NA RUBU  predgovor: Patricia Rissman Unutar starog, ograđenog i već godinama nekorištenogsklopa zgrada u bivšem Istočnom Berlinu, u ljeto 1995. godine nastala je njemačkafilmska komedija.    Blok se nalazi u gradskom području „Rummelsburg“.Krajem 19. stoljeća bio je dom za zbrinjavanje samohranih i socijalno ugroženih majki,za vrijeme NJDR ustanova državne sigurnosti za pritvor, a sada je ponovno na dva mjesecapretvoren u zatvor. Tijekom snimanja „zatvorenici“ su se uglavnom zadržavali u svojimćelijama da bi se u pauzama, spremni za portretiranje, okupili u dvorištu.    Fotograf filmske produkcije, Nihad Nino Pušija, u dva jedana portretirao 150 statista nađenih u domovima za azilante, na kazanu za beskućnikeili na željezničkoj postaji Zoo te probranih po kriteriju koliko vjerodostojno ikarikaturalno utjelovljuju kriminalce. Stereotipno snimljeni, uvijek sjede na istoj klupi, u sličnoj pozi gledajući direktno uobjektiv, odnosno, u oči promatrača, sačinjavaju naizgled beskrajan niz koji se poželji može nastaviti unedogled.    Ti fiktivni kriminalci su i izvan okvira filmske iluzijerubne figure društva, koje su se kao i njihov fotograf nekako zatekle u Berlinu. Usvakodnevnom životu pored njih prolazimo užurbano, ne primjećujemo ih i ne poklanjamoim pažnju ili ih pak vidimo u svjetlu predodžbe koju smo o njima već prethodnostvorili. Vidimo ono što želimo vidjeti.    Fotograf ih portretira suosjećajno, ali bezsentimentalnog heroiziranja. Umjesto toga gledateljima ostavlja mogućnost da na trenzastanu, iščitaju im iz lica tragove života i otkriju detalje.   Nihad Nino Pušija portretira ljude. Transvestite, Rome,izbjeglice, fiktivne kriminalce. Svi su oni rubne figure društva koje sa njihovimfotografom povezuje zajednička potraga za domovinom i identitetom.   Biti prihvaćen je dug put, ali na njemu nikada nismosami.    ŽIVOTOPIS Nihad Nino Pušija, rođen 1. prosinca 1965. godine u Sarajevu, Bosna iHercegovina   1985. volontira kao fotoreporter i fotoilustrator u “Oslobođenju“, Sarajevo   1988. slobodni fotograf za „Oslobođenje“ i druge dnevnenovine u zemlji i inozemstvu  1989. povremene fotoreportaže za „Independent“, London   1990/92. boravi u SAD, Italiji, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj iNjemačkoj, gdje sudjeluje u fotoprojektima i fotostudijama   Živi i radi na 47 Reichenberger Strasse, 10999 Berlin      FOTOSERIJE 1.Život izbjeglica i prognanih iz BIH u Njemačkoj, 42 fotografije,40x30 cm na brom-srebrnom papiru  2. „Ave Maria“, „San u hamburškoj luci“ serijapronađenih motiva (predmeta), 40 fotografija, 30x24 cm na brom-srebrnom papiru  3. Noćni život homo i transseksualaca u Berlinu, različiti formati  4. „Komparsen“ / „Statisti“, portreti statistaigranog filma „Mannerpension“ (Muški pansion),32 fotografije 90x60 cm naIllford multigrade plastificiranom papiru  5. Život Roma iz BIH u Berlinu i Njemačkoj, različiti formati     IZLOŽBE 1992. -“Iz pakla u nepoznato“, u preko dvadeset gradovaBerlin, Hamburg, Brelefeld,  Kšln, Kiel, L¼beck  1993. -“U bijegu“, fotografije i sjećanja, organizatorRathaus Wedding, Berlin  -“Strano - Framed Obcy“, foto izložba i performance, organizator „Aliens with us“ i Kulturant Kreuzberg, Berlin  1994. -“Dolazak u nepoznato“, fotografijebosanskohercegovačkih izbjeglica u Berlinu,  Theatar am Halleschen Ufer, Berlin  -“Ave Maria“, Galerija Franz Mehring, Berlin  -voditelj i organizator projekta Kiklop-Foto-Fabrike s podrškom  Dezentrale Kulturarbeit Kreuzberg, Berlin  -“Raumeroberung“ („Osvajanje prostora“) izložba Kiklop Foto Fabrike u Sud-Ost-Europe-Kulturzentrum, Berlin  1995. -“Izbjeglice iz Bosne“, fotografije, organizator RathausBelzig, Belzig  -“Kraljice“ Galerija „Blumenbinderei“, Berlin  1996. -Izložba izabranih fotografija djece bosanskih izbjeglica, GripsTheater, Berlin -“Duldung“, „Status trpljenja“, skupna izložba
