KRATKA POVIJEST Zahvaljujući zanimanju Britanskog savjeta u Zagrebu i Londonu za aktivnom prezentacijom britanske umjetnosti kod nas, koja među njihovim ostalim projektima uključuje i našu višegodišnju suradnju, prihvaćen je moj prijedlog da financiraju rezidenciju nekolicine mladih britanskih umjetnika sa ciljem produkcije izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević. Ideja je direktna posljedica našeg zajedničkog iskustva da je jednostavnije i jeftinije transportirati umjetnike nego umjetnine. Financijski okviri definirali su inicijalni projekt na 3 rezidencije/izložbe, svaka u trajanju od mjesec dana. U tijeku priprema shvatio sam da ovako zamišljeni projekt neće na najbolji način ispuniti naš zajednički cilj uspostavljanja dugoročne, aktivne i obostrano korisne veze hrvatskih i britanskih umjetnika te institucija. Britanski umjetnici iako fizički u Hrvatskoj, boravit će u izoliranoj vremensko-prostornoj kapsuli, koncentrirani na izvedbu samostalne izložbe i bez pravog kontakta sa lokalnom umjetničkom scenom. Kulturna interakcija i razmjena, smisao svih ovakvih projekata, pouzdano se neće dogoditi. Smatrao sam da projekt treba dodatan element koji bi razmjenu potaknuo te predložio da u svaku rezidenciju uključimo hrvatskog umjetnika. Cijeli projekt dobio je potpuno drugačiji, širi smisao. Pružila se prilika da na 3 odvojena slučaja testiramo mogućnost i dosege suradnje umjetnika iz različitih društvenopolitičkih i civilizacijskih sredina, sjeverozapada i jugoistoka Europe. Potencijalno se otvarala mogućnost zanimljivog dijaloga. No, i problemi su bili očiti. Nije bilo nikakve garancije da će suradnja biti plodonosna. “Umjetnički ego” i osjećaj svojevrsne prisile mogli su se pretpostaviti kao trajne zapreke. Postavio se i problem izbora umjetnika te njihovog povezivanja. Ipak, ideja se sviđala svima uključenim u organizaciju projekta. Predložio sam rješenje koje bi umanjilo potencijalno negativne aspekte. Projekt treba biti maksimalno otvoren sukladno poznatoj nepredvidivosti stvaralačke energije. Umjetnicima će biti dano do znanja da se prihvaća rezultat njihove suradnje ma kakav on bio: zajednički rad, dva nepovezana rada ili potpuni nesporazum i nemogućnost izvedbe izložbe. Od objektivnih okvira obvezujući je ostao samo zadani vremenski rok i orijentacija umjetnika ka suvremenom umjetničkom izrazu, sukladno profilu Galerije Miroslav Kraljević. Imao sam sreću da sam pola godine prije planiranog početka projekta upoznao Chrisa Byrna, direktora New Media Scotland - ustanove sa sjedištem u Glasgowu, koji je pristao biti organizator britanskog sudjelovanja i selekcije umjetnika. Sa svoje strane odlučio sam projekt dislocirati iz Zagreba i dati mu šire hrvatsko obilježje. Zainteresirane partnere našao sam u riječkom Multimedijalnom Centru te Multimedijalnom odsjeku Umjetničke Akademije u Splitu. Kako bi projekt bio što intrigantniji predložio sam da umjetnici jedni drugima ostanu potpuno nepoznati do samog susreta. Uz toliko nepoznanica “Blind Date/Susret naslijepo” bio je logičan izbor za ime projekta. Utvrđeni su osnovni principi. Kako bi se što više potakao neizvjesni aspekt cijelog projekta, predložio sam da svatko od partnera primjeni svoje kriterije i metode i izabere svog umjetnika, a tko će surađivati ovisit će o njihovim slobodnim terminima. Osobno sam izabrao umjetnika vezanog za Zagreb. Krajem studenog 2000 utanačen je raspored: Kevin Kelly će tijekom siječnja raditi sa Tanjom Dabo u Rijeci, Smiljana Šafarić će u veljači surađivati s Anne-Marie Copestake u Zagrebu, a Karen Cunningham sa Stefanom Hausom u Splitu u ožujku. Moj stav od samog
