Cesco Dessanti slikar je čije slikarstvo zahtijeva potpunu predanost.Njegovo slikarstvo nije površno dopadljivo. Potpuno se predavši gledajući njegove slikebivamo bogato nagrađeni. I bolna realnost ne budi u nama negativne osjećaje. I krajnjesituacije ukazuju samo na život kakav je, na jednostavnu istinitost. Dessanti je stalni svjedok ovoga oko nas. U svojoj dubokoj humanosti podsijeća nas i ukazuje na ono u štose sami ne zagledamo dovoljno.    Njegov svijet kojeg slika ne može biti neki drugi. Ako i je ponekadsirov ili gorak, iz njega izranjaju uvijek lilovi ili sjene topli i bliski, nježnoprepušteni patnji življenja.    Latentna tuga podcrtana je upotrebom starih papira, ponekad dokumenatasa kojih stari rukopis u fondu slike permanentno odašilja znakove prolaznosti. Teksturapapira, razlivenog tuša po njemu, neravni rubovi, sve nam izmiče, bježi kao i samživot. Iz nas vidi slike pohranjene van dosega sjećanja. Nekad su to neugodni događaji koje želimo zaboraviti, ponekad najljepši trenuci za koje znamo da se, na žalost, nećeponoviti. Pušta nas da se udubimo koliko želimo, ni s čim ne ograničava, a hvata nas unajboljim našim trenucima.   U svojoj uznemirenosti daje nam izbor. Osjećajnu zabilješku možemopohraniti u pretinac tihe boli ili tihe radosti. Najčešće čvrstim rezom siječegranicu među njima.    Profinjena potraga vodi Dessantia od morskih kupališta do rimskihpiazza, od Trasteverea do Vatikanskih muzeja. Na brzinu zabilježena lica ljudi (takoranjivih izraza kada nisu svjesni da su promatrani), pažljivo su sročena kao i krokijinaslikani pred platnima starih majstora. Poznata ulice, skulpture sa fontane izravnane susa prizorima silnog nasilja. Veliko NO opire se realnosti kojoj se ne može izbjeći.Previše nježne duše hoda se životom.    Dessanti vjeruje vrijednostima slikarstva. Svoje majstorstvo svakomslikom ponovno dokazuje boreći se sa sobom samim. Materijom koju treba upotrijebitipoznavajući je što bolje, skoro je potpuno poznavajući. Strast kojom radi njegov jenačin egzistiranja.    Dessantijeva unutarnja stvarnost nije u opreci s okružjem. Ona samodominira pretačući se iz sebe same, iz svoje mekane ranjivosti u znakove koji će namukazati preko prepoznatljivih motiva na našu duševnost. Dessanti se ne zaustavlja natragovima rukopisa ispisanog formom crteža. On stavlja naglaske točkama i maljama,masnicama na papiru, grubim trganjem papira ili stihovima ispisanim na slici. Istovremenomiruje i bježi; uokviruje crtama motiv da ne izbjegne formatu.   Strast je sveprisutna: u svojoj tihoj blagosti kao i u svomekspresionističkom kriku. Dessantievo slikarstvo čin je ljubavi kojom nam ukazuje nadubinu naših vlastitih duša.    Slike na ovoj izložbi dokumentiraju moju prepisku sa Cescom. Krajemsedamdesetih, upoznao sam ga u Rimu po preporuci Cescovog kolege sa studija, MarijaKotlara. Do tada sam sumnjao da takvi ljudi još hodaju Svijetom. Nisam siguran da samvjerovao da su ikada hodali. Počeli smo se dopisivati i u skoro svakom pismu od ondastiže i sličica.   Zahvaljujem Branku Franceschiju što je omogućio organiziranje oveizložbe. Hrvatskoj publici htjeli smo pokazati jedan mali segment opusa jednog bivšegzagrebačkog studenta. Neka ovo bude uvod u veliku zagrebačku izložbu Cesca Dessantija. Slaven Perović Životopis: Cesco Dessanti rođen je u Rovinju 1926. godine. Godine 1949.diplomirao je na Alademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Tartaglie. Godine 1953. odlazi živjeti u Italiju. Samostalno je izlagao u Brescii

