09/11/2006.
Mezzotinta, aquatinta, vernis-mou, bakropis, suha igla, reservage, tehnike koje danas Sergej BULIĆ majstorski koristi zapostavljene su od velikog broja suvremenih grafičara. Zašto? Jedan je od razloga sigurno i to što te grafičke tehnike traže brižno njegovanje i sasvim osobit senzibilitet, traže znanje, hrabrost za svojevrsni eksperiment, ali i smisao za odgodu užitka spoznaje. Erupciju umjetničkih vizija, čini nam se, lakše je donijeti neposredno iz ruke, osim ako je u pitanju osobnost izuzetnoga grafičkoga senzibiliteta kakvoga susrećemo i u Sergeju Buliću.
Područje interesa i preokupacija ovoga umjetnika seže od najtananijih spoznaja erotskoga i čulnoga, do kontrastnih vizija zemlje i svemira. Koristeći se tehničkim prednostima spomenutih grafičkih tehnika, mladi je grafičar sretno objedinio senzibilitet i osobnu čulnost, ostvarivši izuzetna djela u kojima je sebi definirao dileme i oslobodio začudnu energiju, a nama ukazao na mogućnosti sretne koordinacije osjetilnoga, spoznajnoga i metjerskoga.
Mekana tkiva, okamine, zračni prostori, obline i mješine, motivi su iz potsvijesti koje dosljedno donosi, analizira i podastire kao misaonu potku, ali prije svega s namjerom da izazove čulnu reakciju, doživljaj, a potom spoznaju. Začudno je da umjetnik takova senzibiliteta upravo preko medija, skoro magijom polučuje silinu osjećaja na granici svijesti i potsvijesti, između stvarnoga i imaginarnoga. Grafički ciklus nastao između 1991. i 1994. godine siguran je temelj umjetnika koji svojim djelom već sada popunjava dio praznine na području tradicionalnoga grafičkoga izraza u nas. Kad se 1991. godine pojavio prvi put na Zagrebačkom bijenalu grafike u Kabinetu grafike HAZU, uočili smo rad koji je obećavao, s grafikom Bez naslova brižljivo označenom brojem 6/7 kao da je želio jasno označiti smjer kretanja i najaviti osobne mogućnosti. Danas sasvim sigurno znamo da to djelo nije rezultat slučaja, (kao što se obično misli ako je posrijedi studentski rad), nego siguran iskorak u samosvojan umjetnički izraz.
Elipsoidna mješina punjena zrakom, pritisnuta ostvaruje horizontalne mekane pregibe koji ocrtavaju podatnu zračnu tvarnost unutrašnjosti i napetu površinsku opnu.
Tijekom slijedeće godine podastire nam mekana tkiva, okamine, mješine, ali i beskonačne zračne prostore. Aquatinta Izmeðu njih,Poljubac, u kombinaciji s bakropisom pokazuju čudesni osjećaj za epidermu, mekoću oblika i puti, te fine pregibe oblina. Iste vizije dograđuje slijedeće 1992. godine također posredstvom tehnike aquatinte, sažimajući u grafičkome listu Sve simboliku neba i zemlje, žene i sunca u sveopćem prostranstvu. Umjetnik umije na istom listu, koristeći tehničke mogućnosti, fino diferencirati kamene tvrde porozne elemente od prozračnih i mekih tkiva. Gola dagnja ili Jutro duboke su i snažne spone s iskonsko erotskim i doživjelim.Gola dagnja je i prava školjka u svojoj tvarnosti i muško-žensko spolovilo u mekoći i podatnosti. I ako bi se tražile asocijacije koje sežu daleko u djetinjstvo, sasvim sigurno je život s morem presudno obilježio kreativni impuls ovoga umjetnika.
Svakako ovom prilikom treba istaknuti Nadživjeli prostor (Vernis-mou, aquatinta 1993.). Zahvaljujući znanju i čulu, upravo tajnama ove grafičke tehnike, dosegnuta je izvanredna diferencijacija tvarnosti mekane mješine, okamine vala i zračnoga prostranstva. Kroz ovaj izbor, umjetnik je pokazao da umije uskladiti htijenja s unutarnjim diktatom kreativnoga impulsa i mogućnosti odabrane grafičke tehnike.
predgovor: mr. Slavica MARKOVIĆ
Sergej Bulić rođen je 1968.
