Performance 'Povratak iz nesvjesnog' traje cca 20 minuta. Uz Katu Mijatović sudjeluje Zoran Pavelić, vizualni umjetnik i performer. Kao zvučna podloga iskorištena je pjesma Blue Oyster Cult-a "Don't Fear The Reaper", LP "Agent of Fortune", Columbia (1976). Stanje postava nakon performancea ostaje izloženo još nekoliko dana. predgovor: Kata Mijatović U dvorištu kuće moje bake u Branjini, blizu ulazne kapije, uz zahrđalu žičanu ogradu, koju su s druge strane žice nadvisivali trava i korov, nalazio se stari, uski bunar obrastao mahovinom. Nije bio natkriven, a voda se iz njega vadila limenim vedrom za čiju je ručku bio zavezan dugački konop. Vedro je stajalo na ciglenu podnožju bunara, a slobodni kraj konopa visio je prebačen preko žičane ograde. Uz pomoć konopa vedro se spuštalo u bunar. Najprije bi se čuo mukli udarac o vodenu površinu, zatim pljusak i potom bi se vedro lagano okretalo u vodi sve dok se ne bi napunilo. Ruke bi osjetile otpor i povlačile konop van, a voda iz vedra preljevala bi se po mahovini sudarajući se sa skliskim zelenim zidovima bunara. Na rubu otvora, s unutarnje strane zida, urastao je između cigala grm divlje ruže, čiji su cvijetovi uvijek bili mokri od vode. Kad bi ih okrznulo vedro ili ljudska ruka, moglo se vidjeti bijele cvijetove i zelene nazubljene listove kako se miču u tamnom vodenom zrcalu. Ljeti smo često znali iz bunara izvlačiti vedra puna vode po čijoj su površini plivale latice divljih ruža. curriculum vitae KATA MIJATOVIĆ rođena je 12.6.1956. godine u Branjini. 1981 diplomirala pravo na Pravnom fakultetu u Osijeku. 1993 upisuje studij slikarstva na Accademia di Belle Arti u Firenzi. 1997 diplomirala na ALU u klasi Ðure Sedera. 1998 - 1991. članica neformalne umjetničke grupe "Močvara". SAMOSTALNE IZLOŽBE 1996 - Žudnja, Galerija Otok, Dubrovnik 1997 - Traklov život, Galerija Nova, Zagreb - Radovi na površini, Galerija PM, Zagreb 1998 - Pripreme, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 1999 - Ugljen iz podsvjesti(javni prostor), Galerija SC, Zagreb - Kako je u nesvjesnom..?, Galerija Gradska, Zagreb - U nesvjesnom. Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb SKUPNE IZLOŽBE 1990 - Grupa Močvara, Prostor 5+8, Beli Manastir, Grupa Močvara, Galerija CM, STUC, Osijek 1991 - Grupa Močvara, Knjizara Nova, Osijek 1994 - XIV Biennale Slavonaca, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek  XIV Biennale Slavonaca (izbor), Pechi galerija, Pečuh 1995 - Međunarodna umjetnička radionica Lamparna, Labin 1996 - International Triennial of Painting, Sofija XV Biennale Slavonaca, Gradski muzej, Vinkovci 1997 - Mala zemlja, Klub arhitekata DAZ, Zagreb  Kunst in der Stadt, Frankfurter Hof, Mainz 1998 - Mala zemlja, Council of Europe, Strassbourg  Knjiga i društvo, Zagreb Baranjska umjetnička kolonija, Batina <br />- XVI Biennale Slavonaca, Osijek
LOGO-NATURA Auto-mimeza posthumanizirane Prirode /Operator/snimatelj, digitalni animator: ŠTOKELJ ILI BAUDRILLARDOV SVIJET KOJI SAMOG SEBE AUTOMATSKI ZAPISUJE period turneje: l997 - l999 predgovor: Branko Cerovac: Nedavnu izložbu W.W.ANGER-a (HEADQUARTER/IMPORT-EXPORT-FREIZEIT) pratio je predgovor Billa Grawena s kunsthistorijski kodiranim naslovom:NIJE TO DORUČAK NA TRAVI.Kad bih o projektu BOJANA ŠTOKELJA trebao pisati u dijalogu s Grawenovim naslovom,vlastiti bih tekst naslovio simulacijom pitanja-komentara: NIJE LI? Sukladno mojoj vizuri i interpretaciji "prirodnog" podrijetla Štokeljevih titanskih LOGO-a i OMINA (od omen u religioznom čitanju KNJIGE PRIRODE !) Boš-ovo