Predstavljene u gustom galerijskom postavu, izuzmemo li tanku bijelu marginu, gotovo bez razmaka - kao da fingiraju filmsku vrpcu - najnovije fotografije Rina Efendića pokazane na izložbi „Da, film“ po prvi put u njegovu dosad u literarnom pogledu „nemuštu“ opusu stvaraju filmsku organizaciju priče, neusporedivo narativniju od svih njegovih dosadašnjih iskaza. Formalno gledano, gusti filmski raster postavljen je kontrastno - izmjenjuju se ciklusi crno-bijelih i kolor fotografija, skupine uradaka na kojima se pojavlje i ne pojavljuje ljudski lik...   Ovu Efendićevu „filmsku“ priču možemo podijeliti u četiri izdvojene podpriče, tematski odreda posvećene gradu, pri čemu, međutim, velik dio onoga što tradicionalno reprezentira i afirmira urbanitet izostaje. Prvu cjelinu čine prizori „Greenpeaceovih“ frankfurtskih gradskih prosvjeda, čiji aktivisti, noseći u rukama crne križeve, upozoravaju na činjenicu da na svijetu danas postoji bezbroj neuralgičnih i prijetećih žarišta poput Černobila, drugi ciklus donosi scene s „buvljaka“, treći bilježi splitsku proslavu blagdana svetoga Duje, ovdje objektiviziranu kroz tradicionanu tombolu, prigodom koje kao da se cijeli grad razmili rivom, a četvrtu prizori koji nedvojbeno očituju napuštenost: puteljak u zapuštenu gradskom perivoju ili pustom dvorištu, ljuljačka u dvorištu ali i u zoološkom vrtu, telefonska kabina u nekakvoj nedođiji, odbačeni drveni konjić koji je nakad bio dječjom igračkom...
O divama i posuđu Emocije mogu izbiti na najčudnijim mjestima: od kuhinjskog sudopera do mirnih šuma. Kada je ova evokacija stvorena mehaničkim uređajem, otvara pitanja o porijeklu stvaralačke snage. Da li je sposobnost kreacije bogomdana ili snagu crpi iz procesa ili proizvoda stvaranja umjetnosti? Nalazi li se samo u prirodi ili se može oblikovati radom, mišlju ili kulturom? Ili se možda nalazi u transformaciji, u odnosima i sudarima između različitih sfera i identiteta?   Long Pond prividno je melodija za pianolu koja slijedi uzorak na kori breze koju je Fritzie Brown pronašla u Long Pondu na sjeveru države New York. Melodija nije romantična rapsodija koja priziva u sjećanje šetnje po šumama i svježinu plavog neba i vode. Long Pond odjekuje tradicijom američkih transcendentalnih pjesnika poput Whitmana i Thoreaua, ali komentira i složeni odnos prema prirodi. Priroda pjeva napjevom proizašlim iz brezine kore. No, mi ga možemo čuti samo mehanički, putem konstruiranih sistema. Posredovanjem umjetničine ruke glazba breze, razlomljena u šifrirani uzorak koji se elektronički može translatirati u zvuk, serijski je uzorak tonova sistematičnog sazvučja u tradiciji minimalističke glazbe. Iako su perforacije na papiru za pianolu izravna, čak doslovna, transkripcija prirodnog uzorka kore drveta, ne oponašaju drvo u potpunosti. Svojom izravnom
Percepcija transformacije vidljive stvarnosti jedan je od elemenata koji se izravno dotiču ciklusa fotografija Pokriveno/Covered Jasenka Rasola. Snimljene tijekom proteklih šest godina, iskaz su o suvremenom društvu, autorskom procesu uočavanja i izražavanja ideje te opservacije kao središnje teme suvremene kulture.   Strukturirajući proces gledanja od makro-svijeta prema mikro-situaciji, Jasenko Rasol na javnim mjestima snima predmete skrivenih sadržaja prekrivene ceradama i plastičnim folijama, koji iz raznih razloga nisu dostupni pogledu. Građevinski materijal, stvari zaboravljene nakon neke privremene urbane intervencije, kojekakve pomoćne radne površine te drugi neznani sadržaji na svojevrstan način ugrožavaju postojeću organiziranost prostorne cjeline, upućujući na očitavanje drugih njenih datosti.   