predgovor Spomenka Nikitović Poznavajući slikarstvo Ljubomira Perčinlića i to ponajprije onaj njegov segment star jedno desetljeće, kojeg je značaj osjetljivost i bestjelesnost linije, poluprozirnost i eteričnost boje, te krhkost mreža i rastera u kojima se humani titraj autorove ruke odražava kao potres u strukturi nalik prikazu moždane bure na encefalogramu, Perčinlićeva se skulptura promatrana kroz takvu mrežu sjećanja iskazuje tim više robusnom, grubom, pa i divljom. Ali da prva distinkcija nije i ona konačna, pa niti prvorazredna uvjerava nas pri tom povezujuća autorova osobina izričitog štovanja tvari. Koliko u svom slikarstvu drži do delicioznog pojavljivanja i nestajanja linije, odmjerenih i reduciranih kromatskih odnosa, toliko u svojim poglavito željeznim skulpturama štuje superiornu datost težine kojom one pritišću podlogu. K tome se takva stabilna mogućnost potencira gradbenom konstantom uvijek prisutnog položenog, svojevrsnog prizemljenog kvadra iz kojeg izniču nepravilni, čvrsti izdanci. U temelju teška, stabilna Perčinlićeva skulptura posjeduje odlučnost zaposjedanja prostora i trajanja u njemu, pri čemu je njezina baza zbijena masa komprimirana oblika kvadra sažete energije, iz koje s arhitekturalnom tendencijom bitka koji ima težnju da se uspravi izniču prema okomici izdanci jasne ekspresivne snage. Poticajnije odgonetanja jesu li posrijedi atributi muškolike tjelesnosti jest autorovo simultano bavljenje mutnom rubnom zonom između nepravilno geometriziranog i geometrijski organičkog, odnosno njegove omiljene mentalne navade da stalnim provociranjem konfinija nasuprotnih parova (poput geometrijsko i organičko, dio i cjelina, stabilno i nestabilno) dovodi u točku sumnje i njihove granice i nova pretapanja. A posrijedi je zapravo postupak dvostrukog kodiranja s mogućnošću iščitavanja različitim smjerovima. Prisjetimo li se začudnih efekata akvarelnih vibracija u slikarskim mrežama Perčinlića, koje producira zapravo intervencija oštrim grafitnim špicom ili čak skalpelom, ne znači da njegova skulptura nešto duguje njegovu slikarstvu, već da je naizgled paradoksalna nasuprotnost u prirodi postupka prisutna i istovjetna i kada se na njegovim skulpturama od bruniranog željeza pojavljuju efekti glatko zategnute kože, ali i u usjecima bridova provocira fini cimetasti prah korozije. Posreduje li osobine robusne težine, Perčinlićeva skulptura istodobno pokazuje i mnogolike transformacije epiderme u rasponu od glatkih monolita i visoko sjajno elaboriranih oplošja, preko ukrajanja i više djelnih spajanja željeznog lima u nekim radovima, pa donjihove porozne izjedenosti i trošnosti, dematerijalizacije tkiva u prah, odnosno, svojevrsne entropije. Sukladnost gradbe u raznovrsnim medijima jamči u ovog autora ponajprije objedinjujući pogled na svijet, konzistentni svjetonazor, na što nanovo podsjećaju njegova ulja iz 60-tih godina s krajolicima komponiranim poput puzlea. Osnovne sastavnice tih krajolika s kromatski distingviranim obrađenim poljima koja se usijecaju u pejzaž, pokazuju začudne sličnosti s profilima Perčinlićevih skulptura, u jednom nasuprotno zamišljenom činu isjecanja takvih obrađenih fragmenata iz autorovih krajolika pojavljuje se elementarni oblik njegove skulpture. Nedvojbeno je da je u Perčinlićevu sustavu likovnog mišljenja položeno uravnoteženo i objedinjujuće načelo koje jednostavno predstavlja njegovmodel svijeta kao višeslojno koliko i višesmjerno funkcionirajuću cjelinu, što ponajbolje svjedoči lakoća prenosivosti tog modela iz slikarsko u skulpturalno i obratnim smjerom. Spomenka Nikitović Ljubomir Perčinlić rođen je1939. godine u Zenici. Likovnu akademiju u Beogradu završava1966. godine u klasi prof. Nedeljka Gvozdenovića. Redovni je profesor na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Član je HDLU-a.