artističko svjedočenje o intendiranom fenomenu "iza" odnosno &"ispod" ili "nad" svim fenomenima Fraktalne Fysis (Natura naturans/Natura naturata!) subvertira već otrcano uobičajenu,ravnodušnu, dakle do postmodernističke ideokracije etabliranu predrasudu o primatu slike nad bitkom (Virilio/Grawen) te o LOGO-u (marki,natpisu) kao nečemu što kontaminira i degradira pretpostavljene divlje krajolike slobode na puke nositelje IMAGE-a,bez ikakve medijacije ili dovođenja do fundamentalne trans-estetske razine sumnje u Prvobitnu Razliku i rušenja ontološkog statusa "rascjepa" između zacrtane "prve" i "druge" prirode ; između sublimnog LOGOS-a tobožnje Prirode,apstrahirane od Heraklita,Pitagore, "čovjeka", povijesti,kulture,industrije,turizma,od Marxa/Gatesa/Žižeka/Strehovca (dakle,od svekolike TEHNOKULTURE) ... i "s druge strane" - LOGO-a multinacionalki,stranaka,ideologija i pokreta - kao nečeg navodno artificijelnog ,u smislu ekstremnog otpadništva od pretpostavljene "biti prirode", umjetnički izražene biserima PEJZAŽA kao slikarskog,fotografskog ili čak filmskog ŽANRA. ŠTOKELJ vrši artističku agresiju na takvo konceptualno razlikovanje Prirode od Povijesti, forme i logike LOGO-a od forme i logike naturalističko-metafizičke SIGNATURA RERUM. Kibernetički umjetnik razotkriva iza svega isti korijen, izvor, prvi uzrok i program koji jednako važi i za Marxove nepostojeće djevičanske koraljne otoke i za NATO-ve nevidljive avione. Naime,Fraktalna Geometrija Prirode (Krajolika) razara iluziju mehaničkog spoja/montaže dviju tobože nepremostivo izdiferenciranih krajnosti našeg globalnog Krajolika (Priroda/Civilizacija);-a to je matrix što generira sliku stvari koja prijeti slomom i naivnoj prirodoljubivoj/filantropskoj ekološkoj svijesti zadnjih trzaja ovog milenija. (Usp.film MATRIX,l999 i njegov tip cyber-romantike i posthumanizma) Was ist Kunst? Što je uopće Priroda i gdje su Joj granice, rubovi? Logo "Coca-Cole" suši se spržen Štokeljevim digitalnim suncem, sveden na pretpotopni fosilizirani kostur, golem poput planinskog lanca. Od čega je krepao taj planetarni dinosaur, recimo,godine 2999? Dakle,ne radi se o simulaciji komercijalne reklamno-dizajnerske označiteljske igre s jeftinim ciljem nasilnog osvajanja označenog krajolika želje (slobode ?) kao hegelovskog samootuđenog alien-a. Ideje,koji se iz drugobitka nije k sebi vratio kao Pojam već kao degradiran na slijepi image (kao u IMPORT-EXPORT-FREIZEIT W.W.Angera,po Billu Grawenu /vidi Predgovor u katalogu Gal.M.Kraljević,Zgb, l6.2.-9.3.l999./). Štokeljev digitalni restoran nudi nešto drugo: uvid u genezu i evoluciju bitka-kao-slike u isti mah opis, topologiju, animirano kretanje cyber krajolika - generiranog, ponavljam,na temelju samih prirodnih transcendentalnih uvjeta morfogeneze Prirode-kao-Pejzaža.Animirane digitalne slike našeg PUTNIKA OKO SVIJETA nisu ni grafike ni slike ni skulpture niti foto/video radovi,ali svi principi pejzaža kao  samostalnog žanra u njima su zastupljeni i elaborirani, kao i samoprikaz autohtone Prirode, nedirnute ljudskom rukom. Samo nogom objektivnogsvjetskog putnika, sličnog prvim ljudskim šetačima po prašini Mjesečevih kratera iz apolonijske misije s kraja 6O-ih. FRAKTALNA GEOMETRIJA PRIRODE je pritom samo slučajno i sekundarno zarobljena u računalu - kao strojnoj protezi tehnike prirode za koju je svaki pejzaž tehno krajolik. Računalo funkcionira kao generator prirode
