Slaven Tolj + Sandro Đukić Nevidljivi rad dio je cjelogodišnjeg projekta „O radu“  http://www.cdu.hr Centra za dramsku umjetnost, koji nizom umjetničkih intervencija i diskusija problematizira specifični karakter rada u umjetničkoj proizvodnji, njegovu materijalnost i nematerijani učinak, cijenu rada, upravljanje radom...   Umjetnici Slaven Tolj i Sandro Đukić će pokazati izbor iz svog rada te razgovarati s prisutnima o problemima okvira i pristupa njihovih umjetničkih djelovanja. Projekt  O radu cjelogodišnji je projekt CDU / Centra za dramsku umjetnost, koji nizom predstava, predavanja, umjetničkih i teorijskih radionica te hibridnih umjetničkih formi problematizira specifični karakter rada u umjetničkoj proizvodnji, njegovu materijalnost i nematerijani učinak, cijenu rada, upravljanje radom .... Problem rada važna je poveznica među različitim sferama ljudskog djelovanja koja otvara polje mogućnosti i za njihovo strukturno povezivanje. Kako su umjetnost, politika, upravljanje radom, pravo i ostale djelatnosti danas uglavnom povezane tržišnim interesima, otvaranje ove teme može dovesti u fokus raspravu u povezivanju umjetnika, institucija i privatne sfere na dinamičkom planu proizvodnje, a ne samo prezentacije i tržišta. Projektom O radu  obuhvaćeni su umjetnici, kulturne institucije i tržišni subjekti, a svi programi su u svom razvojnom i prezentacijskom obliku otvoreni najširoj javnosti. Kulturni kapital Evrope 3000 odvija se u okviru projekta relations projekt relations inicirao je http://www.projekt-relations.de Kulturstiftung des Bundes (njemačka Savezna zaklada za kulturu) Kontakt. The Arts and Civil Society Program of Erste Bank Group in Central Europe
www.g-mk.hr/online/prevodjenje Three projects, using Internet and its specific forms and possibilities, examine current sense of the great principles of modernity, as well as their communication range within particular social interest groups and categories of their closeness and openness, obsessiveness and indifference... 1. FRATERNITE OR TWIN BROTHERS Relevant to the questions that we put to the others. 2. EGALITE OR YOU NEED MORE! Relevant to the questions that we put to ourselves. 3. LIBERTE OR WHERE ARE THE ANIMALS? Relevant to the questions that we put to nobody. All of these projects reach their climax on certain symbolical dates in 2006: Consumers' Day, March 15, 2006 Romanies' Day, April 8, 2006 Animals' Day, October 4, 2006 Marijan Molnar (1951, Reka, Croatia) graduated painting from the Academy of Fine Arts in Zagreb in 1976. From 1976. to 1979. he was collaborator of the Masters’ Workshop of painters Ljubo Ivančić and Nikola Reiser. In 2002 he published the artist’s book with texts and photo-documentation of his works along with texts written by Marina Gržinić, Marijan špoljar and Ana Dević. He lives and works in Zagreb.
