Internet adaptacija ambijenta kojeg je Kate Mijatović izvela od tekstova snova http://www.g-mk.hr/online/dreams „Mreža snova“ je Internet adaptacija ambijenta kojeg je Kate Mijatović izvela od tekstova snova na izložbi K+Z u Galeriji umjetnina, Slavonski Brod. U online radu tekstovima su prema autoričinom ključu dodani vizualni materijali. Mogućnost hipertekstualne veze iskorištena je kako bi se postiglo umreženje snova u strukturu nalik labirintu. Gubi se značaj početka i kraja rada, navigacija postaje nejasna, a svaki daljnji korak vodi nas dublje u područje podsvjesnog.   Sve zabilježene snove autorica je odsanjala prije deset godine u vrijeme početka rata i svoje javne umjetničke karijere. Poznavateljima opusa Kate Mijatović rad razotkriva ne samo korijene njenog nadahnuća, već i fluidnu sferu snova, gdje se događa prelijevanje podsvjesnog u svjesno, definira kao autoričin najvažniji motiv.   Fotografije upotrebljene za vizualizaciju snova snimio je vizualni umjetnik Zoran Pavelić KATA MIJATOVIĆ rođena je 12.6.1956. U Branjini, Hrvatska. Pravo je diplomirala 1981. godine na Pravnom fakultetu u Osijeku. Na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1991. godine počinje studirati slikarstvo, 1993. prelazi na ALU u Zagrebu gdje je diplomirala 1997. godine u klasi Đure Sedera. Od 1988. do 1991. Član je neformalne umjetničke grupe „Močvara SAMOSTALNE IZLOŽBE    1996  - Žudnja, Galerija Otok, Dubrovnik  1997  - Traklov život, Galerija Nova, Zagreb  - Radovi na površini, Galerija PM, Zagreb 1998  - Pripreme, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb   1999  - Ugljen iz podsvjesti (javni prostor/public space), Galerija SC, Zagreb  - Kako je u nesvjesnom..?, Galerija Gradska, Zagreb  - U nesvjesnom (performans), Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb  2000  - Nisam svjesna (performans), Galerija SC, Zagreb   2001  - K+Z, Galerija umjetnina - Art radionica Barutana, Slavonski Brod  - Povratak iz nesvjesnog, Galerija Kazamat, Osijek    GROUP EXHIBITIONS    1990  - Grupa Močvara, Prostor 5+8, Beli Manastir  - Grupa Močvara, Galerija CM, STUC, Osijek   1991  - Grupa Močvara, Knjižara Nova, Osijek   1994  - XIV Bienalle Slavonaca, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek  - XIV Bienalle Slavonaca (izbor), Pechi galerija, Pečuh  Mađarska   1995  - Međunarodna umjetnička radionica Lamparna, Labin   1996  - International Triennial of Painting, Sofija, Bulgaria  - XV Bienalle Slavonaca, Gradski muzej, Vinkovci   1997  - Mala zemlja, Klub arhitekata DAZ, Zagreb  - Kunst in der Stadt, Frankfurter Hof, Mainz, Njemačka   1998  - Mala zemlja, Council of Europe, Strassbourg, Francuska  - Knjiga i društvo, Zagreb  - Baranjska umjetnička kolonija, Batina  - XVI Biennale Slavonaca, Osijek  2000  - Ambijent 90, Collegium artisticum, Sarajevo, BIH  - Ambijent 90, Moderna galerija, Rijeka  - XVII Slavonski biennale, Osijek  2001  - Transit, Staditsche galerie, Lehrte, Njemačka  - Transit, Galerija Matica, Zagreb.