predgovor Klaus Blanc: Svijetlo od tamnog se polako odvaja, pred našim očimapostepeno nastaju sjenke tijela i predmeta:   Ranjivo, prepuno dirljive putenosti, prolazeći poredprkosnih parola na zidovima koji se ljušte, mladog boksača nešto odvlači u tamu.    „La Esperanza“, „Nada“: Fotografije Wolfa Bowiga iz jednog kubanskog boksačkog kampa.    Sa svjetlucavim tropskim svjetlom iza leđa, neusiljenomusredotočenošću provlači vezice kroz rupice začarano svjetlucajućih sportskih cipela- jedan ljubazni div samozaboravno čeka svoju borbu.    Slike sjena prepune magične, melankolične ljepote.    Izvješća zapadnih medija o Kubi kreću se rutinskimputovima svijesti: Čamci s izbjeglicama, ljudi sa štedljivo racionaliziranomhranom, ugnjetavanje i despotizam.    Svakog sata CNN-kultura emitira stravične vijesti o ovomotoku u Karipskom moru koji su svi zaboravili.    Pregrijane utopije, nekadašnje nade u revolucionarnimodel razbile su se o tvrde činjenice gospodarske depresije, političko ugnjetavanje iprogone.    Ikone revolucije, koje su na Zapadu već odavno mutirale upop-zvijezde, na Kubi još uvijek sveprisutno ukrašavaju tužnu svakodnevnicu ulica itrgova. Izmakle svakom povijesnom značenju, njihova imena u potrošačkoj abecedisvjedoče o obratu odnosa: Che kao Chevignon.    Na Kubi uhranjeni turisti u Che-majicama sa svojim foto ivideo kamerama vrebaju iscrpljene Kubance kako čekaju u redu.    „U suprotnostima leže nade“ glasio je moto B. Brechtaza njegovog izgnanstva u Danskoj.     Fotografije s Kube njemačkog fotografa Wolfa Bowiga, triformalno ali i sadržajno krajnje različite fotografske perspektive na ovaj tropski otoki njegove ljude, daju naslutiti presjek socijalne stvarnosti koja izmiče ishitrenomocjenjivanju i kategoriziranju. Ove fotografije izvještavaju o socijalnoj stvarnosti kojumi na Zapadu iz navike nazivamo propalom.    Lišene unaprijed stvorenih istina, bez razigranihimpresija, bez ispraznih nadanja u revoluciju, slike Wolfa Bowiga, njegova serija izboksačkog kampa „La Esperanza“, gradskih dvorišta i zaboravljenih kutova Havane,preko kubanskih seljaka svojim poetski škrtim slikovnim jezikom nadilaze binarni kodopažanja zapadnih medija.    Bowigovi fotografski radovi impregnirani su skromnomsuzdržanošću njegova formalnog umijeća honoriranog brojnim međunarodnim nagradama. Oni dobivaju na snazi kroz strpljivost i usredotočenostkoje on poklanja onome što mu stoji nasuprot. Ljudi koji usprkos svakodnevnoj borbi zaživot ne nestaju iza maske bezimene žrtve. Na njegovim fotografijama ljudi nisu šifreunaprijed smišljenih opažanja, nisu žrtve ili počinitelji, ne predstavljaju nitisocijalizam, niti nadu, niti očaj. Oni su djelatni subjekti u svojoj ljupkosti idostojanstvu.    Tijela vaccerosa obilježena teškim radom još uvijekisijavaju ponos prevladanog ropstva.   Wolf Bowig često koristi široki kut pa takofotografiranom objektu otvara prostor u kojem se ovaj može sam suvereno definirati kaopojedinac.   Slap prljave vode od čišćenja koji precizno pada nizkatove zgrade u nekom gradskom dvorištu opisuje tako socijalni radijus mladih Kubanki.    Oprezno, višemjesečno približavanje ljudima i njihovimživotnim uvjetima tipično je za Bowigovo djelo.    