Zagreb, Dom hrvatskih umjetnika, Trg hrvatskih velikana bb, srijeda, 17. 6. 1998. 20.00 sati Split, prostor Umjetničke Akademije, Tvrđava Gripe, četvrtak, 18. 6. 1998. 20.00 sati. Razgovarao: Branko Franceschi:B.F.: P.S.1 znači Public School 1 (1. Osnovna škola). Nakon velikog uspjeha Vaše cijelokupne zamisli može li ga se nazvati Osnovnom školom za suvremenu umjetnost? A.H.: U pravu ste i možda ćemo ga uistinu tako početi zvati. Velika razlika između starog P.S.1 i novog P.S.1 nije fizička promjena. On sada izgleda puno bolje, zidovi se više ne urušavaju, iako pukotine još postoje. Glavna promjena je u tome što sada široka publika može vidjeti suvremenu umjetnost. Nekadašnji P.S.1 bio je vrlo zatvoren, vrlo tajnovit, pa čak i zloslutan. To je bila ogromna zgrada s malim ulazom, a od posjetilaca se očekivalo da o umjetnosti mnogo znaju. Morali ste biti ili kustos, ili umjetnik, ili sakupljač, odnosno na bilo koji način uključeni u svijet umjetnosti. Novi P.S.1 posjećuje oko tisuću ljudi dnevno, koji možda nisu znalci, već pripadaju kategoriji koju nazivamo široka publika. Ali, nemojte se zavaravati. Svi ti ljudi su ipak mnogo bolje upoznati sa suvremenom umjetnošću od većine uobičajenih posjetilaca muzeja. Moraju biti jer bi u suprotnom, dragi Bože ne daj da se to dogodi, padali niz hodnike u koje smo i Vi i ja skoro pali dok smo "puzali" po krovu razgledavajući umjetnička djela. Ti ljudi nisu ni umjetnici, niti kritičari, niti kustosi, koji također posjećuju P.S.1, ali su i bolje upoznati s umjetnošću od prosječnog posjetitelja muzeja. Oni najvjerojatnije posjećuju i SoHo i druga takva mjesta. B.F.: Budući ste Vi pokretačka snaga cijelog projekta, ispričajte nam njegovu povijest i objasnite ideju koja Vas je vodila. A.H.: Sedamdesetih se godina javila zamisao uporabe napuštenih zgrada, koje nisu bile izgrađene u svrhu muzeja, za izlaganje suvremene umjetnosti. Umjetnička djela nastala šezdesetih i sedamdesetih godina nisu neophodno zahtijevala mramorne hodnike i hramove od kojih se američki muzeji uglavnom sastoje. Moja zamisao bila je zanemariti zgradu i naći velik prostor s određenim obilježjima neophodnim za predstavljanje različitih djela. Kada bih ga pronašla, napravila bih izložbu koja se u njega najbolje uklapa. Nakon više godina, nakon promjenjenih 20 do 30 zgrada, umorila sam se od toga da svaki put moram uvoditi novi prostor, novu adresu, novu publiku, nanovo uvoditi instalacije i tome slično. Zapravo smo postigli veliki uspjeh. Njujorškim umjetnicima svidjeli su se ovi projekti, a sakupljači i kustosi rado su ih posjećivali, pa nam je svaki okrug ponudio jednu zgradu. Pod "mi" podrazumijevam malobrojni upravni odbor i skupinu kustosa. Od prvog trenutka kad sam ugledala ovu zgradu znala sam da će biti izvanredna. Odavde se može vidjeti Manhatten, koji je izuzetno blizu, udaljen oko pet minuta javnim prijevozom, svega jednu stanicu. S druge strane osvijetljenje je prekrasno, a prostor je monumentalan. Ovo je najveći centar za suvremenu umjetnost na svijetu, bio je prije, kao što je i sada. Nije se bilo teško odlučiti za zgradu P.S.1. Namjeravali su je srušiti, iako je za zajednicu predstavljala povijesnu vrijednost. Ljudi su je željeli zadržati, no nikome