THALAMOS (1) Ljudi formuliraju svoj stav prema smrti na različite načine, ali maske i smrt uvijek su uvezi. (2) Dvojnici su u ove projekte uključeni odlijevanjem autoričina tijela, što je čin karakterističan za izradu posmrtne maske. Još su Etrušćani i kasnije Rimljani za ovu tehniku upotrebljavali vosak. Posmrtna maska služi za očuvanje pokojnikovog identiteta, ali i za zapečaćivanje njegovog odvajanja od živih (3) U projektima Remain i Thalamos dolazimo do drugog motrišta -odljevak je od živog tijela, a dvojnici su ostavljeni na(ne)milost procesu prirodnog raspadanja (vosak se topi, tijesto puca, mrvi se, truni). Tako dolazimo do slijedeće situacije: posmrtne maske ...............dvojnici odljevene po mrtvom tijelu....... odljevani po živom tijelu fizičko tijelo propada........fizičko tijelo ostaje odljevano tijelo ostaje......... odljevano tijelo propada. Očito, proces je obrnut od postupka izrade posmrtne maske pa bismo umjesto na smrt mogli misliti na proces oživljavanja ili (budući da u radovima postoji određeno sučeljavanje sa smrću), na prolaženje kroz proces smrti radi regeneracije; otuda slijedi ideja inicijacije. U ovom ciklusu od tri projekta pitanje smrti je očito. Položaj tijela u ovom ciklusu podsjeća na trenutke smrtne agonije (karakteristične za elementarne nepogode kao što su potresi, požari, erupcije vulkana ili zrakoplovne nesreće), ali istovremeno podsjeća i na fetus u majčinoj utrobi. Budući ono nema oblik embrija već odraslog ženskog tijela, imamo na umu staru alkemičarsku tvrdnju: Stvarno živi onaj koji je rođen iz vlastite maternice, pa proizlazi da govorimo o duhovnom, a ne o fizičkom rođenju. Tajna soba u projektu Thalamos ima dvostruko značenje: mjesta instalacije i mjesta metamorfoze. Posljednja soba labirinta u Cifte Amam, mjesto koje je kukac izabrao za skrovište u kojem će obaviti svoju transformaciju, jest soba u kojoj je postavljena cijela instalacija i u koju ulaze posjetitelji. Međutim, tajna soba/maternica je također i kalup od tijesta (onog u kojem je autorica bila skrivena) i predstavlja sklonište od znatiželjnih pogleda. Njenom individualnom činu u tom prostoru može biti nazočna odnosno pristupiti mu samo ona. Izvedba tajanstvene sobe (kao instalacije u prostoru ili kao objekta od tijesta) određuje umjetničko stvaranje kao čin uspostave zaštitnog pokrova prema vanjskom svijetu i kao mjesto duhovne transformacije. Kao što gusjenica odabire tajno mjesto gdje će proizvesti svileni pokrov za potrebe fizičke transformacije, tako i autorica iznalazi ovu tajnu sobu radi svoje duhovne transformacije. Proces paljenja i gašenja svjetla podsjeća nas na postojanje tjelesne smrtnosti. Međutim, te faze možemo shvatiti i kao neprekidnu izmjenu rađanja i umiranja. Dugotrajnost procesa usmjerava našu pozornost na samu smrt, jer mi svjedočimo truljenju tijela/oblika i njegovoj promjeni u duhovno/svjetlost. Smrt kao dio procesa inicijacije stoga je očita. S druge nas strane ovaj rad podsjeća na brojne stare običaje u kojima dvojnik predstavlja zamjenu. Umjesto živog pojedinca, žrtvuje se, spaljuje lutka od žitarica - antropomorfni kruh koji se kasnije jede. Možda je time izražen podsvjesni strah od smrti - dvojnik se nudi kao zamjena za čovjeka? Ako odljevanje posmrtne maske zapečaćuje odjeljivanje mrtvih od živih, prema obrnutom procesu ovdje se zapečaćuje odvajanje živih od mrtvih. Ili kao kod imitativne magije (vudu magije) voštani dvojnik se uništava