RAZDRTA NEBNICA   Brajnovićev art rat “za Harmagedon “, Burne 1972 . godine, pišući predgovor za katalog reprezentativne izložbe “Nadrealizam i hrvatska umjetnost”, Igor Zidić je napisao i slijedeće retke -o kojima ovom prigodom možemo, s odgovarajućom povijesnom distancom, iznova razmisliti : “ ... Napokon, oko godine 1960. zahvaljujući objektima Marčela Brajnovića i Miroslava Šuteja i skulpturama Ivana Kožarića i Vanje Radauša, iz duha je nadrealizma izraslo i tijelo, a pritajeni su se i prikriveni sni mogli jednom opipati. Stvari su -objekti, predmeti, skulpture - izvršni organi nadrealističke pobune, nadrealističkoga Erosa; našem su nadrealizmu konačno narasli zubi ...” (istaknuo: Cerovac, 2000. godine). Autor citiranih redaka o “zubatom” nadrealizmu u Hrvata jedva da je mogao naslutiti da će Marčelu Brajnoviću, osebujnom umjetniku i “veleposlaniku Kraljevstva Božjeg” s proročkim nadimkom Ilijah, potkraj drugog milenija narasti novi artistički zubi, oštriji i opasniji od prijašnjih, vezanih za tradiciju europskog nadrealizma. Sa zastrašujuće radikalnim profetsko - umjetničkim gardom i patosom Brajnović se kao Ilijah odvažio koncipirati i izgraditi vlastiti, u globalnim razmjerima jedinstveni, Gesamtkunstwerk pod općim nazivom izložbe-projekta CORPUS DELICTI ANGLO - AMERICAE (1999 ). Suočivši se u Puli s monumentalnom postavom te izložbe (Galerija “Diana”, 1999.) zapanjeni tim Galerije O. K. riječkog MMC - a Palach nije imao mira dok je 2000. nije prenio i pokazao u svom prostoru. Izložba u Galeriji Miroslav Kraljević, pod Brajnovićevim radnim naslovom RAT ZA HARMAGEDON, umjetniku znači slijedeći korak u razvoju work - in - progress projekta CORPUS DELICTI. Svi eksponati, uključujući i veliki perforirani ostatak američke “leteće tvrđave” , plastički su i simbolički reinterpretirani upravo za postavu u toj zagrebačkoj galeriji. Te neobične “ready - made” relikvije, uokvirene u artistički oblikovane anti - relikvijare, umetnute su u religijski i ideološki neutralni galerijski prostor. Ergo, sve bi kontraverze glede likovne i tekstualne prakse umjetnika trebalo razmatrati u prvom redu kao začudan i intrigantan, ali estetski potpuno legitiman i relevantno artikuliran postupak suvremenog autora - zadržimo li se, naravno, na području estetike, povijesti umjetnosti i likovne kritike. Autor je očevidno solidno upućen u raspoloživi repertoar danih modernističkih i post-modernističkih idioma i praksi, ali ipak se samo izvanjski i aspektualno može komparirati s “retroavantgardističkim” i simulacionističkim praksama tipa IRWIN, NOVI KOLEKTIVIZAM ( u sklopu NSK - države u vremenu ), te s nizom postkonceptualista iz “postkomunističkih” zemalja. A ni u “ kasnokapitalističkim” zemljama Zapada nema ničeg analognog Brajnovi- ćevu ( “JAHAVAHOVU” ? ) Kraljevstvu Božjem, sazdanom od trupla golemog ratnog zrakoplova iz II . svjetskog rata i od nađene i sačuvane pilotske opreme, bremenite vojnom heraldikom i tekstualnim podacima, s kodiranim logotipom i “uputstvima za upotrebu” . To životno djelo, pravi Opus jednog umjetnika na kraju biblijskog “vremena”, u svakom slučaju treba vidjeti. Čitamo iz majstorovih zapisa što je “iz razderane nebnice” palo pred dječaka Marčela: 11. 11. 1944. godine na povratku iz Njemačke američka leteća tvrđava SUPERFORTRESS B - 29, gubeći visinu, prisilno se spustila na jednu njivu u Karojbi kraj Rovinjskog Sela ... Čudom, kao pokrov jedne poljske kućice ostao je do današnjih dana sačuvan dio trupa, zadnjeg