Postupci pokrivanja legitimne su reakcije na zatečeni sadržaj prostora kojeg se ne želi dodatno opteretiti. Jednostavna mimikrija ne funkcionira prema idealnom, zamišljenom predlošku, pa se Rasolov ciklus fotografija čini kao proces osvještavanja prolaznosti oblika - assemblagea uzaludnosti koje ugrožavaju atmosferske prilike i tijek vremena.  Asocijativnost povezana sa snimljenim intervencijama je neminovna, jer autora jednako kao i većinu gledatelja zanimaju neprepoznatljivi sadržaji te razlozi zbog kojih se pogledi drugih smatraju nepotrebnima, čak neželjenima. Sam autor odriče se estetske vrijednosti fotografija ovoga ciklusa, upozoravajući na privremenost odnosa između pokrivenih sadržaja te konteksta prostora u koji su smješteni. Pokriveno na simboličkoj razini
ALBUM NEPOSTOJEĆIH STARINA Umjetnost Tomislava Čeranića, čak i onda kada se je utjecala „anarhiji“ fragmenta u strukturi kolaža, uvijek je iskazivala potrebu za redom, pravilnošću, harmonijom, subordinacijom dijelova u cjelini. Predstavljajući ciklus kolaža L’age d’or 1996. godine zamijetio sam kako ovaj autor više pomiruje nego što suČeljava stvarnosne (kolažne) fragmente, iskazujući izrazitu sklonost redu u kojemu nema mjesta za ispade materijske grubosti i utjecaj sirovih krhotina stvarnosti. Otmjen ton klasične slike imali su Čak i radovi izvedeni u nadrealistiČkom slogu i oni koji su zazivali ludičko nasljeđe avangarde. Pritom je izostajala tipična modernistička polemičnost, a vladala distancirana nekonfliktnost. U njegovoj se slici nije polemiziralo nego dijalogiziralo s prošlošću, bilo da je ona anakrona ili avangardna, a umjesto vehemencije geste vladao je tihi ushit „tehničkog crtača“ kojemu je najvažnije savršeno posložiti dijelove u cjelini i do kraja kontrolirati postupak njihova usklađivanja. Njegovi su crteži, još više od kolaža, isticali prirođenu sklonost akribiji detalja koji su do u tančine gradili prizor načinom pažljivog arhitekte svjesnog potrebe da se sve unaprijed isplanira kako bi se buduće zdanje čvrsto osovilo na noge. Za razliku od onih crtača kojima su detalji pomoćno sredstvo u službi cjeline koju zatajno grade, kod Čeranića oni su percepcijski jednako
Forum Stadtpark, GrazArtist Exchange Program
Galerija Miroslav Kraljević u ožujku na samostalnoj izložbi predstavlja jednog od najpoznatijih turskih umjetnika mlađe generacije. Europska se je 'art publika' već imala prilike upoznati s Ogutovim atraktivnim radovima, prije svega na prestižnim manifestacijama suvremene umjetnosti poput posljednjeg Bienala u Istanbulu. Izložba 'Softly But Firmly' mladog umjetnika s trenutnom adresom na amsterdamskoj Rijks akademiji predstavit će ovoga puta nove radove u medijima videa, zidnog crteža i animacije. U svojim tehnički jednostavnim, ali provokativnim radovima, Ogut se dotiče nekih od najaktualnijih i globalno relevantnih pitanja, poput međuentičkih sukoba, terorizma, svakodnevne medijske i političke stvarnosti, pri čemu se gotovo uvijek služi humorom te izbjegava propovijedanje i plasiranje "ispravnih" stavova ili odgovora. Upravo ta kombinacija humora i svjesne nedorečenosti stvara nelagodu iz koje proizlazi provokativan karakter Ogutovih vizualno atraktivnih i duhovitih radova koji se nerijetko poigravaju općim simbolima moći kao što je slučaj u,primjerice, njegovoj novoj jednominutnoj animaciji Light Armoured, koja je pri javnom predstavljanju u Turskoj izazvala čak policijsku intervenciju, budući da je rad protumačen kao podrška terorizmu, ako ne i konkretna teroristička prijetnja. U ovoj vrlo kratkoj i jednostavnoj animaciji, koja se ponavlja u loop-u, Ogut transformira sliku Land Rovera u vojno vozilo, opskrbljujući ga oružanom opremom, da bi ono zatim