Vrijeme je za njega odlučujući preduvjet pri nastajanjuistinske fotografije. Fotoreporteri koji jure oko globusa s jednog kriznog područja nadrugo, neprestano u potrazi za ekskluzivnom fotografijom, osobnu senzibilnost žrtvovalisu profesionalnom pritisku i cinizmu pa previđaju ono bitno.    Ovakav stav povezuje Bowigove fotografije današnje Kubes njegovim prijašnjim radovima. Bile su to fotografije iz zaboravljenih gradskihdvorišta vlasti, iz područja obilježenih netom utihnulim borbama i ratovima za kojesvjetska javnost pokazuje još samo vrlo malo interesa.Posljednjih godina su to bila prvenstveno fotografska izvješća iz rasutog,agonizirajućeg Afganistana, ali
Preuzimajući agresivni diskurs kakvim se danas efikasno služi reklamna industrija, Ines Krasić već u samome startu uspješno uspostavlja važnu stratešku kontrolu nad glvnim komunikacijskim potencijalom svojih likovnih radova. Zahvaljujući toj činjenici, razumljivo je da njeni radovi posjeduju vrlo dotjeran oblik manipulativne zavodljivosti, koji u završnome stupnju vlastite realizacije, ato je osvajanje publike, postiže i više nego uvjerljive rezultate. Doista, vizualna atraktivnost ovih golemih dekoracijskih panoa teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim. Međutim, postoji jasna diferentia specifica koja sasvim pouzdano razdvaja ove radove od komercijalne uglađenosti oglasnog dizajna i bilo kakve trivijalne plakaterske akcije. To je jedna istančana i dobro smišljena umjetnička referencijalnost koja u bitnom nadilazi neartikuliranu isključivost i entropičnost reklamnog medija. Upravo se praksom artističkog uozbiljenja istovjetnom lingvističkom metodom ovdje poništava onaj ćudoredan proces koji je i doveo do današnjeg žalosnog trijumfa reklame kao univerzalne kulturne i vrijednosne paradigme.    Ono što Ines Krasić još više udaljava od nekontrolirane proizvodnje jest činjenica da je hiperprodukcija posve strana njenoj inherentnoj oblikovnoj intenciji. Izloženo je tek nekoliko strpljivo dovršenih i zaokruženih djela. Na jednom od njih, sedam parova nogu poredanih u asonantnome ritmu ponavljanja i umnožavanja sačinjavaju reprezentativni tim asfaltnih haklerskih fanatika. Njihov identitet na samome panou ostaje neraspoznatljiv jer našem je oku dostupan samo njihov donji dio tijela - od struka naniže. Kaže se da nogometašima glava nije ni potrebna, no pri ovakvome formalnom odabiru posrijedi je ipak samo trik umjetnice. Naime, ovi prvotimci, obuveni u istrošeni dirty boots i očito dobro familijazirani s loptom, ne poziraju pred nama da bi ironično izricali negativan ženski stav spram nogometa. Naprotiv, ovaj se rad uopće niti ne bavi komentiranjem rečene sportske ighre, niti je ova momčad supstitucijski iskorištena za prigodnu sportsko-manekensku smotru. To nam postaje jasnije kada prepoznamo cijele figure igrača otisnute na uokolo suponirane jastučiće. Upravo ovi fetišistički navijački suveniri proširuju i nadopunjuju primarni kontekst ovog rada i pretvaraju ga u formu umjetničke instalacije. Tek sada smo svjesni kompleksnosti ove slagalice. Ines Krasić, ne samo na ovom radu nego i opčenito, čitav teritorij svoga umjetničkog promišljanja pretvara u scenografiju koja daleko nadilazi okvire prvobitno zadane slike, verbalno je čak nadopunjavajući galerijskom legendom, kako bi sekvencionirala zbivanja na uskom području vlastite privatnosti.    