Dan Oki - Meditativna složenost u formalnoj jednostavnosti Dan Oki je autor koji vrlo ozbiljno shvaća medij u kojemu djeluje. Stoga se i njegovi radovi čine ozbiljnima, kako u formalnom tako i u sadržajno-narativnom smislu. Eksperiment kod njega nikada nije svrhom samome sebi već uvijek ima neko općeumjetničko, pa i etičko opravdanje. Dakle, Dan Oki (aka Slobodan Jokić) jest umjetnik. I to ne u pejorativnom smislu te riječi.    Dan Oki radi Art film, video i kompjutorsku animaciju upravo artističkom promišljenošću, uvijek u vidu imajući cjelinu. Bila ona eksplicitno ili samozatajno naznačena. Bila razvidna ili prikrivena, ideja cjeline i njezine zaokruženosti ostaje obilježjem umjetničkog procede ovoga već puno desetljeće djelujućeg autora.    Zaokruženost cjeline, dovršenost iskaza, težnja za porukom autorskog rada... Koliko ove naznake osebujnog „umjetničkog stila“ imaju zajedničkog s duhom vremena u kojemu (ili, točnije, nasuprot kojemu) „umjetnik stvara svoje djelo“?    Premda i sam za materijalnu podlogu svojih radova koristi riječ „tape“ - što bi moglo asocirati na ono što se u drugome mediju naziva „tekstom“ - Dan Oki stvara koherentno uobličena djela. Djelo je pak, kako bi rekao Fredric Jameson, kategorija tradicionalne umjetničke provinijencije i nije kao takvo prispodobivo fragmentarnoj prirodi suvremenih medija i njihovoj digitalnoj raspršenosti, eklektičnosti, ne-cjelovitosti...    Po svemu rečenom, po svojemu shvaćanju umjetničkog medija u kojemu djeluje, Dan Oki bio bi gost na suvremenoj video sceni, gost iz milieua eksperimentalnog filma, koji misli više filmski nego „videotski“. No je li zbog toga i manje zanimljiv u mediju videa? NAPROTIV!    Dan Oki svojim radovima (tapeovima) stvara jedan osebujan kolaž najrazličitijih formalno-stilskih slikovnih zapisa kojime, ipak, kako već spomenuh, uvijek slaže zaokruženu cjelinu. Njegovi su „video-tekstovi“ promišljeni i domišljeni kontemplativnom dosljednošću i čistoćom rijetko prispodobivom u ostalih video autora što potječu s ovih prostora.    Jokić nikada ne krije da važan izvor svojih precizno dorađenih umjetničkih struktura ima u filozofiji kao takovoj, odnosno etici napose.   Ipak, koliko je naglašeno estetizirani, postmoderni medij poput videa sa svojom osebujnom moralnom „hladnoćom“ sukladan s ovakvim etičkim, modernim pristupom, drugo je pitanje.   Teorijski svakako ne, ali u slučaju umjetničke prakse Dan Okija ovaj je pristup legitiman, izuzetno uvjerljiv i recepcijski zanimljiv.   Jokićev najnoviji rad, dovršen ove godine, kombinacija filma i videa, „Divine Beings“, ekološko je humanistička naracija postavljena s iskrenom brigom za životni svijet. Autor u off-u priča o svojoj zadivljenosti svijetom životinja, koja svoj korijen ima još u djetinjstvu, kada je imao svoj mali intimni ZOO, skrivan u podrumu kuće.    S jasno uobličenom sviješću o nadolazećoj ekološkoj kataklizmi, Dan Oki staloženo jednoličnim glasom priča o svojim iskustvima ugroženosti životinjskog svijeta, ali i živoga svijeta uopće, što ih je stekao u različitim prijelomnicama svoga života. Slike koje prate priču asocijativno su slagane. Nije ih lako jednoznačno pokušati objasniti, no one u svojoj prigušenoj, sumornoj „crno-bijelosti“ obogaćuju umjetničku cjelovitost i audio-vizualnu dojmljivost rada.    Slike iz javnoga parka u Tokyu supostavljene su u kontrapunktu s udaljenom bukom grada. Tišina parka još jače dolazi do iskaza u svojoj umrtvljenosti i artificijelnosti. U parku je sve mirno, nema žive duše