Mnogo zanimljivije od traženja zajedničkog nazivnika u radu trojice studenata-diplomanata koji su (već, možda) artikulirali svoj izraz u prepoznatljivost, pronalaženje je različitosti, budući da napipavanje vlastita puta u širokom prostranstvu ravnopravnih ikonografskih, žanrovskih, formalnih diskursa nije jednostavan posao. Pa ipak, nameće se privid neke zajedničke nepodnošljive lakoće ili prozračnog optimizma kojemu uzrok možda leži u mladosti, ili vjerojatnije, u nastavljanju na generaciju koja je odustala od uzvišenih načela i traganja za konačnim istinama. Skloniji su poigravanju klišeima, jednostavnim rješenjima kojima ne nedostaje humora i ludizma u radoznalom, istraživačkom pristupu mediju. Alem Korkut svijet nebeskih tijela, prirodnih pojava i elemenata predočava uglačanim arpovskim oblicima koje, i usprkos fluidnim sadržajima (Magla, Vatra) uvijek strukturira u stabilne cjeline. U oblikovanju i odnosu prema boji više od mimetičkog i metonimijskog htijenja očituje se sklonost jednostavnim arhetipskim predodžbama, poetskom prvogovoru. Srebrni i bijeli mjesec ima dvadeset i osam bodlji, a žuto-zlatno sunce četiri zrake. Odabir simboličnih dodataka odvija se prije na ludičkoj ravni, nego što poziva na otkrivanje kozmičkih tajni. Boja, iako stvara poetsku iluziju, nije beskompromisni dodatak, budući da je struktura drveta, pod lazurnim namazom još uvijek čitljiva, čime Korkut ponovno vraća na čvrsto tlo: razotkriva i upućuje na vlastiti postupak (od čega ikako). Od nesvjestice agresivnih tehnoloških prijedloga za idealizaciju svijeta, Hrvoje Ðukez se u duhu new-agea brani stvaranjem vlastitih zaštićenih prostora. Ishodišne vizure srodne Korkutovim pretpostavljaju umanjivanje ionako nespoznatljivog zamršenog svijeta. U Ðukezovu slučaju to su dnevničke zabilješke, intimiziranje predodžbi koje rastvara u vlastitom kodu. U ciklusu prethodnih grafičkih radova, jednaku vrijednost imao je kondenzirani oblik (otok), pretvoren u znak i rasuti potez koji je sugerirao atmosferu. Odabirom medija koji pružan ove mogućnosti, Ðukez prenosi motiv otoka u jednako prodestiliranom fragmentu, dok ulogu atmosfere disperzivnog poteza preuzima boja, a bjelinu grafičkog papira podloga zida. Biti sklon reduktivnom i discipliniranom izrazu ne znači prepustiti nadmoć strogosti geometrije. Nametnutu pravilnost izbjegava čak kada je u pitanju okvir: zakrivljuje ga ili otvara, tvrdoglavo se boreći protiv sleđujuće nepokretnosti slike. Enformelnu materičnost slikarske tvari koju dobiva vlastitom tehnologijom, upotrebom pčelinjeg voska i prirodnih pigmenata, kroti opet discipliniranim potezom. Najnoviji objekti izvana nalik tropskim plodovima zakrivaju zvjezdolike strukture koje se potom realtiviziraju u igri odraza nepravilnih zrcala. Utopijsko traganje za cjelinom u i od fragmenata odvija se u stalnoj dinamičkoj napetosti: između kvadrata i kruga,otkrivenog jednostavnog i skrivenog složenog, kaosa i discipliniranog napora uspostavljanja vlastitih pravila reda. Boja odsutnosti i prijelaza između vidljivog i nevidljivog, bijelo je označeno i kao boja mjesečevog, hladnog ženskog svijeta. 2 (S)nježna ženstvenost očituje se i uodabiru mekanih i krhkih materijala: vate, krepa, stiropora, koprena, končanih niti. U procesu stvaranja Ivane Franke bjelina nije izvana nametnuti objedinjujući princip, već odluka za kretanjem od nultog stupnja; zen-pristup koji otvara prazne prostore tišine u kojima je moguće pobuditi otvorenost za osluškivanje najtiših događaja što se pojavljuju u određenim(a) ritmičkim pravilnostima. Bilo da je riječ o pogledu iz blizine (asocijacije na nicanje), i iz daljine (povorke ljudi), ili na monumentalniji skulptoralni zahvat blizak tekstilnim dosjetkama Roberta Morrisa, strpljenje izvedbenog procesa koji se ponajviše