Fenestra aperta u Galeriji Miroslav Kraljević četvrta je cjelina u problemskoj niti, nakon Elevacije luka (Požega, Galerija Hajdarović, 1993.), Vrata grada (Zagreb, Prostor proširenih medija, Dom HDLU, 1996.) i Zrcalnih slika za kraj stoljeća (Rovinj, kapela sv.Križa, 1997.). Oslikane ploče, formatirane s referencom na teoriju proporcija i završene polukružnim lukovima, ambijentalizirani su radovi upućeni konkretnom toposu galerije smještene u staklenoj kasno modernističkoj poslovnoj zgradi. Objedinjujući dva različita i međusobno suprotstavljena iskustva, iskustvo suvremene umjetnosti opuštene (i vedre) geste - nastale u preokretu vlastitog slikarskog iskustva i kao mali hommage Ivanu Kožariću - te iskustva kanona klasične umjetnosti u konceptualnom okviru Albertijevog pojma slike kao otvorenog prozora u svijet (harmonije), ovi su radovi u potrazi za istančanom pomirljivom linijom strukturalnih dodira. Reducirajući temu luka na ikonički znak u stanju njegove dovršene unutarnje tenzije (polukružni luk), a plohu slike na monokromnu, ne-ekspresivnu površinu slobodne geste kao, primarno, verifikacije (slikarskog) prisutstva, uspostavljena je istovjetnost pojedinačne slike -predmeta i njenog okvira. Okvir, tj. sam rub slike, preuzeo je ulogu arhicrteža, a oslikana površina - unutarnjeg prostora. Dovršena polukružnim lukom kao svojim rubom, slikarska ploha, monokromna i aikonička, trenutno postaje ikonička, oživljavanjem višeslojnih značenjskih polja u ambivalenciji slikarske površine kao otvora i prodora i kao predmeta. Samostalno ili složena u serijama, diptisima ili triptisima, na bjelini galerijskog zida ambijentalizacijom oživljava prikrivene slojeve sublimiranih povijesnih racionalizacija, otvarajući se poput prozora, bifora ili trifora. Dominantni smjer prema iluziji otvaranja samo je naizgled potenciran vedrinom ceruleum-plave boje, mediteranske i aleksandrijske, koja jednako pokriva sve oslikane površine, jer je pikturalnost površine obilježena (i individualizirana) prije svega raznovrsnošću (neprikazivačke) slikarske geste. U ritmu vremena, ovo konceptualno semiološko slikarstvo (M. Šuvaković) dotaklo je, minimalizacijom, pomirljivo vrijeme (neo)modernističkih manirizama. Nakon zgusnutih zrcalnih slika za kraj stoljeća, neprozirno zlatnih i srebrnih, koje su rovinjsku crkvicu-galeriju sv.Križa re-sakralizirali u svojevrsni unutrašnji hram, plave slike na zidu galerije kao da obilježavaju ambivalentno stanje temporalnog odmorišta. Doista, zadnji dani stoljeća protječu plavo. Razvijajući se iz ranijih okvira vremenovanja toposa(1988.), u projektima-cjelinama povezanim s mjestima složene osobne (i profesionalne) egzistencije, rascjepljene i fragmentirane, opsesivno bavljenje temom luka kao civilizacijskim kodom čija ikonika spaja krajeve i otvara prostor, izrazito je u relaciji s vremenskim lukovima u kome su nastajale pojedine cjeline. Re-konstruiranje unutrašnje dinamike baroknih trijemova (Požega, Galerija Hajdarović), raspoznatljivog znaka posve određenog povijesnog toposa, postaje izvan-vremenovano (pročišćeno različitom stilskom mjerom) i posvojeno u osobni znak. U unutarnjoj tenziji monumentalne uravnoteženosti tek se razabire da luk može nestajati u stranu, da se udvaja, da njegovi nosači nemaju tla, a da prostor ostaje zatvoren. Još je izrazitiji egzistencijalni naboj prisutan u pulsirajućoj i titrajućoj gestualnosti gradbene forme polukružnih portala, ekspresivno ponavljanih u zgusnutim serijama, iscrtavanim ugljenom na beskonačnim svicima papira, u dugom vremenskom slijedu i na različitim mjestima. Izvan-vremenovanje je ovdje dostignuto emancipacijom ikonike polukružnih lukova portala kao gestualnih arhicrteža u opreci s ikonografijom vanvremenskih vrata nebeskog Jeruzalema iz Apokalipse, a simetrično ikonografskoj interpretaciji kamena iz Mondseea Branka Fučića. Njihova ambijentalizacija u sklopu cjeline Vrata grada u Prostoru proširenih medija (Zagreb, Dom HDLU) tako je postala sidrište značenja protoka
