04/11/2006.
Treći mjesec 2000-te pamtim kao razdoblje moje intenzivne emotivne, pomalo i egzistencijalne, a gledajući ukupno, gotovo esencijalne - krize. Stres, strah, samoća, nesigurnost, bijes, frustriranost i ostali slični demoni “ispirali” su me svakodnevno. Pun samosažaljenja, smatrao sam se jadnim zombijem, a iz takvog stanja mogući izlaz vidio sam u pretjerano “upadljivom” ponašanju (danas bitno reduciranijeg intenziteta) koje je zadovoljavalo kriterije građanskih kategorija; rubno, rizično, neodgovorno, nemoralno pa i protuzakonito. No, meni to nije u potpunosti smetalo, dapače, pomalo sam i uživao u svojoj nesreći, ali stvarno samo malo i to iz razloga što sam iz nje crpio inspiraciju za svoj kreativni rad. Na neki način, “dobrovoljno” sam se podvrgnuo uvelike vlastitom eksperimentiranju na sebi. I tako, jednoga dana, “sav nikakav” i u potrazi za društvom te toplinom “ljudske riječi” i prostora, navratio sam do Devića (bezbrižnog i sretnog) gdje smo se na njegovu inicijativu, a u “žaru zajebancije” nekakvim omamljujućim sredstvom “urokali ko zvijeri”, na što je on donio kameru koja je svirepo istinito zabilježila (i to u dva navrata u roku od par dana) naše (naročito moje) “uslagirano” glupiranje. To sam kasnije nazvao akcionističkim performanceom “nadimljenim” vlastitim “proegzorcističkim” egzibicionizmom. Uglavnom, privremeno sam uspio zaliječiti dio svojih duševnih rana dok
04/11/2006.
RUB
fotografija: Boris Cvjetanović
“Nevidljivi rubovi”, “Plačljiva igra (Padajući gore)”, Postav u Galeriji Miroslav Kraljević, 2000.
Predgovor: Alen Ožbolt
NEKOLIKO ZAPISA SA RUBA (RUB, UČITELJ, GOSPODAR
Bilo je ... Bilo je nekoć ... .da li takav početak upućuje na nešto “bezvremensko i neprostorno”? Može li išta postojati bez vremena i prostora; da li je to uistinu moguće u - ovo u već je mjesto - prostoru, društvu ili prirodi? Možda kao izrečena, fonetička riječ ili pojam? Ali ova zvučna vibracija ima svoj izvor ili mjesto, i svoje trajanje, i svoj završetak u vremenu kada zamre. Da li prostor i vrijeme tada ostanu? Teško je izbrisati, stoga više nema jednog prostora, niti jednog vremena.
Osoba, ako je tek potrošač, zasigurno je “mnogo širi prostor" od fizičke granice svog biološkog ili medijskog tijela. Između empirijskog, biološkog, neposredno danog, između “samospoznaje svakodnevnog postojanja” sa jedne i fantazije ili “psihičke stvarnosti” s druge strane, kako ih naziva Freud, postoji neizbježan rascjep. Sve razine tijela stječu se na jednom mjestu, u psihoanalizi zvanom društvena fantazija. Po analitičkoj teoriji fantazam je uvijek fantazam seksualne relacije, neuspješnog ili promašenog susreta. Zato, društveno biće uvijek posjeduje izvjesnu pukotinu, rascjep i antagonizam. Psihoanaliza tvrdi da je to drugo,
04/11/2006.
Neki slikari svoje poimanje realiteta izražavaju pomoću takozvane re-prezentacije. Oni drugi izražavaju svoje osjećaje ili stav apstrahiranjem njegove doslovne forme. Postoje i oni koji spajaju ova dva pristupa. Ono što je vjerovatno najzanimljivije u radovima Jamesa Juetta upravo je maštovita razuzdanost posredstvom koje on predstavlja kroz apstrakciju i apstrahira kroz re-prezentaciju. Kratkim potezom ruke on uvećava ono već poznato i obuhvaća tajanstveno. Ne koketira samo s labavim parametrima između realizma i impresije, već zapravo plete zamršenu, ironičnu, premda nikad ciničnu fantazmagoriju svijeta kakvog ga mi doživljavamo. Juett koristi ono uvijek promjenljivo tkanje davnih uspomena, isprekidano poznatim predmetima. Istražuje i stvara tako da pažljivo odabrane elemente rastvara i rasteže kroz društveni, seksualni i psihološki kontekst kako bi otkrio njihove skrivene osobnosti i alter ego. Uživjeti se u slike Jamesa Juetta zahtijeva svjesno odbacivanje djetinje ovisnosti o iluzijama, površne logike i vizualnog jezika koje ona koristi da bi nas pokorila.
PREDGOVOR: Nicholas Klein ESEJ
Moj rad je subjektivan. Koristim se mogućnostima slikarstva kako bih realnost pretvorio u fikciju, te ponudio vlastiti odjek osjećaja ljudskog postojanja. Slike ove izložbe nisu izravno narativne. Suprotnosti su činjenice stvarnog života, a mene zanima carstvo subjektivnosti. Što se tiče slikarske strane ovog ciklusa, moju tehniku i stil
04/11/2006.