Filozofija je cijelo stoljeće na samrtnoj postelji, a mrijet joj se neće jer nije ispunila svoju zadaću. Tako se njezin oproštaj sa životom mučno oteže. Tamo gdje nije skončala u pukom pisarničkom djelovodniku misli, vuče se na umoru u blještavoj agoniji, u kojoj joj na um pada sve ono što je za života zaboravila kazati. Suočena s krajem, želi olakšati dušu i odati zadnju tajnu. Priznaje: velike teme, to su bile izlike i poluistine. Ti, navodno lijepi izleti u visine - bog, univerzum, teorija, praksa,subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa - sveto je ništa. To su imenice za mlade ljude, autsajdere, klerike,sociologe. Riječi, riječi - imenice. samo zatrepere i tisućljeća otpadaju iz njihova lijeta. (Gottfried Benn, Epilog und lyrisches Ich) Ove riječi Petera Sloterdijka iz knjige 'Kritika ciničkoga uma' bile su poticajem za rad koji je pred nama: deset pojmova olovkom ispisanih na zidovima galerije i mnoštvo plavih loptica na podu. Pojmovi -imenice: bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa - 'velike' riječi,stoljećima temeljne teme filozofije napisane su rimskom kapitalom, pismom kamenih spomenika, simbolom trajnosti i vječitosti. Diskretni sivi grafit olovke lako se briše s bijelih zidova galerije i u prividnu je neskladu s odabranim pismom. Na ovom zidu trajnost sustava i forme i nestalnost materije supostoje. Ne sukobljuju se. Rad je zamišljen za prostor u kojem je ostvaren. Galeriji se prolazi odozgo i posjetitelj najprije zamjećuje pod. Zato on nije smio ostati prazan. Akcentiran je vizualno i sadržajno. Definiranje i promišljanje odnosa prema izložbenu prostoru jedna je od konstanti Jerkovićeva rada. Ni kod izlaganja slika on nije bio ravnodušan prema izložbenu prostoru: prilagođavao mu se artikulirajući ga. U travnju 1996. godine, za izložbu T.EST, nastao je rad slična koncepta, čija je izvedba uvjetovana stanjem zatečenim na licu mjesta, u jednom dvorištu pokraj zagrebačkoga Cvjetnog trga. Navedeni pojmovi ispisani su plavim slovima na odbačenim betonskim elementima urbana namještaja - ostacima žardinjera. Koristeći elemente osobnog, prethodno razrađenoga likovnog sustava (krug, plavo, riječi -citati) autor preispituje neke od temeljnih pojmova kojima se često nesvjesno i bez prava razloga 'nabacujemo' kao lopticama. Imaju li ti pojmovi budućnost? Jesu li dostojni rimske kapitale? Ili su to riječi čije je doba prošlo, kako tvrdi Sloterdijk? Jesu li te riječi izgubile značenje i tek su imenice ispražnjena sadržaja? Možda će nas autor njihovim upornim ponavljanjem i ispisivanjem potaknuti da razmislimo o njima, da ih prisvojimo i ispunimo značenjem. U prethodnim radovima Jerković je 'materijalizirao apstraktno i neograničeno' u plavim monokromima, plohama čiste boje, lišenim ekspresivnih i gestualnih elemenata. Odabir monokroma istodobno je samoograničavanje, ali i otvaranje meditaciji i kontemplaciji. Kao polja čiste boje osnovnih geometrijskih oblika (kvadrat, krug) ili s upisanim tekstom, te su slike svojevrsne mandale. Određene uzorkom (kao i kod mandale temeljenih na krugu i četverokutu) one su zapravo uporište meditacije, likovni predložak misaonog procesa, koji se, u ovom slučaju, zasniva na temeljima zapadne kulture (memoria, universus, cosmogonies...). Kontinuitet misaone komponente djela, nazočne i u izloženoj instalaciji, potkrijepljen je brojnim simboličkim konotacijama njezinih pojedinih elemenata. Uz spomenutu simboliku pisma, važna je