PROSTORI INTERPRETACIJE Arbitraran odabir iz liste radova izlaganih tijekom dekade postojanja Galerije Miroslav Kraljević govori i o jednoj lociranoj povijesti na metanivou, ne pokušavajući povezati ove događaje u ikakvu objektivnu pripovijest. Pristup oslobođen interpretacije navodi na ideju o postojanju ideoloških interpretacija povijesti, te vjerojatno i vrste budućih projekcija. Dakle, i kolonijalizacija i imperijalizama koje pretpostavljaju zamišljanje prostora. Postoji realan prostor na koji se interpretacija odnosi, pa manevarski prostor teorije, te naposljetku i onaj zamišljeni. Historiografija je umjetnosti nastala kao literacija[1], pa je većina kasnijih kritičara i prigovorila kreativnim igrama unutar nove znanosti. Tada su grubo rečeno prihvaćeni naputci o znanstvenome pripovijedanju, no nakon nekoga vremena isti se argument samo preobličio, obzirom se za iste događaje pojavio veći broj različitih scenarija. Tako primjerice Hayden White opisuje povijest kao metafikciju[2] i metanaraciju. Slično jedan od metodologa povijesti umjetnosti, David Carrier[3], upućuje na fikcionalnost potrebnu za uvođenje veza među jasnim i razdvojitim elementima poput događaja i događanja na jednostavnoj vremenskoj osi. Njihov je odnos nekakva vrsta kauzalnosti [4] prepoznata za određeno područje struke, koja omogućava razlikovanje pripovijesti od obična kronološka nabrajanja. Ipak, većina prepoznatih odnosa pripada nekome diskursu razjašnjenja. Jedino što je otkriveno... formalna je koherencija povijesnih događanja i njegovih teorija... koje nose svoje ideološke implikacije. (Hayden White). Odnosno, objektivna je povijest nemoguća. [5] Svaka je, naime, selektivna i odabire događaje koji su plauzibilni u odabranome pripovjednome okviru. I naposljetku, svaka postaje slobodna u zamišljanju prostora na koji se prethodno samo projicira. Taktički prostor je potreban kako bi se teorija uspostavila. To je teritorij manevra razjašnjenja. Vremenom će ideologije izići iz toga nužnoga prostora te zaći u fikcionalan, koji teško da odgovara realnome. No, ovaj se neće moći sprovesti, najčešće zbog zakona realnosti. [6] Stoga i nije rijetko da opisi u terminima utjecaja i sljedbenika ispuštaju parametre putovanja podataka kroz prostor. Ipak, pronaći razlike manevarskoga od zamišljenoga prostora teorije ponekad je izrazito teško. Situacija je jasna i na primjeru Galerije Miroslav Kraljević. Svaka ideološka perspektiva kolonijalizira prošlost; asimilirajući, uništavajući ili po-stranjujući prethodno razjašnjenje. Tako su isti događaji umreženi u nove narativne strukture sa drugim udaljenim događajima, preoblikujući teritorij interpretacije. No, oni se i dalje odnose na neki postojeći prostor. Interpretacije mogu segnuti na vrlo udaljene pozicije; od proto-kapitalističke teorije kasna socijalizma do marksističke doktrine. Njeno postojanje spoj je: tradicije spontanih likovnih izložbi u predvorjima poduzeća, dogovora sa predstavnicima tadašnje lokalne uprave koji su svoje odobrenje za građevinsku dozvolu uvjetovali otvaranjem prostora u Upravnoj zgradi INA-Naftaplin-a dostupnih i korisnih građanstvu, postojanja improviziranog izložbenog prostora čuvene Grupe Bijafra na istoj