04/11/2006.
Treći mjesec 2000-te pamtim kao razdoblje moje intenzivne emotivne, pomalo i egzistencijalne, a gledajući ukupno, gotovo esencijalne - krize. Stres, strah, samoća, nesigurnost, bijes, frustriranost i ostali slični demoni “ispirali” su me svakodnevno. Pun samosažaljenja, smatrao sam se jadnim zombijem, a iz takvog stanja mogući izlaz vidio sam u pretjerano “upadljivom” ponašanju (danas bitno reduciranijeg intenziteta) koje je zadovoljavalo kriterije građanskih kategorija; rubno, rizično, neodgovorno, nemoralno pa i protuzakonito. No, meni to nije u potpunosti smetalo, dapače, pomalo sam i uživao u svojoj nesreći, ali stvarno samo malo i to iz razloga što sam iz nje crpio inspiraciju za svoj kreativni rad. Na neki način, “dobrovoljno” sam se podvrgnuo uvelike vlastitom eksperimentiranju na sebi. I tako, jednoga dana, “sav nikakav” i u potrazi za društvom te toplinom “ljudske riječi” i prostora, navratio sam do Devića (bezbrižnog i sretnog) gdje smo se na njegovu inicijativu, a u “žaru zajebancije” nekakvim omamljujućim sredstvom “urokali ko zvijeri”, na što je on donio kameru koja je svirepo istinito zabilježila (i to u dva navrata u roku od par dana) naše (naročito moje) “uslagirano” glupiranje. To sam kasnije nazvao akcionističkim performanceom “nadimljenim” vlastitim “proegzorcističkim” egzibicionizmom. Uglavnom, privremeno sam uspio zaliječiti dio svojih duševnih rana dok bi njihove potencijalne recidive trebala neutralizirati i ova izložba. Ideja “CRKVE” “objavila” mi se je nekoliko mjeseci po nastanku filma, a nakon internog “flesa” - objave domislio sam se njenom obrazloženju. Dakle (bla - bla) u kontekstu mog eskapističkog svjetonazora, svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performancea (umjetničkim djelom), a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog - u kojoj zapravo živim. Znači (na sreću ili na žalost) život živi (preživljava) mene, a ja živim (proživljavam) umjetnost. Nadalje, karakterizira me moj “ziheraski” animizam koji u spoju s preosjetljivošću (razmaženosću) na sve s čime sam (makar u mislima) u interakciji, za rezultat često ima posvećenje, fetišizaciju, ritualizaciju i sl. (nekim medijem ili mnome) - moje svakodnevnice. Iz te prakse proizlazi i ideja o “pocrkvljenju” egzistencijalnog prostora u okviru čega crkvu shvaćam kao kombinaciju onih okolnosti iz kojih izlazim “pročisćeniji” i rasterećeniji tj. religioznije predan vjeri u sebe ili već u nesto što me čini zadovoljnijim, pa zvalo se to i Bogom. Svejedno. Ovisno o raspoloženju. Raspoloženje je “odlučilo” i o realizaciji ideje izložbe, dakle, “CRKVA” nije nastala na osnovi svjesnog kreativnog predumišljaja već striktno nagonski - “na oštrici trenutačne situacije”. Loša strana takvog načina razmišljanja u tome je da ono ponekad (kao da) priziva negativnosti kojima se, u okviru ovakvih navika, zapravo “hrani” moja kreativnost. Da još malo zakompliciram, unutar metafizike crkve, nasuprot beskonačnim kombinacijama mogućnosti stvorenih u objektivnoj (javnoj) stvarnosti (životu) stoji moja (privatna) zainteresiranost za povremeno gubljenje sebe (identiteta) u kojekakvim stanjima svijesti ili njihovim mješavinama koje mogu nastati zbog premorenosti, prevelike koncentracije, omamljenosti (opijenosti, opojenosti) i općenito uslijed bilo kakvih preopterećenosti psihofizičkih kapaciteta, a sve uglavnom pod utjecajem raznoraznih svjetonazora i sl. Tu neizostavno spadaju i flash - backovi koji se iz prijasnjih “sanjanja” u budnom stanju kao dodatna opterećenja javljaju i u recentnijim “mentalnim kondicijama”. Inače, svi ti psihodelični
04/11/2006.