Već nekoliko godina u jednoj od niša istočnog dijela Dioklecijanovih podruma u Splitu smješten je bezimeni sarkofag. Utvrđeno je da je izrađen u 3. ili 4. stoljeću nove ere.    Taj me sarkofag nadahnuo da za ovogodišnji splitski Adria Art Annale izvedem site specific work. Želio sam, uz minimalnu intervenciju, prizvati sjećanje na njegovu prvobitnu funkciju. U sada bezimeno gnijezdo ljudskih ostataka, koje je i tijelo napustilo, pokušao sam vratiti bit i sadržinu.   Kako uprizoriti tijelo kojeg više nema? Kako uobličiti dušu što je morala napustiti tijelo? Kako sve to dočarati za mogućnost mentalne percepcije?    Tišna, mrak, sarkofag gotovo ispunjen vodom, halogeno svjetlo u vodi - rad s minimalnim sredstvima koja bude sjećanja, osjećaje i imaginaciju u suprotnosti je s uobičajenim minimalističkim naglaskom na vizualnu percepciju. Ograđujući sarkofag i time označujući dopuštenu točku promatranja stvaram teatralno uprizorenje i određujem sliku kojom će posjetitelj moći rekonstruirati zamisao.   Voda - najprovidnija i najnestvarnija tvar, sveta zbog svoje životne neophodnosti i simboličke mogućnosti pročišćavanja, opredmećuje se u česticama koje halogena svjetlost fokusira i svojom toplinom razigrava. Voda nikad ne miruje.    Svjetlost i voda su jedno, kao što su duh i tijelo jedno. Svjetlost je opredmetila vodu i istovremeno razotkrila auru njene svetosti.    Za izložbu u Zagrebu koristim se drugim sarkofagom približno jednake starosti. Smještam ga u neutralan ambijent galerije sa željom da stvorim viziju jednakog intenziteta kao u opisane instalacije iz Dioklecijanovih podruma. Premještam je i nastojim fokusirati.    predgovor: Željko Marović ŽIVOTOPIS Željko Marović rođen je 21. ožujka 1955. godine u Splitu. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Emilia Vedove na Accademia di Belle Arti u Veneciji 1988. godine. Iste godine bio je stipendist na Internationale Sommerakademie fur Bildende Kunst u Salzburgu. Do 1996. godine živio je u New Yorku, gdje je radio kao profesor na Pedagoškom odsjeku „Doing Art Together“ pri Metropolitan Museum of Art. Od 1997. godine asistent je na Odsjeku slikarstva Umjetničke akademije u Splitu.   Adresa: š. Ljubića 9, 21000 Split, tel: 021/565027.      SAMOSTALNE IZLOŽBE 1961. Muzej grada Splita, „Mašta i more“, Split  1986. Galerija Protiron, Split  1989. Galerija Protiron, Split  1990. Salon Galić, Split 1995. Del Bello Gallery, Toronto, Kanada  1996. Chuck Levitan Gallery, New York  1998. Galerija Miroslav Kraljevic, Zagreb    GRUPNE IZLOŽBE 1987. „Carevo novo ruho“, Dioklecijanovi podrumi, Split  1988. Internationale Sommerakademie fUr Bildende Kunst, Salzburg, Austrija  1989. Splitski salon, Split  1990. Splitski salon, Split  1994. 575 Broadway, New York, USA  1996. El Museo del Barrio, New York, USA  1997. Likovna radionica: Dioklecijanova palača 1700+, Split 1998. 11. Adria Art Annale, Dioklecijanovi podrumi, Split
