03/11/2006.
Davor Mezak odabire i u galerijski prostor smiješta predmete iz svakodnevnog života; „white cube“ je neutralni bijeli izložbeni prostor, backdrop „inscenacija“, koji nije, međutim, pasivni omotač„stvari“ većga autor tretira kao „kohezioni okoliš“, poliperspektivizirano „tijelo“. Galerija postaje simulakrum stana u koji autor postavlja scenografske rekvizite televizijskog talk-showa, poigravši se imperativom iluzije stvarnosti karakterističnim za tradicionalnu umjetnost stvara okvir za „prijem“ medijski posredovanih elektroničkih slika konvergirajući komercijalno i umjetničko. Baudillard govori o postmodernom svijetu koji počiva na ideji da simulacija prethodi stvarnosti, a ne obratno, pri čemu je „pornografija seksualnija od seksualnosti“, simulacija „realnija od zbilje“, što dovodi do nestajanja zbiljskoga. Aproprijacijom i dekonstrukcijom te remakeom objets trouves - naprimjer mobilijara penetriranog video ekranima, „imerzivnom“ tehnologijom - te korištenjem struktura masovnih medija, autor kreira nove potencijalne iskustvene svijetove. Simultanim video-loop projekcijama potom propituje semantičke (govor kao institucionalizacija simbola, artikulirani jezik kao simbolička apstrakcija) i genetske (genetika kao lingvistički sustav prirode) sisteme i njihovu intertekstualnost.
Implantirana u isluženi ready-made dvosjed trostruka je ekranska projekcija komornih (indoor) genre prizora (poput maženja djeteta i promjene djetetovih pelena), svojevrstan reality show post-nacionalne obitelji: egzogenog bipolarnog para (Levi-Strausse navodi tri tipa proizvoda čije kruženje stvara društvene cjeline: žena, energija, informacija), povezanog bračnim zavjetom i djetetom heterogenih rasnih
03/11/2006.
Kako mu kao kapetanu duge plovidbe ne bi bio ugrožen autoritet pred posadom koja ne shvaća da i mornar može osjećati potrebu i za umjetničkim izražavanjem, Zlatan Dumanić tijekom „vijađa“, crtajući i pišući, oslobađajući svoju zapretanu energiju i ublažavajući psihološka stanja koja određuju njegovu hipersenzualnu narav, najčešće plavom kemijskom olovkom, po stranicama sitnoga džepnog bloka, koji kriomice može vaditi iz džepa i brzo ga sklanjati natrag, potajice vodi brodski dnevnik. Uočivši u sadržajima tih dnevničkih zapisa - koji za autora u određenoj mjeri zacijelo imaju katarzično i terapeutsko značenje - vrijednosti koje zaslužuju da budu pokazane publici, kustosi i galeristi nagovorili su ga da pronađe način njihova predstavljanja, pa on stranice blokova - kako ih ne bi morao trgati iz bloka - xeroxisira, pritom ih uvećavajući, na dugačke role fotokopirnog papira, a odabir iz obilna dnevničkog materijala - dvije role, jednu dugačku deset, a drugu petnaest metara, nastale tijekom istoga „vijađa“- predstavlja na izložbi „Brodski dnevnik“.
Uvećani fotokopiranjem, sitni crteži dobivaju novu dimenziju i poprimaju drukčiji grafizam - više se ne doimaju kao crteži kemijskom olovkom, nego kao da su ostvareni suhom iglom. Rukopis se razvija u širokom rasponu između posve simplificirana do bogata i barokizirana. Čest je slučaj
03/11/2006.
predgovor Želimir Koščević
Ja 1997 - 2000 40’
Tri monitora prikazuju svaki po 13 minuta filma. Kada je 1997. francusko Ministarstvo unutarnjih poslova uskratilo dozvolu boravka i zatra žilo od nje da napusti Francusku, Ghazel, umjetnica iranskog porijekla nije čekala daljnji, u svakom slucaju nepovoljni, razvoj događaja skrštenih ruku. Na svoj je način odgovorila izazovu toliko tipičnom za život i sudbinu mnogo milionske populacije dislociranih. Dala je oglas i tiskala poster na kojem je uz obaveznu njenu fotografiju tiskan slijedeći tekst: „HITNO, Žena, 33 godine, umjetnica, porijeklom sa Srednjeg istoka i B.P. (bez papira) tra ži mu ža; pripadnosti EU, prednost Francuska, javiti se na e-mail .....“ i tako dalje. Ovdje, za nas koji nismo u tolikoj mjeri dislocirani, i nije toliko va žno kako je njena akcija završila. Izgleda dobro, jer - barem privremeno - živi u Montpellieru. Ono što jest, i na što njena akcija upućuje, nije samo pitanje osobnog identiteta određenog do sada nekim općim odrednicama kao što su nacija, etnos, obitelj, društvo, kultura, spol, već njegove transformacije u posve drugu kvalitetu koja s tim općim ID odrednicama više nema nikakve veze. S čime dakle onda ima? Izgleda da su na pomolu ponovno individualna rješenja i
03/11/2006.
