01/11/2006.
Pišem ti pismo: poetika pisma u prijevodu
Postoji veza između načina na koji čitam i načina na koji pišem, pri čemu se jedno iskustvo na neki način prevodi u drugo. Tekstovi koje sam odabrala za ovu bibliografiju važni su trenuci čitanja za mene jer predstavljaju pokušaj upisivanja ovog pitanja čitanja-kao-pisanja u sam čin pisanja. Ono što jednim dijelom povezuje sve tekstove je rekonfigurirana intencionalnost, koja se očituje kako kroz metodu ‘lošeg kopiranja’, tako i kroz igru s čitateljevim očekivanjima, putem ponovnog insceniranja prevedenog ili posuđenog jezika. Imajući u vidu nužna ograničenja svakog selektivnog postupka, ovi su tekstovi povezani na više razina: zajedničkom generacijskom pripadnošću, aktivnom ulogom unutar feminističkih teorija i društvenih praksi, te sudjelovanjem u ‘inovativnim’ jezičnim praksama. ‘‘Predgovor’’ Helene Cixous romanu Clarice Lispector ‘‘Struja života (Agua Viva)’’ je moje novije otkriće, koje izražava tu ideju rekonfigurirane intencionalnosti. Iako je smisao njenog teksta služiti kao uvod romanu Lispectorove, u ovom slučaju on sam postaje primarnim pisanim izvorom, prevazilazeći pritom granice svoje definicije. U određenom smislu, ponovnim iščitavanjem teksta Lispectorove, ‘‘Predgovor’’ postaje oblik prijevoda istog. Tekst Helene Cixous je tekst o tekstu, od kojeg je istovremeno neodvojiv, ali i, u zamjetnoj mjeri, neovisan.
Zanimaju me pojmovi ne-fikcije, fikcije, intervjua, predgovora,
01/11/2006.
Složimo li se s cesto podržavanim konstatacijama Nicolasa Bourriauda koje iznose teze da je relevantna umjetnost današnjice usmjerena proizvodenju modela društvenosti i inter-personalnih odnosa, da se njeina relacijska mogucnost uspostavlja usred umjetnikova promišljanja i djelovanja na podrucju društvene interakcije i njezinog društvenog konteksta, prije nego li u afirmaciji nezavisnog i individualnog privatnog simbolickog prostora umjetnickog djela, ili da umjetnicki rad predstavlja specificni društveni meduprostor; te time razvija politicki projekt -pokušavajuci se premjestiti u poziciju odnosnog djelovanja tako što ga istice kao svoj predmet i propituje, može nam biti zanimljivo zapitati se, ako promatramo recentne radove realizirane kao dovršene objekte koji stvaraju vlastiti diskurs uz pomoc privatnog sistema znakova i asocijacija, u kojoj mjeri ti radovi mogu postati djelatnima unutar navedenih kategorija i u kojoj je mjeri navedeno uopce njihova intencija? Bourriaud istice da imamo pravo svakoj estetickoj produkciji postaviti pitanje: dopušta li nam umjetnicko djelo da se upustimo u dijalog, možemo li pojmiti svoju egzistenciju, i na koji nacin, u znacenjskom prostoru koje to djelo definira? K tomu, Bourriaud koristi pojam semionaut, oznacujuci njime pojam suvremenog umjetnika, kao djelovatelja koji „smišlja putanje izmedu znakova“. Zajednicka karakteristika radova odabranih za ovu izložbu - osim na formalnoj razini odmah zamjetne plošnosti slika,
01/11/2006.
Peformans SAME SAME inspiriran je prvim posjetom Johannnesburgu. Umjetnica inscenira otjelovljeno korištenje aplicirane prostetike ( koristeci elemente maske i umjetnih glasnica) kao sredstvo za pregovaranje o granicama dužnosti i putevima kojima se stvara povijest ostavljajuci pojedinca bez mogucnosti pristupa vlastitoj kulturi. Kroz modele javne umjetnosti moj rad personificira predodžbe o razlikama, i to putem infiltriranja glumljenih likova u specificna okruženja. Koristeci vizualne, auralne i socijalne geste kao oznacitelje djelujem , ponekad i parodirajuci, na postojece personalne i socijalne strukture moci. Cijeli proces nije voden niti ogranicen nikakvim specificnim ocekivanjima, a provodi se namjere da se pomire ili ublaže postojeci odnosi Pitanja samo-reprezentacije i reprezentacije drugih problemi su koje me zanimaju i svijest o kojima želim ocuvati, odnosno problematizirati kroz izazove pitanja: gdje je umjetnost zapravo locirana i kome je namijenjena....
(Mara Verna)
- - - - - - - - - - - - - - - -
Mara Verna od završetka studija umjetnosti u Montrealu 1998, gotovo neprestano putuje stvarajuci radove u sferi public arta i live art dokumenta. Ostvarila je velik broj samostalnih i sudjelovala na mnoštvu grupnih izložbi i festivala u Južnoj Americi, Kanadi, Francuskoj, Njemackoj i Meksiku. Kao predavac gostovala je na University of Cape Town,
01/11/2006.