RUB
fotografija: Boris Cvjetanović
“Nevidljivi rubovi”, “Plačljiva igra (Padajući gore)”, Postav u Galeriji Miroslav Kraljević, 2000.
Predgovor: Alen Ožbolt
NEKOLIKO ZAPISA SA RUBA (RUB, UČITELJ, GOSPODAR
Bilo je ... Bilo je nekoć ... .da li takav početak upućuje na nešto “bezvremensko i neprostorno”? Može li išta postojati bez vremena i prostora; da li je to uistinu moguće u - ovo u već je mjesto - prostoru, društvu ili prirodi? Možda kao izrečena, fonetička riječ ili pojam? Ali ova zvučna vibracija ima svoj izvor ili mjesto, i svoje trajanje, i svoj završetak u vremenu kada zamre. Da li prostor i vrijeme tada ostanu? Teško je izbrisati, stoga više nema jednog prostora, niti jednog vremena.
Osoba, ako je tek potrošač, zasigurno je “mnogo širi prostor" od fizičke granice svog biološkog ili medijskog tijela. Između empirijskog, biološkog, neposredno danog, između “samospoznaje svakodnevnog postojanja” sa jedne i fantazije ili “psihičke stvarnosti” s druge strane, kako ih naziva Freud, postoji neizbježan rascjep. Sve razine tijela stječu se na jednom mjestu, u psihoanalizi zvanom društvena fantazija. Po analitičkoj teoriji fantazam je uvijek fantazam seksualne relacije, neuspješnog ili promašenog susreta. Zato, društveno biće uvijek posjeduje izvjesnu pukotinu, rascjep i antagonizam. Psihoanaliza tvrdi da je to drugo, simboličko, fantastičko tijelo te potom i naše šire društveno i lingvističko tijelo, presudno za naše “biološko” tijelo; ali, istovremno, ne može biti ograničeno samo na tijelo kao prostor, iako je po Lacanu - “anatomija naša sudbina”.
Od davnine, niti urbani prostor, niti arhitektura, ne predstavljaju samo gostoljubivu sigurnost, ili “domaćinstvo”, ili “dom”. Kao razmjere i strukture u prostoru, uvijek ih doživljavamo kao imaginarne te o njima razmišljamo ne samo kao o fizičkom zauzimanju prostora ili njegovom materijalnom obliku, već kao o materiji na putu ka svjetlosti, otvorenosti. Svjetlost nije nužno prevara ili iluzija, pa nije niti religija. Unutrašnji prostor arhitekture jest npr. kostur ili okvir, otvoren da bi bio ispunjen životom (mesom i krvlju). Samo su spomenici arhitekture goli i mrtvi, dok su drugi ispunjeni živom tvari koja uzima u obzir otvorenost i prazninu kao prirodu zatvorenog prostora. Prazan unutrašnji prostor ulaskom čovjeka - čak i onda kad je unutrašnjost naglašeno funkcionalna - postaje naseljen, a time i imaginarni prostor, veći i širi od samog sebe, nadilazeći svoju namjenu, zakone ili fizičke dimenzije. Zaključci su mnogobrojni. Nije više važno što je nadređeno, a što podređeno. Moguće je da cijeli svijet bude živ, a moguće je da nama koji nismo pustinjaci bude najljepši, najčudesniji pogled onaj na pustinju.
