29/10/2006.
Estetika katastrofe
Prije točno 250 godina, 1755. Lisabonski zemljotres uvelike je promijenio usmjerenost društvene misli i umjetničkih ostvarenja osamnaestog stoljeća. Više od 40 posto površine Portugala stradalih ove godine u šumskim požarima ostalo je bez vidljivog komentara, a niti nedavna katastrofa New Orleansa, nije, za sada, ni na koji način utjecala na smjer promišljanja svijeta. Zašto?
Prirodne katastrofe nisu bile niti tada, a kamoli danas ništa neuobičajeno. Ono što se promijenilo, a u jednoj od inkarnacija/varijacija postalo zaštitnim znakom postmoderne jest definicija katastrofe same. Umjesto predstavljanja samo kao neuobičajenog, jedinstvenog, neočekivanog događaja koji predstavlja lom u povijesnom tijeku stvari, u dvadesetom stoljeću ljudsko iskustvo prepuno je šokova, sukobljavanja, kriza i opasnosti. Osim toga, izloženi smo i medijskom praćenju takvih događaja, gotovo nezamislivom do prije samo stotinjak godina. Permanentno medijsko ponavljanje i fokusiranje na nesreće, međutim banalizira, marginalizira i trivijalizira magnitudu događaja. Brojnost katastrofa (od ratova i sukoba, preko industrijskih i prometnih do prirodnih) uvelike je povisila i naš prag tolerancije, te danas smatramo katastrofu sastavnim dijelom života.
Ova izložba, fokusirajući se na pojedinačna požarišta na Jadranu doprinos je drugačijoj, osobnoj percepciji kataklizmičkog događaja. Ciklus fotografija obraća se ne samo estetskom već i emotivnom u promatraču, upozoravajući na iznimnu krhkost prirodnog poretka, a posljedično i čovjeka samog. Jer sa svakom velikom prirodnom kataklizmom nešto umire, podsjećajući nas i na vlastitu smrtnost. U ravni mišljenja nagon smrti djeluje tako što prekida veze i proces simbolizacije; odbacivanje stvarnosti uvijek je u službi cijepanja Ja, a najočitije je kroz protjecanje vremena. Vrijeme je nostalgično, a fotografije aktivno podstiču nostalgiju. Fotografija je elegična umjetnost, umjetnost (su)mraka. Sve fotografije su memento mori, jer zaustavljaju trenutak. Odsijecanjem trenutka i njegovim zamrzavanjem fotografije svjedoče o neumoljivom topljenju vremena. U tome zaustavljanju utkane su i čežnja za preosjetljivošću, za okončanjem prodiranja ispod površine, za iskupljenjem i slavljenjem života. Svi ti elementi izvorno erotskog, životnog osjećaja prisutni su i ovdje kroz ‘vremensko putovanje’ iz godine u godinu na isto mjesto, i provjeravanje/memoriranje pravog, prirodnog napretka - od trenutka smirenja, neposredno nakon požara, kada se još može prepoznati ono prošlo, izgubljeno prema budućem uspostavljanju punoće, od istih elemenata, ali drugačije posloženih, prekinutog, naizgled paradoksalno rezultatom ljudskog „napretka“ - turizmom. Ljudi su, usprkos svemu, fascinirani smrću i nesrećama. Najjednostavniji je primjer za to masa koja se gotovo niotkuda skupi oko mjesta bilo kakve nesreće. Ta fascinacija posljednjih je desetljeća ušla i u sferu turizma. Mjesta smrti privlače milijune turista svake godine: Auschwitz-Birkenau, Oklahoma City, Somma, muzej aparthejda u Johannesburgu. Mjesta industrijskih nesreća, poput Bophala ili Černobila, tek zauzimaju svoje mjesto u razvijajućoj industriji medijskog spektakla. Bez obzira nazvali ga „dark tourism“(Lennon i Foley), „thanatourism“(Seaton), ili „black spots“(Rojek), ne samo da se radi o sve lukrativnijoj djelatnosti, već i o fenomenu povezanom s narastajućom estetizacijom u medijskom bilježenju događaja, ali i praksi prenošenja diskursa holokausta na sve suvremene katastrofe -od epistemoloških i estetskih pristupa, do ideja o ulozi medija kod sličnih događaja -čime postaje imaginarij kao „konstruirani krajobraz kolektivnih aspiracija“. (Appadurai)
Paul Virilio je 2002. predložio osnivanje Musee des accidents,
29/10/2006.