Lako je pratiti strukturalnu i formalnu genezu instalacije „Mreža“ iz slikarskog opusa izraelske umjetnice Tamar Dubrovsky. Gledajući sa neutralne pozicije kritičara, tranzicija se spontano odvila kroz tek nekoliko koraka. bez naziva, kombinirana tehnika na kromo papiru, 1991. detalj Slike Tamar Dubrovsky ba štine ono najbolje od apstraktnog ekspresionizma: snažan kolorit, izražajnu gestu i ritualni intenzitet izvedbe. Na pro šlogodi šnjoj retrospektivi Jackson Pollocka u londonskoj Tate galeriji upravo je filmski zapis njegovog slikarskog plesa oko polegnutog platna izazvao najveće zanimanje publike. Osobno sam imao prilike vidjeti i video zapis slikarskog napada Tamar Dubrovsky na prazno platno. Proces je odlučan, suveren, bez uzmaka. Očito formirana u vremenu kad je slikarstvo akcije bilo jedna od dominanti slikarske produkcije, Tamar Dubrovsky njegovu je estetiku upregnula u osobni umjetnički credo s rezultatom koji joj sasvim sigurno omogućuje solidan životni standard.
Kroz neprekidno ponavljan slikarski ritual za našu rekonstrukcije geneze autoričinih instalacija, iskristalizirala su se dva bitna elementa. Sama procedura rada dovela je do rasta pigmenta u zamjetne nakupine, doslovno fizičko osvajanje treće dimenzije; a repeticija ukrižavanja poteza organizirala je kompoziciju ili njene dijelove u svojevrsne mreže nagla šene prostornosti, što će se vremenom emancipirati u dominantni motiv Tamarinih slika. Iako do danas u slikarskom
04/11/2006.
VIDEO POGLED na razvoj nove riječke art situacije 1995.- 2000. Milieu, umjetnički kontekst odnosno lokalno suženi okvir u kojem eksperimentalni filmovi i video radovi Riječanke Tanje Golić te nekonvencionalni izlagački ekscesi i ekshibicije s video instalacijama Rapčana Alena Floričića nalaze likovnu logističku podršku i supripadnu transmedijalnu tradiciju novoga (inovativnog,eksperimentalnog i novomedijski koncipiranog) - deklarativno je artikuliran i samosvjesno manifestiran tek godine 1995. - zahvaljujući odlučnom nastupu i reformatorski usmjerenom akcionizmu Grupe mladih (Lara Badurina, Jasna šikanja, Melita Sorola Staničić, Predrag Todorović i multimedijalno kreativni studenti s riječkog PF- a,ojačani umjetničkim suradnicima iz zemlje i inozemstva).
Te godine se na riječkoj suvremenoj likovnoj sceni počelo doga đati nešto novo,samoorganizirano i izvaninstitucionalno,praćeno brojnim šokovima,stresnim situacijama,konceptualno-performerskim prekoračenjima nametnutih granica i običaja,te prvim obećavajućim skokovima u područje novomedijskih umjetničkih sredstava,puteva i načina posredovanja radikalnih ideja o umjetničkom činu i djelu - onkraj klasičnih idioma grafike,slikarstva ili kiparstva. Taj novi senzibilitet u-i-oko riječke Grupe mladih (nedavno oficijelno registrirane u formi Udruge URA) potstakao je i mladu grafičarku Tanju Golić da se okuša i na području video arta. I to s diskretnim referencijama na Tijelo, Zvuk, Okoliš i Medije u sprezi s Performing Art-om , Body Art-om , eksperimentalnim filmom i avangardnom video-tradicijom (pionirski radovi Dalibora
04/11/2006.
A s kojom i kakvom doslijednošću? Možda je to bilo pitanje koje je sebi postavio autor onda kad je glavnina stvari već bila nastala i odmakla. Ali umjesto truda oko odgovora, on nastavlja istom zaokupljenošću, istim tempom i energijom koja takva pitanja, pod šeširom današnjih modernizma, čini staromodnim viškom.
Vrlo ponesen, u ambijentu svoje dnevne sobe kojom se služi jer mu je prva pod rukom, Kalapač u svoje radove ugrađuje razne kondezate koji odbijaju od sebe pitanja forme i njezinih aplikacija u stvarima stila i procesa. Jednako toliko udaljenih od određenih sadržaja, koliko od načina njihove prezentacije.
On pred nas donosi radove koji govore o svojoj neekskluzivnosti i otvorenosti. O energiji koja je u njih ubačena i od kuda još djeluje, ne govoreći nam o drukčijim umjetnostima i stilovima. Podudarnosti s njima nastaju tek kao plod samostalnoga rada materijala, količina i okolnosti.
Slobodan od želje da stvori rad koji bi se i kroz zatamnjena stakla izloga Galerije Miroslav Kraljević, s jednim nosnim AHA! mogao negdje smjestiti i klasificirati, Kalapač se služi s gotovo bilo čim. Nastaju slobodne forme, plauzibilne, otvorene, koje u trenu u sebe mogu primiti i u svom brzom kružnom toku izbaciti svaki bivši sastojak ili cjelinu. Stvaraju