Tijekom dvomjesečnog boravka na rezidencijalnom programu Galerije Miroslav Kraljević tijekom travnja i svibnja ove godine finska je umjetnica Minna Henriksson načinila 2 nova rada koja reflektiraju njena iskustva iz Zagreba i putovanja po Hrvatskoj. Rad 'Zagrebačke bilješke' je zidni crtež velikih dimenzija u formi mape odnosa, koji dokumentira način na koji je umjetnica doživjela hrvatsku umjetničku scenu i način kako su umjetnici, kustosi, organizacije i institucije međusobno povezani na lokalnoj, državnoj i regionalnoj razini. Umjetnica se nije bavila proučavanjem činjenica o umjetničkoj sceni i njenim mrežama, već je sakupljala informacije od ljudi s kojima se susretala- njihove poglede na ono što su smatrali vaznim i aktualnim, bile te informacije istinite, preuveličane ili pogrešne. Nakon završenog boravka U Zagrebu Minna je načinila kompleksnu shemu relacija. Na njenoj su se mapi našli različiti akteri- od Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, organizacija unutar zagrebačke nezavisne kulturne scene, individualnih aktera do institucija u Vukovaru, Rijeci, Splitu i Dubrovniku. Rad 'Euro-dućani' baziran je na opservaciji kako se želja za razlikovanjem od Balkana pretvorila u želju za bivanjem dijelom Europe. Ilustraciju te tvrdnje Minna Henriksson je pronašla u javnim prostorima Zagreba, gdje mnogi natpisi sadrže reference na Europu i Europsku Uniju. Kasnije, tijekom ljeta, putujući u druge gradove jugoistočne Europe - u Ljubljanu, Beograd, Istanbul, a naročito Skopje, te u Prištinu i Prizren na Kosovu, također je fotografijama dokumentirala fenomen Euro-natpisa, zaključivši da, ako postoji veza između zemalja Jugoistočne Europe, ta veza je promijenila ime iz 'Balkan' u 'Euro'. Ova dva rada rezultat su odvojenih opažanja ili istraživanja, ali ih indirektno povezuje činjenica da se nova kolektivnost zagrebačke umjetničke scene, koja je fleksibilna, interdisciplinarna, civilizirana, atraktivna, te tako očito predstavlja Europski model (nasuprot staromodnom i krutom modelu državnih institucija, koje se nisu uspjele transformirati u skladu s novim potrebama umjetničke proizvodnje), može usporediti s ideološkim trendovima koji se očituju u javnim prostorima. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Umjetnica i kustosica Minna L. Henriksson rođena je 1976. u Oulu-u u Finskoj. Magistrirala je na multimedijskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosi u Helsinkiju i završila postdiplomski studij 'Critical Studies' Rooseum Centra i Sveučilišta Lund na Umjetničkoj Akademiji u Malmou, Švedska. Na grupnim i samostalnim izložbama izlagala je u Helsinkiju, Berlinu, Istanbulu, Londonu, Malomou, a do sad je boravila na umjetničkim rezidencijama u Istanbulu, Berlinu,Zagrebu i Rigi. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Rezidencijalni program Galerije Miroslav Kraljević za umjetnike/ce i kustose/sice u trajanju 2-8 tjedana karakterizira otvorenost strukture i 'holistički' pristup. Ovisno o prijedlozima i u dogovoru s timom g-mk umjetnici/ce tijekom boravka u Zagrebu rade na istraživanju unutar lokalnog i regionalnog kontektsta te eventualno produkciji novog rada kojeg predstavljaju kroz izložbu, radionicu, akciju, predavanje i dr..Tijekom rezidencijalnog programa rezidentima i rezidenticama je omogućeno putovanje u druge gradove u Hrvatskoj i/ili susjednim zemljama u suradnji s partnerskim organizacijama. Želeci izbjeći diktatu vidljivosti, rezidencijalni program g-mk nema nužno za cilj izložbu ili
strategije konzumiranja podataka Galerija Miroslav Kraljević pokrenula je u rujnu 2006. međunarodni online projekt 'nakonMETAfora' koji nastoji povezati ICT Industriju s umjetničkim i dizajnerskim pristupom strategijama konzumiranja podataka zeljko.blace@g-mk.hr afterMETAphores - strategies of data consumption
www.g-mk.hr/online/prevodjenje Three projects, using Internet and its specific forms and possibilities, examine current sense of the great principles of modernity, as well as their communication range within particular social interest groups and categories of their closeness and openness, obsessiveness and indifference... 1. FRATERNITE OR TWIN BROTHERS Relevant to the questions that we put to the others. 2. EGALITE OR YOU NEED MORE! Relevant to the questions that we put to ourselves. 3. LIBERTE OR WHERE ARE THE ANIMALS? Relevant to the questions that we put to nobody. All of these projects reach their climax on certain symbolical dates in 2006: Consumers' Day, March 15, 2006 Romanies' Day, April 8, 2006 Animals' Day, October 4, 2006 Marijan Molnar (1951, Reka, Croatia) graduated painting from the Academy of Fine Arts in Zagreb in 1976. From 1976. to 1979. he was collaborator of the Masters’ Workshop of painters Ljubo Ivančić and Nikola Reiser. In 2002 he published the artist’s book with texts and photo-documentation of his works along with texts written by Marina Gržinić, Marijan špoljar and Ana Dević. He lives and works in Zagreb.