Umjetnička praksa Carl Michael von Hausswolffa intenzivira ideju postojanja drugog, paralelnog svijeta, koji se kroz pukotine objektivirane percepcije može nazrijeti. Taj proces nema za cilj demistifikaciju nepoznatog i (ne)dodirljivog već adiciju novih vrijednosti postojećim strukturama mišljenja, gledanja i videnja, slušanja i čujenja. Oblikovanje potencijala začudnosti, stanovitog ostranenia, osim elementarnog protresanja tvrdih formula prepoznatljivosti nosi u sebi i karakter "mističnog" perceptivnog obrata. Kontrapunkt svakodnevnog, neprimjetnog i samorazumljivog s novom, iznenađujućom oblogom transformira formu i dovodi u pitanje predeterminirani sadržaj. U svojim instalacijama vizualnom preobrazbom objekata i ambijenata jakim i simboličkim kolorističko- svjetlosnim intervencijama Hausswolff stavlja fokus na često zaboravljene i previdene vrijednosti. Fascinacija crvenom bojom prisutna je u velikom broju njegovih projekata. U radu Red Pool u Bangkok-u (1999) svjetlosna instalacija svaku je noć bazen i okolicu bojila u krvavo crveno. Ideja se nadalje razvija u djelu Red Night u Santa Fe-u u Novom Meksiku (1999) gdje je cijelo groblje "natopljeno" crvenom bojom uz pomoć 20000 W intenzivnog crvenog svjetla.  U instalaciji Red Empty : Zagreb, umjetnik intervenira u prostor objekta crvenim svjetlom snage 17.000 W tako da je efekt vidljiv s ulice. Zanimljivo je da se radi o napuštenoj i derutnoj zgradi nekadašnje tvornice Arko, kasnije Badel-a u šubićevoj ulici. Industrijski blok, nekada na periferiji, nalazi se danas u samom centru grada, te predstavlja prostor velikog potencijala. Iako je zgrada Arko zaštićena kao spomenik industrijske arhitekture historicističkog stila, prostor je bez financijskih sredstava i jasne vizije korištenja, prepušten propadanju. Svjetlosnom intervencijom arhitektura objekta stavljena je u fokus, s namjerom izazivanja pažnje i interesa gradana, prije svega slučajnih prolaznika kojima nikakvo objašnjene ili opis ne tumači o čemu se radi.  1. Da li Vaše svjetlosne instalacije kombinacijom svjetla i arhitekture naglašavaju njihove skrivene izražajne vrijednosti?   Nastavljajući se na diskusiju o 'skrivenim vrijednostima' moje zanimanje za njih započelo je s vrijednostima skrivenim unutar apstraktne strukture. Za umjetnika je vrlo jednostavno sakriti se iza termina kao što je 'apstraktno' ukoliko ne želi svojem radu dati politički, društveni ili neki sličan značaj. U dijelu mojeg 'crvenog' opusa kružim oko ovih tema, pokušavajući s monokromom pronaći okvir za izvjesno vrijeme ili prostor kako bih samo istaknuo neki objekt, pronalazeći na njemu mnogo zanimljivih detalja, čime potvrdujem da nema takvog umjetničkog djela koje sadrži samo oblik i boju - uvijek ima nečeg više, zavisno o kontekstu i razini pristupa. činjenica je da izabirem mjesta koja je društvo na ovaj ili onaj način zaboravilo što upravo pokazuje kako se želim bolje pobrinuti za neke stvari - ja sam obilježen mentalitetom 'jednokratne uporabe' koji se pojavio šezdesetih i sedamdesetih i to me smeta...    2. Za Vaše site-specific instalacije često koristite crveno svjetlo. Crvena boja ima jaku simboličku vrijednost koja varira prema različitim društveno-političkim kontekstima. što ona predstavlja Vama?    Kako ja često radim sa zvučnim materijalima pronašao sam odredene frekvencije koje mi se naročito svidaju. Preferiram vrlo niske, bas frekvencije (35-80 Hz) za osnovnu strukturu zvučne instalacije ili koncerta. Za mene ovi bas zvukovi odgovaraju vrlo tamnoj crvenoj boji. To je vrlo topla i brižna boja.