Rad Olje Stipanović serija je fotografija naslovljena DNEVNIK KOŽE/ SKIN DIARY - digitalna kronika koja dokumentira ogrebotine, ožiljke, modrice I slučajne povrede na autoričinoj koži, nastale tijekom 2 godine, te uzrokovane novim cipelama, ubodima komaraca, rukovanjem spravama ili sudaranjem o pokućstvo. Serija ima intenzivnu, kontinuiranu narativnu nit kao strukturu. To je dokumentacijska arhiva od 400 elemenata.
Kada se radovi prezentirju kao samostalni otisci velikog formata, ovi makro planovi detalja posebno su delikatni, nježni, a posjeduju I fetišistički prizvuk. Ožiljci I ogrebotine su čitljivi poput znakova, transformiraju se u piktograme, dok digitalni mediji omogućavaju posebnu bliskost koži. Prateći I dokumentirajući na ovakav način, površina kože definirana je kao multifunkcionalna komunikacijska površina, koja generira I bilježi iskustva - informacije I tvari.
S druge strane, efemerna instalacije Eveline Feldmann sastavljena je od vrečica čaja, kao metafore izumirućeg socijalnog rituala, ali I kao testament vremena provedenog sa prijateljima. Oblikovana je kao krhki zaklon koji samo uvjetno nudi zaštitu. Eveline sakuplja prazne vrečice čaja, rastavlja ih, suši njihov transparentan papir, glača ga, te „kroji“svoje instalacije. Instalacija je velikih dimenzija I sastoji se od brojnih poluprozirnih papirića obojanih čajem. Ova lagana I nježna opna nalik je koži, te reagira na protok zraka u prostoriji. Istovremeno fizičkog I simboličkog karaktera, nudeći zaklon naglašava našu krhkost I ranjivost.
Projekt koji se realizira zajedničkom izložbom dvaju autorica nastao je na temelju predmeta njihova interesa koji uključuje označavanje, jezik, komunikaciju, te interes za (ljudsku) kožu, posebno njezinu površinu kao mjesto upisivanja. Jer koža je naša posljednja granica, polje kontakta sa vanjskim svijetom. Različitost koja se manifestira kožom (rasa, dob, otisci prsta) definira naš identitet. Dok su tetovaže, piercing, make up, plastične operacije… jednako tako načini izdvajanja, individualizacije i transformacije. Ono što ujedinjuje ova 2 pristupa je ideja kože kao polja istraživanja za širok raspon fizičkih i metaforičkih mogućnosti.
Branka Benčić - - - - - - - - - - - - - - - -
Eveline Feldmann rođena je u Bernu, švicarska. Arhitektinsku diplomu stekla je pri Atelier 5, Architekten und Planer, a poslijediplomski studij suvremene umjetnosti pri školi za dizajn u Bernu. Izlagala je na brojnim izložbama u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. U New Yorku živi od 1999. godine.
Olja Stipanović rođena je u Puli, Hrvatska, gdje je u školi za primjenjenu umjetnost i dizajn i započela svoje umjetničko obrazovanje. Od 1992. godine živi u New Yorku. 1998. godine diplomirala je slikastvo (BFA) na njujorškoj Parsons School of Art - Fine arts Department, gdje je 2000. g. i magistrirala (MFA). Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj.
29/10/2006.