slike? Fotografirajući odraze posjetitelja kroz staklenu stjenku na otvorenjima izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević, na prvi pogled se čini da Jasminka Končić slijedi naputke starog filozofa o umjetnosti kao tek pukom oponašanju nečitkih odraza zbilje. Fotografirane odraze zatim postavlja na zidove te iste galerije, nazivajući izložene objekte slikama, ne fotografijama, ostvarujući ambiciju da, bez mukotrpnog obvladavanja slikarskim medijem, ipak načini izložbu slika. U procesu nastanka rada ta izložba slika postaje još i izložbom ‘baroknih’ slika. Naizgled nemoguć zadatak -kako danas naslikati sasvim novu baroknu sliku koja ne bi bila kopija? Sličnost između Jasminke Končić i Pierrea Menarda, ‘pisca don Quijotea’, više je nego očita. Paradoks izlaganja novih baroknih djela autorica dodatno naglašava lažiranjem čitavog postupka. Slike izlaže u „krivome“mediju (fotografiji) i na „krivome“mjestu (u galeriji za suvremenu umjetnost). Činjenica da su fotografije otisnute na platnu kako bi bile što sličnije slici, samo eksplicira njihovu artificijelnost.   Pokušaj prenošenja stare barokne teme ili kompozicije u novi medij rezultira njihovim rascjepljivanjem. Ukoliko izložena djela čitamo kao fotografije, možemo ih shvatiti kao dokument događaja koji se uistinu zbio i u njima prepoznati siluete stvarnih ljudi. Ako ih pak čitamo kao slike, u njima ćemo vidjeti siluete koje oponašaju naslikane figure svetaca, ili barokne portrete. Groteskne aveti rascijepljenih ličnosti fragmentirane su u staklu -svetica sa svjetlosnom aureolom stoji pored križa koji je ujedno i rešetka staklenog zida galerije. Tipični barokni chiaroscuro također je transformiran: žuta svjetlost u digitalnoj obradi dobiva crvenkasti ton, što pridonosi izvještačenoj atmosferi na ionako već maniristički ambivalentnim slikama.   Zlatni ‘barokni’ okviri i bordo boja zidova također upućuju na dvojaku interpretaciju izloženoga. Oni čine kontekst slika i upućuju na čitanje u baroknom ključu, istovremeno upozoravajući na nemogućnost postavljanja autentične ‘barokne’ izložbe. Na svakoj autentičnoj baroknoj slici okvir je uvijek samo okvir, no izložen u galeriji za suvremenu umjetnost, on postaje izloženo djelo, baš kao i slika koju uokviruje. Pretvaranjem okvira u fikciju dolazi do pomicanja granica slike i proširivanja njihovog značenja. Analogno tomu, barok kao kategorija stila, koja uokviruje i interpretira konkretne artefakte, ovdje se izlaže kao da je sama po sebi umjetničko djelo. Tako galerija (zidovi, sve što je na njima, osvjetljenje) postaje prostor izmišljanja, dozvoljenog laganja, karakterističnog za fikciju. Granica ontološkog okvira, koji taj prostor izmišljanja dijeli od područja onoga što se smatra realnim, jest stakleni zid galerije. Izložene fotografije bilježe prekoračivanje te staklene metaforične granice, odnosno preklapanje oba prostora koji su njome odijeljeni. Autorica izvana fotografira ljude u unutrašnjosti galerije, kao i one izvan galerijskog prostora, a svi su posredovani staklom kao hibridnim prostorom u kojem se pretapaju odrazi, s pogledom u dubinu.   Prepoznavanjem svojega odraza, osoba koja se promatra pristaje na rascjepljivanje ličnosti - posljedicu prihvaćanja paradoksa zrcala. Gledajući sebe tamo gdje nije, u iluziji prostora, ona uspijeva rekonstruirati svoj realni položaj, pritom se susrećući s vlastitim pogledom, usmjerenim iz virtualnog prostora, putem kojega otkriva svoje istovremeno odsustvo s mjesta na kojemu se nalazi. Jednako tako posjetitelji, ulaskom u galeriju, pristaju na „kao da“fikciju - iluziju koja, umjetničkim postupkom analognim postupku zrcaljenja i umnažanjem razina
