Peformans SAME SAME inspiriran je prvim posjetom Johannnesburgu. Umjetnica inscenira otjelovljeno korištenje aplicirane prostetike ( koristeci elemente maske i umjetnih glasnica) kao sredstvo za pregovaranje o granicama dužnosti i putevima kojima se stvara povijest ostavljajuci pojedinca bez mogucnosti pristupa vlastitoj kulturi. Kroz modele javne umjetnosti moj rad personificira predodžbe o razlikama, i to putem infiltriranja glumljenih likova u specificna okruženja. Koristeci vizualne, auralne i socijalne geste kao oznacitelje djelujem , ponekad i parodirajuci, na postojece personalne i socijalne strukture moci. Cijeli proces nije voden niti ogranicen nikakvim specificnim ocekivanjima, a provodi se namjere da se pomire ili ublaže postojeci odnosi Pitanja samo-reprezentacije i reprezentacije drugih problemi su koje me zanimaju i svijest o kojima želim ocuvati, odnosno problematizirati kroz izazove pitanja: gdje je umjetnost zapravo locirana i kome je namijenjena.... (Mara Verna) - - - - - - - - - - - - - - - - Mara Verna od završetka studija umjetnosti u Montrealu 1998, gotovo neprestano putuje stvarajuci radove u sferi public arta i live art dokumenta. Ostvarila je velik broj samostalnih i sudjelovala na mnoštvu grupnih izložbi i festivala u Južnoj Americi, Kanadi, Francuskoj, Njemackoj i Meksiku. Kao predavac gostovala je na University of Cape Town, The South African Centre for Photography, Witwatersrand University, te Concordia University.   Sudjelovala je na brojnim umjetnièkim radionicama i residency programima kao što su: Public Eye (Cape Town), Studio XX (Canada), Groupe Intervention Video (Canada), The Bag Factory (Johannesburg), Les Inclassables (Paris), The Banff Centre for the Arts (Canada).   Kao sudionica festivala Mesto žensk- City of Women ove godine, na Prešernovom trgu u Ljubljani izvela je performans „Whites Waiting“. www.maraverna.com www.hottentotvenus.com Program ostvaren u suradnji s ljubljanskim festivalom Mesto Žensk  www.cityofwomen-a.si
Svijet običnih, nađenih predmeta i zatečenih situacija važan je kontekst realizacije brojnih projekata Nebojše Šerić-Shobe. Lucidne reinterpretacije svakodnevnih objekata sučeljene s umjetnikovom intimom i osobnom poviješću poigravaju se konotacijama, poetsko-političkim potencijalima anonimnog i zatečenog, tek naoko običnog i normalnog. Istraživanje socio-pejzaža svakodnevice zahvaća i različite neformalne interakcije i urbane prakse koje odražavaju dnevnu politiku, ideologiju i ekonomske odnose.   Seriju radova izloženih u Galeriji Kraljević povezuje iskustvo svakodnevne percepcije New Yorka, grada u kojem Shoba živi i radi posljednjih nekoliko godina. Nepretencioznost i lakoća ovih radova svoj karakter i nastanak nesumnjivo uvelike duguju iskustvu kretanja, boravka i lutanja prostorom grada. Čini se da je to iskustvo ponajprije određeno željom probijanja njegove privlačne ovojnice. Pokušaj evokacije modernističke figure flaneura, gradskog šetača ukotvljenog u svakodnevni život ulice koji je prema riječima Waltera Benjamina svojevrsnim „botaničarom asfalta“, u kontekstu suvremenog New Yorka dodatno je opterećen brojnim proturječjima i napetostima. Grad, čiji se identitet formirao oko koncepta ultimativnog kozmopolitskog centra, opterećen je pretenzijama