tekstovi: Sandra Sterle NA OTOKU 1. Zamolila sam staru seljanku sa Mljeta da mi posudi svoju odjecu. Obukla sam se i zapocela performance pred kamerom. 2. Izgledam vrlo zdravo. Obrazi su mi crveni....medjutim to je sminka. 3. Osjecam se kao u cudnoj, ironicnoj igri, osim sto bih to zaista mogla biti ja.    4. ...na slici iz turistickog vodica: divlja priroda i domaci ljudi.    5. Iz neke druge perspektive ovo je egzoticno mjesto...   (Mljet, 1996.)    HODAJUĆI CESTOM Ulazim u nuklearnu centralu. Zrak je topao i suh. Vjerojatno me vide na monitorima, jer ja mogu vidjeti kameru koja me snima. Ponekad prodje pokoji auto. Svi se krecu polako. Primjecujem da je nuklearka izgradjena 1965. Godina mog rodjenja.    Fotografiram se. Sretna sam da sam pronasla ovu reflektirajucu plavu loptu. Haljinu koju nosim kreirala je Asmira Salkanovic, modna kreatorica iz Bosne. Mozete vidjeti odraz satora u kojem spavam i sliku crvenog sunca koju sam objesila na zid vrta.    Hodajuci cestama kroz engleske seoske krajolike slijedim bijelu liniju u sredini. Ako si sa kontinenta, postajes zbunjen sa automobilima koji pristizu sa „krive strane“. Da li razmisljas o prometnim nesrecama.    Potpuno sam ranjiva i bez snage. Otkrila sam da me lokalni seljaci vole. Misle da mi je potrebna zastita.   (Somerset, Engleska 1997.)    MAJKA MI JE PRIČALA Mama mi je uvijek pricala kako bih sve ostavljala i zurno sjedala pred televizor kada bi se prikazivale „Zvjezdane staze“. Bilo mi je cetiri ili pet godina. Sjecam se zmaraca koje sam osjecala gledajuci Mr. Spocka. Njegove siljate usi uvijek su me navodile na pomisao kako se moje tijelo ili tijela mojih mame i tate takodjer jednog dana mogu promijeniti. Iako drugi likovi nisu imali znacajnije tjelesne deformacije, takodjer su bili „drugaciji“. Njihova je kosa bila tako pod kontrolom...Nije bilo spontanosti ili nepravilnosti. Bili su superiorni...tako sam osijecala. Nisu imali problema zaspati ili probuditi se. Rijetko kad su bili ljutiti i nikad iracionalni. Cinjenica je da je televizija tada jos bila nova i toga sam takodjer bila svjesna. Nekako u to doba prvi je covjek hodao mjesecom i svi su o tome pricali.    Vjerovala sam da je moj djed upucen u tajne svemira. Ne samo da je bio upoznat sa svemirskim letovima vec je takodjer znao imena zvijezda i planeta te njihovu udaljenost od Zemlje. Posjedovao je mnostvo knjiga o zvijezdama i planetama, a jedine druge knjige kojih se sjecam bile su one male crvene. Nije cudo da sam iznad svoje glave jednog poslijepodneva u vrtu vidjela neidentificirani leteci objekt....i bio je crven.    U trenucima tisine i spokoja on bi uvijek poceo govoriti o zvijezdama. To bi se najcesce dogadjalo kad se smraci i ja bih se odmah osjetila hipnotizirana dubokim tonom njegovog glasa. Bila bih tako uzbuđena...skoro se ne bih usudila disati pripremajuci se da primim veliku istinu o univerzumu. „Da li znas da je zemlja zapravo lopta?“, pitao bi me...    U to sam vrijeme zeljela biti astronaut. To mi je izgledalo kao jedina razumna stvar...Imala sam malu igracku
Pri organizaciji izlozbe Jelena Perić zahtijevala je zimski termin odrzavanja kojeg inace vecina umjetnika ne zeli. Naglasena bjelina Galerije Miroslav Kraljevic nije joj dovoljna. Nagodili smo se za veljacu, u nadi da ce do tada sve biti prekriveno snijegom koji sredinom sijecnja jos nije pao. Obiljezja snjeznog prekrivaca, bar onih prvih sati njegovog gradskog postojanja: iskricava bjelina, difuzno odbijanje svjetlosti, zatomljenost zvuka, mekoca i prodorna svjezina udisaja; po autoricinom su misljenju oznake okruzenja koje najvise pogoduje potpunoj percepciji predstavljenih crteza. Neuobicajena