Da li je Kristijan Kožul ovog trenutka naš najradikalniji umjetnik? Njegova djela i izložbe natjerali su publiku i kritiku da preispitaju svoja stajališta o cijelom nizu kategorija kojima prosuđuju meritum nečijeg umjetničkog rada. Počnimo od sviđanja. Za Kožula vrijedi opcija sviđa vam se ili ne, budući se njegov suptilno poigravanje s kičem sukobljava s bilo kojim kodeksom lijepog. Ako disciplina znalca zatomi reakciju na prvi dojam, problem klasifikacije ostaje neizbježan. Kožul je definitivno koncentriran na objekt, i to s intenzitetom kojeg suvremena, a niti moderna lokalna umjetnička praksa nisu zapamtile. Za njega bi se, suprotno ostalima iz njegove umjetničke generacije, lakonski moglo pomisliti da je previše tradicionalan za tako mladog umjetnika. Medutim, Kožulova opsesivna pedanterija i minucioznost izvedbe, a da ne spominjemo pritajenu morbidnost njegovih radova, uznemirujuci su i strani poklonicima tradicionalne umjetnosti. Ne pomaže im niti njegov do krajnosti nategnut osjecaj za mjeru u neumjerenom. Paradoksalno, iz istih razloga uz drugaciji predznak te unatoc ocitoj prevazi koncepta, Kožulova estetika zbunjujuca je i avangardistima. Orgijanje oblicima i materijalima ne uklapa se u suhu uskogrudnost principa avangarde. Uobicajena i konformisticki nikad u pitanje dovodena dioba tradicionalnog i avangardnog u našoj umjetničkoj praksi, konačno je uzdrmana. Može se prigovarati da su planetarni gurui hipertrofiranog kiča, nekoć Jeff Koons, a danas Matthew Barney već uzmutili ustajale vode klišeiziranih podjela, ali treba imati na umu da naša zatvorena sredina uistinu reagira samo na podražaje koji u njoj nastaju.  U realizaciji svojih vizija Kristijan Kožul primjenjuje raznovrsne prefabricirane materijale pomoću kojih postupkom maksimalnog dodavanja reciklira prisvojene objekte. Svilena pozamanterija, suho meso, čipka, kosti, porculan, perle, ogledala, čavli, keramičko cvijeće, perje i žileti transformiraju lubanje, akvarije, nadgrobne fotografije, posude za cvijeće, proteze, visoke štikle, invalidska kolica u fantazmagorične objekte snažne simbolike.  č emu uopće to blještavilo prebujnih formi, novovjeki horror vacui radi kojeg se do zadnje točke i vrška sve ukrasom nadograduje za još jedan, već gotovo nemoguć korak dalje? Koji bi raspamećeni zanatlija izgubio toliko vremena da dovrši objekt svoje vizije?  Kožulov pristup ima ritualni naboj. On proizvodi votivne predmete koji istjeruju zloduhe društvene zbilje. Princip je jednostavan i naizgled naivan. Ako je izvedeni objekt dovoljno funky, problem će nestati. Ako štakama pridodaš glamour disko ogledala, nestaju minska polja, ratovi i žrtve. Da li je itko drugi napravio više? Strašan je duhovni i životni prostor u kojem socijalni angažman sreće dekoraciju, u kojem kritika siromaštva uzima formu kićene ispraznosti objekata izložbe Roga izobilja. Rogovi Kožulove izložbe čvrsto su zatvoreni. Simbol gostoprimstva, sreće, nade i milosrđa nudi nam samo kompaktni, dekorirani oklop svoje vanjštine, mjerljiv jedino s debljinom obraza lokalnih nouveau riche ispod koje nema ni milosrđa, niti socijalne svijesti.  Koliko kićenost može biti groteskna definirano je civilizacijskim kodom pa ova arbitrarna mjera varira od mjesta do mjesta. U Indiji, čije artefakte rogovi dekoracijom prizivaju, možda bi s veseljem prihvatili i pretile žene koje ih na popratnim grafikama pridržavaju pospješujući poplavu plodova i cvijeća. Na grafikama, stiliziranim po art nouveau predlošcima, svi motivi spojeni su u jedinstvenu masu koja se žitko razlijeva podlogom. Tu je najočitije
