- - - - - - - - - - - - - - - - - - Ana Hušman Malim istraživanjem povijesti g-mk preko kataloga i zbornika saznajem da su u početku u njenim prostorima izlagali akademski likovni umjetnici ali i amateri- članovi likovne sekcije Kulturno- umjetničkog društva. Njihove su izložbe bile posjećene kako od članova KUD-a, radnika INA-e, tako i od akademskih likovnih umjetnika i njihove publike.   Tijekom posljednjih dvadeset godina g-mk se profilirala u galeriju koja prezentira isključivo suvremenu likovnu scenu. S druge strane, umjetnici-amateri, nakon zatvaranja nekadašnjeg  Salona galerije gdje su do tada izlagali (a koji se nalazio u prostoru tik do današnjeg) dobili su novi izložbeni prostor u Gajevoj. Dvije galerije, njihovi umjetnici ali i publika tako su se, na neki način, podijelili i udaljili.  Glavnim razlogom tog udaljavanja smatram činjenicu da suvremena likovna umjetnost općenito gubi komunikaciju sa širom javnošću. Pri tome, čak i umjetnici amateri- dakle pojedinci s posebnim interesom za umjetničko izražavanje, teško nalaze interes i razumijevanje za suvremenu umjetnost i rijetko dolaze s njom u kontakt, pogotovo onom koja se izražava ne-objektnim praksama. Upoznavanjem i razgovorima s likovnim amaterima KUD-a saznala sam da bi neki od njih u svom radu, ne primjer, željeli koristili novomedijske elemente kada bi s njima bili upoznatiji. Sve me je to potaklo da kroz ovaj projekt pokušam povezati i međusobno „upoznati“ ta dva stvaralačka prostora.  Nada Aslanovski, Vlado Bogadin i Senka Varga čije radove predstavljamo u ožujku u g-mk, aktivni su članovi likovne sekcije Kulturno-umjetničkog društva Ina.  Ujedno, Nada, Vlado i Senka bili su članovi selekcijskog tima koji je od radova pristiglih na poziv suvremenim umjetnicima za sudjelovanje u projektu odabrao tri rada koji će u biti predstavljeni u galeriji Kluba i KUD-a INA u Gajevoj ulici u rujnu ove godine nakon čega će uslijediti predstavljanje odabranih umjetnika u obliku prezentacije i druženja s članovima KUD-a - - - - - - - - - - - - - - Antonia Majača Kada smo Ana i ja prvi put razgovarale (na ručku u restoranu zgrade INA-Naftaplina, s pogledom na tužni krov Badelove ruševine) o njenom interesu za umjetnički amaterizam, ali i o projektu koji bi s jedne strane podsjetio na povijest galerije i njene početke te na neki način povezao njene programe s neuobičajenom publikom, učinilo se posve prirodno krenuti od KUD-a INA, udruge koja je bila pravni osnivač Galerije Miroslav Kraljević prije punih dvadeset godina.   Kulturno-umjetnički amaterizam u formi kulturno-umjetničkih društava danas uistinu teško možemo povezati sa slikom progresivne i tržišno prestižne korporacije 21. stoljeća. U posvemašnjoj akceleraciji pod utjecajem informacijskih tehnologija u društvu kasnog kapitalizma zaostaci kulturno-umjetničkih društva kod nas se čine kao neka vrsta preživjele, arhaične forme, čak kao prostodušan oblik zajedničkog provođenja slobodnog vremena radnika, ali i samoinicijativnog povezivanja djelatnika mnogoljudnih kompanija kroz kulturne i umjetničke aktivnosti. Na njihovo mjesto dolaze u našem sve oskudnijem (slobodnom) vremenu razni oblici diktiranog „team buildinga“ i pažljivo osmišljenih modela „aktivnih i strateški osmišljenih zajedničkih aktivnosti“.    U našim je nekadašnjim, „složenim organizacijama
Vodi vas na 4 virtualne šetnje po seoskim krajolicima Sjeverozapadne Hrvatske http://www.g-mk.hr/online/setnje „Walks“ by Edita Schubert takes you to 4 virtual walks through the rural landscape of the Northwest Croatia. Each walk goes forth and backwards automatically (with the option of repose), due to the simple animation based on the photographs artist took while strolling up and down the path. The banal, yet beautiful landscapes underline feeling of intimacy with artist while instead of walking with her we watch through her eyes, creating our vision by the images she has selected. Walks are to be continued. Edita Schubert was born 1947 in Virovitica. 1962 - 1967 attended the Applied Arts School in Zagreb. 1967 - 1971 studied painting at the Academy of Fine Arts in Zagreb. 1973 employed at the Institute of Anatomy, Faculty of Medicine, Zagreb. She lives and works in Zagreb. Edita Schubert on the web: Museum of Contemporary Art, Zagreb,  http://www.mdc.hr/msu/en/djela/
Razgovor se bavi pitanjima selekcije iz perspektive komunikacije/posredovanja umjetnosti publici te značajem selekcije i metodologije u kontekstu pisanja/kreiranja povijesti umjetnosti. SUDJELUJU  Eva Brunovicć, Krešimir Purgar, Andreja Kulunčić, Enes Quien, Vladimir Gudac, KONTEJNER - biro suvremene umjetničke prakse/Olga Majcen i Sunčica Ostoić, Marko Golub, Neva Tudor, Nicole Hewitt, Silva Kalčić, Tihomir Milovac urednici razgovora: Gordan Karabogdan, Nikica Klobučar, Tomislav Soban konzultacija/gmk:  Ivana Mance, Antonia Majača, Evelina Turković Razgovor se bavio pitanjima kao što je značenje selekcije iz perspektive komunikacije/posredovanja umjetnosti publici; značaj selekcije i metodologije u kontekstu pisanja/kreiranja povijesti umjetnosti; posljedice selekcije kao kustoske djelatnosti; posljedice selekcije kao djelatnosti novinara koji odlučuje što hoće, a što neće popratiti; problem odgovornosti u selekciji; odabir metodologije i selekcija informacija o umjetničkim djelima u obrazovanju o suvremenoj umjetnosti; odnos teorije i umjetnosti u edukaciji o suvremenoj umjetnosti; ključni faktori u donošenju odluke o dodjeljivanju financijskih sredstava za određeni umjetnički projekt i dr.
Pilot program razmjene umjetnika i uspostavljanja kontakta između hrvatskih i britanskih organizacija koje djeluju u necentralnim sredinama Partneri u Velikoj Britaniji   -Station, Bristol  -PVA MediaLab, Bridport  -Re.projects, Stroud    Partneri u Hrvatskoj   -Art Radionica Lazareti, Dubrovnik  -HDLU Osijek  -HDLU Varazdin    Koordinacija: Galerija Miroslav Kraljević   Projekt  CROssoverUK svojevrstan je nastavak projekta Blind Date, organiziranog od strane Galerije Miroslav Kraljević 2001. godine, koji je doveo u vezu individualne umjetnike dviju zemalja. Britanski su umjetnici boravili  u Splitu, Zagrebu i Rijeci te su sa svojim hrvatskim kolegama zajednički, u parovima, radili na nastanku novih radova.    Ovoga puta, umjesto uspostavljanja kontakta i produkcije  zajedničkog rada dvaju umjetnika, u vezu se dovode britanske i hrvatske organizacije i to one kojima upravljaju sami umjetnici te koje djeluju izvan velikih gradova s razvijenom umjetničkom scenom.  U Hrvatskoj, nažalost, forma umjetničke organizacije gotovo da ne postoji: umjetnici djeluju isključivo individualno, ne povezujući se čak niti iz pragmatičnih razloga, na primjer zbog dobivanja zajedničkog prostora za rad.  Ne postoji dovoljna svijest o tome da bi, povezujući se u okviru nezavisne organizacije i na osnovu pravnog subjekta u umjetničkom kolektivu, mogli relevantnije utjecati na svoja prava i povlastice kao i aktivno doprinositi umjetničkoj sceni progresivnijim programskim sadržajima. Kao jedini čini se, ali u tom smislu ne i najučinkovitiji model udruženja umjetnika, „preživljava“sistem HDLU-a, koji je prije svega okvir za zaštitu prava umjetnika, a ne organizacija zajedničkog djelovanja, svježih ideja i inicijativa za nove projekte i međunarodna partnerstva. S obzirom da u Hrvatskoj gotovo da i ne postoje nezavisne  umjetničke organizacije, a kamoli nezavisni umjetnički prostori, odlučili smo se „eksperimentirati“s dva postojeća ogranka HDLU-a: s onim u Varaždinu i s onim u Osijeku, ali i s Art Radionicom Lazareti - nezavisnom umjetničkom  organizacijom te ujedno i jedinim prostorom koji u opisu svog djelovanja ima i rezidencijalni program.  U Velikoj Britaniji još od 1960-ih godina dvadesetog stoljeća uobičajen je model tzv. artist led initiatives i artist led spaces: inicijativama koje vode sami umjetnici u prostorima za koje su se izborili kod gradskih vlasti i za koje dobivaju potporu od lokalne uprave i fondacija  za umjetnost.  U okviru ovakvih centara umjetnici/ umjetnički kolektivi sami razvijaju različite aktivnosti i kreiraju programe. Umjetničko samoorganiziranje model je raširen u tolikoj  mjeri da najrazličitije inicijative, grupe i prostore u Velikoj Britaniji nalazimo i u vrlo malim sredinama.    Organizacije uključene s britanske strane, Re.projects & SVA (Stroud), Station (Bristol), PVA MediaLab (Bridport) potpuno su različitog karaktera, no ono što ih povezuje je to da su sve nastale upravo kao inicijative umjetnika i da djeluju u geografski i kulturno „necentralnim“sredinama ili na neki drugi način djeljuju izvan mainstream-a (Station).   SVA Stroud umjetnička je organizacija smještena u veliki prostor nekadašnje tvornice, u kojoj se nalaze umjetnički ateljei, Produkcijski studio i prostor za skupove. PVA MediaLab u Bridportu umjetnici su osnovali kao nezavisni laboratorij za novomedijske umjetnosti i resource centar za umjetnike iz regije, u kojemu se redovito organiziraju prezentacije umjetnika i druga događanja.  Station je, pak, nezavisni projektni i galerijski prostor koji vodi umjetnica Louise Short,
Ukoliko u traženju bilo koje gradske galerije, namjernik uđe u susjedni lokal, najveća je vjerojatnost da na svoj upit za smjer neće naći odgovor, bez obzira što se tražena galerija možda nalazi 'odmah iza ugla'... Projekt 'Susjedstvo' nastao je u skladu s dvije od ovogodišnjih programskih smjernica Galerije Miroslav Kraljević - namjerom poticanja procesa 'otvaranja' zatvorenog galerijskog prostora i osnaživanja komunikacije 'prema van', te jednako tako, željom za aktivnim uključivanjem studenata u programe galerije putem radionica, izložbi,predavanja i projekata medijacije koje vode umjetnici. U ovom slučaju, uspostavljanje kontakta s izravnim fizičkim okolišem - neposrednim susjedstvom - dogodilo se kroz tjednu interdisciplinarnu radionicu sa studentima Akademije likovnih umjetnosti, Studija dizajna i Filozofskog fakulteta, tijekom koje je Galerija pretvorena u aktivni radni prostor i laboratorij za istraživanje i stvaranje. Terenskim radom grupa studenata nastojala je istražiti ne samo vidljivost galerije u četvrti u kojoj se nalazi, već i potaknuti komunikaciju u svim smjerovima: između stanovnika, obrtnika i djelatnika na potezu Martićeva ulica - Tržnica Gorica - Šubićeva ulica. Pri tome, djelatnost Galerije shvaćena je kao još jedna uslužna djelatnost, prostor mogućeg susreta, razmijene i neformalne komunikacije poput one koja se može dogoditi u frizerskom salonu, kod automehaničara ili u susjednom restoranu. Radionica je, na osnovu početne ideje dodatno razradila i definirala koncept, te uključila konkretno nekoliko faza: istraživanje i mapiranje susjedstva, produkciju video-intervjua, montažu, foto-dokumentaciju čitavog procesa, osmišljavanje vizualnog identiteta projekta te njegovu prezentaciju i promociju. U razgovorima sa susjedima, studenti su prije svega istražili koliko je uopće poznato prisustvo galerije u njenoj neposrednoj okolici, raspitali se o sugestijama za njenu bolju vidljivost, pokušavali doznati mišljenje o suvremenoj umjetnosti općenito te konačno tražili konkretne prijedloge za moguće programe. Na izložbi su, između ostalog, istaknute neke od želja susjeda za praktične i neobične načine korištenja galerijskog prostora kroz prijedloge događanja kao što su primjerice revija otkačenih frizura, box meč, nešto što navodi na razmišljanje, izložba starih automobila, masaža, itd. U raznolikim odgovorima kanalizirao se energičan i bitan impuls 'izvana' koji je bio i dodatni poticaj za organizaciju zajedničkog druženja. Otvorenje izložbe ovaj je put zamišljeno prije svega kao prilika za upoznavanje, druženje i povezivanje susjeda, kao i za uspostavljanje dvosmjerne komunikacije iz i prema umjetničkom sistemu, na čijim sjecištima nastaje novi socijalni i komunikativni prostor. sudionici/e radionice i ko-autori/ce projekta: Dora Budor, studentica na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Anita Celić Cella, apsolventica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Maja Čule, studentica na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Zdravko Horvat, apsolvent Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Marta Klepo, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Elvis Krstulović, apsolvent Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Koncept: Ana Bilankov & Antonia Majača Umjetničko vodstvo: Ana Bilankov
kompleksna i neiscrpna struktura: www.g-mk.hr/online/duje
http://www.homeless-ideas.org / Zbirka nerealiziranih ideja i projekataThe Resort of Homeless Ideas is based on the idea that artists are producing too many ideas, ideas that they don't know what to do with. There are various reasons why a lot of ideas never come true: lack of money, health problems (and depressions), lack of courage, family problems, financial problems or (more often) the conviction that the idea doesn't belong to ones own artistic identity. Artists are kindly asked to give these unmaterialised ideas to The Resort of Homeless Ideas instead of deleting them. The descriptions of the ideas, sometimes together with sketches, are presented in exhibitions and on a webpage. The ideas form a large common work of art aswell as a bank of ideas. When leaving the idea to the bank one accepts that anyone can materialise it - claim, authorize, construct, write, compose, draw, paint, perform it etc. The founders of The Resort of Homeless Ideas:Magnus Bärtas & Zdenko Buzek
check Flying Carpet online!rn- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -It’s flying, flying, flying… Try to imagine the most desirable and most whimsical item of furnishing for your living room, without putting too many restrictions on your fancy. Very likely there would be room here for the flying carpet or rug known from the legends and fairy tales of Persia, China and Russia. This magic requisite was used in the Aladdin story and countless other later fairy tales, in the erotic comic strip of Milo Manara, often in the form of spent metaphor, and sometimes is fitted out as ship, tourist agency agenda or airline. The artistic project of Lala Raščić, in this case, puts into the shape of “interactive wooden sculpture”, 170 x 75 cm in area and 12 mm thick. It is composed of masterfully worked wooden panels, subjected to triple torsion to guarantee the maximum comfort and strength for its users, as well as visual identifiability. On the surface of this somewhat rococo-frivolous and at the same time, in its form, shrewdly moderate piece is imprinted a decorative pattern that the artist constructed herself on the basis of traditional oriental carpets. Of course, the interactive approach in this particular item of transport also requires that it takes off. Lifting it up from the ground, at least a metre up, is a component part of the display – the carpet is suspended in the gallery venue. But how can it be used in its prime function, how is it to be employed for the big getaway? Travelling ensues at the virtual level: the sculpture has speakers associated with it from which come sounds from a number of places, if possible from all quarters of the earth. The various sounds emitted, the source of which is potentially modifiable, are component parts of the artist’s composition, an aural landscape that is given objective reality in the space bounded by the speakers. To be more precise, on the flying carpet. With the use of technology that in the last dozen years has become exceptionally popular in the world of cyber-art, and further afield, web streaming, the sound literally comes into the gallery premises from distant cities. It is not recordings of segments of an urban environment that we are experiencing, but live, direct transmissions, and every moment of the 24-hour composition is unrepeatable. As is the phantasmagorical destination of the magical carrier. In the flying carpet the space meant for the passenger is made concrete, it is an exclusive space in constant motion, both physical, corporeal and perceptual, which Marc Augé calls the archetype of non-places. Augé sees non-places, in the book of the same name, an introduction to the possible anthropology of super-modernity, in spaces devoid of any identity, which are never ultimately produced, such as stations, airports, hotel chains, amusement parks. Among them are the moving chambers, means of transportation that are “a complex nexus of