Takvim je postupkom u svekolikoj urbanoj zagušenosti uspješno očuvan trag zdravog, mladenačkog i inteligentnog. Stoga nije slučajno da sutorica likove za svoj igrokaz posuđuje od dvojice likovnih kritičara i dvojice umjetnika, inače njenih kolega i dobrih prijatelja. Sada nam se i njihova početna mačistička robusnost i tetovažom naglašeni karakteri hot lovera pokazuju krhkima i upitnim, a u prvi plan izbija njihova hedonistička prosvjećenost i cool životni stav, toliko blizak i samoj umjetnici. Postajemo svjesni da je ovo, zapravo, tim urbanih rekreativaca koji svojom nonšalancijom i ležernošću čine najuvjerljiviju dobrodošlicu u Krasićkin postmodernistički house of fun.   Jedan nam drugi rad svojim naslovom (Autoportret sa psom), sugerira da umjetnica polazi od svog istančanog smisla za materijalnost stvari (možda i njena najbitnija odlika), ali s ironičnom distancom prema vlastitu liku koji je prikazan u svojoj punoj egzistencijalnoj i initmnoj slojevitosti. Njen rad
 Vidici ili scenski pogledi Predgovor: Peter Weibel Umjetnost scene važan je element u umjetnosti Michaela Schustera, od njegove prve suradnje s kiparom Hartmutom Skerbischem u „Szene aus dem gleichnamigen Stuck“ (Scena iz istoimenog djela), do njegovih putovanja na najpoznatije vidike 50 američkih država. U Neue Galerie u Grazu prikazao je panoramske scene tih bisera oficijelnog turizma i kulturnog samoodređenja. Postavio ih je baš na barokno stepenište Neue Galerie, po sebi najekstravagantniju scenu Graza. To pokazuje kako Schusterova umjetnost scene ima i tendenciju samostalnog nastajanja. Samonastali prizori zauzimaju najznačajnije mejsto u njegovom opusu: od samofotografirajućeg prostora s četiri kamere do automatski fokusirane fotografske instalacije. Schuster je shvatio da je bit medijskog djelovanja pretvaranje stvarnog u scenu, pri čemu stvarno postaje zid izgrađen od fikcija. Njegovi snimke vidika, a zapravio scenskih pogleda, 50 sjevernoameričkih država pokazuju nam način konstruiranja i predstavljanja stvarnosti. Predstavljaju nam Ameriku bez urbanog života, bez siromaštva, bez ljudi, bez socijalne borbe. Ameriku koja izgleda kao rekreacijski raj, kao zemlja Prirode, a ne poprište povijesti. Međutim, Amerikanci su sami odabrali ove prizore pa oni u stvari prikazuju kako Amerika vidi samu sebe. Formalno samonastajanje ranijih radova, postalo je oruđe ideološke kritike - samostvorenog razotkrivanja ideologije. Scenski pogledi iskrivljene su vizije američkog života, ali sa ugrađenom korektivnom skalom, „Kodakovom kontrolnom skalom boja“ („Kodak Color Control Patches“ - K.C.C.P.). Kontrolna skala ukazuje nam da pred nama imamo fotografiju: čuvajte se, vi vidite fikciju, ideologiju, konstruiranu scenu. Schusterove scenske panorame pogledi su na ideološke scene označene kao prirodne. To nisu slike stvarnosti, već pogledi na stvarnost američke svijesti. Mediji pokrivaju svijet i isprepliću se sa njim sve dok srastanjem promatrački aparat i promatrano ne postanu toliko nejasni da precizno razlikovanje postaje nemoguće. Zahvaljujući djelovanju medija granica između područja stvarnosti i ideologije postala je teško zamjetna. Fotografija je primarni uvjet postmoderne. Schusterovi konceptualni postupci sjajno i logično plove kroz iskrivljene scene postmodernog medijskog krajolika i stvarnog života. Michael Schuster rođen je 1956. godine u Grazu, Austria gdje i danas živi.
Životopis: Eugen Vodopivec Borkovsky rođen je 1956.godine u Opatiji. Likovne umjetnosti studirao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Član je HDLU-a, ULUPUH-a i ZUH-a. Bavi se grafičkim dizajnom, scenografijom i heraldikom. Živi i radi u napuštenom gradu Grimaldi u centralnoj Istri.
