KRATKA POVIJEST Zahvaljujući zanimanju Britanskog savjeta u Zagrebu i Londonu za aktivnom prezentacijom britanske umjetnosti kod nas, koja među njihovim ostalim projektima uključuje i našu višegodišnju suradnju, prihvaćen je moj prijedlog da financiraju rezidenciju nekolicine mladih britanskih umjetnika sa ciljem produkcije izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević. Ideja je direktna posljedica našeg zajedničkog iskustva da je jednostavnije i jeftinije transportirati umjetnike nego umjetnine. Financijski okviri definirali su inicijalni projekt na 3 rezidencije/izložbe, svaka u trajanju od mjesec dana. U tijeku priprema shvatio sam da ovako zamišljeni projekt neće na najbolji način ispuniti naš zajednički cilj uspostavljanja dugoročne, aktivne i obostrano korisne veze hrvatskih i britanskih umjetnika te institucija. Britanski umjetnici iako fizički u Hrvatskoj, boravit će u izoliranoj vremensko-prostornoj kapsuli, koncentrirani na izvedbu samostalne izložbe i bez pravog kontakta sa lokalnom umjetničkom scenom. Kulturna interakcija i razmjena, smisao svih ovakvih projekata, pouzdano se neće dogoditi. Smatrao sam da projekt treba dodatan element koji bi razmjenu potaknuo te predložio da u svaku rezidenciju uključimo hrvatskog umjetnika. Cijeli projekt dobio je potpuno drugačiji, širi smisao. Pružila se prilika da na 3 odvojena slučaja testiramo mogućnost i dosege suradnje umjetnika iz različitih društvenopolitičkih i civilizacijskih sredina, sjeverozapada i jugoistoka Europe. Potencijalno se otvarala mogućnost
RAZDRTA NEBNICA   Brajnovićev art rat “za Harmagedon “, Burne 1972 . godine, pišući predgovor za katalog reprezentativne izložbe “Nadrealizam i hrvatska umjetnost”, Igor Zidić je napisao i slijedeće retke -o kojima ovom prigodom možemo, s odgovarajućom povijesnom distancom, iznova razmisliti : “ ... Napokon, oko godine 1960. zahvaljujući objektima Marčela Brajnovića i Miroslava Šuteja i skulpturama Ivana Kožarića i Vanje Radauša, iz duha je nadrealizma izraslo i tijelo, a pritajeni su se i prikriveni sni mogli jednom opipati. Stvari su -objekti, predmeti, skulpture - izvršni organi nadrealističke pobune, nadrealističkoga Erosa; našem su nadrealizmu konačno narasli zubi ...” (istaknuo: Cerovac, 2000. godine). Autor citiranih redaka o “zubatom” nadrealizmu u Hrvata jedva da je mogao naslutiti da će Marčelu Brajnoviću, osebujnom umjetniku i “veleposlaniku Kraljevstva Božjeg” s proročkim nadimkom Ilijah, potkraj drugog milenija narasti novi artistički zubi, oštriji i opasniji od prijašnjih, vezanih za tradiciju europskog nadrealizma. Sa zastrašujuće radikalnim profetsko - umjetničkim gardom i patosom Brajnović se kao Ilijah odvažio koncipirati i izgraditi vlastiti, u globalnim razmjerima jedinstveni, Gesamtkunstwerk pod općim nazivom izložbe-projekta CORPUS DELICTI ANGLO - AMERICAE (1999 ). Suočivši se u Puli s monumentalnom postavom te izložbe (Galerija “Diana”, 1999.) zapanjeni tim Galerije O. K. riječkog MMC -
Umjetnička praksa Carl Michael von Hausswolffa intenzivira ideju postojanja drugog, paralelnog svijeta, koji se kroz pukotine objektivirane percepcije može nazrijeti. Taj proces nema za cilj demistifikaciju nepoznatog i (ne)dodirljivog već adiciju novih vrijednosti postojećim strukturama mišljenja, gledanja i videnja, slušanja i čujenja. Oblikovanje potencijala začudnosti, stanovitog ostranenia, osim elementarnog protresanja tvrdih formula prepoznatljivosti nosi u sebi i karakter "mističnog" perceptivnog obrata. Kontrapunkt svakodnevnog, neprimjetnog i samorazumljivog s novom, iznenađujućom oblogom transformira formu i dovodi u pitanje predeterminirani sadržaj. U svojim instalacijama vizualnom preobrazbom objekata i ambijenata jakim i simboličkim kolorističko- svjetlosnim intervencijama Hausswolff stavlja fokus na često zaboravljene i previdene vrijednosti. Fascinacija crvenom bojom prisutna je u velikom broju njegovih projekata. U radu Red Pool u Bangkok-u (1999) svjetlosna instalacija svaku je noć bazen i okolicu bojila u krvavo crveno. Ideja se nadalje razvija u djelu Red Night u Santa Fe-u u Novom Meksiku (1999) gdje je cijelo groblje "natopljeno" crvenom bojom uz pomoć 20000 W intenzivnog crvenog svjetla.  U instalaciji Red Empty : Zagreb, umjetnik intervenira u prostor objekta crvenim svjetlom snage 17.000 W tako da je efekt vidljiv s ulice. Zanimljivo je da se radi o napuštenoj i derutnoj zgradi nekadašnje tvornice Arko, kasnije Badel-a u šubićevoj ulici.