posvuda prisutnog spektakla, konzumerizma, zabave, kontrole, moralne panike. Ključna zadaća koja se nameće suvremenom flaneuru otkrivanje je mentalnih i fizičkih procijepa grada, nehotičnih napuknuća njegovih ponosnih reprezentacija. Vlastitu percepciju tog urbanog prostora Shoba pokušava pretočiti u neku vrstu analitičkih, smisleno-besmislenih osjetilnih formi koje pomoću rubnih i efemernih detalja progovaraju o socijalnom kontekstu grada. Radovi ove izložbe svojevrsni su ready made fragmenti svakodnevice, lišeni svog kontinuiteta i izvornih funkcija. Fotografija „No Time“ prikazuje tako bocu za vodu upotrebljenu kao improvizirani, mobilni pisoar kojem njujorški taksisti pribjegavaju zbog cjelodnevnog ritma posla i problematične infrastrukture .   Dok se negdašnji flaneur slobodno i nesmetano kretao gradom, danas se pričinja da institucije grada svojim mehanizmima kontrole, sve više nadgledaju i limitiraju konzumaciju vremena i slobodu kretanja, strukturirajući vlastitu mrežu pravila. Video Blowing Zen na kojem su sa snimke Times Squera, atraktivne, guste ali i „sterilizirane“ gradske točke izbrisani svi prolaznici posredno evocira nadgledanje urbane dinamike. Svojedobno je upravo spektakularna elektrifikacija njujorškog Times Squera dramatično restrukturiravši urbano gibanje, tok kapitala i zabave, istodobno i strateški očistila tadašnji red light district. Fascinantne svjetleće reklame Blowing Zen videa progutale su mnoštvo, a s njim i individualizam flaneura koji se pokušava izdvojiti iz mase. Samodostatan mehanizam spektakla doslovno postaje jedini, stvarni protagonist grada. Pogled koji nam nudi Shobina vizija ispražnjenog Times Squera balansira između omamljujuće spiritualne idile i prijeteće atmosfere filmova katastrofe.  Kompleksne i konfliktne relacije koje pojedini objekti ili opća mjesta zauzimaju unutar šire simboličke mreže u slučaju Shobinih radova gotovo su uvijek protkane humorom, apsurdom i ironijom. Prisjetimo se primjerice, serija Heroji i Battlefields koje istražuju konfliktnu recepciju povijesnog nasljeđa i detektiraju njihovu apsurdnu spregu s ideologijom i kapitalom. Markirajući mehanizme reinterpretacije povijesti oba se projekta realiziraju u procijepu negdašnjih i aktualnih reprezentacija. Heroji NOB-a u kolektivnom sjećanju opstaju tek kao manje ili više preživjeli tranzicijski brandovi, a aktualizacije povijesnih i recentnih poprišta sukoba memoriju mjesta očitavaju ritmom njihove normalizacije i obnove, prosperitetom nalik impersonalnoj idili razglednica ili anesteziranim šokom medijskh slika. Battlefields, posredno progovaraju i o repozicioniranju mjesta sukoba s brisanog prostora u prostor grada, koji se
Darija Dolanski Majdak posljednjih godina pomoću karakterističnih serijalnih akumulacija pravilnih kvadratića - usustavljenih u okomice i vodoravnice - kreira inačice složenih i nadasve atraktivnih neoplasticističkih slika. I na radovima kojima se predstavlja na izložbi „duboko Ž„ ponovno je stvorena bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna, mreža kvadratića identičnih veličina, ali različitih akromatskih nijansi. Harmonični redovi tonski riješenih kvadratića uzastopna tijeka „kreću“ se okomitim i vodoravnim vrpcama istovjetnih širina koje se izmjenjuju duž cijele površina formata slike, pri čemu se stvara dinamičan i ritmičan pattern snažna optičkog dojma.  