Fiat Lux.... predgovor: Želimir Koščević ....“I vidje Bog da je svjetlost dobra...“ piše u Svetom Pismu. Odmah zatim Bog rastavi svjetlost od tame i svjetlost nazva dan, a tamu nazva noć. Toliko Biblija. Kasnije, mnogo kasnije nakon biblijskih vremena, a ne tako davno, ljudski je um shvatio da stvari sa svijetlom i nisu tako jednostavne: da je svjetlost kretanje valova različite duljine, da oko percepira samo vrlo ograničenu količinu tih valova, i da to što vidi je lijepo; da valovi što ih oko ne vidi mogu biti vrlo opasni, da zraka svjetlosti, drugim riječima, ima energetsko svojstvo, pa čak i masu, te da je svjetlost istodobno i energija i masa i tako dalje i tako dalje. Fizika nas - kako je to lijepo rekao fizičar Werner Heisenberg - očigledno vodi do metafizike. Na samoj granici javlja se kriza materijalističkog shvaćanja, i ovdje je čas da se ponizno vratimo izvoru i da potvrdimo - jest, svjetlost je dobra stvar.    Ne mislim doduše da umjetnost može dati odgovor - a i čemu - na pitanju što nas s pravom muče, ali da umjetnost raspolaže s instrumentima kojima se ispituje i istražuje univerzum što nas okružuje, u to sam duboko uvjeren. Uvjeren sam također da se u estetskoj dimenziji umjetnosti kriju mnoge poruke i upute kako dostojanstveno i ljudski proživjeti svoj vijek i kako razumijeti to čudo od svijeta što nas okružuje. Svaka umjetnička misao i gesta, svaki oblik i umjetnički sadržaj daju svoj prilog tome.   Ovdje sada, pred nama je djelo umjetnika koje me navelo da započnem s riječima iz stvaranja svijeta. To je djelo Damira, kalifornijskog Hrvata koji me prije nepunih godinu dana iznenadio ljepotom svoje umjetnosti i koja me navela da ljubaznošću i suradnjom s umjetničkim institucijama u Hrvatskoj predstavim njegovo djelo ovdje u domovini. Tehnički i organizacioni dio njegova prvog samostalnog predstavljanja u Hrvatskoj ostavljam ovdje po strani s napomenom da to nije bio lak zadatak. Radije govorim o njegovoj umjetnosti, o ljepoti i čistoći plemenitih oblika što ih Damir stvara, a nadasve o svjetlosti čija je svojstva umjetnik tako majstorski znao iskoristiti i uobličiti ih u plemenitu estetsku formu. Zato sam počeo sa Stvaranjem u kojemu se čita puni značaj fizičkog i metafizičkog smisla svjetlosti.    Danas kada je impresionistički opažaj žive svjetlosti daleka povijest umjetnosti, i kada je ovaj medij - kako bi rekao McLuhan - postao integralni dio naše urbane okoline, stvaranje umjetničkih oblika utemeljeno na svojstvima što ih svjetlost posjeduje, legitiman je stvaralački postupak. što više, on je ugrađen u same temelje umjetnosti dvadesetog stoljeća. Damir se sjajno nadovezuje na najbolju konstruktivističku tradiciju, to u osnovi nedovršeno poglavlje umjetnosti 20. stoljeća. Tu je našao poticaj, ali i inspiraciju da pronađe svoj umjetnički credo temeljen na sintezi stroge plastičke geometrizacije i raskošne - gotovo neobuzdane - igra svjetlosti. Drugačije i nije moglo biti. Očigledno da svijetlu prija strogi oblik; sjetimo se - tek se u prizmi bijela i bezbojna zraka svjetlosti pretvara u čudo spektra i istinsku ljepotu boja. Stoga je Biočina izmislio zamku u
