29/10/2006.
strategije konzumiranja podataka
Galerija Miroslav Kraljević pokrenula je u rujnu 2006. međunarodni online projekt 'nakonMETAfora' koji nastoji povezati ICT Industriju s umjetničkim i dizajnerskim pristupom strategijama konzumiranja podataka
zeljko.blace@g-mk.hr
afterMETAphores - strategies of data consumption
29/10/2006.
www.g-mk.hr/online/prevodjenje
Three projects, using Internet and its specific forms and possibilities, examine current sense of the great principles of modernity, as well as their communication range within particular social interest groups and categories of their closeness and openness, obsessiveness and indifference... 1. FRATERNITE OR TWIN BROTHERS Relevant to the questions that we put to the others. 2. EGALITE OR YOU NEED MORE! Relevant to the questions that we put to ourselves. 3. LIBERTE OR WHERE ARE THE ANIMALS? Relevant to the questions that we put to nobody. All of these projects reach their climax on certain symbolical dates in 2006:
Consumers' Day, March 15, 2006 Romanies' Day, April 8, 2006 Animals' Day, October 4, 2006
Marijan Molnar (1951, Reka, Croatia) graduated painting from the Academy of Fine Arts in Zagreb in 1976. From 1976. to 1979. he was collaborator of the Masters’ Workshop of painters Ljubo Ivančić and Nikola Reiser. In 2002 he published the artist’s book with texts and photo-documentation of his works along with texts written by Marina Gržinić, Marijan špoljar and Ana Dević. He lives and works in Zagreb.
29/10/2006.
slike?
Fotografirajući odraze posjetitelja kroz staklenu stjenku na otvorenjima izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević, na prvi pogled se čini da Jasminka Končić slijedi naputke starog filozofa o umjetnosti kao tek pukom oponašanju nečitkih odraza zbilje. Fotografirane odraze zatim postavlja na zidove te iste galerije, nazivajući izložene objekte slikama, ne fotografijama, ostvarujući ambiciju da, bez mukotrpnog obvladavanja slikarskim medijem, ipak načini izložbu slika. U procesu nastanka rada ta izložba slika postaje još i izložbom ‘baroknih’ slika. Naizgled nemoguć zadatak -kako danas naslikati sasvim novu baroknu sliku koja ne bi bila kopija? Sličnost između Jasminke Končić i Pierrea Menarda, ‘pisca don Quijotea’, više je nego očita. Paradoks izlaganja novih baroknih djela autorica dodatno naglašava lažiranjem čitavog postupka. Slike izlaže u „krivome“mediju (fotografiji) i na „krivome“mjestu (u galeriji za suvremenu umjetnost). Činjenica da su fotografije otisnute na platnu kako bi bile što sličnije slici, samo eksplicira njihovu artificijelnost.
Pokušaj prenošenja stare barokne teme ili kompozicije u novi medij rezultira njihovim rascjepljivanjem. Ukoliko izložena djela čitamo kao fotografije, možemo ih shvatiti kao dokument događaja koji se uistinu zbio i u njima prepoznati siluete stvarnih ljudi. Ako ih pak čitamo kao slike, u njima ćemo vidjeti siluete koje oponašaju naslikane figure svetaca, ili barokne
29/10/2006.
Rad kojim se Maja Rožman predstavlja na ovoj izložbi umjetnički je proces performativnog karaktera koji valorizira element davanja, kroz kuhanje kave koju umjetnica priprema po receptima iz kataloga izložbe.
Maja Rožman se u svom radu bavi davanjem kao umjetničkom gestom, ali u procesu druženja. Ne samo da akciju kuhanja kave priprema pred publikom, nego je priprema za publiku, točnije za svakog posjetitelja izložbe ponaosob. Druženje do kojega dolazi na otvorenjima izložbi autorica postavlja kao bit našega dolaska, što posjetiteljima omogućuje iskreniji i potpuniji doživljaj rada, gdje je iskrenost umjetničkog rada jednaka iskrenosti našega posjeta izložbi. Iskrenost, koja je jedna od glavnih pretpostavki ovoga rada, vodi istini.