usredotocenost na atmosferske uvjete izlozbe koja se postavlja o zidove galerije ne moze biti slucajna. Navedene kvalitete tek palog snijega prenose se nekim psihickim mehanizmom iz podrucja estetike u nostalgicnu, pomalo bajkovitu predodzbu „jedinog pravog zimskog ugodjaja“, koja u duhovnom oku, za razliku od njegove krute realnosti, priziva toplinu doma, praznike, tragove skija u snijegu, ispunjujucu potpunost zimskog sna... Ako se autoricine zelje ostvare, za trajanja njene izlozbe bit cemo zameteni, a „Skriveni crtezi“ bit ce tajanstveniji za jos jedan veo. Vidjet ce ih manje posjetitelja, a veza elektromagnetizma i Jelene Peric ostat ce neotkrivena.    Na prvi pogled 14 skrivenih crteza logicno se uklapa u autoricinu minimalisticku varijantu apstraktne geometrije. Prateci izlozbe navikli smo povezivati njene slike u cjeline. Prostor Galerije Miroslav Kraljevic po sebi je iznimno podatan, gotovo plastican u svojoj potenciji da se podvrgne snazi svakog jasno definiranog ciklusa. „Skriveni crtezi“ izvedeni su na identicnim, tvornickim formatima crnog indigo papira, dimenzija 29 x 21 cm. Pravilno rasporedjeni u niz, oni postaju crne cezure friza koji, kroz interakciju sa bjelinom galerije, gledatelju namece osjecaj da stoji usred oprostorene slike. Prizeljkivana, pak, interakcija sa snjeznom bjelinom vanjskog prostora, koju izlog galerije omogucuje, upucuje na autoricin nagon da sadrzaj crteza pruzi na uvid, sto u gotovo klasicnoj maniri zapretene potrebe za ispovjedi, nadilazi uobicajeno izlaganje. Formalno se ovdje pocinje preplitati sa psihickim.   Indigo je publici okrenut svojim osjetljivim i zato staklom zasticenim licem. Zbog zrcaljenja sve sto se u njemu vidi promatracevo je vlastito lice. Lice na licu. Strpljivi, radoznali i oni koji vjeruju da uvijek postoji vise, uspjet ce iz velike blizine i pod nekim pronadjenim kutem vidjeti crteze. Crtezi su tek crni trag na crnoj povrsini indiga, ulegnuce strukture - ono sto se u vanjskoj, snjeznobijeloj varijanti dogodi kad skije predju preko ravne, prsicem prekrivene povrsine. Pronadjeni trag probudit ce istrazivacke instinkte. Daljnje gledanje obuhvatit ce cjelinu crteza prepoznavanjem simbola, jednostavnih rekvizita, pruzanja silnica, polova...Kad svi crtezi budu razotkriveni uocit ce se njihova tematska i stilska povezanost. Nakon uocavanja crnih crteza, vec otvoren igri otkrivanja, gledatelj ce se na povratku suociti s bijelim tragovima koje je u snijeg utisnuo prilikom dolaska.    Od kuda ovaj iznenadan, ma koliko diskretan i shematiziran, odmak Jelene Peric u svijet predstavljackog?    Formalno, tehnicko, simbolicko i podsvjesno gusto je isprepleteno u naizgled jednostavnoj i spontanoj zamisli ovog ciklusa. U kuci je pronadjen neiskoristeni indigo-papir s funkcijom precrtavanja, po kojoj je on uvijek sredstvo, a nikad cilj. Zasto ne prenijeti crtez preko matricnog papira u njegovu meku, masnu povrsinu? Zasto ne napraviti