lokaciji te entuzijazma djelatnika INA-Naftaplina... [7] Na zalasku u fikcionalan teritorij gotovo da možemo i osjetiti utvrdu umjetnosti radnika, podrume velike korporacije, mijesto javna okupljanja okolnoga stanovništva. Ali, sva se ta zdanja nalaze van ikakva realna teritorija, emancipirajućći povijest jedne lokacije od nje same. Rad umjetnice Anne Best izdvaja elemente za nove narativne igre u okvirima prošlosti jedne lokacije. Kao i među realnim i fikcionalim teritorijima teorije, nejasna je i granica povijesti i bajke. Obje ovise o sistemu vjerovanja. Ipak, suvremena se povijest rijeđe nalazi
General Reminder, installation view, Zagreb, 1999 predgovor: Geneva Anderson, Katalin Neray, Viktor Misiano, Dora Hegyi prijevod: Branko Franceschi Viktor Misiano Posebna vrijednost 'Općeg podsjetnika' Iza svake izložbe postoji priča. Svaka odluka ima svoju motivaciju, tako i izbornikova. Ideja ove izložbe--duet Sugar i Leiderman - stvoren je pred nekoliko godina u Budimpešti u potpuno privatnom kontekstu. U ugodnom restoranu sjedili smo Janos Sugar, Katalin Neray i ja. Tijekom razgovora osjetio sam da nedostaje Yuri Leiderman. Osjećao sam da bi ga zanimao predmet našeg razgovora te da bi imao što dometnuti. Također sam osjećao da bi se njegova osobnost odlično uklapala u intimnu, povjerljivu i intelektualno napetu atmosferu koju smo nas troje uspostavili. Nadahnut ovim osjećajem odsustva, izjavio sam da bi se Janos i Yuri trebali upoznati, biti u dijalogu i na neki način napraviti zajedničku izložbu. Drugim riječima, ova se izložba nije pojavila kao profesionalni projekt, već kao ljudski čin. Da li je to pogrešno?Da li je to nešto što treba ostati skriveno, neizrečeno? Bez dvojbe, suprotno je generalnom kuratorskom pristupu i priznatim kriterijima profesionalizma umjetničkog sustava. Izložba treba promovirati ime, treba njegovati raspravu te zadovoljiti neke institucionalne strukture. Izbor umjetnika mora učvršćivati izvjesnu formalnu i političku logiku, na primjer - ravnotežu između muških i ženskih sudionika, između međunarodnih i lokalnih umjetnika itd. Koga briga ako sudionici izložbe uživaju biti zajedno, ako uspiju izgraditi prijateljstvo? Očito, danas to nije najvažniji moment i to je tako tužno. Ljudski odnosi i djeljenje osjećaja predstavljaju ogroman i produktivan izvor. Mi smo toga svjesni po zajedničkoj socijalističkoj prošlosti. Mi smo toga svjesni iz zajedničke sadašnjosti. Često sam čuo od umjetnika koji su se vratili sa neke značajne međunarodne izložbe: Iskreno, izložba nije bila nešto naročito, ali upoznao sam jednu osobu! Po mom mišljenju, u svojoj dubini, duo Leiderman-Sugar odnosi se upravo na to. On predstavlja vrijednost pojedinačnog, a ne općeg, posebnog, a ne univerzalnog. On nije o umjetničkom procesu, već o umjetniku. Ili, preciznije, o dva umjetnika, o pokušaju njihova dijaloga, potrazi za zajedničkim točkama njihova rada. Na ovoj izložbi nema ničeg a priori, sve je nepredvidljivo, sve je u nastanku. Zbog toga nema čvrstog stava, jasne poruke koju je jednostavno shvatiti. Moramo razdijeliti ovaj intimni razgovor, moramo ući u njega. Ono što umjetnici od nas očekuju nije samo naše shvaćanje i prepoznavanje, već da s povjerenjem prigrlimo i njih i ovaj proces. Geneva Anderson Kako je dijalog postao trijalog, a svjedok sudionik Sa mog stajališta to je zasluga Janosa Sugara. Otpočelo je onako kako se stvari uvijek događaju--prijateljski zahtjev tijekom telefonskog razgovora. Da li bih pregledala njegovu prepisku sa Y. Leidermanom, iznjela svoje dojmove i da li bih malo oblikovala? Svakako, bio je moj odgovor, pred više od godine dana. Prvi put kad sam pročitala njihovu razmjenu--shvatila sam povlaštenost svoje pozicije. Kao umjetnici koje je povezao kurator, Janos i Yuri bili su u procesu međusobne detekcije pomoću riječi stranog jezika (engleskog op.prev.), a ja sam bila autsajder i sudionik tog po prirodi privatnog dijaloga. Odmah su me se dojmile ideje, stavovi, pitanja, ali istovremeno