Bliska rodbina i suseljani u mreži međusobnih odnosa. www.g-mk.hr/online/molnar
Unesite svoje i pregledajte snove drugih http://snovi.isite.com.hr KATA MIJATOVIĆ rođena je 12.6.1956. U Branjini, Hrvatska. Pravo je diplomirala 1981. godine na Pravnom fakultetu u Osijeku. Na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1991. godine počinje studirati slikarstvo, 1993. prelazi na ALU u Zagrebu gdje je diplomirala 1997. godine u klasi Đure Sedera. Od 1988. do 1991. Član je neformalne umjetničke grupe „Močvara“. Mreža snova nastala je na osnovu tridesetak umjetničinih snova sanjanih tijekom 1991., kao on line projekt za web site Galerije Miroslav Kraljević. Tada je mogućnost hipertekstualne veze iskorištena kako bi se postiglo umreženje snova u strukturu nalik labirintu. Ovoga puta, u radu Arhiv snova, umjetnica poseže za snovima drugih, produbljujući interes za dvojnost i povezanost sna i stvarnosti. Internet tako više nije samo zanimljiv prezentacijski nego i komunikacijski alat koji omogućava pristup nepreglednom boju potencijalnih korisnika arhiva.. Umjetnica upućuje otvoreni poziv svima- da odlože svoje snove, svoj podsvjesni balast u jednako tako virtualan i bezgranični prostor svjetske mreže- prepoznajući upravo paralelnost i sličnost između ta dva prostora ( sna, nesvjesnog i mreže, virtualnog). U takvoj se konstelaciji svjetska mreža može promatrati kao (snoviti) prostor paralelne stvarnosti i prema tome idealan okoliš za skladištenje snova. Autorica prihvaća snove na materinjem jeziku ali i s prijevodom na engleski- dakle- jezik mreže. Time se ostvaruje stupnjeviti prijenos: san- zapis- prijevod- pohrana. San se tako zapravo demistificira i odlaže u njemu odgovarajuću (nestvarnu) sredinu koju nudi naše stoljeće. Primarno pak- prijenosom u pisani jezik san je već posve ogoljen, prijenosom s jezika na jezik sa njega je ostrugano još više zaliha nesvjesnog, a odlaganjem na web arhiv san postaje gotovo antiseptičan narativ i time na neki način biva posve oslobođen.
intervencija u javnom prostoru i izložba Unatoč činjenici da je suvremena umjetnost već odavno nadišla modernističke dogme koje umjetnost definiraju kao autonomni i nedodirljivi objekt koji svoj susret s publikom ostvaruje unutar zaštićenog volumena „bijele kocke“, te unatoč desetljećima starim maštanjima o izjednačavanju umjetnosti i života, praksama umjetničkog djelovanja izvan granica umjetničkih institucija, „izlaženja“ umjetnosti na ulicu itd., iskustvo rada na području suvremene umjetnosti pokazuje da ona još uvijek otežano pronalazi puteve komunikacije sa širom publikom te se previše često stječe dojam da su njezini krajnji konzumenti uvelike identični onima koji ju i proizvode. Galerija Miroslav Kraljević novom programacijom u 2006. godini nastoji načiniti obrat takve situacije, polazeći prije svega od preispitivanja vlastite povijesti, strukture i uloge na sjecištu postojećih, a zatim i mogućih, koordinata umjetničkog sistema, urbanog prostora i društva. Tako se projekt „Susjedstvo“ autorica Ane Bilankov i voditeljice galerije Antonije Majače, kroz radionicu sa studentima i njihov angažman u procesu konceptualizacije i realizacije rada, bavio upravo „izlaskom“ galerije u neposredni okoliš četvrti u kojoj djeluje, istražujući protagoniste drugih javnih djelatnosti