Između Maljeviča i Revolucije _ pomaknuta stvarnost _ tražim crni kvadrat _ ironija povijesti _ nalazim nostalgično utopijsku sliku jedne demonstracije _ fluidni međuprostori _ kamerama hvatam kontrapunkte _ lijepo / spiritualno _ apsurdno / bizarno _ želim dobiti perspektivu iznutra _ uokolo šeću postkomunistički subjekti _ ubrzanje _ klaustrofobija _ Lenjin me grli _ iskustvo znači umjetnost _ arhetipski sklop poznatog i neproživljenog _ osvajanje prostora _ sreća _ čuđenje kao trajno stanje _ realnost je inscenirana
Ana Bilankov
- - - - - - - - - - - - - - - - -
Moskovski Fragmenti
„ubrzo sam shvatila da su moje predodžbe doista bile predodžbe iz slikovnica, filmova, priča i da je Moskva danas nešto sasvim drugo. I da zapravo nemaš pojma o toj hiper-kompleksnoj i ogromno kulturi i povijesti. I onda počmeš skupljati polako, pa sve brže puzzle i slagati ih, a da ne možeš složiti cijelu sliku, jer puzzle svaki dan mijenjaju konstelaciju“ (*)
Bez poznavanja stvarnog konteksta, povijesti, političke i umjetničke situacije u današnjoj Rusiji, odnosno Moskvi, teško se uhvatiti u koštac s radovima, ili čitavom izložbom, koji se upravo na navedene momente izravno referiraju. Potrebno je, dakle, unaprijed priznati kako se komponiranje kulturološke slagalice iz ponuđenog materijala (dakle, iz druge ruke), iako izazovno, ne bi smjelo usmjeravati prema pronalaženju neke uhvatljive metafore jedne u svakom smislu daleke, drugačije sredine. „Moskovski fragmenti“ Ane Bilankov, uostalom, publici takvu vrstu sažimanja ni ne nameću - oni su naprosto „fragmenti“: nekoliko puzzli, čiji utori međusobno na prvi pogled ne odgovaraju, izvučenih iz velike kutije sa slagalicom šarenog urbanog i kulturnog kompleksa zvanog Moskva. Jednom uronjena u taj i takav kompleks, Ana Bilankov fokusira se na njegove rubne isječke, scene koje bi u nekom drugom slučaju bile izbrisane, jer su možda i potpuno nevažne u kontekstu cjeline.
Nakon svog višemjesečnog boravka u Moskvi umjetnica nas ostavlja pred dokumentima njenog vlastitog, nedovršenog traženja istih onih motiva čije bismo ostatke (kao također „postkomunistički“ subjekti, samo iz drugog konteksta) tako rado željeli vidjeti u postsocijalističkoj Rusiji. što je s Utopijama? Gdje su mase ljudi na trgovima? Čemu se nadaju? Razmišljaju li o budućnosti? Parodiraju li vlastitu prošlost ili je pak i ona sama bila puka predstava u kojoj je totalitarizam bio samo izlika za ulično kazalištarenje? Stvarnost je inscenirana, umjetna, te ju se kao takvu može kupiti. Za 200 rublja! U potrazi za autentičnom Moskvom, njezinom sadašnjošću, možda treba postati sjena unutar nasumce odabranog kolektiva, ponavljati postupke njegovih članova kako bi se razumjeli i eventualno prisvojili obrasci njihove životne, kulturne, političke i svjetonazorne prakse. Istraživači to zovu „shadowing“. Sudeći prema fotografijama izloženim u okviru istoimene serije, potencijalni budući član zajednice teško bi se, međutim, snašao u toj masi džepova, jakni i ovratnika koji naočigled besciljno i kaotično paradiraju neimenovanim pločnikom. Sociološki shadowing, lišen svoje učinkovitosti, postaje estetski shadowing, obična igra sjena na fotografijama.
