04/11/2006.
Performance 'Povratak iz nesvjesnog' traje cca 20 minuta. Uz Katu Mijatović sudjeluje Zoran Pavelić, vizualni umjetnik i performer. Kao zvučna podloga iskorištena je pjesma Blue Oyster Cult-a "Don't Fear The Reaper", LP "Agent of Fortune", Columbia (1976).
Stanje postava nakon performancea ostaje izloženo još nekoliko dana.
predgovor: Kata Mijatović
U dvorištu kuće moje bake u Branjini, blizu ulazne kapije, uz zahrđalu žičanu ogradu, koju su s druge strane žice nadvisivali trava i korov, nalazio se stari, uski bunar obrastao mahovinom. Nije bio natkriven, a voda se iz njega vadila limenim vedrom za čiju je ručku bio zavezan dugački konop. Vedro je stajalo na ciglenu podnožju bunara, a slobodni kraj konopa visio je prebačen preko žičane ograde. Uz pomoć konopa vedro se spuštalo u bunar. Najprije bi se čuo mukli udarac o vodenu površinu, zatim pljusak i potom bi se vedro lagano okretalo u vodi sve dok se ne bi napunilo. Ruke bi osjetile otpor i povlačile konop van, a voda iz vedra preljevala bi se po mahovini sudarajući se sa skliskim zelenim zidovima bunara. Na rubu otvora, s unutarnje strane zida, urastao je između cigala grm divlje ruže, čiji su cvijetovi uvijek bili mokri od vode. Kad bi ih okrznulo
04/11/2006.
LOGO-NATURA
Auto-mimeza posthumanizirane Prirode /Operator/snimatelj, digitalni animator: ŠTOKELJ ILI BAUDRILLARDOV SVIJET KOJI SAMOG SEBE AUTOMATSKI ZAPISUJE
period turneje: l997 - l999
predgovor: Branko Cerovac:
Nedavnu izložbu W.W.ANGER-a (HEADQUARTER/IMPORT-EXPORT-FREIZEIT) pratio je predgovor Billa Grawena s kunsthistorijski kodiranim naslovom:NIJE TO DORUČAK NA TRAVI.Kad bih o projektu BOJANA ŠTOKELJA trebao pisati u dijalogu s Grawenovim naslovom,vlastiti bih tekst naslovio simulacijom pitanja-komentara: NIJE LI?
Sukladno mojoj vizuri i interpretaciji "prirodnog" podrijetla Štokeljevih titanskih LOGO-a i OMINA (od omen u religioznom čitanju KNJIGE PRIRODE !) Boš-ovo artističko svjedočenje o intendiranom fenomenu "iza" odnosno &"ispod" ili "nad" svim fenomenima Fraktalne Fysis (Natura naturans/Natura naturata!) subvertira već otrcano uobičajenu,ravnodušnu, dakle do postmodernističke ideokracije etabliranu predrasudu o primatu slike nad bitkom (Virilio/Grawen) te o LOGO-u (marki,natpisu) kao nečemu što kontaminira i degradira pretpostavljene divlje krajolike slobode na puke nositelje IMAGE-a,bez ikakve medijacije ili dovođenja do fundamentalne trans-estetske razine sumnje u Prvobitnu Razliku i rušenja ontološkog statusa "rascjepa" između zacrtane "prve" i "druge" prirode ; između sublimnog LOGOS-a tobožnje Prirode,apstrahirane od Heraklita,Pitagore, "čovjeka", povijesti,kulture,industrije,turizma,od Marxa/Gatesa/Žižeka/Strehovca (dakle,od svekolike TEHNOKULTURE) ... i "s druge strane" - LOGO-a multinacionalki,stranaka,ideologija i pokreta - kao nečeg navodno artificijelnog ,u smislu ekstremnog otpadništva od pretpostavljene "biti prirode", umjetnički izražene biserima PEJZAŽA kao slikarskog,fotografskog ili čak
04/11/2006.
Fenestra aperta u Galeriji Miroslav Kraljević četvrta je cjelina u problemskoj niti, nakon Elevacije luka (Požega, Galerija Hajdarović, 1993.), Vrata grada (Zagreb, Prostor proširenih medija, Dom HDLU, 1996.) i Zrcalnih slika za kraj stoljeća (Rovinj, kapela sv.Križa, 1997.). Oslikane ploče, formatirane s referencom na teoriju proporcija i završene polukružnim lukovima, ambijentalizirani su radovi upućeni konkretnom toposu galerije smještene u staklenoj kasno modernističkoj poslovnoj zgradi. Objedinjujući dva različita i međusobno suprotstavljena iskustva, iskustvo suvremene umjetnosti opuštene (i vedre) geste - nastale u preokretu vlastitog slikarskog iskustva i kao mali hommage Ivanu Kožariću - te iskustva kanona klasične umjetnosti u konceptualnom okviru Albertijevog pojma slike kao otvorenog prozora u svijet (harmonije), ovi su radovi u potrazi za istančanom pomirljivom linijom strukturalnih dodira. Reducirajući temu luka na ikonički znak u stanju njegove dovršene unutarnje tenzije (polukružni luk), a plohu slike na monokromnu, ne-ekspresivnu površinu slobodne geste kao, primarno, verifikacije (slikarskog) prisutstva, uspostavljena je istovjetnost pojedinačne slike -predmeta i njenog okvira. Okvir, tj. sam rub slike, preuzeo je ulogu arhicrteža, a oslikana površina - unutarnjeg prostora. Dovršena polukružnim lukom kao svojim rubom, slikarska ploha, monokromna i aikonička, trenutno postaje ikonička, oživljavanjem višeslojnih značenjskih polja u ambivalenciji slikarske površine kao otvora i prodora i kao
04/11/2006.