Uvijek u relevantnim postignućima samoobnavljajući opus ove slikarice, nastaje rigoroznošću, samoodgovornošću i samorefleksivnošću, poznavanjem i razumijevanjem pojedinih, njoj bliskih problema geometrijskih stilova iz bliže ili dalje povijesti umjetnosti te posebice umjetnosti vlastita vremena, ali nadasve zahvaljujući ženstvenosti, jedinstvenoj ženskoj intuitivnosti i rafinmanu.   Međutim, unatoč rečenoj autoričinoj erudiciji, ovaj se rukopis ne poziva ni na jednu povijesnu kompozicijsku mrežu, niti se ono što se zbiva na slikarskim podlogama sučeljava nekoj od konstruktivističkih dogmi, a ne može se govoriti ni o parodijsko-ironijskoj konstrukciji stilskih prerogativa neoplasticizma. šire gledajući, ovdje se također ne radi ni o obraćanju modernističkom nasljeđu, retorici postmodernističkog revizionizma modernističke estetike, pa ni o poetici revivala neo-geo i drugih neo-konstruktivističkih i neo-konceptualističkih trendova bliske prošlosti. Ovih pet slika jednako tako nije ni simulakrum povijesnih stilova niti geometrijskih struktura nastalih u doba povijesnih avangardi.  Darijin noviji ciklus slika individualniji je, subjektivniji i opušteniji od recentnih ciklusa „Skyline“ i „High Tension“ kojima se posljednjih godina predstavljala zagrebačkoj i riječkoj publici i još emancipiraniji od iskustava konstruktivista, posebice nepolasticista poput Mondriana i van Doesburga, prepoznatljivih mjesta konstruktivističkih demonstriranja racionalističkih pronalaženja forme, „skrivalica“ i serijskih tijekova proračunate povijesne geometrije, u kojoj su svi geometrijski likovi bili izračunati, a slike se doimale kao tiskane a ne naslikane.  Ovdje se ne može govoriti niti o osviještenu ustrajavanju na modernističkom apstraktnom vokabularu uopće. „Geometrija“ je tu upotrijebljena kako bi se njezinim posredovanjem proces mišljenja - u čistim jezičnim jedinicama - učinio transparentnim i kako bi se svjedočio proces jezičke igre u njezinu unutarnjem odvijanju.  O Dariji se stoga može govoriti kao o apstraktnoj slikarici koju zanimaju isključivo odnosi između oblika i boja u likovnom prostoru.  Slikarska mrežna matrica tek je djelomice - i to u početnom stadiju - unaprijed zadana i precizirana; utemeljena je na matematičkoj logici i progresiji. Ženska intuicija ovdje ima golemu ulogu jer autorica zacijelo, barem u većini slučajeva, ne zna unaprijed ishod svoga slikarskog napora, niti svih njegovih mijena i preobrazbi. Darijina je atraktivna struktura, dakle, najvećma proizvod autoričine proizvoljnosti i nadasve ženske intuicije, što je posebice naglašeno i u samom nazivu izložbe „duboko Ž“, čija se referencijalnost - tako iščitavamo ovu izložbu- odnosi na žensku intuitivnost, senzualnost i profinjenost. Naime, samoodgovornost što si ju je Darija svojedobno nametnula sve više popušta i ona je danas sve opuštenija slikarica i kontrolirana i svjesna organizacija površine i geometrijska proračunatost na ovih pet slika popušta pred slikarskom intuicijom, zaigranosti, improvizacijama u samom procesu rada, pri čemu određeni udjel može imati i slučaj.  Velik broj fluktuacija uzavrelih i uzgibanih