Spiralni dijalog - ‘slušanje’ Caravaggia’  Iako mu je ovo već 46. samostalna izložba, Boris Demur pristupio joj je s ushitom i entuzijazmom znakovitim za početnike. Nije ni čudo jer mu dosad nikada nije bilo omogućeno da tako intregralno i na tolikom formatu predstavi svoje umjetničko poslanje - svoj spiralni sustav - kojim se, potpuno osviješteno i artikulirano, bavi od 1983., a čiji počeci sežu u rane sedamdesete. U Galeriji Miroslava Kraljević uspio je u velikoj mjeri predstaviti svoj spiralni sustav, navlastito njegove tri ključne odrednice: ideju „Sikstine“, prostora u kojemu bi se spiralni sustav najbolje predstavio i sebe samoobjašnjavao, ciklus spirala „Cezanne, St. Victoire“ te njegove studije-replike djela umjetnika u rasponu od baroknog majstora Caravaggia do impresionista poput Cezannea i Maneta, koje Demur drži ključnim povijesnim avangardnim umjetnicima i kojima pojašnjava i geneologiju svoga slikarskog sustava. Ponešto od svega toga bio je u prigodi pokazati, ali u ovako integralnu obliku i na toliko prostora, ponavljamo, nikada.    Ovdje je u velikoj mjeri rekonstruiran spiralni ambijent iz njegova životnog prostora, točnije iz njegova dnevnog boravka. On i danas funkcionira kao „Galerija jednog slikara“. Galerija jednog slikara, Preradovićeva 37, Zagreb. Sve što se događa u toj galeriji od 15. listopada 1990. godine jest spiralni performance“, zapisao je Demur na prvoj stranici knjige dojmova. „Galerija radi na osobne pozive. Spiralni ambijent sastavljen je od pet serija od po dvadeset ulja na kartonu pod nazivom ‘Cezanne - St. Victoire - spiral - spiralno slikarstvo bio-geo-metrike’“. Taj spiralni prostor, koji će po zatvaranju ove izložbe biti vraćen na svoje mjesto, funkcionira kao atelier, galerija, ali i kao Demurov životni prostor, što mu je izuzetno važno: „Živim de facto u slici“, kaže Demur. „Kad god bih iz bilo kojih neslikarskih razloga izbivao iz ovoga prostora - što automatski znači da sam izbivao i iz slikarstva - kada bih se vraćao kući, vraćao bih se u sliku. Svjesno ili nesvjesno, stalno komuniciram sa slikarstvom. Otuda moja potreba za spiralnim ambijentom u životnom prostoru“.    U srpnju 1992. godine Demur, prema ideji i u organizaciji svojih kolega Dubravke Rakoci i Gorana Petercola, ostvaruje sličan ambijent u rovinjskom Zavičajnom muzeju: s 88 oslikanih kartona dimenzija 100 x 140 cm prekrio je cijeli strop i sve zidove prostora, stvorivši na taj način čudesan plavi „Spiralni ambijent prema istarskim crkvicama“. „Evocirajući u vlastitoj parafrazi dio nacionalne likovne tradicije“, zapisao je tom prigodom Antun Maračić, „slikar ponovno uspijeva posredovati spoj između likovnog i - u doslovnom smislu - univerzalnog. Umjetnik kao katalizator susreta dimenzija, onaj koji podsjeća na njihovo srodstvo, svoditelj na zajednički nazivnik vlastitoga znaka. Ono što svaki umjetnik jest, Demur nam svojim primjerom demonstrira na paradigmatski način“.    Važno je znati jedan podatak iz Demurova životopisa: kao student zagrebačke ALU s kolegama Goranom Petercolom te ponovno s Vladom Martekom i Željkom Jermanom u jesen pješači Istrom i upoznaje najveći broj istarskih crkava, koje su potpuno, gotovo do zadnjega četvornog milimetra, oslikane freskama. Tu je tada zapravo upoznao narav ambijentalnoga slikarstva, a u svom je atelieru otada počeo ostvarivati ekspresionističke ambijente.