PROSTORI INTERPRETACIJE
Arbitraran odabir iz liste radova izlaganih tijekom dekade postojanja Galerije Miroslav Kraljević govori i o jednoj lociranoj povijesti na metanivou, ne pokušavajući povezati ove događaje u ikakvu objektivnu pripovijest. Pristup oslobođen interpretacije navodi na ideju o postojanju ideoloških interpretacija povijesti, te vjerojatno i vrste budućih projekcija. Dakle, i kolonijalizacija i imperijalizama koje pretpostavljaju zamišljanje prostora. Postoji realan prostor na koji se interpretacija odnosi, pa manevarski prostor teorije, te naposljetku i onaj zamišljeni.
Historiografija je umjetnosti nastala kao literacija[1], pa je većina kasnijih kritičara i prigovorila kreativnim igrama unutar nove znanosti. Tada su grubo rečeno prihvaćeni naputci o znanstvenome pripovijedanju, no nakon nekoga vremena isti se argument samo preobličio, obzirom se za iste događaje pojavio veći broj različitih scenarija.
Tako primjerice Hayden White opisuje povijest kao metafikciju[2] i metanaraciju. Slično jedan od metodologa povijesti umjetnosti, David Carrier[3], upućuje na fikcionalnost potrebnu za uvođenje veza među jasnim i razdvojitim elementima poput događaja i događanja na jednostavnoj vremenskoj osi. Njihov je odnos nekakva vrsta kauzalnosti [4] prepoznata za određeno područje struke, koja omogućava razlikovanje pripovijesti od obična kronološka nabrajanja. Ipak, većina prepoznatih odnosa pripada nekome diskursu razjašnjenja. Jedino što je otkriveno... formalna je koherencija povijesnih događanja i njegovih teorija... koje nose
04/11/2006.
General Reminder, installation view, Zagreb, 1999
predgovor: Geneva Anderson, Katalin Neray, Viktor Misiano, Dora Hegyi
prijevod: Branko Franceschi
Viktor Misiano
Posebna vrijednost 'Općeg podsjetnika'
Iza svake izložbe postoji priča. Svaka odluka ima svoju motivaciju, tako i izbornikova. Ideja ove izložbe--duet Sugar i Leiderman - stvoren je pred nekoliko godina u Budimpešti u potpuno privatnom kontekstu. U ugodnom restoranu sjedili smo Janos Sugar, Katalin Neray i ja. Tijekom razgovora osjetio sam da nedostaje Yuri Leiderman. Osjećao sam da bi ga zanimao predmet našeg razgovora te da bi imao što dometnuti. Također sam osjećao da bi se njegova osobnost odlično uklapala u intimnu, povjerljivu i intelektualno napetu atmosferu koju smo nas troje uspostavili. Nadahnut ovim osjećajem odsustva, izjavio sam da bi se Janos i Yuri trebali upoznati, biti u dijalogu i na neki način napraviti zajedničku izložbu. Drugim riječima, ova se izložba nije pojavila kao profesionalni projekt, već kao ljudski čin. Da li je to pogrešno?Da li je to nešto što treba ostati skriveno, neizrečeno? Bez dvojbe, suprotno je generalnom kuratorskom pristupu i priznatim kriterijima profesionalizma umjetničkog sustava. Izložba treba promovirati ime, treba njegovati raspravu te zadovoljiti neke institucionalne strukture. Izbor umjetnika mora učvršćivati izvjesnu formalnu i političku logiku, na primjer -
04/11/2006.
Posljednja izložba, instalacija, 1987. - 1999. : 3. - 12.5.1999.
U galeriji je postavljena dijagonala tako da spaja dva suprotna kuta prostora. Dijagonala je drvena letva čiji je središnji dio obložen slikarskim platnom u čvrstu, crno obojenu nakupinu konusnog oblika. (drvena letva 800 cm, slikarsko platno, akrilik, lak, žica)
13.-16.5.1999.
Na sredini poda galerije postavljeno je četvrtasto slikarsko platno (300 x 300 cm), obojeno u žuto. Tijekom 4 dana autor odjeven u crno nepomično leži usred platna. Na odgovarajuće mjesto postavljen je tekst: "Kada bih nestajao sa ovoga svijeta, volio bih da se to dogodi u prirodi sa puno sunca." Osam metara dugačka drvena dijagonala, tijelo zaglavljeno u galerijskom prostoru, nepomično i nedjelatno - koja spaja dva suprotna galerijska kuta prvi je dio Posljednje izložbe Zorana Pavelića. Njezinu je postavljanju, kao što je danas čest slučaj, kad smo svjedoci i rukopisa s najprivatnijim potkama i porukama, čak i snima, zacijelo kumovao i kakav intiman poticaj, ali da ona nastoji govoriti i o fenomenu posljednje izložbe, posvjedočuje činjenica kako s dijagonale u konusnu obliku visi i ozbiljno je i teško pritišće oko nje omotano ono što stereotipno držimo slikarskom priborom - slikarsko platno, juta, lan, preparirani i nepreparirani, natopljeni crnom bojom