GEOMETRIJA PETRE NOVAKOVE ONDREIČKOVE (nekoliko /neobaveznih/ napomena o radu umjetnice) Rad Petre Ondreičkove proizlazi iz postminimalističke artikulacije prostora: upotrebom osnovnih geometrijskih oblika, fragmentarnom redukcijom oblika i koncentracijom na iluziju prostorne dubine ostvarene na površini. Istodobno su to polazišne točke njezina jedinstvenog pristupa horizontu vlastite umjetničke vizije. Odnosi oblika sa prostorom(ostvareni na crtežima, kolažima ili strukturama) premda izvedeni jezikom geometrijske apstrakcije aludiraju na svojevrsnu stvarnost: arhetip labirinta (Labirint, 1993; Kad te nađem reći ću ti nešto važno,1995.), arhitekturu (Sitne duše vole zauvijek nenapravljene krevete, 1993.), tehniku (Mašina, 1995; O ljubavi, 1996.), studije materijala (Bazaltna stijena, 1995.). Prostor, odnosno, vizualizacija njegovih oblika i mogućih ograničenja, njegovo definiranje umjetničkim jezikom jednostavnih, geometrijskih elemenata određenih matematičkim zakonima i tehnicističkim crtežom, supstancijalna je premisa u djelu Petre Ondreièkove. Na svojim objektima-strukturama autorica koristi višestruke mogućnosti granice između unutarnjeg i vanjskog i neovisno o njihovom vizualnom djelovanju razvija njihov haptički potencijal te rafiniranom dinamizacijom oblika i proporcionalnih odnosa,koji povećavaju iluziju dubine prostora, stvara jedinstvenufuziju tenzija proizašlih iz unutrašnjih odnosa. Načinom upotrebe površinske ravnine, unutar dozvoljavajućih ograničenja dvodimenzionalnog sustava odnosa, Ondreièkova zasniva sofisticiranu igru sagledateljevim perceptivnim sposobnostima. Njena osnovna sredstva: okomita i horizontalna podjela, dijagonalna sjecišta, podvrgavanje principima matematičke i tehničke konstrukcije,artikuliraju površine njenih djela u dinamične strukture koje omogućuju preciznu, logičnu organizaciju unutar točno određenog poretka što potom otvara mogućnost iluzije treće dimenzije. Površine pokazuju i utjecaje oblikovnih elemenata arhitekture. One su arhitektonske vizije pejzaža i struktura.Površine simuliraju predstavu prostora i umjetničkim pristupom apsorbiraju kvalitetu i iskustvo trodimenzionalnog prostora.Stvarni i imaginarni svijetovi kolaža uvlače nas u našu vlastitu unutrašnjost, budući da smo, dok gledamo ova vizualno precizna ostvarenja namjerno preneseni u zamršeni labirint,imaginarnu urbanu zagonetku, fiktivni arhitektonski kompleks. Matematička logika Petrinih geometrijskih i konstruktivističkih djela ponekad je namjerno razbijena (Dvije pogreške, 1993.). Namjerna pogreška ili lagani nesklad u preciznom poretku dovodi u dvojbu sveukupnost racionalnog. Sitna devijacija putanje mijenja status logične konstrukcije, a slici dodaje dinamiku i u ustrojstvoformalne logike unosi prirodnost te k tome paradoksalno harmoniju. Postavka fine raščlambe u jeziku geometrijskih studija povezana s elementima perceptivne dvosmislenosti, harmonizira cjelokupan opus pridavajući mu osjećaj sugestivne i misteriozne igre. Kolaž Dvije pogreške (1993.) otvara prostor novim nadahnućima. Slobodno parafraziranje tvrdnje po kojoj ubica uvijek biva otkriven akonapravi barem dvije pogreške, odvodi nas u područje književnosti, posebice, detektivskih priča. Spajanje prethodno spomenutih opisa prostornih modaliteta kriminalističke priče (arhitektura, urbanizam, studije izmišljenih mašina itd) s gramatičkom konstrukcijom rečenice (nazivi radova su citati iz književnosti, od kojih većina ima mnogostruke aluzije i na detektivske priče i arhitekturu/urbanizam, poput 'U gradu je živjelo deset miliona ljudi i svatko od njih je mogao biti ubica ili žrtva, 1996.) je sasvim očito. Oni su povezani elementima racionalnosti, logičnih odnosa, kalkulacije i prethodno dogovorenih pravila. Takva podloga za nova područja inspiracije (literatura) dopušta preklapanje tehničkih i biomorfnih kreacija. U zadnjim Petrinim radovima češće nailazimo na ljudsku figuru ili imaginarne biljke. Njihov sraz s asketizmom strogo konstruktivističkih prostornih oblika u kojima su smještene još jednom narušava doktrinu preciznosti, te stvara točku katarze u geometrijski neumoljivom matematičkom prikazu. Predgovor: Marija Hlavajova