Kako danas u Rijeci slikati „painterly“ - „post-painterly“? Melita Sorola Staničić „nastupila“ je sa svojim slikama kao jedna od najnovijih „prinova“ na riječkoj (hrvatskoj) likovnoj sceni krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, pored nekoliko drugih mlađih slikara i grafičara s likovnog odjela Pedagoškog fakulteta u Rijeci: Jasne šikanja, Borisa Kačića i ostalih.    Počeci razvoja njenog senzibiliteta i pristupa slici i slikanju koincidiraju s novo-enformelnim, odnosno novo-apstraktnim zbuvanjim u nas krajem 80-tih. Sa „kontroliranom gestom“, „znakom, gestom i materijom po drugi put“. I Sorola je „on the road again“, od samog početka. Mnogi po sebi („izvorno“) heterogeni uplivi uključeni su postupno, korak po korak, u njen konstrukt slike. U Sorole, zajedno s njenom vezanošću za tradiciju lirske apstrakcije, svjetskog i našeg apstraktno-ekspresionističkog i, u manjoj mjeri, enformelnog slikarstva, ostaje trajno prisutna i sklonost ka figuraciji, ka temi akta. Makar u diskretnim naznakama i naizgled neobavezno „mimetičkim“ asocijacijama na tijelo, put, figuru, koja se često krajnje reducira te jedva nazire - kao znak, gestualno, tonski ili valerski blago diferenciran, ali ipak do kraja uronjen i integriran u monokromno i nerijetko akromatsko „obojeno polje“. Nazire se neka mogućnost otklona ili pak „priklanjanja“ spram području ispitivanja američkog „post-painterly“ slikarstva (Motherwll, Rothko, Newmann...). Magličasto plavo/modro/sivo/bijelo - geste, slikarska akcija se stišavaju, ublažavaju, kontroliraju - da ne naruše integrativni ili čak totalizirajući efekt „polja“.    U novije vrijeme Sorola sve više pokazuje interes i za „hard edge“ slikarstvo, za oštre rubove i oblikovanje to jest konstrukciju, gradnju, multipliciranje formata. To dublje zadire u koncept slike i u problematiku artikulacije i međusobnog usklađivanja njenih elemenata. Slikarska akcija je dovedena u pitanje, stavljena pod nadzor i na muke, a ponegdje i potpuno eliminirana. Kao i figuracija. Otsutna je, na drugim je slikama „prisutna“. O „spontanitetu“, „slobodi“, „igri“ i „slučajnosti“ ne može na nekim od slika sa ove izložbe biti ni govora. Radi se o strogoj geometrijskoj konstrukciji formata i precizno odmjerenom odnosu svih elemenata slike: mehanički jednoliko obojanih (plošno prebojanih) traka tamne modre i svijetle plave u apstraktno-geometrijskoj kompoziciji oštrih i ravnih rubova. Pravokutne trake boje međusobno su razgraničene, ne miješaju se, ne prelaze granice, a njihove pravilne stranice su paralelne ili identične s rubovima formata. Sorola je tako uključila i suprotni pol, ekstremnu „drugost“ gestualnog ekspresionizma u vlastiti pristup slici i svome radu. Pritom je vlastiti slikarski „senzibilitet“ oslobodila od terora „autorstva“, „subjektivnosti“, „individualnosti“, „rukopisa“, koje u drugim nekim radovima, zadržava, njeguje, razvija. Time je dosegla jednu od osnovnih ambivalencija u pozicionom rascjepu suvremenog umjetnika.   Istodobno je tvrđe definirala i upisala svoju slikarsku poziciju u koordinatama novije riječke likovne scene - koju za nju možemo označiti prezimenima Stipanov, Mogin, Pomgrac, Božić, Grdić i šikanja... Predgovor: Branko Cerovac    ŽIVOTOPIS Melita Sorola Staničić rođena je u Rijeci, 1964. godine. Diplomirala je 1989. godine Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, odjel likovne kulture - slikarstvo. Od 1982. godine živi u Voloskom. Izlaže od 1987. godine.