u susjedstvu, poput kafića, restorana, frizerskog salona, automehaničarske radnje, tržnice itd., objavljujući na neki način prisutnost galerije u neposrednoj blizini i pozivajući na sudjelovanje u njenim aktivnostima i recipročnost u „korištenju usluga“. Rad Ane Hušman, putem istraživanja i uključivanja u projekt članova amaterske likovne sekcije KUD-a Ina, bavio se oživljavanjem povijesne veze galerije s KUD-om Ina, te povezivanjem umjetnika amatera (djelatnika Ine) s programom galerije, kao i sa suvremenom umjetnošću općenito. Oba projekta oprimjeruju stav da je jedna od ključnih željenih kvaliteta suvremenih institucija njihova gostoljubljivost, kako ističe Charles Esche[1], pozivajući se na Derridin koncept gostoljubljivosti, istovremeno podsjećajući i na kritičku ulogu institucija izraženu riječima Vita Acconcija: „Moguće je misliti galeriju kao mjesto susreta, mjesto na kojem se zajednica poziva na red, na kojem okupljanje zajednice ima određenu svrhu.“ Jedan od problema (ne)komunikabilnosti suvremene umjetnosti danas je još uvijek, čini se, njezina otuđenost, koja očito stvara dojam da su samo rijetki pozvani na sudjelovanje.    Rad Marija Čaušića bavi se upravo tom otuđenošću umjetnosti, njezinom „neporoznošću“ u odnosu na javni prostor zajednice. Čaušićev rad bazira se na jednostavnoj zamjeni sadržaja dvaju prostora stavljenih u opoziciju, ali i komunikaciju: prostora galerije i prostora ulice. Video-rad s prikazima uličnih grafita nasilnog i vulgarnog sadržaja postavljen je kao izložak u galeriji, a vanjski prostor galerije tj. zgrada Ine u kojoj je galerija smještena, okružen je natpisima koji predstavljaju citate nekih od ključnih protagonista umjetnosti 20. stoljeća. Ploče s natpisima postavljene na ulične lampe simuliraju prometne znakove, te se takvom mimikrijom prilagođavanju vizualnom jeziku ulice, dodajući mu novi sadržaj: izjave umjetnika koje na različite načine definiraju umjetnost i umjetnika, od modernističkih postavki o umjetniku kao uzvišenom geniju (koja nažalost još uvijek, uz dogmu o talentu i vještini, preživljava kao općeprihvaćen laički stav) do „warholovskih“ koji u potpunosti relativiziraju takvu tezu. Citati su postavljeni upravo po principu teze i antiteze, kako bi prolaznike potaknuli na razmišljanje ili barem izazvali interes, a u najboljem slučaju i reakciju.   Forma slogana ili parole još je jedna
Od početka devedesetih umjetnost Vlade Zrnića, slikara s diplomom venecijanske Likovne akademije, sve se više okreće pokretnim slikama. Njegove izložbe postaju sve rjeđe, ambiciozne filmske produkcije zamjenjuju video projekte, njegova redateljska vještina postaje sve zapaženija i na koncu nagrađena. Iako je Zrnićeva primarna ljubav za slikarstvo potisnuta u drugi plan, naglašena vizualna kvaliteta njegovih filmova ukazuje na slikarske korijene i senzibilitet. Oni se u filmu „Ulična događanja braće Brkan“ očituju kroz sposobnost dešifriranja i uživljavanja u vizualni kod tuđe kreativnosti. Zrnić se, naime, odvažio na rizičnu atrakciju oživljavanja fotografija kultnih zadarskih fotografa Ante i Zvonimira Brkana - i uspio! U nagrađenom pak filmu „Mirila“ svoju likovnu kultiviranost nepobitno je dokazao umijećem reduciranja prikaza prirode na potpuno apstraktne sadržaje i to isključivo elementarnim postupcima snimanja - kadriranjem i zumiranjem. Zrnićevi iskoraci u likovnost obogatili su dokumentarni oblik obaju filmova promišljenim i nenametljivim autorskim uvidom, čiji je rezultat upravo suprotan egoističkim eskapadama uobičajenim za naše filmove s umjetničkim pretenzijama.   