Posljednja izložba, instalacija, 1987. - 1999. : 3. - 12.5.1999. U galeriji je postavljena dijagonala tako da spaja dva suprotna kuta prostora. Dijagonala je drvena letva čiji je središnji dio obložen slikarskim platnom u čvrstu, crno obojenu nakupinu konusnog oblika. (drvena letva 800 cm, slikarsko platno, akrilik, lak, žica) 13.-16.5.1999. Na sredini poda galerije postavljeno je četvrtasto slikarsko platno (300 x 300 cm), obojeno u žuto. Tijekom 4 dana autor odjeven u crno nepomično leži usred platna. Na odgovarajuće mjesto postavljen je tekst: "Kada bih nestajao sa ovoga svijeta, volio bih da se to dogodi u prirodi sa puno sunca." Osam metara dugačka drvena dijagonala, tijelo zaglavljeno u galerijskom prostoru, nepomično i nedjelatno - koja spaja dva suprotna galerijska kuta prvi je dio Posljednje izložbe Zorana Pavelića. Njezinu je postavljanju, kao što je danas čest slučaj, kad smo svjedoci i rukopisa s najprivatnijim potkama i porukama, čak i snima, zacijelo kumovao i kakav intiman poticaj, ali da ona nastoji govoriti i o fenomenu posljednje izložbe, posvjedočuje činjenica kako s dijagonale u konusnu obliku visi i ozbiljno je i teško pritišće oko nje omotano ono što stereotipno držimo slikarskom priborom - slikarsko platno, juta, lan, preparirani i nepreparirani, natopljeni crnom bojom i čisti - ono što nazivamo alatom autora plastičkih umjetnosti. Tako kompletiranom dijagonalom Pavelić nastoji objektivirati kreativan zid, zapreku, skramu kako tu za umjetnika tragičnu pojavu - privremenu ili trajna karktera - naziva Ivan Kožarić, stvaralačku krizu s čijom pojavom od samih početaka osviještena djelovanja računa svaki umjetnik, s tim što ga dodatno ugrožava i užasava činjenica da ne zna kad će ona nastupiti - već na samom početku djelovanja, vrlo brzo, kasno, u autorovim poznim godinama... U drugom dijelu Posljednje izložbe Pavelić podastire oprečnu duhovnu podlogu, obrat - tijekom galerijskog radnog vremena u crnom odijelu leži na žutoj kvadratnoj prostirci, pri čemu je posebice znakovit opozit crno, s dijagonale, i žuto, s prostirke. Simbolička značenja crne poznata su, a njezina suprotiva žuta ovdje, među ostalim, transkribira životnost, aktivizam i optimizam, a povijesne reference vode nas i do Maxa Heindela i njegovih spisa The Rosicrucian Cosmo-conception i Cosmogonia, koji se uzimaju za polazišta u tumačenjima opusa Yvesa Kleina, a po kojem zlatna (i sve slične boje, pa i žuta), uz niz alkemijskih konotacija, predstavlja najviši stupanj duhovnosti - stapanja duha i prostora. Posljednoj izložbi koja je, svjestan je toga Pavelić, i ta ga činjenica očito konsternira, u načelu izvjesna, ali, drži on, ne i neumitna, sučeljava se svojim fizisom, praxisom, energijom, čije pričuve impulzivno ćuti u sebi, dakle iskušavanjem egzistencije. Galerijski prostor pokušva impregnirati vlastitim nematerijalnim senzibiliztetom, krizi koja je u perspektivi, koja visi i nad njegovom artističkom sudbinom, sučelit će se afirmacijom, kako bi rekao Yves Klein, svoga "vitalnog tijela", pobuđivanjem zagonetnih i nedokučenih strana svoga bića, manipulirajući tjelesnom snagom i kleinovskom "nematerijalnom energijom", voljnim naporom, nagonom, prijenosom energije tijela, načelom "kolanja krvi" i "principom otvorene rane, kad se krv stalno osjeća", kako kaže Kožarić, transcedirajući i transformirjući sve te zapretene energije u kreativnost. U dualnosti ove izložbe