Grafike Karine Sladović minucioznošću dubokog tiska govore jezikom egzatnog, akribijom koja proizlazi iz prirode otiska. A otisak je zrcalo duše koja sabire iskustva viđenog u želju za individualnim iskazom, u poriv za umjetničkim izražavanjem. To je općenita tvrdnja, ali govori istinu za sva vremena: sa svakom novom umjetničkom generacijom, sa svakom promocijom umjetnika pojedinačno, sa svakom inicijacijom „želje za stvaranjem“ koja određuje individualni iskaz potvrđuje se repetiranje božanskog početka. Izložba u Galeriji „Miroslav Kraljević“ jest inicijacija umjetničke zrelosti i deklariranje autorstva koje će obilježiti devedesete i zapravo označava početak XXI. stoljeća. Karina Sladović umjetnica je čije grafike prepoznajemo unutar pluralizma, ili, bolje rečeno, zbira individualnih iskaza devedesetih. To nije više onaj pluralizam s kraja osamdesetih, kada se umjetnost vođena sviješću o mediju iskazivala kao žanrovska, kao stilizirani kič, popularna, retro, anakronistička, sklona samocitiranju itd. Danas je to pluralizam s onoliko trendova i mogućnosti koliko je umjetnika. Ovo je vrijeme novog konzervativizma i umjetnici se kreću anakronističkim putovima koji nemaju veze s trendom, nego sa sviješću o usamljenoj, zapravo ekskluzivnoj, poziciji umjetnika. Oni su okrenuti sebi, otkrivaju tajne plemenitog zanata (u slučaju Karine Sladović to je duboki tisak), otkrivaju stare i nove tehnologije i ikonografije, hrabro prihvativši situaciju zastrašujuće slobode. Mladi autori poput Karine Sladović puni su optimizma, nisu fascinirani medijima i ne osjećaju potrebu za demistificiranjem te su okrenuti takozvanim tradicionalnim vrijednostima u umjetnosti. No taj novi tradicionalizam nije reakcionaran, on je naprosto NOV, ako ne i NEO tradicionalizam. Karina Sladović zanatskom akribijom i svojom slojevitom ikonografijom već se priključila pozitivnom konzervatizmu svojeg naraštaja. Rad koji najbolje pojašnjava njezinu imaginaciju i vještinu je grafika pod nazivom „Vrt“. Ova je grafika specifična zbog svoje slojevitosti i tvarnosti, sadrži sve karakteristike monokromnog slikarstva, izaziva kvalitetom odnosno semantičkom višeslojnošću. „Vrt“ najbolje sažima njezin nadnaravni svijet fantazije u tehnici dubokog tiska, najzahtjevnije od svih grafičkih tehnika. Minuciozno iscrtani detalji slojeviti su i međusobno se prožimaju kao i sami oblici. Kroz grafike Karine Sladović ulazimo u fantazmagoričan svijet kukaca, ptica i biljaka s ikonografski nerazrješivim sistemom znakovlja. To je sretan spoj biološkog naturalizma i poetike umjetnice. „Vrt“ je paradigmatsko mjesto, njime je Karina Sladović odredila svoje preokupacije te samostalnom izložbom u Galeriji „Miroslav Kraljević“ podastire ono što je sukladno „Vrtu“ - hiperfantastični ciklus zrcala duše. predgovor: Lilijana Domić ŽIVOTOPIS Karina Sladović rođena je 17. travnja 1965. u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju. Godine 1984. upisuje nastavnički odjel Akademije likovnih umjetnosti. Diplomirala je u klasi Dubravke Babić, grafički smjer. 1991. i 1993. boravi na usavršavanju u Parizu, u Cit( des Arts, u hrvatskom atelijeru na obalama Seine. Godine 1990. objavljuje likovne priloge u mađarskom časopisu „Nagy Vilag“, koji je od svjetskog značenja za književnu i likovnu kulturu. Nacionalna sveučilišna biblioteka čuva njezine crteže i grafike u svom fundusu grafičke zbirke. S umjetnicama Ljerkom Kallay, Nives Kavurić Kurtović i Zdenkom Pozaić 1994. ilustrira knjigu Milice Marović „Pisma Don Quijotea Dulcineji“. Bavi se oslikavanjem javnih površina: 1989. murali u naselju Ravnice, 1993. fasade dječjeg vrtića u Bijeničkoj ulici u Zagrebu. Sudjeluje na humanitarnim akcijama: 1991. za spas Dubrovnika