Koliko god da je u Zrnićevom filmskom opusu vidljivo njegovo slikarsko zaleđe, u predgovoru izložbi više nas zanima koliko je iskustvo rada na filmu utjecalo na djela koja je Zrnić zadnjih godina namijenio za svoja prorijeđena galerijska predstavljanja.    Gledajući opća kretanja današnje umjetnosti, vidljivo je da se različite tehnologije izvedbe i mediji prezentacije pokretnih slika najlakše i najradije uklapaju u široke gabarite umjetnosti instalacija. U sklopu tog postupka, a u svoja dva zadnja galerijska postava, Vlado Zrnić istražuje simultano prikazivanje/projekciju i time interakciju nepokretne i pokretne slike. Instalacija „Dvorište“ (1998.) izvedena je prošlog lipnja za izložbu zadarskih i amsterdamskih umjetnika „Zvijezda Danica“ u zadarskoj Galeriji umjetnina. Snimak izlaza iz Nacionalnog parka Paklenica projeciran je cijelom površinom bijelog zida zamračene prostorije. Zrnić je izabrao najefektniji kadar: između surih litica blješti dijelić morske površine obasjan zrakama zalazećeg sunca. Na podu, par metara ispred projekcije, smjestio je monitor sa video snimkom psa čuvara dvorišta vezanog lancem. Čuvarevo užurbano kretanje gore-dolje „po žici“ naglo se prekida posjetiteljevim neopreznim približavanjem radi kojeg će foto-ćelija aktivirati sekvence prijetećeg laveža i režanja. Čim posjetitelj odstupi i produži, isti mehanizam „smiruje“ psa čuvara. Tumačenje rada, na kojem se sada nećemo zadržavati, u mnogočemu ovisi o srazu dvaju slika: projekcije slajda i video zapisa, različitosti njihovih formata te njihovom rasporedu unutar planova postava.    Instalacija „Uspavanka“ premijerno postavljena u Galeriji „Miroslav Kraljević“ doslovno spaja pokretnu sa nepokretnom slikom. Projicirane su kao jedinstvena cjelina pa je našem pogledu ponuđena svojevrsna pokretno-nepokretna slika. Jasno je da će usklađivanje dihotomije ove hibridne kompozicije biti osnovni kreativni izazov i problem. Zrnić ih spaja po okomici. Trećinu formata zauzima pokretni dio projekcije koji prikazuje odsjaje sunca na morskoj površini što prateći njegovo nebesko gibanje ulaze i potom izlaze iz statičnog kadra. Nepokretni dio projekcije snimka je interijera gdje u zgusnuto-crvenom ozračju ljetnog popodneva leži djevojka. Prizor je svjetlošću, opet po okomici, podijeljen na dva jednaka dijela: svjetliju polovicu sa prozorom i komodom prepunom predmeta te na zagasitocrvenu polovicu sa središnjim motivom djevojke obnaženog poprsja, koja tek što ne utone u san. Za usklađivanje ovih formalno
Teret rizika što ga mladi umjetnik preuzima obznanjujući javnosti da u sve prisutnijoj kakofoniji glasova i znakova konačno i on ima nešto za reći, proporcionalan je odgovornosti kojom javnost i struka, a i autor ovih redova, mogu prihvatiti ponuđeni izazov. Rizik je obostran. Izazvan estetskim činom te kulturom intelektualne i emotivne znatiželje, ublažen je svojom dijaloškom osnovom na poetskoj, metaforičkoj i etičkoj razini. To je karika koja umjetnika i sredinu u kojoj djeluje spaja u jedinstvenu cjelinu, i sve nas, umjetnika i publiku, stavlja u vrstu manje ili više osamljenih lutalica u svijetu koji pravocrtno i pretežno jednodimenzionalno ide svršetku Milenija.   