Umjetničko stvaralaštvo Gordane Bralić nije poznato širem krugu likovne publike iz jednostavnog razloga što se radi o mladoj autorici koja je apsolvent na Akademiji likovne umjetnosti. Međutim, već su njeni studentski nastupi pokazali da se radi o izuzetnom stvaralačkom potencijalu koji je po svojoj promišljenosti, zrelosti i sustavnom istraživanju problema daleko nadrastao autoričinu mladost. Gordana je svoje likovno stvaralaštvo posvetila sustavnom istraživanju geometrijskog izraza pretežno u akromatskoj gami tonova. Potvrda takvom razmišljanju dakako je i ova dvostruka izložba postavljena u galerijama Miroslav Kraljević i Galeriji 01, koja dokazuje autoričino izuzetno vladanje metijeom, te ambijentalna i konceptualna promišljanja kao svojevrsnu nadgradnju izraza koji je u svojoj osnovi minimalističke provenijencije.   Gordana je prije svega slikarica koja polaže izuzetnu važnost samom idejnom i tehnološkom nastajanju slikanog objekta. U samoj pripremi slikane podloge (grundiranju) pažljivo određuje mjesta kompozicijskih rezova koja označuje ljepljivim trakama. Potom nanosi slojeve bijele boje, a završni čin predstavlja odvajanje traka od podloge. Na taj način kompozicijski rez postaje subjektom slikane površine, te se izdvaja kao kromatska podvarijanta, ali tonski dovoljno različita kako bi jasno označila vertikale ili horizontale koje slikanom fondu nameću određeno ritmičko kretanje. Kompozicija je time završena, te tvori jasnu i zatvorenu, analitički osmišljenu slikarsku cjelinu. Međutim, autorica se ne zadovoljava u potpunosti riješenim slikarskim proizvodom, već slijede razmišljanja o njihovoj nadgradnji. Spajanjem niza samostalnih slika Gordana tvori serije koje postavljene u prostoru čine nenametljiv, profinjen i senzibilan ambijent.   Sukus svog predanog rada na problematici tonskog geometrijskog slikarstva u varijacijama bijele (ne)boje, Gordana je ovim izložbama jasno označila, ali je dokazala i da suvereno vlada osjetljivim područjem prostornog iluzionizma. Lucidno koristeći mnogobrojna iskustva geometrijskog i primarnog slikarstva otvorila je jedan novi likovni problem. Postavljajući serije svojih slika u prostor, ona od naoko jednostavnih kompozicija gradi jedinstveno osmišljeni ambijent. Bez jake akcentualizacije bilo kojeg elementa ovi krajnje izbalansirani ambijenti sastavljeni od bijelih površina isprekidanih diskretnim pravilnim linijama, nameću gotovo redovničku kontemplaciju poput one u Cistercita ili Dominikanaca kojima je jednostavnost prostornih elemenata bila bitnim preduvjetom za postizanjem čistoće duha.  Ambijente Gordane Bralić tvori izvjesni geometrijski iluzionizam koji nastaje multipliciranjem minimalističkih elementa, zadanih kao ishodište i počelo njenih pojedinačnih radova, te otvara neočekivanu treću dimenziju koja nas uvodi u asketski, bestjelesni, lebdeći prostor isključivo duhovnog, duboko kontemplativnog ugođaja.   Mladen Lučić    - - - - - - - - - - - - - - - - - - Bijelo, ambijent, slike uljem na platnu različitih dimenzija izvedene 2004 godine. Broj i veličina slika ovisi o prostoru postava.  - - - - - - - - - - - - - - - - - - Gordana Bralić< rođena je 1980. godine u Zagrebu, Hrvatska. Akademiju Likovnih Umjetnosti, Nastavnički smjer upisala je 1998. godine. Trenutno je apsolvent u klasi prof Ante Rašića.   
