GEOMETRIJA PETRE NOVAKOVE ONDREIČKOVE (nekoliko /neobaveznih/ napomena o radu umjetnice) Rad Petre Ondreičkove proizlazi iz postminimalističke artikulacije prostora: upotrebom osnovnih geometrijskih oblika, fragmentarnom redukcijom oblika i koncentracijom na iluziju prostorne dubine ostvarene na površini. Istodobno su to polazišne točke njezina jedinstvenog pristupa horizontu vlastite umjetničke vizije. Odnosi oblika sa prostorom(ostvareni na crtežima, kolažima ili strukturama) premda izvedeni jezikom geometrijske apstrakcije aludiraju na svojevrsnu stvarnost: arhetip labirinta (Labirint, 1993; Kad te nađem reći ću ti nešto važno,1995.), arhitekturu (Sitne duše vole zauvijek nenapravljene krevete, 1993.), tehniku (Mašina, 1995; O ljubavi, 1996.), studije materijala (Bazaltna stijena, 1995.). Prostor, odnosno, vizualizacija njegovih oblika i mogućih ograničenja, njegovo definiranje umjetničkim jezikom jednostavnih, geometrijskih elemenata određenih matematičkim zakonima i tehnicističkim crtežom, supstancijalna je premisa u djelu Petre Ondreièkove. Na svojim objektima-strukturama autorica koristi višestruke mogućnosti granice između unutarnjeg i vanjskog i neovisno o njihovom vizualnom djelovanju razvija njihov haptički potencijal te rafiniranom dinamizacijom oblika i proporcionalnih odnosa,koji povećavaju iluziju dubine prostora, stvara jedinstvenufuziju tenzija proizašlih iz unutrašnjih odnosa. Načinom upotrebe površinske ravnine, unutar dozvoljavajućih ograničenja dvodimenzionalnog sustava odnosa, Ondreièkova zasniva sofisticiranu igru sagledateljevim perceptivnim sposobnostima. Njena osnovna sredstva: okomita i horizontalna podjela, dijagonalna sjecišta, podvrgavanje principima matematičke i tehničke konstrukcije,artikuliraju površine njenih djela u dinamične
"Uzmimo za primjer monokrom. Njegovo je pravilo da ekspandira poput polistirenske pjene. On pokriva platno od ruba do ruba. Iza pojavljivanja svakog novog monokroma ostaje sve manje prostora za one koji nadolaze. U svakom sljedećem monokromu moralo bi biti više sadržaja i razloga za nastanak, naravno, ne gubeći karakter. Ako monokrom, sliku jedne boje, kao što ga je Yves Klein usmjerio prema nebu,usmjerimo prema sebi samom, dobit ćemo monokrom vlastite kose, očiju, kože, a možda i boju glasa ako je ona monokromna. "(1) Nastao kao izraz potrebe za oslobađanjem slikarstva od bilo kakvih drugih primjesa izvan samog slikarskog mišljenja, od svih ideja i značenja koja nisu čisto slikarstvo, monokrom je utjelotvorio ogoljelu vizualnu senzibilnost. Sve to anticipirao je Maljević još početkom stoljeća težeći Čistom djelovanju i apsolutnoj Bespredmetnosti kao konačnim ciljevima suprematizma. (2) Američki hard-edge slikari 50-ih i 60-ih godina (primjerice Ad Reinhardt i Barnett Newman) do krajnosti ističu autonomnu boju kao jedino sredstvo slikarskog govora, samo posebi dovoljno. Slika je tek vizualna činjenica, predmet kojem je odstranjeno svako simbolično značenje, koju ne treba objašnjavati, već jedino doživljavati, osjećati. No, to je danas na kraju 20. stoljeća već odavno usvojena činjenica, dostignuće kojega je besmisleno posebno isticati, a kamoli ponavljati.
