Životopis glasom i kolačem 17. - 25.4. 1999. Slastičarna, Gundulićeva 5 predgovor: Ana Dević Svakoj priči ionako možemo dodati sretan završetak. Čovjek je životinja koja pripovijeda, jer je on biće koje je osuđeno da započinje, biće koje se mora orijentirati u svijetu, a da ne može biti prisutno na zbiljskom početku kao budni svjedok. Njegova je sudbina da ne može započeti sa samim sobom kao nijemom životinjom koja njuši otvorenost, nego se počinje preuzimati tek u onom trenutku kada mu jezik njega samog dade. Stoga on rupu početka začepljuje pripovijestima te se počinje zapletati među pripovijesti kao biće koje nema svoj početak. Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik Iz svakodnevnih kontakta znamo da je razmjena osobnih iskustava kroz priču nešto nezaobilazno i neobično važno. Pričanjem i prepričavanjem naša se veza i komunikacija sa svijetom potvrđuje, te pri tome zadobija neke nove kvalitete. Pripovjedačeva osobna afirmacija često je zapletena u različite nelagode i sklona izmicanju. Zašto je tome tako? Komunikacija je istovremeno otvoren, vrlo osoban ali i prilično općenit, stereotipima uvjetovan fenomen. Ne postoji sfera naših aktivnosti koju ne bismo mogli podvesti pod taj zajednički nazivnik. Konzumiranje hrane, čitanje knjiga, masovni mediji, zavođenje, proizvodnja, sex, religija -
U biografiji Zdene Kolečkove naveden je podatak da je rođena u Usti nad Labem u Češkoj republici, gdje i danas živi i radi. Taj bi podatak možda bio nevažan za neku drugu osobu, ali Zdena je u svom mjestu življenja pronašla neiscrpni vizualni izvor motiva za svoje slike i fotografije. Taj grad poznajem manje iz osobnog iskustva (jedanput sam bio tamo), a više iz Zdeninih riječi. Danas o njemu imam nekakvu vrlo osobnu predodžbu, nastalu na osnovu nekoliko nevezanih fragmenata: sve što sam vidio su nekoliko ulica, izgled pojedinih kuća, mnoštvo tvornica. Tome dodajem Zdenine fotografije i slike: na njima su prikazani detalji koji čine njezin svakodnevni pogled. Ključni element u svakom sastavljanju privatne topografije predstavlja činjenica da li poznajem nekog od stanovnika mjesta prema kojem usmjeravam pogled. Osobna priča stanovnika je ono bitno što gradi razliku između onoga šo sam vidio i onoga što mi je dodano kao osobni iskaz drugoga. Gradovi imaju svoju povijest i izgled koji je nastajao tokom dužeg vremenskog razdoblja. Povijest i izgled grada rezultat su djelovanja njegovih stanovnika. Ali da li je povijest i izgled grada totalitet nastao samo sabiranjem tih životnih aktivnosti? U kojoj mjeri grad određuje život stanovnike, a stanovnici
Jedanaest radova pod naslovom Moj stan (1997/8) izloženo je u jedanaest izloga trgovina na prostoru Cvjetnog trga u Zagrebu. Svaki je izveden od dvaju dia-pozitiva, dvaju diavizora i stiropora. Dimenzije radova su: 11 x 23 x 5 cm. Galerija Miroslav Kraljević pokrovitelj je projekta. Pogled, slika i ne-mjesto. Krenimo od stakla. Ono što Edita Schubert želi da vidimo postavljeno je iza stakla. U svojem jednostavnom, čistom obliku, u dvostrukoj funkciji odraza i transparentnosti, staklo prekriva"objekt", pravokutni volumen od stiropora, iskopanih očiju, u koje, upravo na mjesta izdubenih rupa, upravo tamo gdje bi se od anatomije lica očekivalo da odgovara prorezima maske, na mjestu koje bi odgovaralo nekoj srednjoj vrijednosti visine potencijalnog znatiželjnika, gura dva dia-vizora, s dia-pozitivima kojima opisuje svoj stan: pogledom unutra i pogledom van. Jedanaest puta ponovljena situacija, u dvostrukom pogledu nudeći rekonstrukciju dvosobnoga prostora stana, u prizemlju stambenog bloka Naselja činovnika na Gogoljinu brijegu iz 20-tih godina u Petrovoj ulici, prilijepljena je za staklo izloga jedanaest trgovina na/uz homogeni prostor jednog zagrebačkog trga, za koji postoji pretpostavka da je relativno nezaobilazan u svakodnevnom iskustvu kretanja i zaustavljanja dijela populacije u svladavanju središta grada. Premda nastavlja pripovijedati o ambivalenciji svoje svakodnevice, nakon što popartistički uzorak slikanog autoportreta (na