Životopis glasom i kolačem 17. - 25.4. 1999. Slastičarna, Gundulićeva 5 predgovor: Ana Dević Svakoj priči ionako možemo dodati sretan završetak. Čovjek je životinja koja pripovijeda, jer je on biće koje je osuđeno da započinje, biće koje se mora orijentirati u svijetu, a da ne može biti prisutno na zbiljskom početku kao budni svjedok. Njegova je sudbina da ne može započeti sa samim sobom kao nijemom životinjom koja njuši otvorenost, nego se počinje preuzimati tek u onom trenutku kada mu jezik njega samog dade. Stoga on rupu početka začepljuje pripovijestima te se počinje zapletati među pripovijesti kao biće koje nema svoj početak. Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik Iz svakodnevnih kontakta znamo da je razmjena osobnih iskustava kroz priču nešto nezaobilazno i neobično važno. Pričanjem i prepričavanjem naša se veza i komunikacija sa svijetom potvrđuje, te pri tome zadobija neke nove kvalitete. Pripovjedačeva osobna afirmacija često je zapletena u različite nelagode i sklona izmicanju. Zašto je tome tako? Komunikacija je istovremeno otvoren, vrlo osoban ali i prilično općenit, stereotipima uvjetovan fenomen. Ne postoji sfera naših aktivnosti koju ne bismo mogli podvesti pod taj zajednički nazivnik. Konzumiranje hrane, čitanje knjiga, masovni mediji, zavođenje, proizvodnja, sex, religija - sve su to različiti oblici komunikacijskih činova kojima potvrđujemo vlastitu uvjetovanost u svijetu i individualne pokušaje iskoraka iz jedne strukture u neku drugu. Kada pričamo tada uvijek nekome nešto posredovano predočavamo, te bez obzira razmatramo li formu osobne pripovijesti u kontekstu umjetnosti ili unutar svakodnevnog života, iznova život preplićemo i propitujemo ne/moć jezika i granice osobnog govora. Jezik premošćuje različita područja našeg svakodnevnog života i objedinjuje ih u smislenu cjelinu. Iako jezičnom praksom možemo aktualizirati i objediniti diskontinuiranu zbilju, unutar te prakse otpočinju i nevolje svakog ambicioznijeg autobiografa. Kada teži cjelovitosti i izvornosti autobiografov iskaz suočen je s mnogobrojnim teškoćama i paradoksima. Recentni umjetnički rad Kristine Leko tumačimo kao autobiografiranje drugačije prirode. Život i fikciju autorica u unedogled međusobno nadopunjava, proces je otvoren. U slučaju izmicanja početka nije li prihvatljivo vjerovanje da sretnim završetkom ne završava i proizvodnja priča? Kristina Leko: Recept, audio, hrvatski, 1999. Zovem se Kristina i vjerujem da je udruženi rad na kolačima jako zdrav. Sve svoje probleme pokušala sam rješiti pomoću kolača i tako je, u tvornici kolača, nastao Trokolač, sastavljen od tri kolača, od probranih sastojaka. Rješio je sve moje nedoumice, a recept glasi ovako: Donji sloj kolača je medeni. U prošlosti stari su narodi prinosili precima okrugli medeni kruh, a stari Slaveni zvali su ga - kolač. Kasnije je kolač značio - poklon prijateljima i gostima. Dakle, za donji sloj zamijesite medeno tijesto. Osnovni sastojci: med i pšenično brašno. Dok to radite, osim pčela, sjetite se i svojih prethodnika. Srednji sloj trokolača je hrvatski primorski kukuruzni kolač. Kukuruz ne raste u primorju, a u Europu je došao iz Amerike. Unatoč tome, naši Primorci već dvjesto godina uživaju u svome kukuruznom kolaču. Sastojci: kukuruzno brašno, kvasac, smokve i grožđice. Dok se kolač peče, pomislite što mu je sve prethodilo: otkriće Amerike, onda, od Američana