predgovor Branko Franceschi: Vlasta Delimar u svom radu osvaja prostor događanja bilo da je riječ o njenim pojedinačnim djelima, čije ih aplikacije i dogradnje pretvaraju u instalacije, ili o performanceima i ambijentalnim izložbama. Ambijent u Galeriji „Miroslav Kraljević“ razvija se iz najrijeđe korištenog galerijskog prostora. Zidovi, pod i donja polovica prostora su prazni. Ako prostor galerije podijelimo na četiri horizontalna pojasa, od cjelokupne zapremine ispunjen je samo njegov treći pojas odozdola, odnosno drugi odozgora. Posjetitelj će po ulasku glavom i gornjom polovicom tijela doslovno ući u izložbu te će dalje šetati nadrealnom putanjom između ženskih nogu koje vise sa stropa poput stalaktita ili će se, budući je riječ o najlonkama, kretati kroz manje erotičnu scenografiju dvorišta u kojem se suše čarape.    Mogućnost oprečnog ili podvojenog tumačenja najintrigantnija je osobina stvaralaštva Vlaste Delimar. Radeći sa svojim tijelom i neštedimice ga pokazujući, predstavila se mnoštvom naizgled kontradiktornih uloga: prijateljica i ljubavnica, majka i bludnica, domaćica i vamp, nevjesta i raspuštenica, kućanica i vojnik; svakodnevna i glamurozna, duhovita i vulgarna, bestidna i čedna, erotična i groteskna. Performanceom je kuhinju predstavila kao bojno polje na kojem se u ime preživljavanja svakodnevno ubija, a domaćicu i majku kao egzekutora u ime opstanka. Na izložbama je sterilne galerijske prostore pretvorila u senzualne interijere pune čipke, tila i sjaja ogledala kojima iznosi više muke nego zadovoljstva svog ženskog bića i sudbine. Cijelokupnu mnogolikost Vlasta Delimar jednostavno razriješava maksimom „žena je žena je žena“.    Najlonske čarape autorica je izabrala jer su ambivalentan ready made objekt par excellence. Njihova industrijska bezličnost veća je nego u bilo kojeg serijskog proizvoda visoke potrošnje namijenjenog ženama, ali ih zato boja puti, naglašeni obris noge i stopala, finoća i providnost tkanja te slutnja haltera visoko smješta u hijerarhiji fetiša. Masovna proizvodnja i uporaba odličan je okvir da se umetanjem svojih fotografija iskaže osobna priča kao sveženska. Crno-bijele fotografije iz kućne radionice, ublažene gustim, omekšavajućim rasterom čarapa i razmještajem poticajnih za kretanje kroz izložbu, sažeto iznose autoričin curriculum vitae kroz zbroj svih njenih gore navedenih transformacija te likove muškaraca s kojima je djelila kreativni stav i strast. Rasporerd čarapa u pravilne nizove ističe tematsko sužavanje fotografija po dubini, od javne sfere kod ulaza galerije ka intimnoj na kraju prostora.    Sama organizacija prostora uvećan je prikaz fuzije „javnog“ i „intimnog“, prisutnih i u najmanjem radu Vlaste Delimar. Sve dok se golo tijelo prikazuje kao simbol intime, a ne kao prirodna datost njeno će djelo biti aktualno i prevratničko. Nagost je upravo zbog proskripcije malograđanskog morala i licemjerne osude na konvencije komercijalne umjetničke proizvodnje stekla ikonoklastički potencijal, naročito kad je autor slučajno žena koja usput beskompromisno ruši sve stereotipe muškog, a time i civilzacijskog poimanja ženstvenosti. Od mnogih osoba koje se pojavljuju na fotografijama ove izložbe jedina žena je sama autorica. Da li zbog isključivanja ostatka ženske populacije iz njenih dijela, neugodnosti i zahtjevnosti takvog rada ili stava kojim na podjednakoj distanci drži machiste i feministe, Vlasta Delimar nema nijedne sljedbenice među suvremenim hrvatskim umjetnicama iako je tijelo kao izražajno sredstvo zadnjih desetljeća