"Uzmimo za primjer monokrom. Njegovo je pravilo da ekspandira poput polistirenske pjene. On pokriva platno od ruba do ruba. Iza pojavljivanja svakog novog monokroma ostaje sve manje prostora za one koji nadolaze. U svakom sljedećem monokromu moralo bi biti više sadržaja i razloga za nastanak, naravno, ne gubeći karakter. Ako monokrom, sliku jedne boje, kao što ga je Yves Klein usmjerio prema nebu,usmjerimo prema sebi samom, dobit ćemo monokrom vlastite kose, očiju, kože, a možda i boju glasa ako je ona monokromna. "(1) Nastao kao izraz potrebe za oslobađanjem slikarstva od bilo kakvih drugih primjesa izvan samog slikarskog mišljenja, od svih ideja i značenja koja nisu čisto slikarstvo, monokrom je utjelotvorio ogoljelu vizualnu senzibilnost. Sve to anticipirao je Maljević još početkom stoljeća težeći Čistom djelovanju i apsolutnoj Bespredmetnosti kao konačnim ciljevima suprematizma. (2) Američki hard-edge slikari 50-ih i 60-ih godina (primjerice Ad Reinhardt i Barnett Newman) do krajnosti ističu autonomnu boju kao jedino sredstvo slikarskog govora, samo posebi dovoljno. Slika je tek vizualna činjenica, predmet kojem je odstranjeno svako simbolično značenje, koju ne treba objašnjavati, već jedino doživljavati, osjećati. No, to je danas na kraju 20. stoljeća već odavno usvojena činjenica, dostignuće kojega je besmisleno posebno isticati, a kamoli ponavljati. Da bi u našem vremenu bio relevantan likovni događaj monokrom treba podršku ideje, podlogu umjetničkog koncepta, dodatni razlog nastanka. Iako naznake interesa za monolitnu gradnju slike naziremo u njegovom prethodnom ciklusu - Zvukovima, na prvi pogled vrlo je neobično da se Rončević, izuzetan kolorist, samoograničava na tako minimalističko djelovanje kao što je slika jedne boje  kako sam kaže. Ipak, ovu pojavu treba promatrati u kontekstu sve naglašenije analitičke komponente unutar Igorovog slikarstva posljednjih nekoliko godina. Njegovi ciklusi grupiraju se oko tema kao što su primjerice odnos pozadine i znaka u Tragu ruke, pretapanja dva slikarska sloja različitih karaktera - kolorističkog komponiranja i automatizma, konstrukcije i destrukcije u Zvukovima ili spajanja 'nespojivih' slikarskih tekstura u Strahovima. Svjestan činjenice da slikarstvo nije više dominantan umjetnički medij Rončević time, neodustajući od slikarstva, kao jedinu mogućnost njegovog održavanja na životu, uvodi i konceptualni element. Tako i ovom prilikom istražuje mogućnosti i ograničenja slikarstva unutar jednog unaprijed zadanog i jasno koncipiranog likovnog problema. Ovog puta to je jedna gotovo zaboravljena osobina slikarskog medija - njegova mimetička sposobnost. Rončević si postavlja naizgled neizvediv zadatak. On, naime, krajnje reduciranim sredstvima, jednom bojom nanesenom na platno širokim potezimaš špahtle namjerava predočiti nešto tako složeno kao što je svojevrsni autoportret. Fokusirajući i povećavajući pojedine dijelove vlastitog tijela Rončević pokušava uhvatiti što precizniji ton svojih očiju, kose, puti. Ishod je u tri pokušaja svaki put drugačiji, boje monokroma međusobno se razlikuju. Boja očiju jednom je plavija, drugi puta zelenkastija, dok treći puta dominira sivilo. Kosa, koža, oči, neprekidno se mijenjaju, realna slika čovjeka je iluzija. Postoji samo niz trenutnih slika kojima je moguće tek približno dočarati cjelovitu sliku. No, ovakav rezultat ne govori toliko o ograničenosti slikarskog medija, koliko o neuhvatljivosti čovjeka, o njegovoj promjenjivosti koju je teško oponašati, čak i u tako sitnim detaljima kao i u uzaludnosti takvih