Da li je Kristijan Kožul ovog trenutka naš najradikalniji umjetnik? Njegova djela i izložbe natjerali su publiku i kritiku da preispitaju svoja stajališta o cijelom nizu kategorija kojima prosuđuju meritum nečijeg umjetničkog rada. Počnimo od sviđanja. Za Kožula vrijedi opcija sviđa vam se ili ne, budući se njegov suptilno poigravanje s kičem sukobljava s bilo kojim kodeksom lijepog. Ako disciplina znalca zatomi reakciju na prvi dojam, problem klasifikacije ostaje neizbježan. Kožul je definitivno koncentriran na objekt, i to s intenzitetom kojeg suvremena, a niti moderna lokalna umjetnička praksa nisu zapamtile. Za njega bi se, suprotno ostalima iz njegove umjetničke generacije, lakonski moglo pomisliti da je previše tradicionalan za tako mladog umjetnika. Medutim, Kožulova opsesivna pedanterija i minucioznost izvedbe, a da ne spominjemo pritajenu morbidnost njegovih radova, uznemirujuci su i strani poklonicima tradicionalne umjetnosti. Ne pomaže im niti njegov do krajnosti nategnut osjecaj za mjeru u neumjerenom. Paradoksalno, iz istih razloga uz drugaciji predznak te unatoc ocitoj prevazi koncepta, Kožulova estetika zbunjujuca je i avangardistima. Orgijanje oblicima i materijalima ne uklapa se u suhu uskogrudnost principa avangarde. Uobicajena i konformisticki nikad u pitanje dovodena dioba tradicionalnog i avangardnog u našoj umjetničkoj praksi, konačno je uzdrmana. Može se prigovarati da su planetarni
"Stvar-proces" Marije Tereze Alves je prilika za izgradnju samog sebe - svoje osobnosti, svijesti, sklopa sjećanja. Neurolog Antonio Damasio opisao je mentalnu sliku sebe kao "proces kojim nam ja" dozvoljava da stvorimo ideju po kojoj se stvari i događaji percipiraju iz osobne perspektive". Inspirirana ovom definicijom umjetnica je stvorila izložbu sastavljenu od 11 fotografskih triptiha koji ne tvore nikakvu neposrednu ili ociglednu priču. Naprotiv, gledatelji su potaknuti da se uključe u aktivni dijalog s umjetničinim radom, da pretraže svoja vlastita sjećanja i zapažanja o svijetu kako bi sudjelovali u stvaranju naracije. Ova metoda pridruživanja značenja kroz konvergenciju različitih pogleda, misli i akcije nije nova za Mariu Therezu Alves koja je tijekom 25 godina umjetničke produkcije, pisanja i aktivizma kontinuirano eksperimentirala s oblicima i načinima dokumentiračnja vlastitog života i života svijeta oko nje. "Stvar-proces" vodi njezino trajno istraživanje naina "istinitog pripovijedanja" do teme migracije sa esencijalnim elementima sjećanja, naracije i krajolika.  Migracija je tema koja je intimno vezana s autoričinim vlastitim identitetom osobe i umjetnika. Unuka izvlaštene brazilske seoske sirotinje i dijete radnika imigranata u Sjedinjene države, umjetničina auto-naracija nerazdvojiva je od priče o migracijama. Zajedno sa prekidima, pomacima i transformacijama, migracijsko iskustvo predstavlja bijedan materijal za kreiranje vlastitog identiteta u