(U)MJESTO SLIKE – PANIKA Siromasna hrana obicno upucuje na socijalnu bijedu, laganu egzistencijalnu mucninu, lose obiteljske odnose, nekvalitetu komunikacije i nemogucnost razumijevanja. Nema nekog narocitog razloga zasto na fotografijama Damira Babica (U)mjesto slike, ne bi bilo isto, tim vise sto nas umjetnik naslovom izlozbe tjera da potrazimo supstitut za prizor koji nam se nudi. Poteskoca je time veca sto s fotografijama hrane alterniraju fotografije gusto zacepljenih odvoda, pa nas imaginarni vizualni prostor ispunjava horror vacui i nelagoda klaustrofobije pri cemu se zacepljuje i lagodni protok nasih asocijacija.    Fotografije zganaca i ostalih jestvina, iako ugodno toplo zute, snimane su u krupnom planu koji nas prisiljava na pomalo neprimjereni pogled na hranu. Kako je hrana jako pritjesnjena iza resetaka nalik zatvorskim koje su joj utisnute u povrsinu, na fotografijama ne postoji prostornost pa je gledalac prisiljen odmaknuti se od fotografije. Dokle god za to postoji fizicki prostor, isti se prizor nepregledno i neprestano ponavlja, a imaginarno taj se uzorak nastavlja u nedogled. Kada se nadjemo opkoljeni resetkama, nasa se perspektiva mijenja i ne mozemo vise biti sigurni da li se i dalje nalazimo kao gledaoci izvan prostora ili unutar njega, ne znamo da li je hrana iza resetaka ili smo to mi, da li prizor promatramo ili u njemu sudjelujemo. Babic tako manipulira i galerijom, pristajuci i na njenu funkciju kao izlagackog prostora, ali i opiruci se tome; od nje stvara ambijent u kojem je publika izlozena tjeskobi.   Suprotno od velikih, toplih fotografija hrane koje se ujednacenim ritmom multipliciraju, u isti su prostor smjestene i manje fotografije zacepljenih odvoda, nezivih boja i hladnoce koja usprkos krupnom kadru fotografije odbija svaku pomisao na dodir, premda tekstura materijala na fotografiji izaziova taktilnost. Dispozicija ovih manjih, nasumce rasporedjenih fotografija reflektira i nemir koji one izazivaju, iako je scena na njima gotovo potpuno staticna. Mirni koncentricni krugovi doduse naznacuju gibanje, ali ono je ograniceno samo u sebi, nema izlaza, odrazava potpunu pregnantnost situacije i paniku.    U Babicevim djelima, ne samo sada vec i ranije, nije nepoznata dihotomija koja ponekad moze znaciti kontradikciju, ali moze i dvojako davati naglasak istoj teznji.    Nekada, u objektima s imaginarnim pejzazima potpunu napustenost pustinje naglasavali su krupni prednji plan, duboka perspektiva, prostornost i horizont, a kad se u dvodjelnim objektima u fotografiji koristio jednako krupnim planom kao i sada, nebo bi uvijek dobijalo svoj samostalni i autonomni prostor cime bi u jednu ruku akcentuirao pustos, ali bi odrazavao prostornu ravnotezu. Na izlozbi (U)mjesto slike tijesni prostor hrane dodatno stisce i tjeskoba zacepljenosti, a mirni ritam dispozicije konstantne zatvorenosti, samo se dodatno pojacava s posvuda razbacanim zacepljenim odvodima koji nam na neocekivanim mjestima naglasavaju bezizlaznost.   Osim samih osjecaja koje poticu ove fotografije, pa ih vec time mozemo socijalno okarkterizirati, da Babiceva djela jesu smjestena u socijalni kontekst, takodjer mozemo znati iz njegovih predhodnih djela. „Neboderi u noci“(1990) takodjer su multipliciranjem uzorka, ali i stvarnom dimenzijom asocirali na momente globalne, kao i „Neocekivani posjetitelj“(1992), na momente intimne urbane samoce.   Izlozba (U)mjesto slike u sebi donosi otpor prema slici, u brojnim