"Stvar-proces" Marije Tereze Alves je prilika za izgradnju samog sebe - svoje osobnosti, svijesti, sklopa sjećanja. Neurolog Antonio Damasio opisao je mentalnu sliku sebe kao "proces kojim nam ja" dozvoljava da stvorimo ideju po kojoj se stvari i događaji percipiraju iz osobne perspektive". Inspirirana ovom definicijom umjetnica je stvorila izložbu sastavljenu od 11 fotografskih triptiha koji ne tvore nikakvu neposrednu ili ociglednu priču. Naprotiv, gledatelji su potaknuti da se uključe u aktivni dijalog s umjetničinim radom, da pretraže svoja vlastita sjećanja i zapažanja o svijetu kako bi sudjelovali u stvaranju naracije. Ova metoda pridruživanja značenja kroz konvergenciju različitih pogleda, misli i akcije nije nova za Mariu Therezu Alves koja je tijekom 25 godina umjetničke produkcije, pisanja i aktivizma kontinuirano eksperimentirala s oblicima i načinima dokumentiračnja vlastitog života i života svijeta oko nje. "Stvar-proces" vodi njezino trajno istraživanje naina "istinitog pripovijedanja" do teme migracije sa esencijalnim elementima sjećanja, naracije i krajolika.  Migracija je tema koja je intimno vezana s autoričinim vlastitim identitetom osobe i umjetnika. Unuka izvlaštene brazilske seoske sirotinje i dijete radnika imigranata u Sjedinjene države, umjetničina auto-naracija nerazdvojiva je od priče o migracijama. Zajedno sa prekidima, pomacima i transformacijama, migracijsko iskustvo predstavlja bijedan materijal za kreiranje vlastitog identiteta u klasičnom (pozitivističkom ili kartezijanskom) smislu. Umjesto toga, migracija čini mogućim i neophodnim razumijevanje svih auto-konstrukcija kao narativnih procesa u kojima se prepliću mnogi drugi narativni procesi povezani s tijelom, prirodom i Poviješću (ili Državom). Ovdje nema "ja jesam" vec "ja utjelovljujem" i "ja postajem".  Ovaj koncept "stvari-procesa" protivi se uobičajenim naporima auto-dokumentiranja kamerom čija leća ideološki naturalizira primat oka promatrača i tvrdi da služi kao pokretač "činjenice". Kao umjetnica čiji je primarni medij fotografija, Alves je također svjesna povijesnog suučesništva kamere s izolacijom, objektivizacijom i dehumanizacijom onih čiji su identiteti bili smatrani "drugačijima" - žena, siromašnih, ne-Zapadnjaka i "prirode". Njezini triptisi - sastavljeni od fotografija koje je snimila tijekom prošla dva desetljeća - namjerno prkose ovoj tradiciji, jer umjesto pripovijedanja slikama, streme stvaranju naracije kroz, izmedu i usprkos slikama. Ovo znači da njezine slike ne "govore same za sebe" vecć zapravo trebaju "čitača" da bi bile dovršene. Kao moguće naracije, one funkcioniraju poput cestovnih karata do mogućih identiteta, čije se istine promatraču otkrivaju u procesu gledanja, uspoređivanja, prepoznavanja, sjećanja i nepoznavanja.  