Nije to doručak na travi. Je li sloboda ona napetost između stvarnosti i moje predodžbe? Ili je sloboda samo brojka za zajednički aspekt različitih nesloboda?  Oswald Wiener Ceste u instalaciji W. W. Angera pod imenom Import-eksport-FREIZEIT (Import-eksport-slobodno vrijeme) nositelji su obećanja slobode, a pokazuju se neprohodnima tek u trenutku kad smo prisiljeni uočiti da je pristup iluzionističkim daljinama pejzaža zakrčen natpisima marki automobila. Već se ovdje pokazuje potpuna kontaminacija nepoznatoga nečim, što je već i suviše poznato. Postav slika u obliku rastera, čije koordinate određuju i prazan zid između slika i položaj samih pejzaža, nailazi na svoj odgovor u obrnutom postupku postavljanja modela automobila. Jednoobrazna masa šarenih modela automobila dobiva svoj identitet tek iz spoja imena marki i pejzaža pa smo prisiljeni priznati, da su se pejzaži srozali na puke nositelje imidža. Ako su pejzaži samo “oslikavanje” praznih površina, a istovremeno i vijesti iz nepoznatih krajolika, onda su redovi automobila vodilje iz nama poznatog informacijskog sustava. Stare zemljopisne karte prikazivale su prazan prostor nepoznatoga u vidu bijelih mrlja. Već otprije smo znali da on ne može biti baš posve prazan i da su te praznine zapravo obećanje novoga i nepoznatoga. U Angerovom radu ta se izmaštana praznina bijelih mrlja pretvara
Otklon od bilo kakve unaprijed zadane sheme ili čak predvidljive konačne strukture, združen s metijerski kontroliranom izvedbom i kondi-cioniranom intuicijom, u srži je postupka kojim Maja Šeparović oblikuje svoj nakit. Iz dugotrajna procesa strpljive, minuciozne izrade, rađaju se amorfni oblici koji kao da se opiru zatvaranju u neku formalnu cjelinu. Zato će funkcionalnost, odnosno konačno zaustavljanje procesa izrade e kako bi se rastuća forma ostvarila kao predmet namijenjen nošenju - odnosno nakit, doći iznenada, čak nagonski. Oblici koji nikad ne pretendiraju biti konačni, neizbježni produkti, konstantno će u sebi zadržati element mogućeg nastavka bujanja prema nekoj novoj imaginarnoj formi. Sigurno tu organsku kvalitetu nakita - umjetnica, k tomu, pri oblikovanju zna proširiti polje svog interesa i proizvesti kakvu pliticu, kutije za nakit ili pak lagane mobile - umnogome određuje sama tehnika izrade. Maja Šeparović će se pri stvaranju nakita služiti prvenstveno rukama, bilo da njima izravno prilagođava materijal, odnosno slobodno ga oblikuje ili, pak, pribjegava tradicionalnoj tehnici heklanja. Usredotočenost je na detalju koji se upravo rađa, i koji će se postupno, kao spoj neke unutrašnje logike ponašanja materijala i kreativna umjetničina nagona, pretočiti u vizualno intrigantan produkt. Sam proces stvaranja nakita i na neki način njegova morfološka definicija počinje već
Artists>Giuseppe Armenia,Anna Best,Grzegorz Borkowski,Louis Couturier, Jimmie Durham, Jonas Ekeberg, Seamus Farrell Andreas Gedin, Douglas Gordon, Ogar Grafe, Hlynur Hallsson, Timo Heino, Ragna St. Ingadottir, Frans Jacobi, Piotr Komarnicki, Jeroen Kooijmans, Endre Koronczi, Michael Kurzwelly, Angela Melitopoulos, Emilio López-Menchero, Ketil Nergaard, Ole Jö rgen Ness, Caro Niederer, Miika Nyyssö, Honoré d’O, Eva Maria Ocherbauer, Dan Oki, Lars Bendt Pedersen, Eva von Platen, Moo McRobin, Alfredo Romano, Peter Sandbichler, Corinna Schnitt, Ingvar Sjöberg, Klavdij Sluban, Sandra Sterle, Karl Johan Stigmark, Apolonija šušteršić, Agnes Szabicz, Vibeke Tandberg, Bea de Visser, Johan de Wit, Vlasta Žanić - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -Non-Painters-Painting -- Negation + Subject + Verb. It sounds like some kind of dialectic is at play here - a dialectic pointing towards a relation between... let us call it something interdisciplinary and something that has to do with artistic identity. The participating artists who work with other mediums than painting will in this setting become non-painters. - Should we go further into an explication of the title’s logic? Dealing too explicitly with references etc... can’t it end up feeling - in relation to art today -