SVAKA STVAR IMA SVOJ SPEKTRALNI POTPIS Odlučnost umjetnika da stalnomupotrebom jednog elementa izražava sva svoja iskustva, uvijek jefascinantna. No, u jednom od tekstova zapisanih u spiralama,Manuela Vladić bilježi: „Umjetnik vidi stvari, svaki put,kao da ih prvi put vidi (ili svjesno u to ulaže napor)...“*, pa prema tome i objašnjava svojevlastito načelo na kome je zasnovan izbor - spirale - koje se unjenim djelima bez iznimke ponavljaju.    Spirala je svojim značenjimavjerojatno jedan od najpregnatnijih poznatih simbola. U rasponuod mikrokozmosa do makrokozmosa, njome se interpretiraju ioznaćavaju nebrojeni fenomeni, ali iako su mikrokozmos imakrokozmos jednako strukturirani, ne radi se samo o promjenimjerila, već i odnosu pojednica i identiteta prema, najkraćerečeno, svemiru.  Spirala je primarni oblik, reproduktivan, regenerativan,recikličan, emitivan i receptivan, progresivan i regresivan,objedinjujući, ali dinamičan, dakle životan. Doda li sespirali svjetlost, dakle boja, dodaju joj se i sva svjetlosti iboji pripadajuča značenja.    Manuela Vladić spiralama dodajespektar, dakle onaj raspon svjetlosti koji je ljudskom okudostupan, njime osvjetljava spiralni tekst, te mu daje osobineuniverzalnoga, premda svjesna činjenice da „svaka stvar imasvoj osobiti spektralni potpis“, dakle identitet, i da prematome, nije svaka spiral oznaka univerzalnoga, već ipojedinačnoga.    Ovom apstraktnom konglomeratu, naizložbi su pridruženi i figurativni elementi stvarnosti, naravkojih, također ima karakteristike spirale.   Tri assamblagea, od kojih suunutar jednoga oko platna sa spiralno formiranim tekstomraspoređene svilene ruže i leptiri od perja, a unutar drugogakonzervirano zimzeleno bilje i svjetlost, a na trećem, unutarspirale teksta dehidrirane ploške naranče, upućuju na mogućuali neprirodnu trajnost, na sveprisutnost prolaznoga u prirodikao i na to da „u svijetu ima mnogo više toga nego li mi tomožemo vidjeti.“ Struktura spirale, premda nije, osimdispozicijom teksta, formalno vidljiva u ova tri djela, načinomna koji koristi elemente prirode, nosi karakteristike“spiralnosti“ prirode, napredak i uzmak, jednko kaorazvoj i nestajanje.    Veliki, gotovo pano ilipanoptikum, obiteljskih fotografija, naročito jasno nosivremensko-prostornu strukturu spirale, premda ona ni ovdje nijeformalno prisutna. Izbor fotografija sužen je na vlastituobitelj, sebe, supruga i kćerke, u vremenskom razdoblju odvlastitog djetinjstva do danas. Uglovi su ograničeni dječjimcrtžima kao parametrima sadašnjosti, i vremenski i spoznajno.Veličina formata i količina izabranih fotografija jasnonaznačuju da ova obiteljska retro-projekcija nije ograničenasamo na vlastitu obitelj, da označava i prethodni i budućinaraštaj, dakle da nema ograničenja, da je usprkos tomeobjedinjavajuča alidinamična, da ima sve karakteristike spirale, mikrokozmosa usvemiru, strukturu makrokozmosa, veličinu univerzuma. Vremenskitjesnac i neponovljivost onoga što je naizgled jednakomeđusobno se povezuju igrom svjetlosti i višebojnih leptirakoji su aplicirani na sliku. Naime, svjetlost se prolazeći krozkrila leptira upija te potom reemitira kao obojene sjene u kojimase odigrava ovaj obiteljski sažetak.    Objedinjavajući karakter u sjeniprolaznosti i neponovljivosti nosi, dakako, i cijela izložba.Preispitivanje vlastite pojave i pozicije u intimnom mikrokozmosui svog spektralnog potpisa u makrokozmosu, čovjeku i jestmoguće samo retrospektivnim uvidom u svoju mladost, uvidom usvoju zrelost i onim malim spiralama koje za sobom emitirasvijetu.    Manuela Vladić je svu svoju aktivnost podredila spektru spirala, dakle svim marijantamadinamike i životnosti.   Predgovor: Janka Vukmir   * svi su citati u tekstu prenešeni sa tekstova na slikama.     Životopis Manuela Vladić Maštruko rođena je 1962.godine. Diplomirala je 1985. godine na Zagrebačkoj Akademijilikovnih umjetnosti