Rad kojim se Maja Rožman predstavlja na ovoj izložbi umjetnički je proces performativnog karaktera koji valorizira element davanja, kroz kuhanje kave koju umjetnica priprema po receptima iz kataloga izložbe. Maja Rožman se u svom radu bavi davanjem kao umjetničkom gestom, ali u procesu druženja. Ne samo da akciju kuhanja kave priprema pred publikom, nego je priprema za publiku, točnije za svakog posjetitelja izložbe ponaosob. Druženje do kojega dolazi na otvorenjima izložbi autorica postavlja kao bit našega dolaska, što posjetiteljima omogućuje iskreniji i potpuniji doživljaj rada, gdje je iskrenost umjetničkog rada jednaka iskrenosti našega posjeta izložbi.  Iskrenost, koja je jedna od glavnih pretpostavki ovoga rada, vodi istini. Prema klasičnoj teoriji, istina je svojstvo suda, definirana kao slaganje misli i stvari. U ovom slučaju autorica je primijenjuje na koncept izložbe i realizaciju rada.  Poziv na kavu Maje Rožman nije samo oblik socijalizacije putem kojega se ironizira fenomen okupljanja na izložbama zbog potrebe za druženjem. Pogledamo li ranije radove Maje Rožman u kojima mlada umjetnica fotografira ljude, tretirajući ih kao artefakte u arhivu, saznajemo da ju ne zanima toliko kritika društvenog običaja, koliko pronalažeje osobnosti i specifičnosti pojedinca ili personificiranje predmeta kroz vlasnike koji ih razmjenjuju.   Nakon performansa kuhanja kave po receptima iz kataloga, gdje Maja Rožman ispunjava želje posjetiteljima na otvorenju izložbe, u danima izložbe nakon otvorenja autorica izlaže šalice ispijene kave kao trag procesa konzumacije rada i socijalni otisak koji ostaje nakon otvorenja. Iako je riječ o ostacima društvenog događaja, tragovi - ruž, talog, prolivena ili neispijena kava - vraćaju nas personaliziranom predmetu i njemu pripadajućoj osobi.  Na otvorenju izložbe autorica oblači posebnu haljinu sličnu radnom odjelu ili kuti koja otvara nove konotacije ovog rada. Haljina je veza s povijesno-kulturološkim istraživanjem fenomena ispijanja kave, te se njezinom upotrebom evociraju vrijeme i prostor u kojima se u javnim prostorima služila turska kava.  Obred kuhanja kave i davanja djelomično proizilazi iz obiteljske situacije umjetnice, čija majka svakodnevno kuha kavu, iako je ne pije. Kroz obred kuhanja kave Maja Rožman problematizira tradicijsku ulogu žene. No, prisutstvo autoričine majke na izložbi, kao sudionice performansa, važno je mjesto razumijevanja i podrške, ne samo u odnosu majka-dijete, nego i kao podrška umjetničkom radu i naporu suvremenih umjetnika u želji da njihov rad bude prihvaćen. „Kako objasniti mojoj majci da ono što radim nečemu služi?“, pitanje koje postavljaju talijanski suvremeni umjetnici grupe Oreste (parafraza poznatog Beuysovog rada u kojem on pokušava „objasniti umjetnost mrtvom zecu“) pronalazi rješenje kroz konceptualni rad koji nastoji biti razumljiv i pitak.    Ovim radom otvara se i pitanje nestajanja kulturnih i tradicijskih činjenica poput konzumiranja turske kave, koje nestaju s njima svojstvenih (javnih) prostora i zaustavljaju se u prostoru privatnog, u našem slučaju preživljavaju u krugu obitelji. Proces političkih reformi tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća u Turskoj potisnuo je iz javne kulturološke svijesti običaj ispijanja turske kave. No, kako je on opstao možemo pročitati u knjižici recepata/katalogu izložbe u kojem su zabilježeni specifični načini pripravljanja kave. Ne toliko nagao i vidljiv nestanak turske kave dogodio se u čitavom javnom prostoru nekadašnjeg Turskog