Slično je i s videom „Bez naziva“, očito snimljenim na Crvenom trgu. U daljini vidimo ljude sa zastavama, „postkomunističke subjekte“ ili možda „kritičnu masu“ u klišejiziranom obličju.
29/10/2006.
Festival vizualnih i audio medija/Momjan
Prezentacija Festivala 2004.
Visura aperta 04 održana u kolovozu 2004 u Momjanu započela je slikarskom izložbom Hrvoja Mitrova Principi. Mitrov istražuje jezik slikarskog medija ujedinjujući aplikacije, sobo-slikarski otisak koji nastaje kroz kretanje valjka i slikarski potez unutar pravokutno izduženih i pročišćenih slikarskih kompozicija. Principi nisu toliko upadljivi i na prvi poged čitljivi kao oni s prošlogodišnje izložbe Momiano 03 Viktora Daldona u kojima autor osim slikarskih koristi i druge materijale, zadire u sferu drugih medija - grafita, knjiga, poruka i znakova s kutija upotrebnih predmeta , no svojim suptilnijim slikarskim senzibilitetom i Mitrov nam ukazuje na proširene mogućnosti slikarstva.
Fotografija je na momjanskom festivalu zastupljena ponajviše u radovima mlade zagrebačke umjetnice Maje Rožman koja fotografiju koristi kao jedan od medija unutar svoje medijski višejezične kolekcije uspomena. Memory Keepers je niz kutija koje autorica postavlja na zid poput slika ili fotografija. Kroz staklenu površinu pregledavamo sadržaj kutija kojim dominiraju fotografije s portretima njenih prijatelja. Svakog od njih odvaja u zasebnu kutiju uspomena, punu različitih sitnica, pisama, voznih karata, poruka i sl.
U svim radovima nastalim u Momjanu ponovo koristi fotografiju prisutnu na eksperimentalan način i u autoričinom filmu „Two in the bush“prikazanom u sklopu festivalskog programa koji kao i eksperimentalni film Ane šerić „Target“revitalizira celuloidne trake podvrgnuvši ih različitim likovnim tretmanima, nakon čega ponovo dobivaju pokretni filmski oblik. Upotreba scratch tehnike krakteristična je i za dijapozitive s fragmentina momjanskih prizora, koji su nakon intervencije, bili spremni za ponovno vraćanje u kontekst - projekciju u momjanskom eksterijeru. Prikazivački koncept momjanskog festivala čije su projekcije i instalacije vezane uz otvorene prostore, napuštene ruševne kuće i ulice naglo je u završnom izložbenom dijelu promijenio još jedan vanjski, prirodni faktor - kiša, te su dija projekcije rađene za vanjski zid momjanske kamene kuće, premještene na ogledalo u toilette. Taj mali mračni prostor i dvostruka projekcija nastala upotrebom ogledala iznenada su promjenile karakter i doživljaj rada.
Ana Šerić predstavila se dislokacijom urbanog zagrebačkog sadržaja pod nazivom „Urbanism“koji se sastoji od dinamičnog video zapisa i i statičnog dijapozitiva s motivom prometnog znaka-zebre. Video zapis s tramvajske stanice na koju stižu putnici djeluje začudno prebacivanjem u momjanski ambijent kojim se još jednom podsjeća da se doživljaj događaja i predmeta mijenja obzirom na kontekst. Na festivalu je prikazan i rad Ane šerić „Zagreb kak imam te rad „. Video zapis s tržnice koji kroz autoreferencijalne probleme video medija istražuje odnos fotografije i videa, statičnog i pokretnog , gdje se stop frame tehnikom naglašava autonomnost jednog medija unutar drugog.
Ana Hušman poznata momjanskoj publici kroz nagrađeni video rad „Kuća „, koji je dobio nagradu za najbolji rad prikazan na festivalu, predstavila se video radom „Meršpajz“kojeg karakzerizira krupni plan i vizualno upečatljiv jezik stop frame animacije. Audio zapis u off-u prati krupne kadrove pripreme jela uz osnovna pravila o kućnom bontonu domaćice. U video radu koji je nastao u Laboratorio Momiano 04 „Comunita“bavi se kao i u ranijem radu „Kuća“vremenskim i prostornim preobrazbama arhitektonskog prosora. Video koristi različite elemente fotografije, legende i
29/10/2006.