Izložba dobitnika Nagrade Radoslav Putar 2003.Izlozba Nike Radić slijedi nakon studijskog boravka Igora Eškinje u New Yorku, gdje je umjetnik boravio kao dobitnik Nagrade Radoslav Putar za 2003.godinu. G-MK, čija je programacija dijelom usmjerena k produkciji i prezentaciji radova mladih umjetnika iz Hrvatske te njihovoj integraciji u medjunarodni umjetnicki kontekst, ima ulogu organizatora i producenta zavrsne samostalne izlozbe pobjednika koja predstavlja i sastavni dio nagrade.G-MK od samog je početka partner Instituta za suvremenu umjetnost u realizaciji završnog dijela ciklusa Nagrade Radoslav Putar.Samostalna izložba nagrađenog umjetnika ujedno svake godine oznacava završetak jednog te upućuje na začetak novog ciklusa nagrade kojom je prošle godine nagrađena Tanja Dabo (2002.)- - - - - - - - - - - - - - - - U svijetu toliko opterećenom zaglušnom bukom sve brže i masovnije razmjene informacija, suvislo komuniciranje postaje sve više otežano. Paradoksalno, trošeći uzalud ogromne količine riječi koje oni kojima su namijenjene uopće ne žele čuti ili ih ne razumiju, zbog toga se u svakodnevnim situacijama rijetko brinemo. Ipak, bar povremeno postajemo svjesni beznadežne nemogućnosti međusobnog komuniciranja i tada se suočavamo s pitanjem gdje je između suptilnih mehanizama nadomještanja stvarnosti, kako i zašto nestalo značenje. Nakon radova na temu jezika koji odumiru, odnosno devijacija jezika kao sistema znakova i kulturnih vrijednosti u kojima se bavila i autoreferencijalnošću, najnoviji radovi Nike Radić su radikalizirane situacije reduciranja uobičajenih komunikacijskih kodova na elementarna piktogramska svojstva. Svođenjem filma na alegorijski automatizam konkretnih, zapravo zaustavljenih slika, potpuno se relativizira razlika između slike i zvuka, dovodeći u pitanje desaussureovsku definiciju značenja kao posrednika između označenoga kao “odsutnog” dijela i označitelja kao prisutnog nosioca značenja. Iako su neuropsihijatrijska istraživanja potvrdila pretpostavke o gledanju kao specifičnom vizualnom jeziku, pitanje zbog čega je isprepletenost slike i riječi, unatoč bezbrojnim varijantama pojavnih oblika, općerazumljiva kulturalna činjenica i dalje je bez odgovora. Montaža kao moderna, konstruktivna aktivna metoda odlikuje se sposobnošću spajanja stvari na različitim osnovama. Ponekad i s namjerom da se ljude šokira i na taj način uvuče u prostor novog shvaćanja. Obrnuto od uobičajenog, postupak montaže poistovjećuje se ovdje s “tišinom”. Analogno Cageovom otkriću novih mogućnosti primjene magnetske vrpce u korištenju muzičke literature kao sirovog materijala, u središtu interesa ne nalazimo gramatičke pojmove koji bi podrazumijevali unaprijed pretpostavljeni smisao slikovnih izraza, nego sliku kao preobrazbu materijalnih znakova. Nastaje drugi jezik zasnovan na citatima, alegorijskim svojstvima kolaža kao ready madea, osebujna jezička igra u kojoj smo suočeni s nemogućnošću jednoznačnog tumačenja, konotativni jezik oslobođen društvenih konvencija, gdje se značenje uspostavlja isključivo na slikovnoj, ne-verbalnoj razini. Umjesto logičnog smislenog slijeda, priče, ili oblikovanja konzistentne, opipljive forme koju je moguće definirati, montažom je u cijelosti “izrezan” tekstualni dio. Različito od prethodnih radova, prostor je transformiran u kontrolirane smjerove kretanja, sveden na koridore omeđene zavjesama. Bez obzira kojim prolazom krenuli, svaki put završavamo pred jednim od četiri monitora na kojima vidimo po jednu žensku ili mušku osobu. One su različite životne dobi, pa ipak povezane u paradigmatsku znakovnu strukturu bezuspješnim nastojanjem da govore: odsustvo bilo kakvih riječi oslobađa čitav prostor za izražavanje emocija.