Učinilo mi se potrebnim u predgovor izložbe Svebora Vidmara ugraditi ovih nekoliko uvodnih retoričkh napomena kako neoprezno i prebrzo ne bih skrenuo pažnju s oblika u vremenu i prostoru na oblike u materijalu i duhu. O time determinirajućim koordinatama što sudbinski određuju gotovo svako umjetničko djelo treba pažljivo voditi računa, dakako ne zbog neke potrebe švicarske preciznosti ili kartezijanstva, već kako bi u taj sustav mogli ugraditi sve one silnice i pravce koji ga osporavaju te ga čine manje strašnim, činjenično prihvatljivim i podnošljivijim. Umjetniku je podarena ta sposobnost da taj, često puta nesvjesni otpor sustavu oblikuje na estetskoj ravni te da plemenitim sredstvima i likovnim jezikom uspostavi potrebnu dijalošku ravnotežu između univerzuma koji ga okružuje i vlastite osame.    Tri stotine i šezdeset i pet autoportreta umjetnika vrsta je estetskog, ali i psihološkog diskursa koji u cjelini i detalju predstavlja, javno izloženu, bilansu intimne radosti i tuge, dosega i dilema, vitalizma i ništavila. Pretvorba lika u znak i transformacija znaka u razigranu grafičku igru različiti su vidovi preobrazbe fizičke pojavnosti u metafizički fluid, i upravo u tom alkemijskom poslu Vidmar pokazuje upornost i zavidnu vještinu. Su-očen sa svojom vlastitom naslikanom slikom, Vidmar gotovo minijaturističkom minucioznošću i kroničarskom urednošću stvara dnevnik svog postojanja, duhovnih, ali i fizičkih mijena kroz koje prolazi i u kojima sudjeluje. Frontalnost njegova lika ne ostavlja sumnju. Suočenje nije lako, naziru se tragovi drame oka i duha, drame odnosa stvarnog i nestvarnog, i bilo bi sve to doista opasno kada u sve to što je pred nama ne bi bila ugrađena jedna fina čuvstvena crta umjetničkog bića koja ispovijed pretvara u likovnu misao. U njoj su sadržani početak i kraj ovog „kratkog susreta“ s umjetnikom koji je u svojem liku našao motiv izjednačenja općeg i pojedinačnog, i priliku da opće i pojedinačno pokuša pomiriti tri stotine i šezdeset i pet puta u cjelini izuzetna grafičkog rafinmana, ali i ontološke upitnosti. Želimir Koščević      ŽIVOTOPIS Svebor Vidmar rođen je 1973. godine u Zagrebu. Apsolvent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički odjel, slikarski smjer u klasi Prof. Miroslava šuteja. Godine 1997. dobitnik je stipendije u trajanju od pet mjeseci u „Kulturzentrumu BINZ 39“, Scuol, švicarska.  Ciklus „Face off“ izveden je tehnikama tuš, lavirani tuš, tempera i akrilik na papiru dimenzija 29,7 x 21 cm, 1998. godine.      SAMOSTALNE IZLOŽBE 1992. Ciklus „Balade Petrice kerempuha“, Salon „Izidor Kršnjavi“, Zagreb, Hrvatska  1995. „Graf & Schelble Galerie“,