Marijan Molnar umjetnik jednosljednog, organskog, kontinuiranog rasta, rijetkih izlagačkih projekata u kojima problematizira dublja filozofijska, ontološka značenja. Umjetnost kao filozofija, ili umjetnost kao krik upozorenja u socijalnoj magli, univerzalizirala se u pokret u nas poistovjećen s tzv. novom umjetničkom praksom, onom konceptualnog, analitičkog i tautološkog predznaka, kojoj se i Molnar priklonio, slijedeći unutarnji poriv vlastitog mentalnog i osjećajnog sklopa. Misticizam simboličkih konotacija u primarno-funkcionalnoj paradigmi umjetničkih postupaka u prvom redu izbija dugoročnom strategijom zakučastih, slojevitih igara značenja brojeva. Sustav repeticije istovjetnih elemenata, frizno položenih na zidu, zaključuje se brojkom osam, naglašavajući u geometrijskoj progresiji logičan matematički rast gotovo grčke mjernosti značenjski bitno uslojen iracionalnim i ezoterijskim postulatima brojeva. 2+2=4, 4+4=8. Dva je vječna dijalektika jedinstva suprotnosti, u egzistenciji, duhu i svemiru, ambivalentnost na kojoj oduvijek Molnar inzistira. Dva je broj sukoba, prijetnje, boli, trzavice u biću, dioba iz koje sve nastaje. Yin i Yang. Ženski princip. Nestalnost, mijena i fluidnost. Umnožene dvojke u četiri stoje na suprotnom simboličkom temelju: četiri je simbol osjetila, opipljivosti, čvrste materije, tijela. Osam će pak značiti broj kozmičke ravnoteže, a oborena osmica je, znamo, simbol beskonačnosti. Molnar u igri egzistencijalne dvojnosti istražuje odnos stvarnosti i iluzije. Žlica - taj tako običan predmet- za njega će biti simbolom hrane, time i tijela, materije, neslobode u izboru koju nam priroda sebično od praiskona dade .Žlica kao ready-made predmet skriven u kutiji, preslikava se kao bijeli negativ otisak unutar crnilom zamrljanih polja nihilističke, enformelne i action-painting provenijencije, i postaje iluzija stvarne žlice. Stvarnost će postati traganje za erosom kroz glad, kojom je izražena potrebaza zemaljskim užicima. Ujedno, Molnar postavlja pitanje o odnosu originala i kopije, a kopija je otisak, laž, predstava skrivenog kao potisnutog (kazano frojdovskim rječnikom). Kopija je trag stvarnog, odnosno otkrivenog. Predmet se u kutiji može sakriti i otkriti, a živi otkriven kao iluzija otisnut u sustavu oktave.  Centralni motiv, da ne kažem opsesija umjetnikova, jest odnos vječnosti i prolaznosti, odnos života i smrti, ma kako to banalno zvučalo, jer je oduvijek stalno mjesto umjetničkih istraživanja. No, u Molnara smrt je na razini metajezičke supstance anagramno ispisana na drvenim kutijama, i u skraćenom obliku na većini svih dosadašnjih pojedinačnih radova. Stvarnost života i stvarnost smrti odnose se upravo kao dijalektička dvojnost jedinstva suprotnosti, u krajnjoj instanci kao tvrda realnost prema fantazmi umjetnosti. Spoj riječi i slike, izvedene krajnje reduciranim i minimaliziranim sredstvima upućuje na lingvističku varijantu dadaističkog smjerokaza i funkcionira na asocijativnoj raziniauditivnog i vizualnog, vizualnog i taktilnog. Razina osjetila konzumira umjetnost(i), dok Molnarovi radovi asketske suzdržanosti, lišeni standardiziranih ugođajnih naracija, zahtijevaju ozbiljnije promišljanje. Njegove su konstelacije slika oduhovljene grupacije što preispituju međuodnose ruba i središta, u širem smislu pitanje ruba i središta čitanje je periferije i centra u zemljopisno-kulturološkom, hrvatsko/europskom kontekstu. Ili bolje, rub je područje graničnog. Okvir se odnosi prema središtu unutar govora o onome što je unutra i onome što je vani. Oprostorenje u Molnarovoj terminologiji predstavlja postupak izvrtanja unutrašnjosti prema vanjskosti. U izvrtanju središta (srca) pream vani (periferiji, koži) Molnar nalazi smisao kretanja, gotovo egzistencijalnu utjehu i neprijetvornu prigušenu radost.Vrijeme prolazosti i