Svijet običnih, nađenih predmeta i zatečenih situacija važan je kontekst realizacije brojnih projekata Nebojše Šerić-Shobe. Lucidne reinterpretacije svakodnevnih objekata sučeljene s umjetnikovom intimom i osobnom poviješću poigravaju se konotacijama, poetsko-političkim potencijalima anonimnog i zatečenog, tek naoko običnog i normalnog. Istraživanje socio-pejzaža svakodnevice zahvaća i različite neformalne interakcije i urbane prakse koje odražavaju dnevnu politiku, ideologiju i ekonomske odnose.
Seriju radova izloženih u Galeriji Kraljević povezuje iskustvo svakodnevne percepcije New Yorka, grada u kojem Shoba živi i radi posljednjih nekoliko godina. Nepretencioznost i lakoća ovih radova svoj karakter i nastanak nesumnjivo uvelike duguju iskustvu kretanja, boravka i lutanja prostorom grada. Čini se da je to iskustvo ponajprije određeno željom probijanja njegove privlačne ovojnice. Pokušaj evokacije modernističke figure flaneura, gradskog šetača ukotvljenog u svakodnevni život ulice koji je prema riječima Waltera Benjamina svojevrsnim „botaničarom asfalta“, u kontekstu suvremenog New Yorka dodatno je opterećen brojnim proturječjima i napetostima. Grad, čiji se identitet formirao oko koncepta ultimativnog kozmopolitskog centra, opterećen je pretenzijama posvuda prisutnog spektakla, konzumerizma, zabave, kontrole, moralne panike. Ključna zadaća koja se nameće suvremenom flaneuru otkrivanje je mentalnih i fizičkih procijepa grada, nehotičnih napuknuća njegovih ponosnih reprezentacija. Vlastitu percepciju tog urbanog prostora Shoba pokušava pretočiti u neku vrstu analitičkih, smisleno-besmislenih osjetilnih
01/11/2006.
Darija Dolanski Majdak posljednjih godina pomoću karakterističnih serijalnih akumulacija pravilnih kvadratića - usustavljenih u okomice i vodoravnice - kreira inačice složenih i nadasve atraktivnih neoplasticističkih slika. I na radovima kojima se predstavlja na izložbi „duboko Ž„ ponovno je stvorena bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna, mreža kvadratića identičnih veličina, ali različitih akromatskih nijansi. Harmonični redovi tonski riješenih kvadratića uzastopna tijeka „kreću“ se okomitim i vodoravnim vrpcama istovjetnih širina koje se izmjenjuju duž cijele površina formata slike, pri čemu se stvara dinamičan i ritmičan pattern snažna optičkog dojma. Uvijek u relevantnim postignućima samoobnavljajući opus ove slikarice, nastaje rigoroznošću, samoodgovornošću i samorefleksivnošću, poznavanjem i razumijevanjem pojedinih, njoj bliskih problema geometrijskih stilova iz bliže ili dalje povijesti umjetnosti te posebice umjetnosti vlastita vremena, ali nadasve zahvaljujući ženstvenosti, jedinstvenoj ženskoj intuitivnosti i rafinmanu.
Međutim, unatoč rečenoj autoričinoj erudiciji, ovaj se rukopis ne poziva ni na jednu povijesnu kompozicijsku mrežu, niti se ono što se zbiva na slikarskim podlogama sučeljava nekoj od konstruktivističkih dogmi, a ne može se govoriti ni o parodijsko-ironijskoj konstrukciji stilskih prerogativa neoplasticizma. šire gledajući, ovdje se također ne radi ni o obraćanju modernističkom nasljeđu, retorici postmodernističkog revizionizma modernističke estetike, pa ni o poetici revivala neo-geo i drugih neo-konstruktivističkih i neo-konceptualističkih trendova
01/11/2006.
Umjetničko stvaralaštvo Gordane Bralić nije poznato širem krugu likovne publike iz jednostavnog razloga što se radi o mladoj autorici koja je apsolvent na Akademiji likovne umjetnosti. Međutim, već su njeni studentski nastupi pokazali da se radi o izuzetnom stvaralačkom potencijalu koji je po svojoj promišljenosti, zrelosti i sustavnom istraživanju problema daleko nadrastao autoričinu mladost. Gordana je svoje likovno stvaralaštvo posvetila sustavnom istraživanju geometrijskog izraza pretežno u akromatskoj gami tonova. Potvrda takvom razmišljanju dakako je i ova dvostruka izložba postavljena u galerijama Miroslav Kraljević i Galeriji 01, koja dokazuje autoričino izuzetno vladanje metijeom, te ambijentalna i konceptualna promišljanja kao svojevrsnu nadgradnju izraza koji je u svojoj osnovi minimalističke provenijencije.
Gordana je prije svega slikarica koja polaže izuzetnu važnost samom idejnom i tehnološkom nastajanju slikanog objekta. U samoj pripremi slikane podloge (grundiranju) pažljivo određuje mjesta kompozicijskih rezova koja označuje ljepljivim trakama. Potom nanosi slojeve bijele boje, a završni čin predstavlja odvajanje traka od podloge. Na taj način kompozicijski rez postaje subjektom slikane površine, te se izdvaja kao kromatska podvarijanta, ali tonski dovoljno različita kako bi jasno označila vertikale ili horizontale koje slikanom fondu nameću određeno ritmičko kretanje. Kompozicija je time završena, te tvori jasnu i zatvorenu, analitički osmišljenu slikarsku cjelinu. Međutim,