http://www.wolodzko.art.pl/english/prace_pol/transazja.htm
predgovor Ryszard Ziarkiewicz
“ŠTO VIŠE PUTUJEŠ, TO MANJE ZNAŠ”
Agnieszka Wolodzko je umjetnica, autorica tekstova o umjetnosti, organizatorica izložbi. Surađuje sa Galerijom Wyspa, radi u Laznia centru za suvremenu umjetnost, predaje na multimedijalnoj akademiji u Gdansku. Ipak, čini se da je iznad svega svjetski putnik. Posjeduje dušu lutalice, koja se pokazuje čak i za boravka kod kuće ili kad planira izložbe u Centru za suvremene umjetnosti u Gdansku. I njena umjetnost odražava ovaj burni, lutalački karakter. Projekt “Transazija” otkriva ga u punoj snazi.
Početkom studenog 2000. godine vratila se sa putovanja koje je trajalo 34 dana i vodilo od Hong Konga preko Kine i Rusije do Poljske. Bilo je različito od svih prethodnih i to ne samo po dužini od 15.800 kilometara koje je provela u kineskim i ruskim spavaćim kolima, već što je od samog početka bilo planirano kao umjetnički projekt. “Bila je to vrsta akcije za koju sam odvojila 1 mjesec, oduzela ga od svog života i posvetila području umjetnosti” - kako u kratkom opisu možemo pročitati. - “Obrisi projekta nisu bili precizni: željela sam putovati vlakom preko Kine i Rusije tijekom ključne 2000. godine. Putovanje je bilo improvizacija pa nisam ništa unaprijed organizirala. Nisam rezervirala putne
03/11/2006.
„Prtljaga“ Michaela Talleya
Postupak je naizgled jednostavan. Na primjer, na dno smeđeg putnog kovčega Michel Talley pričvrstio je komad čistog bijelog papira i na njega postavio samohodnu rotirajuću tripodnu crtaću spravu konstruiranu po vlastitoj zamisli. Tijelo je sastavio od jeftinog elektromotora na baterijski pogon, a tri zvjezdasto raspoređena aluminjska držača oslonio je na crtaće patrone ispunjene crvenom, zelenom i zlatnožutom tintom. Uključio ju je, a ona je otpočela svoj nasumičan ples odbijajući se od stranica kovčega pritom iscrtavajući svoju putanju po papiru. Potom je zatvorio kovčeg i smjestio ga u transportni sanduk s ostalim kovčezima koje je opremio različitim crtaćim napravama. Po Michaelovoj procjeni naša sprava zaustavila se na pola puta od Brooklyna do aerodroma JFK. Ostatak crteža posljedica je različitih potresa prozročenih kretanjem dostavnog vozila, čekanjem na carinskim postajama, utovarom u avion, njegovim uzlijetanjem, letom i slijetanjem, istovarom, ponovnim stajanjem, manipulacijom na carinskom terminalu u Zagrebu, transportom do grada. Konačno svih deset putnih kovčega položeno je na pod Galerije Križić Roban, otvoreno i tada su, svaki na sebi svojstven način, prestali bilježiti svoj putni dnevnik. Sve dok ne krenu natrag.
Michaelu i nama, svjedocima otvaranja kovčega, trenutak u kojem su crteži ugledali svjetlo dana bio je uistinu uzbudljiv. Rezultati
03/11/2006.
“OZLOGLAŠENA HUMANOST”
Suvremene vizualne umjetnosti, i u prošlosti i danas, refleksija su realiteta života. Današnja frenetična izmjena slika na površini ekrana diktira našim svakodnevnim razmišljanjem i ponašanjem, a povijest je svedena na kratki segment vremena, dug onoliko koliko traje zamrznuta slika. Svaka prethodna slika i sve njezine reference odmah su smještene u prošlost, tamo leže memorirane, neupotrebljive i zaboravljene sve dok ih komanda “search” ne vrati na površinu stvarnosti. Slika jučerašnjeg događaja, ma koliko značajna ili fascinantna bila, ima isti status kao i slika svakodnevice u Altamiri.
Prizori koje upotrebljava ili kojima manipulira prikazuju niz začudnih i atraktivnih slika. Evo nekih: čudne naprave postavljene u galeriji služe za prikupljanje suza. Bijele motociklističke kacige imaju otvore za oči i usta izobličene u groteskni izraz nepoznatog lica. Pribor za konzumaciju teških narkotika izrađen je od fino brušenog kristala. Domaćica u kuhinji pozira s otkačenom frizurom u koju su umetnute injekcije. Pribor za manikiranje noktiju smješten u tekućinu u staklenoj posudi. Četka za kosu puna nježnih bijelih vlasi. Rukavica za baseball ima dodatak od staklenih perli. Kobasica poslužena na tanjuru ukrašena je tetoviranim ornamentom i metalnim prstenjem. Ako startamo s pretraživanjem memoriranih slika i referenci, odgovori koje dobivamo su značenja umrežena u tragove






