjelosvjetskih i velikih tema i da je usredotočen na samo jedan socijalni (ruralni) segment, ali kojim se suvereno kreće kao njegov autentični poznavatelj i u kojemu njegovo za „socijalu“ posebice senzibilizirano oko prepoznaje šarolik mozaik svakojakih, društvenih i privatnih, često puta i izrazito intimnih detalja iz seoske sredine i druženja mještana. Ciklus čini 60 fotografija ostvarenih bez posebnih priprema i laboratorijske dorade i predstavlja vrlo osobne fotografske zabilješke ljudi i prirode u općini Grossradl, u zapadnom, ruralnom dijelu štajerske. Dvanaest su godina te zabilješke vođene kao svojevrstan subjektivni fotografski dnevnik koji podastire ne samo panoramu, nego i cijeli univerzum različitih prizora koji dokumentira puninu malomišćanskoga života u pokrajini. To su izražajne i sugestivne fotografije intimističkog naboja koje uprizoruju duhovnost i ljepotu konkretna krajolika, koju pojačava i sjenči nazočnošću lokalnih ljudi u njemu. Stopljeni s okolišem, autorovom gestom ukomponirani u nj, oni kao da su srasli s njim. „‘Das Land’ znači poznavati taj kraj, upoznati ljude i porodice koje tamo žive, njihov rad, njihove kuće, njihove prijatelje“, navodi Willmann.  „Zemlja“,1981-1993  galerija Miroslav Kraljević,  ožujak, 2002   Umjesto da se usredotoči na lokalne znamenitosti i živopisnosti, primjerice na štajerske i lokalne običaje, insignije i atribute, poput narodnih nošnji, folklora i na slične fenomene, umjetnik, u tom kraju očito već udomaćen i dobro prihvaćen od pučanstva kao drag gost pred kojim se ništa ne skriva - izbjegavajući bilo što režirati, kadrirati ili stilizirati - registrira male prizore u kojima je atmosfera opuštena i neusiljena, frivolne pojavnosti, brojne promjene u pejzažu tijekom godine, mijene u životu sela koje diktira promjena godišnjih doba, kako u krajoliku, tako i u životinjskom svijetu, da bi u konačnici stvorio bogat i nadasve uvjerljiv mozaik detalja koji zorno, s neskrivenim simpatijama za nj, dokumentira život - ulazeći u sfere društvenog života, poput zabava, proslava, plesove, ali i u svijet najveće privatnosti, poput djevojčina pranja nogu - podcrtavajući običnost i skromnost tih pučana - svakodnevnu rutinu domaćinstava i gazdinstava - u jednoj maloj, naoko potpuno nezanimljivoj sredini, kakvu, čini nam se, posvuda možemo pronaći. Willmannove su fotografije ponekad naturalistički okrutne, poput one na kojoj se pojavljuje mačka okrvavljene njuškice, ili ona sa svinjskom glavom u kotlu prepunu okrvavljene vode ili pak slika jetre koja se suši na stablu, a ponekad su i svjesno sentimentalne. „Pritom se sentiment miješa s grubošću, život i smrt opstoje u bliskom dodiru svakodnevice, grube seljakove ruke drže s puno suosjećanja malog zeca, a odrezana