Grad i arhitektura tradicijski i suvremeno, pored zaštite i čuvanja golog tijela i života, predstavljaju velikog, gotovo divovskog nositelja i okvir zadovoljstava, užitaka. Grad je u funkciji raznovrsnog i bogatog življenja, proizvođenja i konzumacije užitaka svojih građana, ali i moći i kontrole upravitelja, slave i časti vlastodržaca, a bijede mnogobrojnih beskućnika - koji, ipak, mogu preživjeti samo u gradu, a nikako u prirodi. Ako je arhitektura funkcionalna ili dekorativni eksces (različitim uvaženim vlasnicima, odnosno glavonjama medijskog, finacijskog ili političkog života), grad - ako je tog imena dostojan - živući je, pokretan nositelj podivljale
04/11/2006.
Neki slikari svoje poimanje realiteta izražavaju pomoću takozvane re-prezentacije. Oni drugi izražavaju svoje osjećaje ili stav apstrahiranjem njegove doslovne forme. Postoje i oni koji spajaju ova dva pristupa. Ono što je vjerovatno najzanimljivije u radovima Jamesa Juetta upravo je maštovita razuzdanost posredstvom koje on predstavlja kroz apstrakciju i apstrahira kroz re-prezentaciju. Kratkim potezom ruke on uvećava ono već poznato i obuhvaća tajanstveno. Ne koketira samo s labavim parametrima između realizma i impresije, već zapravo plete zamršenu, ironičnu, premda nikad ciničnu fantazmagoriju svijeta kakvog ga mi doživljavamo. Juett koristi ono uvijek promjenljivo tkanje davnih uspomena, isprekidano poznatim predmetima. Istražuje i stvara tako da pažljivo odabrane elemente rastvara i rasteže kroz društveni, seksualni i psihološki kontekst kako bi otkrio njihove skrivene osobnosti i alter ego. Uživjeti se u slike Jamesa Juetta zahtijeva svjesno odbacivanje djetinje ovisnosti o iluzijama, površne logike i vizualnog jezika koje ona koristi da bi nas pokorila.
PREDGOVOR: Nicholas Klein ESEJ
Moj rad je subjektivan. Koristim se mogućnostima slikarstva kako bih realnost pretvorio u fikciju, te ponudio vlastiti odjek osjećaja ljudskog postojanja. Slike ove izložbe nisu izravno narativne. Suprotnosti su činjenice stvarnog života, a mene zanima carstvo subjektivnosti. Što se tiče slikarske strane ovog ciklusa, moju tehniku i stil definiraju brzina pokreta kistom, vodoravnim i okomitim potezima koji stvaraju djelo. Gledatelj je taj koji skenira površinu mojih slika, traži prizore koji ga navode, pronalazi ono isprva neprimjetno te se sa mnom intimizira. Crteži imaju veliki udio u mom proizvodnom procesu. Ideje crpim izravno iz dnevnih iskustava. Međutim, konačno djelo utemeljeno je na intimnom osjećanju mojih ranih crteža. Rani portretni crteži (1978-1982) imaju nešto izuzetno lijepo i sleđeno. Noviji crteži (1995-1997) uvelike pridonose razumijevanju tema koje slikam, suprotstavljanje umjetnosti i prirode produktu i kapitalizmu jedna je od najsvježijih. Njen život „uhvaćen“ je tehnikom ugljena, vodene boje, tinte ili mekog pastela. Vrijedi ostaviti crteže i kao finalnu umjetničku formu, a ne ih uvijek razvijati u sliku. Slika „TV Guide“, 1998. inspirirana je dobro poznatim BBC-evim programom za djecu pod imenom „Plavi Petar“. Niz predmeta izoliranih u prostoru studija sa nama dijele samotnost prohujalog dvadesetog stoljeća. Figure nalik bogovima naslikane na stropu označavaju visoku razinu kulture televizijskog medija. Pogled na unutrašnjost Dodoa i kamermana doima se zaustavljenim u vremenu ističući njihovo pripadanje prošlosti. U „Race Into Space“, 1999. gola kupačica u ležaljci dominira morskim pejzažem Brightona u Engleskoj. Potpuno je opuštena, nesvjesna događaja koji je okružuju. Njihov čitav niz kroz fine detalje odnosi se na pokušaje ljudskog roda da nadvlada gravitaciju i krene put Sunca ili Mjeseca. Bijeg je ono esencijalno u ovoj slici, Ikar i spuštanje letjelice Apollo prkose neduhovnom životu plaže. Ono čemu je Ikar težio, dvadeseto je stoljeće, naravno, ostvarilo. Paradoks je u tome da oni u samodopadnom spokoju plaže u neku ruku uspijevaju pobjeći bez napora letenja. Na slici „Polo Mint“, 1999. pogled na Washington, glavni grad SAD-a, presječen je snagom i neumjerenošću luksuznog automobila, hibridom Mercedes Benza i Rolls Roycea. Likovi iz unutrašnjosti auta su ili usnuli ili mrtvi ili se odmaraju. Njihov zaborav potiče našu percepciju
04/11/2006.