U biografiji Zdene Kolečkove naveden je podatak da je rođena u Usti nad Labem u Češkoj republici, gdje i danas živi i radi. Taj bi podatak možda bio nevažan za neku drugu osobu, ali Zdena je u svom mjestu življenja pronašla neiscrpni vizualni izvor motiva za svoje slike i fotografije. Taj grad poznajem manje iz osobnog iskustva (jedanput sam bio tamo), a više iz Zdeninih riječi. Danas o njemu imam nekakvu vrlo osobnu predodžbu, nastalu na osnovu nekoliko nevezanih fragmenata: sve što sam vidio su nekoliko ulica, izgled pojedinih kuća, mnoštvo tvornica. Tome dodajem Zdenine fotografije i slike: na njima su prikazani detalji koji čine njezin svakodnevni pogled. Ključni element u svakom sastavljanju privatne topografije predstavlja činjenica da li poznajem nekog od stanovnika mjesta prema kojem usmjeravam pogled. Osobna priča stanovnika je ono bitno što gradi razliku između onoga šo sam vidio i onoga što mi je dodano kao osobni iskaz drugoga. Gradovi imaju svoju povijest i izgled koji je nastajao tokom dužeg vremenskog razdoblja. Povijest i izgled grada rezultat su djelovanja njegovih stanovnika. Ali da li je povijest i izgled grada totalitet nastao samo sabiranjem tih životnih aktivnosti? U kojoj mjeri grad određuje život stanovnike, a stanovnici izgled grada? Gdje nastaje prekidi uzajamnog procesa? Gledanje Zdeninih slika i fotografija otkriva pogled različit od uobičajene hijerarhije vrijednosti gledanja, bazirane na moći i atrakciji. Grad je prikazan u nizu melankoličnih detalja, ponekad fragmentiranih do neprepoznatljivosti. Zabilježeni prizori usmjereni su prema praznim ulicama, napuštenim tvorničkim halama, grafitima na zidovima kuća ili hladnom ambijentu bolnice. Ti svakodnevni detalji lišeni su atrakcije na prvi pogled, nema cjelovite priče. Isticanje fragmenata premješta pogled prema realnosti sitnih događaja. Zaustavljeni prizor smiraja dana na praznoj ulici može u potpunosti izmjeniti svakodnevnu predodžbu tog mjesta, intenzivirati melankoliju. Detalj tvorničkog postrojenja revidira prijašnje znanje o samom objektu: ponuđeni prizor posjeduje bizarnu ljepotu. Sterilni bolnički ambijent je zabilježen u prestrašenom pogledu pacijenta, svjesnog krhkosti vlastitog tijela. Praznina, napuštenost, hladnoća: svi ovi elementi vode pogled prema životu sačinjenom od slučajnosti, neograničenih detalja, prema sitnim usamljenostima. Svi ti detalji, slučajnosti i usamljenosti tvore novi poredak u hijerarhiji životnih emocija. Stoga ne čudi da Zdena sve prikazane fragmente povezuje naslovom SAFE IN THEIR ALABASTER CHAMBERS. Taj naslov je stih iz pjesme Emily Dickinson, pjesnikinje koja je savršeno znala iskazati sve svoje tjeskobe, strahove i melanholične osjećaje živeći intenzivnim unutarnjim životom. Gledanje Zdeninih slika i fotografija odvlači pogled od zastrašujuće površine ekrana, te ravne i ravnodušne površine na kojoj se (navodno) može sve vidjeti i saznati. Daleko od uobičajene hijerarhije pogleda, ponuđeno je gledanje usmjereno prema detalju ovog (ili bilo kojeg drugog) grada, prema slučajnostima i melankoliji. Prema realnom životu, prema stvarnim emocijama. predgovor: Darko Šimičić ZDENA KOLEČKOVA - 1970. rođena u Usti nad Labem, Češka republika 1988 - 1994. Pedagoški fakultet Univerziteta J.E.Purkyne, 1993 - 1996. Akademija za primijenjenu umjetnost, Prag. Živi i radi u Usti nad Labem.