Antonio Caronia ...“I ovdje funkcionira analogija s Ballardom: kao u spominjanim romanima i pripovjetkama, tako i u „Kiselinama“ Cesarea Fullonea, bolest i nered prestaju biti isključivo negativni elementi, postaju jedan zaeudan pogled kroz koji eitatelj ili gledatelj mogu povezati elemente koje inaee ne bi povezali; mogu oblicima i bojama dati smisao kojeg oni inače ne bi imali. Pogledi koje Fullone „baca“ po tim istrošenim slikama, po tim medijskim molekulama, različiti su, a stoga su različiti i zaključci do kojih dolazi, čak ovise o izabranim tehnikama: od tipa kiselina koje razlijeva papirom, skeniranja, podloge na kojoj tiska (platno, guma, transparentni film). Povremeno slika iskazuje kontrast između predjela netaknutih kiselinom, koji čuvaju te čak naglašavaju sjaj polazne fotografije i njen pomalo isprazan glamur, te onih nagriženih kiselinom, koji izgledaju kao bizaran nakit ili nova kemijska odjela što prekrivaju lice i tijelo.“... KORODIRANJE BLJESKA predgovor: Radmila Iva Jankovic Prebivanjem u svijetu virtualnosti, realnosti koja ne postoji u taktilnom, već samo u optičkom ili auditivnom svijetu, a koja opet povratno utječe na iskustvenu predodžbu stvarnosti, podložni smo dromosferskom onečišćenju (Virillio). Ono nastaje uslijed prebrze smjene informacija i uvjetuje gubitak čvrsta tla pod nogama. Kamo se skloniti, a da to ne bude uzmak u izolaciju?    Cesare Fullone ne traži vlastitu oazu u fluktuaciji uvijek novih i potrošnih slika. štoviše, njegove slike nastaju u opsesivnoj opčinjenosti medijem: „Televizija mi je uvijek uključena, nikad ne prekidam kontakt.“ Medij Cesarea Fullonea najčešće predstavlja sam medij. Kolažiranje i de-kolažiranje potrošnog medijskog materijala, za razliku od duhovnih srodnika Rauscemberga ili Rotelle, zamijenit će enformelnim postupkom rašćinjanja.    Neposrednom gestom, kemijskom otopinom razara opnu „pronađene slike“. Rastaće obrise reklamnih plakata, panorama velegrada, slika modnih i filmskih junaka: svega onog što predstavlja krepku ili lako probavljivu hranu suvremena ikonofaga.   Postupkom izvlačenja slike iz konteksta jednog medija i prebacivanje u drugi, te nagrizanja čvrstih obrisa, slijeduje učinak bljeska, promićući tako prikaz iz realnog vremena u sferu neodredljivih i nepredvidljivih mutacija.   „To je umjetnost u kojoj se informacija susreće s poezijom, činjenica sa stanjem alterirane svijesti, gdje se legende susreću s filterima ljubavi, a socijalne napetosti s razdražujuaim sintetskim bojama.“ (C. Fullone)    Fulloneova umjetnieka misija očituje se i u oblikovanju časopisa „Virus“ u kojemu se često pojavljuju i njegove vlastite kreacije. Razlog tomu nije samo praktične prirode, već pokušaj da se uz neizbježni galeristički koncept distribuiranja umjetničkog djela pronađe i jedan neposredniji način, kako bi se izbjegla moguća okoštalost i egzil umjetnosti u sferu elitizma. ŽIVOTOPIS Cesare Fullone rođen je u Palmiju, Kalabrija, 1955. Slikarstvo je diplomirao na Academia di Belle Arti di Brera, u Milanu. 1978. - Počinje izlagati sudjelujuai na mnogobrojnim grupnim izložbama u Evropi i SAD-u, uz samostalne izložbe u Rimu, Torinu, Napulju, Genovi i Milanu.  1993. - Osniva časopis „Virus“, u kojem je osim glavnog, idejni i grafički urednik.  1995. - Izlaže na Aperto 95 venecijanskog Biennala.  1996. - Samostalno izlaže Kiseline u milanskom Spazio G Gigli.  1997. - Samostalna izložba Ljudski pejzaži, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb  Surađivao je na scenskim kazališnim projektima, sudjelovao na seminarima i