Mirjana Vodopija je umjetnica koja u svakom svom djelu predstavlja dio prirode. Ona prirodu shvaća kao sveprisutni prostor pun događaja, a događaj je oblik kojega (konačni) promatrač izrezuje iz prostorno-vremenske cjeline svijeta... i nema događaja bez da se oni nekome ne dešavaju i čija konačna perspektiva nije temelj nečije individualnosti. No, umjetnik je taj koji posreduje između događaja i gledatelja. Njegova je individualnost ta koja svoje događaje transformira u nove, i time gledatelju omogućava novi doživljaj, koji opet temelji njegovu individualnost. Tako je crtežima Mirjane Vodopije stvorena nova priroda, novi prostor. O prostoru moramo misliti kao onomu koji je poput etera u kojemu se sve stvari nalaze i poput one snage koja stvarima omogućava da budu povezane. U svakom slučaju, prostor nije uvijek logični niti stvarni postav stvari u kojemu su predmeti razmješteni, nego onaj koji čini da su položaj i odnos stvari mogući. Prostor je uvijek onaj koji prethodi stvarima u njemu, jer sve su stvari iz prostora izrezane. A svi se ovi događaji dešavaju u prostoru, bilo da je on prostor vjetra, jutra ili prosinca, dakle prostor vremena; prostor bića, nekog crtežom stvorenog, ali individualnog bića, dakle prostor unutrašnjosti i okoline; prostor lista, polja ili livade, dakle prostor prirode. Nacrtati prostor vjetra nemoguće je ako se očekuje prostor u dimenzijama koje poznajemo. Međutim, na crtežima Mirjane Vodopije prostor osvaja dubine koje su u stvarnosti nemoguće, predmeti su povezani i razmješteni u fizički alogičnim odnosima, i ne obaziru se na mogućnosti prirode. U njenim su crtežima prostori, svojom dinamikom koja nije pokret nego, ako je slijedimo svojom percepcijom, prostorna dimenzija više nego što poznamo u iskustvu. Vrijeme u kojemu se zbivaju događaji sa crteža za svakog su gledatelja sadašnjost, ali oni zapravo nisu niti prošlo niti buduće vrijeme, oni nisu vrijeme koje teče oko nas. Vrijeme događaja sa crteža Mirjane Vodopije stalno je, jer je vrijeme prirode i njenog prostora, a ono je sveprisutno. Stalnost nikako ne označava statičnost jer je kretanje neosporno. Ali njegova dinamika nije linearno kretanje kakvo poznamo, već je crtežom stvoren prostor poput kibernetičkog, unutar kojega je sa svake točke moguće doći direktno na svaku iduću, kroz sav ostali prostor. Tako stvoreni prostor omogućava nam da ne postavljamo pitanje sile teže, jer mi moramo prostor ovih crteža gledati iz položaja koji također ne poznamo u fizičkom iskustvu. To znači, moramo ih gledati iz pokrenute memorije, vlastite mašte. A mašta, kao što je poznato, ne podliježe gravitaciji. Mašta, misao, jest ta koja u svom kretanju nosi poruku kroz strukturu memorije, koja se pri tome pokazuje i sama kao višedimenzionalna, a i njene su dimenzije izvan fizički mogućih. Poput memorije, i misao stalno mijenja svoju formu, a forma je primarni likovni problem. I ta stalna dinamika stvara rekonfiguraciju vremena i prostora, definira maštu; pa je prema tome dinamika mašte ona koja stvara prirodu. Predgovor: Janka Vukmir, siječanj 1996 citate vidi u M.Marleau Ponty, Fenomenologija percepcije Mirjana Vodopija rođena je 1963. godine u Zagrebu.. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1987. godine u klasi prof. Miroslava Šuteja.