Alvesičin prijedlog vlastitog identiteta je prirodeno političan. Ovi triptisi zastupaju ideju po kojoj "ja" nije jednoznačno, vec pluralističko, a svako znanje - uključujući i znanje o sebi - oblik je društvenog čina u kojem je svijet objekata (jaconda cvijeća, presušenih rijeka, spomenika, zrakoplova, ptica i zatvora) sastavljen od sudionika zajedničkog svijeta. I mi smo ovdje, znajući i bivajući, nesmiljeno, kroz, između i protiv jedni drugih, u svijetu punom beskonačnih mogućnosti, ukoliko tako odlučimo.   Jen Budney  Ottawa, Kanada  Brazilska umjetnica, spisateljica i borac za ljudska prava, rođena 1961. godine.   - Predstavnica Brazilskih domorodaca pri Komitetu za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima u Ženevi. Alves je Ujedinjenim narodima prva predstavila dokumentaciju o kršenju ljudskih prava domorodaca u Brazilu.  - Predstavnica Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores) za New York od 1981.  -
Nadrealne i proganjajuće, ove su slike poput snova. Pribojavajući se pukog komercijalizma, Carol Lubin-Reiss odabrala je isključivo osobne predmete, one koje su njihovi vlasnici dodirivali ostavljajući na njima otisak svoje individualnosti. Uspješno je združila slike vrtnih ukrasa s domovima njihovih vlasnika koji čine pozadinu ovih jedinstvenih vrtova skulptura.   Namjerno koristeći staru plastičnu dječju kameru, model Diana F, koju je slojevima ljepljive trake dodatno zaštitila od svjetlosti, Carol Lubin-Reiss postiže izoštreno središte slike i nejasno zatamnjene rubove koji ovim fotografijama daju mističnu kvalitetu. Postoji cijena za ovakav način rada. Za korištenje ove kamere svjetlo mora biti upravo onakvo kakvo treba, sunce mora biti u precizno točnom položaju, sjene moraju padati baš kako je potrebno, oblaci moraju pridonositi atmosferi. Ova vrsta fotografije treba dobru mjeru tvrdokorne upornosti i sposobnosti zadržavanja zamišljenog koncepta sve dok nepogrešivo ne kucne pravi trenutak ostvarenja.   Na fotografiji „Route 36, Ohio“ krupan medvjed čini se prijeteći, a istovremeno zbunjen kućom ispred koje se nalazi. Koliko je čekanja bilo potrebno da se uhvate medvjedova sjena, linija u travi s desne strane i svijetla traka prilaznog puta kako konvergiraju udaljenoj kući tako da je njena vizualna težina u ravnoteži s tamnom figurom medvjeda naspram svijetlog neba? Oko umjetnika može dobro zamijetiti važnost brežuljaka u pozadini za kompoziciju, kao i odnos negativnog prostora između tamnog drveća i pozitivnog prostora iza medvjeda, ali fotograf je zarobljen u stvarnosti. Brežuljci su oblik krajolika, drveće fizički objekti. Za razliku od slikara, fotograf ih ne može pomicati po svojoj volji, ne može ih eliminirati ili izmijeniti, već se mora podvrgnuti hirovima prirode. I dok je za razabiranje mogućnosti potrebno oko umjetnika, potrebni su um i srce umjetnika da ih učine vidljivima.  