Marijan Molnar umjetnik jednosljednog, organskog, kontinuiranog rasta, rijetkih izlagačkih projekata u kojima problematizira dublja filozofijska, ontološka značenja. Umjetnost kao filozofija, ili umjetnost kao krik upozorenja u socijalnoj magli, univerzalizirala se u pokret u nas poistovjećen s tzv. novom umjetničkom praksom, onom konceptualnog, analitičkog i tautološkog predznaka, kojoj se i Molnar priklonio, slijedeći unutarnji poriv vlastitog mentalnog i osjećajnog sklopa. Misticizam simboličkih konotacija u primarno-funkcionalnoj paradigmi umjetničkih postupaka u prvom redu izbija dugoročnom strategijom zakučastih, slojevitih igara značenja brojeva. Sustav repeticije istovjetnih elemenata, frizno položenih na zidu, zaključuje se brojkom osam, naglašavajući u geometrijskoj progresiji logičan matematički rast gotovo grčke mjernosti značenjski bitno uslojen iracionalnim i ezoterijskim postulatima brojeva. 2+2=4, 4+4=8. Dva je vječna dijalektika jedinstva suprotnosti, u egzistenciji, duhu i svemiru, ambivalentnost na kojoj oduvijek Molnar inzistira. Dva je broj sukoba, prijetnje, boli, trzavice u biću, dioba iz koje sve nastaje. Yin i Yang. Ženski princip. Nestalnost, mijena i fluidnost. Umnožene dvojke u četiri stoje na suprotnom simboličkom temelju: četiri je simbol osjetila, opipljivosti, čvrste materije, tijela. Osam će pak značiti broj kozmičke ravnoteže, a oborena osmica je, znamo, simbol beskonačnosti. Molnar u igri egzistencijalne dvojnosti istražuje odnos stvarnosti i iluzije. Žlica - taj tako običan predmet- za njega će
Mirjana Vodopija je umjetnica koja u svakom svom djelu predstavlja dio prirode. Ona prirodu shvaća kao sveprisutni prostor pun događaja, a događaj je oblik kojega (konačni) promatrač izrezuje iz prostorno-vremenske cjeline svijeta... i nema događaja bez da se oni nekome ne dešavaju i čija konačna perspektiva nije temelj nečije individualnosti. No, umjetnik je taj koji posreduje između događaja i gledatelja. Njegova je individualnost ta koja svoje događaje transformira u nove, i time gledatelju omogućava novi doživljaj, koji opet temelji njegovu individualnost. Tako je crtežima Mirjane Vodopije stvorena nova priroda, novi prostor. O prostoru moramo misliti kao onomu koji je poput etera u kojemu se sve stvari nalaze i poput one snage koja stvarima omogućava da budu povezane. U svakom slučaju, prostor nije uvijek logični niti stvarni postav stvari u kojemu su predmeti razmješteni, nego onaj koji čini da su položaj i odnos stvari mogući. Prostor je uvijek onaj koji prethodi stvarima u njemu, jer sve su stvari iz prostora izrezane. A svi se ovi događaji dešavaju u prostoru, bilo da je on prostor vjetra, jutra ili prosinca, dakle prostor vremena; prostor bića, nekog crtežom stvorenog, ali individualnog bića, dakle prostor unutrašnjosti i okoline; prostor lista, polja ili livade, dakle prostor
Mezzotinta, aquatinta, vernis-mou, bakropis, suha igla, reservage, tehnike koje danas Sergej BULIĆ majstorski koristi zapostavljene su od velikog broja suvremenih grafičara. Zašto? Jedan je od razloga sigurno i to što te grafičke tehnike traže brižno njegovanje i sasvim osobit senzibilitet, traže znanje, hrabrost za svojevrsni eksperiment, ali i smisao za odgodu užitka spoznaje. Erupciju umjetničkih vizija, čini nam se, lakše je donijeti neposredno iz ruke, osim ako je u pitanju osobnost izuzetnoga grafičkoga senzibiliteta kakvoga susrećemo i u Sergeju Buliću. Područje interesa i preokupacija ovoga umjetnika seže od najtananijih spoznaja erotskoga i čulnoga, do kontrastnih vizija zemlje i svemira. Koristeći se tehničkim prednostima spomenutih grafičkih tehnika, mladi je grafičar sretno objedinio senzibilitet i osobnu čulnost, ostvarivši izuzetna djela u kojima je sebi definirao dileme i oslobodio začudnu energiju, a nama ukazao na mogućnosti sretne koordinacije osjetilnoga, spoznajnoga i metjerskoga. Mekana tkiva, okamine, zračni prostori, obline i mješine, motivi su iz potsvijesti koje dosljedno donosi, analizira i podastire kao misaonu potku, ali prije svega s namjerom da izazove čulnu reakciju, doživljaj, a potom spoznaju. Začudno je da umjetnik takova senzibiliteta upravo preko medija, skoro magijom polučuje silinu osjećaja na granici svijesti i potsvijesti, između stvarnoga i imaginarnoga. Grafički ciklus nastao između
Životopis: Darko Pavlić rođen je 1956. godine u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1981 godine. Član je HDLU-a i LIKUM-a. Radi kao slikar scenografije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.