Prema klasičnoj teoriji, istina je svojstvo suda, definirana kao slaganje misli i stvari. U ovom slučaju autorica je primijenjuje na koncept izložbe i realizaciju rada. Poziv na kavu Maje Rožman nije samo oblik socijalizacije putem kojega se ironizira fenomen okupljanja na izložbama zbog potrebe za druženjem. Pogledamo li ranije radove Maje Rožman u kojima mlada umjetnica fotografira ljude, tretirajući ih kao artefakte u arhivu, saznajemo da ju ne zanima toliko kritika društvenog običaja, koliko pronalažeje osobnosti i specifičnosti pojedinca ili personificiranje predmeta kroz vlasnike koji ih razmjenjuju.
Nakon performansa kuhanja kave po receptima
29/10/2006.
website projekta http://www.g-mk.hr/online/flyingcarpet
Leteći tepih
je postavljen u prostoru, obješen sa stropa galerije. Okružen je sa 6 zvučnika. Sa svakog zvučnika se čuje drugi zvuk koji se preko internet streaminga prenosi uživo iz različitih dijelova svijeta. Zvukovi se okupljaju u prostoru instalacije u jedinstevenu , fantazmatsku zvučnu kompoziciju. Mreža internacionalnih suradnika partnerskih organizacija ili osoba osigurava internet streamove sa svojih matičnih lokacija.
- - - - - - - - - - - - - - - - -
Leti, leti, leti
Pokušajte zamisliti najpoželjniji i najkapriciozniji komad namještaja za vaš dnevni boravak, ne ograničavajući previše vlastitu maštu. Tu bi se vjerojatno našao i leteći tepih/ćilim/sag poznat iz perzijskih, kineskih i ruskih bajki. Magično pomagalo svoju je primjenu dobilo u bajci o Aladinu i još nebrojenim drugim kasnijim bajkama, u erotskom stripu Mila Manare, nerijetko u vidu potrošene metafore, a ponekad se opredmećuje kao brod, program turističke agencije, aviokompanija. Umjetnički projekt Lale Raščić u ovom ga slučaju ozbiljuje u formi „interaktivne drvene skulpture“, dimenzija 150 x 75 cm, debljine 12 mm: sastavljen je od majstorski obrađenih drvenih ploča, trostruko tordiranih kako bi se garantirala maksimalna udobnost i čvrstoća za korisnika te vizualna prepoznatljivost. Na površinu ovog pomalo rokoko frivolnog,
29/10/2006.
Estetika katastrofe
Prije točno 250 godina, 1755. Lisabonski zemljotres uvelike je promijenio usmjerenost društvene misli i umjetničkih ostvarenja osamnaestog stoljeća. Više od 40 posto površine Portugala stradalih ove godine u šumskim požarima ostalo je bez vidljivog komentara, a niti nedavna katastrofa New Orleansa, nije, za sada, ni na koji način utjecala na smjer promišljanja svijeta. Zašto?
Prirodne katastrofe nisu bile niti tada, a kamoli danas ništa neuobičajeno. Ono što se promijenilo, a u jednoj od inkarnacija/varijacija postalo zaštitnim znakom postmoderne jest definicija katastrofe same. Umjesto predstavljanja samo kao neuobičajenog, jedinstvenog, neočekivanog događaja koji predstavlja lom u povijesnom tijeku stvari, u dvadesetom stoljeću ljudsko iskustvo prepuno je šokova, sukobljavanja, kriza i opasnosti. Osim toga, izloženi smo i medijskom praćenju takvih događaja, gotovo nezamislivom do prije samo stotinjak godina. Permanentno medijsko ponavljanje i fokusiranje na nesreće, međutim banalizira, marginalizira i trivijalizira magnitudu događaja. Brojnost katastrofa (od ratova i sukoba, preko industrijskih i prometnih do prirodnih) uvelike je povisila i naš prag tolerancije, te danas smatramo katastrofu sastavnim dijelom života.
Ova izložba, fokusirajući se na pojedinačna požarišta na Jadranu doprinos je drugačijoj, osobnoj percepciji kataklizmičkog događaja. Ciklus fotografija obraća se ne samo estetskom već i emotivnom u promatraču, upozoravajući na iznimnu