Izložba i publikacija ‘Planeti neograničenih mogućnosti’ predstavlja novi projekt Plamena Dejanoffa u Velikom Tarnovu u Bugarskoj kroz niz arhitekstonskih prijedloga za uređenje umjetničkog centra- kuće MUMOK.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Projekt je u svojoj polazišnoj ideji vrlo jednostavan, kristalno jasan, precizan i marketinški domišljen, kao uostalom i svi dosadašnji projekti ovog umjetnika koji se do sada poigravao velikim korporacijama i manipulirajući njihovom željom za samopromocijom. Dejanoff, se ovoga puta, još jednom kao umjetnik/ menadžer, poigrava odnosima zapadnoeuropskog kapitala i kulturne moći manipulirajući ostacima tendencija kulturnih hegemonija i neokolonizatorskih kulturnih težnji. Umjetnik je naime 1990-ih godina po povoljnoj cijeni kupio sedam nevelikih kuća u zaštićenoj, povijesnoj jezgri pitoreskne, srednjovjekovne bugarske prijestolnice- Velikom Tarnovu. Radi se o tipičnoj lokalnoj gradnji vernakularne, stambene arhitekture: kućama jednostavnog plana, relativno malih dimenzija, koje u svojem donjem dijelu obično imaju predviđenu komercijalnu djelatnost, a u gornjem stanovanje. Tijekom nekoliko sljedećih godina Dejanoff planira u suradnji s različitim (naravno, poznatim i etabliranim) europskim arhitektima obnoviti i redizajnirati postojeće objekte. Za svaku pojedinu kuću umjetnik uspostavlja suradnju s prestižnim (zapadno)europskim umjetničkim institucijama, koje će na taj način u srcu Balkana (dakle, na području između Rumunjske, Jugoslavije, Makedonije, Grčke i Turske) dobiti svoje depandanse. No, što zapravo pretpostavlja osnivanje takvog jednog atraktivnog punkta za suvremenu umjetnost u malom bugarskom gradu? Danas neupućen znatiželjnik na propagandnim turističkim Internet portalima Bugarske redovito nailazi na nekoliko potencijalno zanimljivih gradova, kao što su primjerice Sofija, Plovdiv, Melnik, Sandanski, Varna i dr. Negdje tu, ali ne u prvim redovima, je i Veliko Tarnovo: jedan od najstarijih bugarskih gradova, srednjovjekovna prijestolnica koju pokušavaju danas kao turistički poželjnu destinaciju brendirati sloganom „Gdje budućnost susreće prošlost „.
Za pretpostaviti je međutim, da će takav susret Tarnovo u punom smislu zaživjeti tek nakon završetka projekta ovog ambicioznog umjetnika bugarskog porijeka s austrijskom adresom, odnosno nakon višegodišnje izgradnje umjetničkih mikro centara koje će projekt inicirati.. Naravno, upravo ovakav dugoročan projekt ostavlja Dejanoffu paralelno dovoljno vremena za kontinuiranu promociju: izgradnja i inauguracija svakog pojedinog objekta bit će, dakako, praćena pažljivom marketinškom strategijom, koja će u konačnici zasigurno privući i nove partnere u budućnosti. Hipotetički, takvo bi se ulančavanje moglo protezati u beskraj, jer prisustvo jedne snažne i elitne institucije, kakva je primjerice MUMOK, svakako privlači i druge institucije da se natječu za svoj komadić vidljivosti i prestiža u tom dijelu Europe.