Doista, potreban je intuitivan osjećaj za kompoziciju i ravnotežu kao i osjećaj za humor. Pregledajmo fotografiju „Fort William, škotska“, golemu glavu u obliku slova A koja pripada zlovoljnom i dosađenom lavu, čuvaru kuće sa slično oblikovanim krovom na kojem je tavanski prozor istog oblika. Palcem pokrijte maleno drvo i bijelu liniju udaljene kuće na desnoj strani i vidjet ćete kako su ovoj slici neophodni. Na slici „Beverly Hills, Kalifornija“ razmotrite duhoviti kontrast izmedu dostojanstvenih stupova palače i kozlića za piljenje drva na travnjaku.   Iako je umjetnost vječna, a umjetnik prolazan, stvaratelj izaziva prirodnu znatiželju. Svi se umjetnici svojim radom izlažu prosudbi gledatelja. Oni se razotkrivaju na način koji su sami izabrali u moru osjećajnog bombardmana u kojem svakodnevno plivamo i pomoću alata koji su odabrali. Nije mnogo potrebno da bi se otkrilo kako je Velasquez bio oko, ali kakvo oko, Kathe Kollwitz srce, ali kakvo srce. Ansel Adams i Edward Weston obojica pokazuju ljubav prema prirodi, jednog privlači veliko, ogromne planine i duboke doline, a drugog maleno, poput kamenja na plaži, tragova koje su ostavili nježni valovi.   I ovdje slike također govore o fotografu. Najprije miješaju znatiželju i ljudskost; znatiželju za ukrašene travnjake i ljudskost radi dubokog interesa za motive i potrebe za taj čin. Za vrtne ukrase nema geografskih granica, većinom su standardni, a samo fraktalni dio uređuju ili
- VRIJEME, SADAŠNJE; događaj se odvija u nevidljivom parasvijetu...   - u tihoj drami nejasnog i maglovitog kraja;   - ispred mene - biće; ne može se zaobići, preskočiti, ignorirati.   Jedina mogućnost je proći - kroz.   - s prvim korakom u novi međuprostor, promijenio se i moj horizont; bilo mi je jasno da se aritmičnim i neprirodnim kretanjem (u odnosu na svakodnevicu), mijenja i ritam disanja, a tako i cijeli pogled na „BIĆE“ koje sam odlučio zvati „ONO“   - dok je „ono“ provjeravalo moje psihofizičke i motoričke sposobnosti, ponavljao sam: „Nije mi ništa, nije mi ništa!!!“  - sluteć’da kraj ovog događaja nije ko’početak i da to nije jedna od onih situacija gdje se odgovor krije u prvim rečenicama   - komplicirane;  - unutra sam, a točka gledanja je const. promjenjiva   - zauzevši tih i miran položaj poslije nekoliko nesigurnih koraka, kroz misli su mi proŠli jasni odgovori: „Neće ih biti i nisu konačno istiniti.“   - instinkt je vodio priču, koraci se više nisu brojali, ubrzanje je bilo sve veće i veće, od plastičnog kretanja (koje ostavlja ožiljke) prema elastičnom. Klizio sam kroz silnice, elastično je promijenilo svoje agregatno stanje i dezintegriralo me u „NEŠTO“.   a) elastičnost (istraživanje, postavljanje radikalnih pitanja da bi dobio relativno zanimljive, ali ne i konačne odgovore).   b) pretjerana elastičnost (mogućnost isparenja, postati „BITNO“, ali u nekim drugim kulturama i u nekom drugom događaju).  - u mikrovremenu, ono i neŠto je postalo „JEDNO“ (tema s 3D efektima i akcijom)  - manipulirajući s interaktivnim bićem, prolazeći kroz, dođoh do kraja u tišinu punu razmiŠljanja  a) tišina - kraj   b) razmišljanje - početak   - na kraju početka sam se integrirao, iako su neki mikro dijelovi ostali u „onome“. Tranzicijski teleportiran, ufuran da mi nije ništa, vjerojatno s drukčije organiziranom unutarnjom arhitekturom, nastavih kliziti među prve rečenice neke druge - komplicirane;