Lako je pratiti strukturalnu i formalnu genezu instalacije „Mreža“ iz slikarskog opusa izraelske umjetnice Tamar Dubrovsky. Gledajući sa neutralne pozicije kritičara, tranzicija se spontano odvila kroz tek nekoliko koraka. bez naziva, kombinirana tehnika na kromo papiru, 1991. detalj Slike Tamar Dubrovsky ba štine ono najbolje od apstraktnog ekspresionizma: snažan kolorit, izražajnu gestu i ritualni intenzitet izvedbe. Na pro šlogodi šnjoj retrospektivi Jackson Pollocka u londonskoj Tate galeriji upravo je filmski zapis njegovog slikarskog plesa oko polegnutog platna izazvao najveće zanimanje publike. Osobno sam imao prilike vidjeti i video zapis slikarskog napada Tamar Dubrovsky na prazno platno. Proces je odlučan, suveren, bez uzmaka. Očito formirana u vremenu kad je slikarstvo akcije bilo jedna od dominanti slikarske produkcije, Tamar Dubrovsky njegovu je estetiku upregnula u osobni umjetnički credo s rezultatom koji joj sasvim sigurno omogućuje solidan životni standard.
Kroz neprekidno ponavljan slikarski ritual za našu rekonstrukcije geneze autoričinih instalacija, iskristalizirala su se dva bitna elementa. Sama procedura rada dovela je do rasta pigmenta u zamjetne nakupine, doslovno fizičko osvajanje treće dimenzije; a repeticija ukrižavanja poteza organizirala je kompoziciju ili njene dijelove u svojevrsne mreže nagla šene prostornosti, što će se vremenom emancipirati u dominantni motiv Tamarinih slika. Iako do danas u slikarskom dijelu rada ostaje vjerna bujnom koloritu, u kasnijoj fazi autorica razvija monokromni crtački opus u kojem se ukrižena struktura u potpunost razotkriva. Ostao je jo š samo jedan problem, osvajanje prostora izvan slike.
Točan trenutak u kojem je i ta ideja konačno krenula u realizaciju nemoguće je odrediti, a rekonstrukcija je zasnovana na autoričinoj izjavi. Ponikla iz tradicionalnog medija, Tamar je upravo u papiru prona šla nositelja prelaza u novu umjetničku disciplinu. Izabrala je izrazito tanak, ali čvrst papir kojeg izraelska industrija voća koristi za zamatanje naranača. Pokazao se najpogodnijim da ga energično stiskanje dlanovima uz dodatak ljepila oblikuje u tvrde, lagane, 40-tak centimetara dugačke valjkaste forme. Tisuće ovakvih, autoričinim rukama napravljenih elemenata, postali su gradbena osnova njenih instalacija. Struktura je nasljeðena iz slikarskog opusa. Elementi se križaju, spajaju plastičnim vezicama u titanske mrežolike objekte koji ovješeni o strop izložbenih dvorana tendiraju apsolutnom gutanju prostora. Struktura se dokazala maksimalno fleksibilnom. Njena lakoća omogućuje ovjes o bilo kakvu povr šinu, a komprimirana elastičnost papirnatih elemenata jednostavno širenje u prostor. Do danas je instalacija izvedena u prostorima zapremine vi še stotina kubnih metara ili visokim vi še katova. Nagla šeno organički izgled elemenata, te fleksibilnost konstrukcije, instalaciji pridaju zlokoban izgled pomahnitalog tkiva. Iz serije „radovi na cesti „, akril/ papir, 1999 Novi izazov autorici paradoksalno je postavio kompaktan, nevelik prostor Galerije Miroslav Kraljević.