Ovakvo ciljano djelovanje i usmjeravanje pažnje javnosti vjerojatno će s lakoćom postići veliku vidljivost pa, u najoptimističnijom varijanti, možda tako utjecati i na dotok drugovrsnog sadržaja i kapitala u bugarski gradić. U svakom slučaju, možemo barem pretpostaviti da će u sljedećih nekoliko godina, kad sve institucije na koje Dejanoff računa dobiju svoje podružnice, Veliko Tarnovo postati jedna od najatraktivnijih bugarskih destinacija za posjet turista uvijek željnih svakovrsnih atrakcija pa i visoko rangirane kulturne ponude.
Prema sadašnjem planu, MUMOK kuća trebala bi biti realizirana za umjetnikovu solo izložbu u toj instituciji u proljeće 2006. godine. Nakon otvorenja Dejanoff će objekt ustupiti muzeju koji tamo
29/10/2006.
Prezentacija radova studenata LMU-a dio je ‘Kontakt programa’, eksperimentalnog projekta ostvarenog u suradnji London Metropolitan University-a, profesora i studenata s Odjela za animirani film i nove medije ALU-a i Galerije Miroslav Kraljević u Zagrebu.
Tijekom sedmodnevnog boravka u Zagrebu sedam studenata LMU-a: Annelies Bloemendaal, Melissa Bugarella, Matthew Johnstone, Mia Meyer, Oliver Evelyn Rahr, Danial Shaw Town, Keiko Yamazaki, uz pomoć studenata iz Zagreba ostvarili su nove projekte vezane uz temu grada kao mjesta susreta, upoznavanja i istraživanja. Dolasku u Zagreb prethodila je e-mail komunikacija sa studentima zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, koji su tako odigrali ulogu virtualnih „vodiča“ za grad koji londonski studenti do tada jošnisu bili posjetili. Prezentacija radova u Galeriji Miroslav Kraljević tek je jedna stanica i poticaj za nove projekte, te moguću dugoročnu suradnju među mladim umjetnicima.
Koordinacija studenata: Ben Cain, Aleksandar B.Ilić, Nicole Hewitt
Annelies Bloemendaal
U obliku knjige/dnevničkog zapisa (s fotografijama, crtežima, tekstovima) dokumentira proces nastanka malih javnih skulptura u parkovima i drugim javnim prostorima. Skulpture su poput lažnih spomenika, svjedočanstva malim, naoko beznačajnim, postignućima kao što su planinarenje, dolazak na određenu destinaciju, putovanja... Dogodilo se, 2 crteža na Trgu Republike Austrije u Zagrebu
Melissa Bugarella
Pomalo voajeristički video radovi primorskih gradova s apokaliptičnom / melankoličnom atmosferom, često popraćeni zvukovima u stilu Morriconea. U novijim radovima sve više istražuje zvuk - npr. zvuk otkucavanja sata u napetoj atmosferi koja podsjeća na čekaonicu / dnevni boravak 19. stoljeća. STRANCI U NOĆI Ivo Robić Lutamo kroz noć Mi kao stranci Lutamo kroz noć Dva sretna lica Jedan slijedi trag Kroz neku čudnu noć Ne znam tko si ti To sretno biće Blizu čela mog A ja se gubim Nepovratno sam U obećanju tvom
Matthew Johnstone & Daniel Shaw Town
Djeluju kao umjetnički tandem. Izvode akcije i performanse u javnom prostoru, npr. ribanje ulica; uništavanje potvrda i računa kao vrsta javne usluge; oponašanje prolaznika/promatrača (transformiranjem vlastitih lica traže sličnosti s licima promatrača). Posljednja dva projekta humoristični su pokušaji ismijavanja histerije koja se stvara oko mitova vezanih uz opasnosti preuzimanja naših identiteta od strane kriminalaca. Atelje ova dva umjetnika umjetnika je pomalo fluksusovska zbirka nacrta za radove, postera, tekstova, crteža, skica, razmišljanja, slogana. „Performance Art is all about communication“ „If they don’t understand just speak louder“ UMJETNIK IZ LONDONA HVALA NA GLEDANJU MOLIM VAS UZMITE SUPER SOČNO O.A.O. VOĆE OPTIMISING ART OPPORTUNITIES
Mia Meyer
Video radovi (očito inscenirani) koji istražuju odnose između dvije osobe. Precizno istraživanje karaktera s vrlo malo dijaloga. Kamera prati pokrete osoba u prostoru, njihove pokrete u odnosu jednih na druge, detalje njihovih radnji. Prevladava osjećaj izloliranosti, otuđenosti.