website projekta http://www.g-mk.hr/online/flyingcarpet Leteći tepih je postavljen u prostoru, obješen sa stropa galerije. Okružen je sa 6 zvučnika. Sa svakog zvučnika se čuje drugi zvuk koji se preko internet streaminga prenosi uživo iz različitih dijelova svijeta. Zvukovi se okupljaju u prostoru instalacije u jedinstevenu , fantazmatsku zvučnu kompoziciju. Mreža internacionalnih suradnika partnerskih organizacija ili osoba osigurava internet streamove sa svojih matičnih lokacija. - - - - - - - - - - - - - - - - - Leti, leti, leti Pokušajte zamisliti najpoželjniji i najkapriciozniji komad namještaja za vaš dnevni boravak, ne ograničavajući previše vlastitu maštu. Tu bi se vjerojatno našao i leteći tepih/ćilim/sag poznat iz perzijskih, kineskih i ruskih bajki. Magično pomagalo svoju je primjenu dobilo u bajci o Aladinu i još nebrojenim drugim kasnijim bajkama, u erotskom stripu Mila Manare, nerijetko u vidu potrošene metafore, a ponekad se opredmećuje kao brod, program turističke agencije, aviokompanija. Umjetnički projekt Lale Raščić u ovom ga slučaju ozbiljuje u formi „interaktivne drvene skulpture“, dimenzija 150 x 75 cm, debljine 12 mm: sastavljen je od majstorski obrađenih drvenih ploča, trostruko tordiranih kako bi se garantirala maksimalna udobnost i čvrstoća za korisnika te vizualna prepoznatljivost. Na površinu ovog pomalo rokoko frivolnog, istodobno u formi znalački odmjerenog komada, utisnut je ukrasni uzorak koji je sama autorica konsturirala na temelju tradicionalnih istočnjačkih kilima. Naravno, interaktivan pristup ovom specifičnom prometnom sredstvu traži da ono i poleti. Uzdizanje od površine, pa barem na jedan metar od zemlje, sastavni je dio postava -tepih visi u galerijskom prostoru. No kako ga koristiti u njegovoj osnovnoj funkciji, kako otputovati? Putovanje se događa na virtualnoj razini: skulpturi su pridruženi zvučnici iz kojih dolaze zvukovi iz nekoliko mjesta, po mogućnosti sa svih strana svijeta. Različite emisije zvukova, čije je izvorište potencijalno promjenjivo, sastavnice su autoričine „kompozicije“, zvučnog krajobraza koji se opredmećuje u prostoru omeđenom zvučnicima. Točnije, na letećem tepihu. Korištenjem tehnologije koja je unatrag posljednjih desetak godina postala iznimno popularna u svijetu cyber-umjetnosti a i šire, web streaminga, zvuk doslovno dotječe u galerijski prostor iz udaljenih gradova. Kako nije riječ o snimkama segmenata urbanog okoliša, već izravnom prijenosu, svaki trenutak 24-satne kompozicije jest neponovljiv. Kao što je to i fantazmagorijsko odredište magičnog prijevoznika. U „letećem tepihu“ konkretizira se prostor namijenjen putniku, ekskluzivan prostor u stalnom pokretu, kako tjelesnom tako i percepcijskom, koji Marc Auge naziva arhetipom nemjesta. Auge nemjesta u istoimenoj knjižici, „uvodu u moguću antropologiju supermoderniteta“ prepoznaje u prostorima lišenim identiteta i koji se nikada do kraja ne ostvaruju, poput kolodovora, zračnih luka , hotelskih lanaca, zabavišta. Među njima se nalaze i „pokretne komore“ -prometna sredstva te „složen splet kablovskih i bežičnih mreža koje iskorištavaju izvanzemaljski prostor u svrhu komunikacije koja je tako tuđa da pojedinca dovodi u vezu s pukom drugom slikom njega samoga“. No, naše je magijsko prometalo specifično, pozitivno naličje nemjesta: stoji na mjestu i kreće se tek snagom misli (ili humora?) i upotpunjeno virtualnom inačicom koja se ostvaruje upravo unutar kablovskih i bežičnih mreža.   Ta umjetnina-igračka pomalo razmaženo koristi blagodati globalizacije, preobražavajući streaming, nerijetko