Iako do ovog trenutka, 9 dana pred izložbu, ne znam točan izgled instalacije, u svojoj je kreativnoj reakciji na prostor Tamar Dubrovsky predložila da se na pod galerije postavi zrcalo. Osim što će se galerija optički pro širiti i instalacija se prvi put zrcalno ogledati, postav će omogućiti uvijek intrigantnu i vi šeznačnu interakciju udvajanja objekta i odraza. Upravo svoðenjem instalacije na aktualnu lokaciju dotakli smo se nivoa njene interpretacije. Znakovito je da pri svakom novom instaliranju instalacija mijenja
04/11/2006.
VIDEO POGLED na razvoj nove riječke art situacije 1995.- 2000. Milieu, umjetnički kontekst odnosno lokalno suženi okvir u kojem eksperimentalni filmovi i video radovi Riječanke Tanje Golić te nekonvencionalni izlagački ekscesi i ekshibicije s video instalacijama Rapčana Alena Floričića nalaze likovnu logističku podršku i supripadnu transmedijalnu tradiciju novoga (inovativnog,eksperimentalnog i novomedijski koncipiranog) - deklarativno je artikuliran i samosvjesno manifestiran tek godine 1995. - zahvaljujući odlučnom nastupu i reformatorski usmjerenom akcionizmu Grupe mladih (Lara Badurina, Jasna šikanja, Melita Sorola Staničić, Predrag Todorović i multimedijalno kreativni studenti s riječkog PF- a,ojačani umjetničkim suradnicima iz zemlje i inozemstva).
Te godine se na riječkoj suvremenoj likovnoj sceni počelo doga đati nešto novo,samoorganizirano i izvaninstitucionalno,praćeno brojnim šokovima,stresnim situacijama,konceptualno-performerskim prekoračenjima nametnutih granica i običaja,te prvim obećavajućim skokovima u područje novomedijskih umjetničkih sredstava,puteva i načina posredovanja radikalnih ideja o umjetničkom činu i djelu - onkraj klasičnih idioma grafike,slikarstva ili kiparstva. Taj novi senzibilitet u-i-oko riječke Grupe mladih (nedavno oficijelno registrirane u formi Udruge URA) potstakao je i mladu grafičarku Tanju Golić da se okuša i na području video arta. I to s diskretnim referencijama na Tijelo, Zvuk, Okoliš i Medije u sprezi s Performing Art-om , Body Art-om , eksperimentalnim filmom i avangardnom video-tradicijom (pionirski radovi Dalibora Martinisa i Sanje Iveković iz 70-ih). Na analogan artistički skok u prazno odvažio se l997.godine i slikar odnosno kipar Alen Floričić (koji je u nekoliko prigoda izlagao zajedno s Badurinom, šikanjom, Golićevom, švrljugom-Milić, Todorovićem, Sorolom i drugima iz skupine suvremenih riječkih umjetnika - koje sam u većem broju okupio sredinom prošlog desetljeća na projektu Moderne galerije Rijeka Suvremeni riječki umjetnici - dio nove hrvatske umjetnosti, u koncepcijskom dijalogu s ranijim Zidićevim sve hrvatskim projektom ).
Godine 1995. nizom je akcija, performansa i izložaba na specifičnim lokacijama - u čijem video-dokumentiranju i prezentiranju sudjeluje Tanja Golić - bilo započelo nezaustavljivo osvajanje alternativnih puteva,mjesta i metodologije galerijskog i negalerijskog multimedijalnog djelovanja Grupe alias Kluba,zapisano u prvim izdanjima Fanzina i na video tape-ima (1995.-1998.). Tom neformalnom riječkom trendu se odnedavno pridružila i Tanja Dabo,čiji je projekt jednodnevnih izložbi u Malom salonu i Galeriji O.K. (MMC Palach) uključio Alena Floričića te Igora Grubića, Sandra Đukića i Igora Zlobeca,već poznatih riječkoj publici. A relativno nekonvencionalan i svjež pristup umjetničkom činu i djelu odlikuje još nekolicinu novijih protagonista riječke likovne scene - Ladu Sega,Tomislava Ćurkovića, Davida Maljkovića, Damira Stojnića, Nikolu Ukića, Damira Božića- Pištu,n o ovom ih prigodom ostavljam po strani, u časnoj plejadi (ex-)Grupe mladih i Udruge URA, izložene centrifugalnim ili pak centripetalnim silama scene (likovne,plesne,mimske,kazališne i glazbene) iz ovog ili drugih središta umjetničkog života.Kanim,naime,samo ukazati na značaj atipične pojave dviju prinova video arta u gradu na rijeci Rječini - Tanje Golić i Alena Floričića,premda je ovaj jednako blizu Labin Art Express-u i istarskoj sceni koliko i riječkoj. Floričića i Golićku (koje samo uvjetno i prigodno možemo smjestiti negdje u blizinu likovnih istraživanja i praksi Lare Badurine,Lade Sega,pa možda čak i Davidea Grassija,o čijim preokupacijama stižu iz Ljubljane neposredne informacije) osim videa kao medija - čime se više bavi umjetnica - u predstavljenim radovima
04/11/2006.
A s kojom i kakvom doslijednošću? Možda je to bilo pitanje koje je sebi postavio autor onda kad je glavnina stvari već bila nastala i odmakla. Ali umjesto truda oko odgovora, on nastavlja istom zaokupljenošću, istim tempom i energijom koja takva pitanja, pod šeširom današnjih modernizma, čini staromodnim viškom.
Vrlo ponesen, u ambijentu svoje dnevne sobe kojom se služi jer mu je prva pod rukom, Kalapač u svoje radove ugrađuje razne kondezate koji odbijaju od sebe pitanja forme i njezinih aplikacija u stvarima stila i procesa. Jednako toliko udaljenih od određenih sadržaja, koliko od načina njihove prezentacije.
On pred nas donosi radove koji govore o svojoj neekskluzivnosti i otvorenosti. O energiji koja je u njih ubačena i od kuda još djeluje, ne govoreći nam o drukčijim umjetnostima i stilovima. Podudarnosti s njima nastaju tek kao plod samostalnoga rada materijala, količina i okolnosti.
Slobodan od želje da stvori rad koji bi se i kroz zatamnjena stakla izloga Galerije Miroslav Kraljević, s jednim nosnim AHA! mogao negdje smjestiti i klasificirati, Kalapač se služi s gotovo bilo čim. Nastaju slobodne forme, plauzibilne, otvorene, koje u trenu u sebe mogu primiti i u svom brzom kružnom toku izbaciti svaki bivši sastojak ili cjelinu. Stvaraju prostor iz kojega se osiplju stvari pomiješane same sa sobom i nekom vrstom emocija koje su tu da održe njihov skup.
Nalazimo ih i u naslovima radova. Predpranje, Molitva prije zvanja, Ljubičasti Kadilak, Apocalyptica, Inkubacija, Terra X, Početak akcije. Oni su ansambl potrganih veza, nus- produkt ovovremene cirkulacije ljudi i stvari, što rasterećena zadatka povezivanja i okupljanja preskače vrijeme i realnost prostora.
Kalapač nam donosi prvi postulat Energizma koji govori: Služi se čim god hoćes, napravi to kako god hoćes - samo da je rezultat izravan, agresivan i aktivnoga stava. A u svakom stavu već ima energije, tako je i Energizam stav koji je rasterećen, lagan, što od sebe odbija sve stilske i sadržajne zapreke. Za njega ograničenja ne postoje. Tek sadašnjica u kojoj je “nebo visoko a car daleko”.
(Predgovor: Igor Rončević)<
curriculum vitae
Gojislav Kalapač - Goja was born 1959 in Tuzla. Srednju školu završio u Zadru gdje živi i radi. Adresa: J. B. Jelačića, 27 c, Zadar Tel. (023) 430 571, e-mail: goja-k@hotmail.com.
http://www.mitglied.tripod.de/landl