predgovor: Vjenceslav Richter Pravac, - linija u prostoru koja ne mijenja smjer, bušeći kontinuum u oba smjera bez kraja. Ova misaona kategorija, u praksi neostvariva, možda je najčišći, najljepši spoznajni proizvod ljudskog uma. Njegova moralna čistoća, bezobzirna fanatičnost, njegova nadbrzina, (on je već tamo kuda je usmjeren) njegova nedodirljiva nepotkupljivost, ako se dobro razmisli, mora izazvati poštovanje, respekt, da ne kažem ljubav. Horizontala, vodoravna linija, evidentan je prirodni fenomen, svojstven našoj planeti, njenom obliku i ponašanju vode na njoj. Horizontala, dakle, nije proizvod našeg apstraktnog mišljenja, ona je proizvod našeg opažanja, relativno uspješna simulacija, s pretenzijama da  odglumi pravac. Nije tajna da je horizontala zakrivljena. Osim kada se tretira kao apstrakcija oslobođena svojih prirodnih svojstava. Ona je prihvatljiva svojom „grešnošću“ koju razumijemo, ali s kojom smo se sprijateljili i s kojom surađujemo od davnina. Njena prećutna potkupljivost nam odgovara i u općem sistemu uračunatih pogrešaka, ona je naš pouzdani potporanj.   Međutim, pravac,...taj ne može biti paralelan s horizontalom! On ju može sjeći u dvije točke, ali najradije, ako već mora, tangirati će je, i odmah se od nje distancirati kako ne bi morao imati s kompromislerima daljnjeg posla. Slobodni pravci u prostoru mogu igrati najluđe igre, neizmjerne su njihove slobode, i njihove mogućnosti.   O tome možemo samo razmišljati.    U ravnini, njihova je sloboda znatno smanjena.    U pretežnom manipuliranju pravcima (dužinama) očituje se domanacija pravog kuta i svih njegovih derivata. U prikazanim radovima, pravog kuta nema. Iz beskonaene množine anonimnih pravaca, za potrebe ovdje predstavljenog malog opusa, osmorici su data imena: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, a njihova je adresa, ma gdje se nalazili, 10, 20, 30, 40, 50, 60, 70, i 80. To je broj stupnjeva kojeg ovi pravci zatvaraju s tangentom na horizontalu. Mala serija od šest crteža potječe iz razmišljanja i prijedloga da se krug podijeli na 512 stupnjeva. Alat koji ovu podjelu čini operabilnom jeste nov trokutni par koji čini dostupnim svaki željeni kut od jednog stupnja na dalje.    Adrese ovih kutova su za postojeći sustav, osim pravog i onog od 45 stupnjeva, u prikazanom sustavu nepoznate. Detaljno pojašnjenje ove problematike nalazi se u knjizi „Izazov nasljeđu“ izdanje kuće CERES.    DRUGO LICE ORTOGONA - ZA VJENCESLAVA RICHTERA predgovor: Darko Schneider Knjiga se otvorila i njezinu heterogoniju treba protumačiti. Prostor dvaju ili više nepravokutnih trokuta, vrijeme njihova višeosovinskog rasprostiranja. Poticaj proročanskog prihvatiti, i varku, i svaku zabludu, samo ne slučajnost. Jer ona ne postoji! Inače, sve bilo bi dopušteno i moguće, i sve bilo bi uzaludno.    Postavljene su granice mišljenja postale nepremostivom preprekom zamišljanju, jer zanemareno je uvodjenje. Kazali bismo, ustanova inicijacije! Priprava za čitanje ukinuta vremena od kojeg toliko smo se odvojili da zaboravljen je svaki postupak upućivanja. Razotkrivanje koje bi put otvorilo. Sitna naputa za prohodnost ili ključ koji će nekima u konačnici biti pružen. Rijetki su, naime, na ugaru znanja povijesnog čovjeka probudili svoju sumnju i obrat predvidjeli. Ah, da, i uz konzervu počesto uzmanjka upravo taj zlosretni ključ, razlog posve dovoljan da se u nutrinu