Ivan Šeremet pripada šačici hrvatskih umjetnika koji su se na umjetnički relevantan način referirali na ratnu zbilju, dohvaćali duhovne odjeke vremena u kojem su živjeli i to bez vremenske zadrške, odmah, smjesta, dok je ta stvarnost još bila „vruća“, ne sluteći da nema smiraja i da ga - kao i sve nas - potom čekaju malne jednako teški tektonski poremećaji s traumatskim posljedicama. Opet ni trenutka ne oklijevajući, uronio je u tu stvarnost, sada s još reduciranijim plastičkim elementima, pročišćenijim i depersonaliziranijim likovnim govorom, ali sveudilj nabijenim najizravnijom referencijalnošću.    Dva objekta, minimalistička, pravilna geometrijska tijela - valjak i kocka - profinjeno izrađena, na čiju je glatku drvenu armaturu nategnuta za njegov rukopis već znakovita najlonska folija i friz fotografija između njih, što nam ih sada nudi na uvid - njegovi su ljubomorno prigrabljeni rezervati melankolije, posustalosti, pasivnosti, vakuuma, otuđenosti, čamotinje, zagušljive uspavanosti, mjesta dragovoljna utamničenja, klaustrofobični blokovi nagovora, mukline, tišine, elegičnosti....    To su privatna dvorišta puna tuposti, bezvoljnosti, tjeskobe, morbidne smirenosti i mlake boli, koja je uslijedila nakon olakšanja što ih je donio završetak rata.    Te blokove šeremet posesivno i ljubomorno prisvaja kao mjesta u kojima se predaje beživotnosti, osjećaju otjecanja muške sange, uspavanosti, osamljenosti, snatrenju, emocionalnoj ispražnjenosti, apatičnosti, praznoj ukočenosti, iščekivanju... iz kojih na svijet gleda poluotvorenih očiju. Ona su privatni prostor uljuškavanja u letargiji, melankoliji, locus amoenus „melankolične meditativnosti“ (Antun Maračić).   Iz njih, kao kroz neprozirnu i nepropulzivnu prizmu, šeremet gleda prema van, a tu novu, snenu vizuru očituju lica osoba na fotografijama - koja su mu ne tako davno očito nešto značila - koje sada zamagljuje njegova melankolična i snolika optika.    Novu duhovnu zbilju - zemljopisno, simbolično i pomalo melodramatično - locira crnica, zacijelo iskopana u njegovu slavonskobrodskom vrtu i, kao nekakva zimnica, ustakljena pričuva male snage, zatvorena u karakterističnu „dunstflašu“. No crnica je uvijek samo zemlja i bez obzira na to gdje je iskopana, nema lokalni miris, pa ta zemlja, celofanom i crvenom gumicom zatvorena u staklenku, šeremetovoj priči daje širi, svehrvatski, ali i općenitiji kontekst i značaj.    No iako je ugodno „voljeti melankoliju“, euklidovska geometrija - majka svake gradnje - na čijim su načelima stvoreni šeremetovi blokovi uživanja u melankoliji, snažno sugerira potrebu kataraktičkog otrežnjenja - novog konstrukta - ponovna dinamiziranja, uspostve starog reda i čulnosti u kaos koji šeremet tako smireno dotiče.   Kako se ponovno emancipirati, doći do slobode i zatomljene snage? Kroz igru? Ludizam? Ponovnim razbuđivanjem Erosa u sebi, koji je ovdje - ružičastim prezervativom i sniježnobijelim ručnikom-prostirkom - kao mogućnost - posebice i najotvorenije, teatralno, čak i groteskno apostrofiran?   Ivica Župan ŽIVOTOPIS Ivan Šeremet rođen je 1952. godine u Erdeviku. Živi u Slavonskom Brodu.    SAMOSTALNE IZLOŽBE 1972. Slavonski Brod, Muzej Brodskog posavlja (Erkman, Rašić, šeremet)  1985. Slavonski Brod, Salon Becić  1987. Slavonski Brod, Salon Becić  1989. Zagreb, Galerija VN  1990. Zagreb, Galerija PM  1991. Slavonski Brod, Caffe bar Port Artur  1992. Podcrkavlje, Župni dvor  Slavonski Brod, Muzej Brodskog posavlja  1995. Požega, Galerija Hajdarović  1996. Zagreb, Galerija Zvonimir  Požega, Galerija Hajdarović  1997. Dubrovnik, Galerija Otok  Poreč,