Prvotno zamišljen i ostvaren kao site specific instalacija, Staklenik je bio smješten u vrt kuće u kojoj je Brajnović stanovao za jednogodišnjeg boravka u Londonu. Imanentno svojoj praksi umjetnik je krenuo od predmeta kao moćnog simbola e da bi, njegovim nagomilavanjem, što će reći iz svojevrsne pozicije arheologa svakodnevnog, nekoga tko će, koliko god je to dio njegova civilizacijskog kruga i naslijeđa, svoj prvi susret s /engleskim/ društvom pokušati interpretirati naivno, postupno otvorio pitanje krize identiteta, istovremeno uzroka i posljedice našeg odnosa prema svijetu. Rabeći ustaljene identifikacijske sheme i konvencije, balansirajući između banalnosti i mnogoznačnosti predodžbi kao što su himna, kralj/kraljica, gentleman, londonska magla, i otuda mogućih povijesnih, političkih i kulturološko-socijalnih konotacija Brajnović stvara poligon za koliko analizu toliko i kritiku i razumijevanje stanja društva pa onda i pojedinca koji se mora zrcaliti u drugom da bi mogao odrediti sebe.   U Staklenik je Brajnović smjestio jeftino nabavljene predmete - knjige, fotografije, lampe, pisaći stroj ili čajnik kupljeni su, baš kako je engleska uvriježena navika, na tržnicama i trgovinama rabljenom robom ili jednostavno nađeni ostavljeni na ulici. Asocijativno se u postupku ostvarenja projekta poigrao još mnogočime. Sam staklenik podsjeća na britansku opsesiju vrtlarstvom, hobbyjem, a dakako i čajnik sa šalicom na neizostavni five o’clock tea. Jednom ustanovljen Staklenik je podsjećao na tradicionalan/tipičan dom engleske srednje klase. Ugođaj familijarnosti i privatnosti postignut je oživljavanjem prostora  upaljena je stolna lampa, sa stare izgrebene ploče čuje se God Save the King. Na zidu staklenika projiciran je crno-bijeli, osam milimetarski film na kojem vidimo kako iz instalirane posude suklja dim - londonska magla prisutna još jedino u svijesti nekoga izvana, ali treba li naglasiti da i domaćin rado manipulira takvom predrasudom. A na ekranu starog televizora pratimo Brajnovićev performans u kojem odjeven kao gentleman, u jutarnjem odijelu iznajmljenom u Lipman &amp; Sonsu i sa štapom iz James Smith &amp; Sons Umbrellas šeće londonskim Bond Streetom i Piccadillyjem.   Takva deskriptivna i narativna strategija kao svojevrsni pokretač kolektivnog sjećanja - područja koja se tiču monarhističkog uređenja /negdašnje/sile, odnosa visoke i srednje klase, stoljećima građenih temelja za prepoznatljiv i uvijek pouzdan brand, trgovinskog raja - uključuje i slojevitiju komunikaciju. A tim će biti kompleksnija kada objekt jednom bude istrgnut iz konteksta koji ga socijalno određuje i izmješten u kondenzirani galerijski prostor, mjesto gdje označeno/predmet postaje subjekt koji manipulira ili jest manipuliran od označitelja i recipijenta/publike. Hibridna množina subjekata zapretenih u zrcalne aparatuse povijesti i mita, modernosti i tradicije, središta i periferije, aproprijacijom se i reprezentacijom odmiče od retorike, kompleksno širi u višeslojne procese isčitavanja drugog/sebe, naših osjećaja, spoznaja, vrijednosti i uvjerenja.  Brajnovićeva je pozicija jasna, on nastoji, premještanjem težišta s povijesnog na aktualno, govoriti o vremenu u kojem je nakon što je društvo/umjetnost ubilo Boga došlo do krize humanosti, njega kao opsesivnog analitičara svjetske dominacije sila zanima što je s demokracijom, kako vratiti vjeru u mogućnost ravnoteže čovjeka i prirode te kako nakon medijskog i tehnološkog zagušenja opet čuti riječ, uspostaviti dijalog. Staklenik zato možemo shvatiti kao angažirano traganje za moralnom osovinom koja, iako u današnjem
Puno, puno vlastitih slika viđenih kroz objektiv kamere imala sam već u trinaestoj. Nikada nisam sasvim neposredno opisom dodirnula to iskustvo. Nisam ni razgovarala s ljudima sličnoga iskustva.  U toj dobi najčešće ne voliš ni većinu svojih fotografija a kamoli tijelo na ekranu i izgovoreni tekst ostavljen sa svim dječjim greškama u prvom čitanju. I dandanas u mojem sjećanju to je biće s ekrana jedno a ja iznutra drugo. Obadvije smo ja.  - Nepodnošljivo.   Najjači osjećaj je velika nelagoda. Strašno snažan i neposredan dokaz koliko se viđenje drugih razlikuje od mojega. Ne mogu reći da nisam voljela svoju sliku na ekranu ali većinom mi je bilo gotovo nepodnošljivo kako su tu sliku - koja je ipak neodvojiva od mene - vidjeli drugi.  Omjeri su drugačiji, pokreti su drugačiji. Na ekranu sam tanja i duža i brža, smješnija, toplija nego što sam željela biti. Istovremeno sam i željela propasti u zemlju i neizmjerno sam uživala.   Možda me najviše u životu uvjetovala ta svjesna želja da preklopim vanjsku i unutarnju sliku. Jer one se potpuno preklapaju samo u trenucima ekstatičke sreće ili neposrednije rečeno - zanos koji mogu doživjeti uvjetovan je preklapnjem.   Željela sam da ova izložba bude drugačija. Nije mi uspjelo.  Nevolja počinje s pogledom. Vanjska i unutarnja slika ne mogu se uskladiti.    Svako odčitavanje umjetničkog djela je simplifikacija njegovog značenja a pozicioniranje umjetnika unutar mreže umjetničkih događanja neizbježno je ukrućivanje.  Umjetnost ovoga trenutka definira se osviještenim postupkom i vitalnom igrom elemenata semiotičke trijade. Sve ostalo je ukras i proizvoljni odabir tehnike, stila, formata - Nepodnošljivo.  Materijal koji prebacujem iz ruke u ruku izaziva mi lagano grčenje u želucu. Pokušavam biti blaga.  - Ovo je sklizavo.   Mali sivo-žućkasti polaroidi u golemim paspartuima, malograđanskim. Da tu smo se složili on želi da izgleda malograđanski.  - Ali ja oduvijek snimam cvijeće.  Znam ja da on oduvijek snima cvijeće i ne pokušavam ga zatvoriti u opori tvrdi ironični stil klasične cb fotografije Ivana Posavca. Polaroidi su statični, spori, jedinstveni. Oni su snažno bilježenje privatnog vremena. Vemena u kojem se otapaju oštre granice odabranih i nametnutih uloga. Tuđih pogleda. Smeta me što su slikoviti, umekšani patinom namjerno iskvarenog postupka. Pokušavam shvatiti razloge  - Suviše je nekontrolirane likovnosti ako mene pitaš.  - Kak’to misliš?  - Sentimentalno je i patetično do neba.  - Da, da, da. Ja jesam sentimentalan i patetičan.  - Nekontrolirano je. Ti cifrasti rubovi. - To je polaroid, ti ne poznaš tehnologiju.  - Možda ali to tako ne ide, ne u tim okvirima, s tim paspartuima. Izložba je predstava s jasnim konceptom.  šesta zapovijed kustoska glasi da predgovor izložbi mora biti afirmativan. Ne znam je li ova izložba grijeh.    - Bože kak’mi je bilo neugodno. -i ponovno ga oblije rumenilo.  Torbe i fotoaparati, stativi preko leđa, ubrzani dah od napora i uzbuđenja...Sumnjam da itko tko gleda Posavčeve oštre beskompromisne klasične cb fotografije može zamisliti kako to izgleda kada se on zastidi kao dijete. Gotovo bez vidljivog razloga zacrveni se do samog tjemena kose.  Ali ostaje na nogama. Otvara se
Stvarajući ciklus radova kojima se predstavlja na ovoj izložbi, Tomislav Buntak krenuo je od intimnih crteža iz bilježnica, nastalih unazad pet-šest godina, i iznašao način kako da ideje iz tih crtarija prenese na medijski sličan, ali za galerijsko predstavljanje atraktivniji način. Prvi put u slikarskoj karijeri Buntak, autor diskretne intimističke i poetske vokacije, odan umjetnosti koja nastaje u kontemplaciji i meditaciji, očitujući visok stupanj autorske svijesti o samosvojnosti i transparentnosti crteža kao medija i, akrilnim olovkama - zlatnom i srebrnom - crta na grundiranu platnu. Uživa u manualnosti vlastita rada, a crtež, kao elementarni trag ruke, ovdje je zadobio status autonomna i dovršena umjetničkog rezultata, bez ikakva lingvističkog "prekršaja", osnova je njegove morfologije. To mu - formalno gledano - otvara mogućnost da obogati i usložnjava narativne strukture i kompozicije, osjeti specifičnost nove teksture te da se, ulazeći u obilje detalja, što mu je, dok je slikao na platnu, bilo teže postizati, bolje ostvari kao akribičan, sugestivan, tankoćutan i nadasve narativan crtač.   Crteži ostvareni u zlatnoj i srebrnoj boji, uravnotežujući se, stvaraju zanimljivu kompoziciju profinjenih, imaginarnih, pastoralnih krajolika, prepunih poetske vizije, bogatih narativnih struktura i naglašena alegorijskog podteksta. Zlatnom bojom slikar znalački ostvaruje žive stvorove, ljude, životinje i biljke, pa i neke alatke kojima se služe ljudi, a srebrnom sve ostalo, pri čemu se stvara dinamičan, ali skladan odnos tih dviju boja. Samo s dvjema bojama Buntak ostvaruje i prostornost slike. Toplija zlatna nameće se i stvara prednji plan slike, a hladnijom srebrnom slikar postiže dubinu i uopće tzv. drugi plan kompozicije, povučen u daljinu i dubinu, pri čemu je posebice atraktivno impostiran motiv šume, krošanja i grana. Voluminozni oblaci, također česta pojava stražnjeg plana slike, omogućavaju brojne inačice i varijacije pejzaža.   Na motivskoj ravni zlatna boja metaforički apostrofira nazočnost, u izmaštanim, idealiziranim, fantastičnim i arkadijskim prostorima, okupanim svjetlom, "zlatnih ljudi", inicijalne skupine od po tri izdužena i naga aktanta, bizarne voluminoznosti, hipertrofiranih, dugačkih nogu, koje simboliziraju njihovu sklonost kretanju, svladavanju golemih udaljenosti. Oni su zamašnjaci i akceleratori Buntakove čvrste, transparentne i nadasve zanimljive priče i omogućuju njegov pokušaj odašiljanja poruke. U ruci drže štap, metaforu putovanja, koji u slučaju pogibelji ili opasnosti može poslužiti i za obranu. štapom se onome koji negdje zapne može pomoći ponovno osoviti se na noge i nastaviti put. često puta i ljudske izduljene sjene markiraju pokret i značenje kinetičnosti za Buntakovu priču/poruku.   "Zlatna trojka" često je predstavljena na vrhu hridi, planinske vrleti ili brda, a s vrhova se kao na dlanu obaseže veličina svekolikog prostora, ostatak svijeta u nizinama, rasut u enklavama. Budući da ga sagledava iz šireg rakursa, trojka može bolje razumjeti svijet u nizinama i gudurama, koji - tako usitnjen, zatvoren i izoliran - nema svijest o sebi kao cjelini. Zbog smanjene komunikacije (uzrokovane ksenofobijom, kompeticijom, konkurencijom, konfrotacijom, kontestacijom?) i otežana protoka informacija, postojanje drugih enklava možda se tek naslućuje. Ti se proplanci mogu iščitavati i kao Olimpi, brda najbliža Bogu, istini, čime kao da je na osebujan način reinterpretirana kršćanska predaja o tri mudraca.   Enklave napučuju odreda nagi mladi, naočiti, ljupki i