Oliver Evelyn Rahr
Konstruira strojeve/robote, nalik na male životinje, koji se frenetično kreću u prostoru, a izgledom odaju da su proizvod „kućne radinosti“. Zanima ga kinetika, slučajnost, pseudo-znanstveno eksperimentirannje i istraživanje. M: Znači to je to, zar ne? Samo ćeš sjediti tu i pretvarati se da to nema nikakve veze s tobom? P: Slušaj me sada, dobro? Nismo li zaboravili jedan mali detalj ovdje? Da je šutila, ništa od
29/10/2006.
Zagreb, Dom hrvatskih umjetnika, Trg hrvatskih velikana bb, srijeda, 17. 6. 1998. 20.00 sati, Split, prostor Umjetničke Akademije, Tvrđava Gripe, četvrtak, 18. 6. 1998. 20.00 sati.
Alanna Heiss osnivačica je i izvršna direktorica P.S.1 Centra za suvremenu umjetnost u New Yorku. Uzimajući u obzir nevjerojatnu brojku od 2000 izložbi koje je tijekom svog rada osmislila i/ili organizirala, zacijelo je najuspješnija ličnost američke alternativne galerijske prakse s početka sedamdesetih godina i jedna od najutjecajnijih osoba suvremene umjetničke scene na svijetu. Njena karijera i slava zasnovane su na izložbama koje su predstavljale prekid sa ustaljenom muzejskom praksom. Godine 1971. u suradnji sa Brendan Gill osnovala je „Institut for Arts and Urban Resorces“ čija je glavna funkcija bilo organiziranje izložbi suvremenih umjetnika u za to izabranim napuštenim građevinama New Yorka, što je poduprlo i ubrzalo razvoj umjetnosti napravljene za specifičnu lokaciju (site-specific art). Od samih početaka radi sa umjetnicima poput Phillipa Glassa, Sola LeWitta, Dennisa Oppenheima, Josepha Beuysa i Brucea Naumana. U prostorima koje je tijekom godina vodila uspijeva neprekidno održavati intrigantan program kojim afirmira, čak i anticipira, najnovije tendencije i otkriva zaboravljene ili nedovoljno poznate autore. Surađujući sa kolegama iz Europe, kao što su Germano Celant, Achille Bonito Oliva, Kasper Koenig itd, uporno radi na promociji europske umjetnosti u SAD-u. široki dijapazon njenog interesa manifestira se kroz nesvakidašnji raspon izlaganog, od izložbe „čvor: Arte Povera“ (1985.) do „Staljinov izbor: Sovjetski soc-realizam“ (1993.). Istovremeno, u Europi promovira američke umjetnike. Na Venecijanskom Biennalu kao komesar predstavila je Isamu Noguchia, a kao kurator Johna Cagea ili jednu od najčudesnijih popratnih izložbi biennala „Casino Fantasma“ koja je pokazala vitalnost i kontinuitet njenog eksperimentalnog predstavljanja umjetnika na netipičnim lokacijama kao što je u ovom slučaju bio venecijanski Casino Municipale.
U New Yorku se poslije 1976. godine usredotočuje na dva prostora: „P.S.1 Museum“ i „Clocktower“, koji su pod njenim vodstvom stekli kultni status među umjetnicima i stručnjacima. Veliki preokret dogodio se u listopadu prošle godine. Nakon trogodišnje obnove ponovno je otvoren P.S.1, sada kao Centar za suvremenu umjetnost. Deset tisuća ushićenih uzvanika već je na otvorenju dalo naslutiti ne samo aklamacije kritike (jedan ekstatični kritičar P.S.1 je nazvao Louvreom suvremene umjetnosti) već i okretanje ustanove širokoj publici.
Promidžbena fotografija Alanne Heiss, kako se pobjedničkog osmijeha i herojske poze uzdiže nad P.S.1, duhovita je i nimalo pretjerena ilustracija njenog krunskog dostignuća. Fizički sitna, ali zato energična, otvorena i komunikativna, Alanna Heiss jedna je od osoba koje oblikuju način predstavljanja suvremene umjetnosti, a time i novu umjetnost.
U siječnju ove godine Alanna Heiss je s jednostavnošću svojstvenom velikanima pristala na intervju, koji je po njenom izboru napravljen na jednoj od krovnih terasa P.S.1. Nakon razgovora pokazala je zanimanje da u Hrvatskoj održi predavanje o svom radu. Taj je događaj ujedno prilika da Alanna Heiss vidi djela naših umjetnika i nagovještaj mogućnosti da u svjetskim razmjerima malo poznata hrvatska suvremena umjetnost kroz velika vrata dospije na galerijsku pozornicu New Yorka
Razgovarao: Branko Franceschi
B.F.: P.S.1 znači Public School 1 (1. Osnovna škola). Nakon velikog uspjeha Vaše cijelokupne zamisli može li ga
27/10/2006.
Minna L. Henriksson (Finska)Zagrebačke bilješke Otvorenje izložbe: 16.11.2006.od 19 do 22 sataIzložba je otvorena 13.12. 2006.Tijekom dvomjesečnog boravka na rezidencijalnom programu Galerije Miroslav Kraljević finska je umjetnica Minna Henriksson načinila 2 site-specific rada koja reflektiraju njena iskustva iz Zagreba.
Rad Zagrebačke bilješke je zidni crtež u formi mape odnosa, koji dokumentira način na koji je umjetnica doživjela lokalnu umjetničku scenu i način kako su umjetnici, organizacije i institucije međusobno povezani na lokalnoj, državnoj i regionalnoj razini. Umjetnica se nije pri tome bavila proučavanjem činjenica o umjetničkoj sceni u Zagrebu i njenim mrežama, već je sakupljala podatke od ljudi s kojima se susretala, kao i njihove poglede na ono što su smatrali važnim i aktualnim, bili oni istiniti, preuveličani ili pogrešni.
Rad Euro-dućani baziran je na umjetničinoj opservaciji kako se želja za razlikovanjem od Balkana pretvorila u želju za bivanjem dijelom Europe. Ilustraciju te tvrdnje pronašla je u javnim prostorima Zagreba, gdje mnoga imena dućana sadrže reference na Europu i Europsku Uniju. Kasnije, tijekom ljeta, putujući u druge gradove jugoistočne Europe - u Ljubljani, Beogradu, Istanbulu, a naročito Skopju, te Prištini i Prizrenu na Kosovu – također je uočila fenomen Euro-dućana, zaključivši da, ako postoji veza između zemalja Jugoistočne Europe, ta veza je promijenila ime iz ‘Balkan’ u ‘Euro’.Ova dva rada rezultat su odvojenih opažanja ili istraživanja, te nemaju ništa zajedničko. Ako i postoji faktor koji ih povezuje, možda je to činjenica da se nova kolektivnost zagrebačke umjetničke scene, koja je fleksibilna, interdisciplinarna, civilizirana, atraktivna, te tako očito predstavlja Europski model (nasuprot staromodnom i krutom modelu državnih institucija, koje se nisu uspjele transformirati u skladu s novim potrebama umjetničke proizvodnje), može usporediti s ideološkim trendovima koji se očituju u javnim prostorima.