„Sunt lacrimae rerum?“, video instalacija: video-rad, 60 min; ogledalo cca 200 x 300 cm, 1998. http://www.youtube.com/v/oyBsUtfoozk Snimka opetovanog kapanja projecirana na zid galerije odražava se u ogledalu položenom na pod. Veličina ogledala identična je veličini projekcijom pokrivene površine zida. Projekcija i ogledalo dodiruju se punom širinom na spoju zida sa podom - kap se spaja sa svojim odrazom. Zvuk ukapavanja te potom pražnjenja vodene mase ritmično se ponavlja za trajanja cijelog rada. Predgovor: Radmila Iva Janković: Jedino se vodama tijela rado predaju tajne.    U njihovoj bistroći stvari se neprestance  rastvaraju & potom zatvaraju    Miroslav Kirin, Tantalon Zvuk koji sugerira kapanje odvija se u ujednačenom i monotonom ritmu ponavljanja. Količina tečnosti skuplja se, nove kapi padaju na sve veće nakupine vode, a onda sve nestaje, da bi se opet ponovilo iz početka, i tako u nedogled. Predočene video projekcijom, kapi koje se sukcesivno ponavljaju i nestaju, prizivaju simbol - suze. Redukcijom vidljivoga i u ranijim Ksenijinim radovima-instalacijama proporcionalno se povečavala slutnja nevidljivoga. Simbol uvijek dolazi na mjesto odsutnosti objekta ili referenta, jer samo ono što nedostaje može biti simbolizirano, a tako i formalno predočeno. (1) Mjesto gdje kapi nastaju i kamo nestaju nevidljivo je, kao što je nevidljiv i njihov simptom. Predočen je tek mehanizam: machina lacrimalis.    Moguće je (medicinski) predočiti dio nevidljivoga. Kapljica suze sastoji se od 98 % vode, 0,6 % bjelančevina, 1 % minerala, osobito kuhinjske soli, te antibakterijske otopine koja sadrži vitamine A i C. Suzne žljezde vlaže očnu jabučicu kroz suzne točkice, a te se nakupine skupljaju u suznu vrećicu i odvode kanalićima, te se izlučuju kroz nos. Ali, ako je suza previše, tekućina se ne stigne usisati kroz suznu vrećicu nego se prelijeva preko rubova vjeđa. Izlučivanje se odvija pod utjecajem autonomnog živčanog sustava: simpatikusa koji regulira normalnu sekreciju, te parasimpatikusa, koji regulira psihogenu i reflektornu sekreciju. (2)    Drugi dio nevidljivoga, simptom, ono što djeluje na parasimpatikus, signalizirano je ali skriveno. „Materijalni predložak tek je posrednik implozije prostornosti....,“ primjećuje A. Maračić (3), „mogućnosti iznenadnog uvida u unutrašnjost naših pojedinačnih svemira.“ Materijalni predložak i u ovoj je instalaciji podvrgnut redukciji, do skoro potpune dematerijalizacije (osim ako suze nisu stvari?). No, kao i u predhodnim ambijentima ponovno je tu zrcalo kao kraljevski simbol imaginarnoga.    U potrazi za ishodišnim mjestom afekata, neizbježan je susret s Narcisom, budući da ono počiva, kako tumači suvremena psihoanaliza, na rubovima narcizma i idealizacije. Nije Eros, tvrdi Freud, nego kraljevstvo narcizma ono što predstavlja eksploziv, i vjerojatno dominira psihičkim životom. ( Ta iluzionistička permanentnost biva rehabilitirana, vraćena u normalu na području gdje žudnja biva utažena, na grudima ljubavne realnosti, a kako ljubav stvara oceanski osjećaj zadovoljnog narcizma, ništa ne pogađa više od prekida ljubavi).(4)    Da bi se došlo do vlastitog psihičkog prostora nužna je praznina. Ona je u novovjekoj analizi otkrivena kao konstituitivni element ljudske psihe. Simptom se tako u posredništvu praznoga lakše prenosi na područje metafore koja kondenzira fantazame. Narcizam štiti prazninu, omogućava njezino postojanje, a kao inverzija ta praznina omugućava povratak na područje elementarnih razlikovanja: