instalacija/installation, 2000-2002.   Instalacija je sastavljena iz 11 objekata/Installation is composed of 12 objects: „Voliš li me?/Do you love me?“, „How far can we go? „, „Take me as I am“, „Bit ću sve što želiš/I’ll be what ever you want me to be“, „Mjesto mog djetinjstva/The place of my childhood“, „Should I stay or should I go?“, „Do you think I’m sexy?“ „Domaćica/Housewife“, „„Don’t imitate. Inovate.“ , „Košulje/Shirts“, „Vješalice/Hangers“.  Materijali/Materials:metal, boja/paint, tekstil/textile, silikonski kit/silicon putty, latex, spužva/sponge, žileti/blades, vuna/wool,etc. ________________________ Jedan od fenomena suvremene umjetnosti, uz pluralizam pristupa i umjetničkih praksi koje danas postoje, činjenica je da se dio umjetnika danas bavi materijalizacijom svog pogleda na svijet kroz prizmu vlastitog ega. Pri tome valja imati na umu da je ovakav umjetnički transfer u svom karakteru subjektivan i analitičan (padaju mi na pamet dnevnici gdje se taj odnos individualno-univerzalno kristalizirao, kao kod fotografskih dnevnika, na primjer, ili onih pisanih) te da svaki od njih nosi sa sobom niz različitih konotacija i slojeva suvremenosti. Umjetnička metoda Sonje Vuk sastoji se u pronalaženju rješenja i korištenju „različitih materijala za objašnjenje odnosa između predmeta i prostora kako bi stvorila krug sugestivnog i uvjerljivog mentalnog prostora i refleksivnih stanja“, bilo da se radi o
Dvije serije radova kojima se upravo predstavlja Antun Maračić - Cro Car Crash Chronicle, after War/hol (Galerija proširenih medija) i Usput-spomenici (Galerija Miroslava Kraljevića) - nastajale su neovisno jedna o drugoj. Usput-spomenici su, kako svjedoči autor, započeti ranije, ekstenzivno, bez konkretna plana i cilja. „To je bio motiv koji me je, uz neke druge, privlačio. Tu i tamo, kad bih naišao na konkretan slučaj, snimio bih ga i ti su se snimci s vremenom akumulirali. Kao „legitiman“ motiv osviješteni su puno kasnije od već izlagane serije Cro Car Crash... Kad se ukazala prilika istodobno izlagati u dva zagrebačka izložbena prostora, ‘otkrio’ sam kompatibilnost ova dva motiva i medija, njihovu komplementarnost i dopunjivost“, kaže autor „pa sam tim povodom ciljano, dodatno snimio veći broj slučajeva, najviše na dubrovačkom području.“  Serija Cro Car Crash Chronicle, after War/hol, dio je Maračićeva većeg ciklusa Usvojene slike u kojemu autor ekstrahira i grafički prezentira novinske slike mjesta i predmeta vezanih za zločin ili nesreću. Rad se sastoji od niza skeniranih i povečanih te digitalno, na A5 formatu isprintanih fotografija iz dnevnog tiska, s prikazima automobilskih nesreća. Ti isprinti, postavljeni jedan uz drugoga, čine vrpcu-friz koji tako teče duž cijele raspoložive galerijske zidne površine, prezentirajući neprekidan
Proteklih godina nižući slike jednu za drugom postao sam svjestan da slikam ono što mi one uvjetuju. Kako bih prekinuo tu uvjetovanost počeo sam slike dovoditi u nove situacije, stvarajući im nova stanja. Prostor slike počeo je prisvajati vanjske elemente. U daljnjem radu nemam potrebu za definiranom granicom između prostora slike i vanjskih elemenata, već želim stvoriti njihovu interakciju u cilju razbijanja ustaljenih prioriteta i uspostavljanja nove cjeline. STANJA SLIKA: „Nezavisna forma“ i „Povezivanja“, 2000; „Moje slike su mi najveća prijetnja“, „Dekorativnost“, „Mrtva priroda“ 2001; „Uvježbavanje slika za lijepe prostore“ i „Slike za svakodnevnu potrošnju“ 2002.  „Nezavisna forma“ kao prvo „stanje slika“ navijestila je sve čime se danas bavim. U ovom stanju moje preokupacije prestaju biti samo estetske i likovne, a pojavljuju se vanjski elementi. Bijeli kvadrat „Nezavisne forme“ kao virus se proširio po svim slikama nastalim u prethodne tri godine (1997/98/99). Nakon što sam se riješio osobnog slikarskog nasljeđa krenuo sam dalje otvoren i rasterećen.  „Povezivanja“ su obilježila stanje lakog i brzog rada koji je potvrđivao odnose u određenom prostoru. Naglašavao sam osviještene međusobne odnose unutar određenog prostora. U stvarnosti nema nespojivog, ono se pojavljuje u osobnim viđenjima.  „Moje slike su mi najveća prijetnja“ stanje je promjene odnosa vanjskog
tri fotografska ciklusa Središnja tema triju fotografskih ciklusa Manfreda Willmanna „Das Land“/“Zemlja“, koji je nastajao između 1981. i 1993., „Oman“ iz 1997. i „Japanese Food“/“Japanska hrana“ iz 2000., istodobno pokazanih u Zagrebu, jest registriranje, objektiviranje i vizualiziranje aspekata i pojavnosti - u najrazličitijim i često puta potpuno ambivalentnim detaljima - veza između čovjeka, njegove okoline i neposredna okoliša, sve ono što ga okružuje u socijalnom i prirodnom pejzažu u kojemu obitava i djeluje. Sjajni Willmannov ciklus „Das Land“, pokazivan diljem svijeta, u najprestižnijim muzejima (dio ciklusa otkupio je newyorški Muzej moderne umjetnosti) očituje da se njegov autor, barem u ovom slučaju, kani bjelosvjetskih i velikih tema i da je usredotočen na samo jedan socijalni (ruralni) segment, ali kojim se suvereno kreće kao njegov autentični poznavatelj i u kojemu njegovo za „socijalu“ posebice senzibilizirano oko prepoznaje šarolik mozaik svakojakih, društvenih i privatnih, često puta i izrazito intimnih detalja iz seoske sredine i druženja mještana. Ciklus čini 60 fotografija ostvarenih bez posebnih priprema i laboratorijske dorade i predstavlja vrlo osobne fotografske zabilješke ljudi i prirode u općini Grossradl, u zapadnom, ruralnom dijelu štajerske. Dvanaest su godina te zabilješke vođene kao svojevrstan subjektivni fotografski dnevnik koji podastire ne samo panoramu, nego i cijeli
Krhke ravnoteže (predgovor Daniele Perra) Mnogo je aspekata koji povezuju Goruće čizme i Trenutke određenja: područje na kojem su video radovi snimljeni (rijeka Lika u Hrvatskoj): uporaba prirodnih elemenata (voda i vatra), metafora potrage za ravnotežom, bila ona vezana na društvenu, kulturnu ili psihološku prirodu osobe, odsutnost bilo kojeg zvuka osim onoga nastalog samom akcijom, godina nastanka. Iz neobične specifičnosti ovih radova paradoksalno nastaje jedinstvena instalacija koja potpuno prožima promatrača: među radovima nema sukoba. Na dva nasuprotna zida projiciraju se dvije različite manifestacije bolne potrage za sigurnošću i čvrstim uporištima.   Na jednoj strani gori par kaubojskih čizama na obali rijeke. Plamen neometano bukti. Uokolo vlada očigledan mir. Rad Davida Smithsona amblematski je prikaz kritičkog pristupa životu, manifestacija ljudskih strahova, na svjetlo iznosi unutrašnje i površinske razderotine.  Na drugoj je strani obod nečega što je nekada bio nosivi stup masivnoga mosta uronjenog u vodu strogo obilježen nizom tanjura od bijelog porculana. Iz daljine nalikuje stolu prostrtom za brojne goste, iako nema nikakvih ukrasa ili nepotrebne dekoracije. Drugi, netaknut stup postaje ciljem umjetnika koji s visine pokušava na njega baciti jednak broj tanjura u frustrirajućoj spoznaji da ne može stvoriti istu ravnotežu i postići izvjestan sklad. Jerome Symons očajnički pokušava uvesti
Izložba „Minuta šutnje“ nastala je pozivom umjetnicima da reagiraju na trenutke u svojem životu / iskustvu u kojima su svojom voljom ili silom prilika morali, ili su tako odlučili, otisnuti se iz prošlosti, ići dalje, ostaviti za sobom. Konotacije o kojima smo razgovarali kretale su se od intimnih, ponekad i tragičnih momenta, pa sve do društvenog konteksta u kojem živimo, a željeli bismo ga staviti u perfekt. Naslov „Minuta šutnje“ označava i konvenciju kojom se društvo koristi ispraćajući umrle, ali i trenutke u životu u kojima se opraštamo od nečeg vanjskog i ostajemo u svojem svijetu. Time se umjetnicima nameće situacija u kojoj njihova djela nose povišenu individualnost ili intimnost.   Izbor umjetnika pretpostavljao je da će na ove situacije lakše ili potpunije biti u stanju odgovoriti oni koji su već zrele, odrasle osobe, koje za sobom imaju i osobnog i profesionalnog iskustva, pa je time preskočena trendovski forsirana najmlađa generacija umjetnika.   Istovremeno, izbor je bio i vrlo osoban, pozvala sam one umjetnike s kojima sam relativno rijetko ili nikada radila u prošlosti, ali čija su mi djela vrlo dobro poznata i bliska, ali s kojima nisam uvijek i u cijelosti intimna.  Pozvala sam Damira Babića, Alena Floričića, Zlatka